Књижевне новине

DŽEMS EJDŽI Smrt u porodici

(sikosmos«, Beograd, 1960)

Ovaj Ejdžijev roman spađa u đela, u kojima *se prepliću unutrašnji i spoljašnji monolozi, izgovoreno 1 neizgovoreno, vidljivo i nevidljivo. Sam siže — smrt Džeja VYoleta i reagovanje njegove porodice ma taj događaj — savršeno je „odgovarao takvom načinu obrađe. Autor ovu fabulu, do krajnosti suženu i hermetički ograničenu, razvija u širu panoramu, u Kojoj malaze' mesta brojpi ljuđsli karakteri, suočeni sa vrizorom sukoba Život-smrt.

Džej Folet je pozvan svome ocu, koji je dobio srčani napad. Na povratku odatle on gine u automobilskoj nesreći. Parađoks umesto očekivane smyyii staroga \Poleta završio se život njegovog sina Džeja. Ostaje Džejova udovica, religiozna, iznenađena obrtom događaja, nmeodlučna.. Ostaju ĐDžejova deca, Rufus h Katarina, od kojih svako po» smatra očevu smrt na svoj način, kroz uske otvore svog đečjeg sveta; njijeđno od njih ne shvata tragičnu ozbiljnost ovog događaja... „Ostaju brojni rođaci, smočeni, povodom ovog slučaja, sa svojim dilemama, suočeni jedni sa drugima, a svako od njih i sa samim sobom,

Šta je život? — pita se autor, Koliko je čvrsta granica koja ga deli od smrti? I posmatrajući nepojmlišva osvetljavanja ovih pitanja, sa raznih strana i iz raznih „perspektiva, on gradi PDriljantan filozofski „mozaik, ail nas, naravno, ostavlja bez Mkonačnog, definitivnog odgovora, Zato njegovo delo ima u sebi nečeg neograničeenog, svojstvenog mudđrim epovima i antičkim trageđijama, što toliko ođuđara od wobičajenih kvaliteta i Kkvantiteta savremenog Ycmana, \ To nije jeđina vrednost MKjdžijeve knjige. On se ne ograničava samo na filozofska i psihološka razmatranja, već diskretno, ali dosleđno, gradi panoramu američkog provinciskog života, težeći da šio više apstrahuje ono lažno, spoljašnje, i da prodre u samu srž probiema Koji su ga in" teresovali. U tom cilju on skicira čitavu galeriju upečatljivih karaktera; u tom cilju, takođe, on popunjava lcostur svog romana karakterističnim, majstorski ođabranim pojeđinostima iz svakodđnevnog Života, Koje pod njegovim perom „dobijaju „posebnu vredmosk. SANI

Widži je istovremeno i filozof i pesnik: to se ođražava i ma njego vom delu. On integralno obubvaiš kontrast između života i smrti, ispisujući pohvalu lepotama OVOg SsVeta i življenja. Prizor Džejovog rastanka sa ženom i ođlaska ocu jedinstvena je himna životu, njegovim skrivenim vrednostima naročito. Svaka reč u ovoj epizođi odaje majdajući stora, pista Koji šteđi reči,

im što dublje značenje u Konlekstu. wmjdži nije završio ovaj roman

(umiro je 1956). Jeđan deo teksta nije stavio na MWraju Prvog i Drugog je uklopljen u celinu i izdavač, ga dela Knjige; ti odlomci, na svoj način, đopunjavaju roman. Ali 1 ovavo kakvo je pred nama, ovo Ejdžijevo đelo preistavlja. zaokrugljenu celinu. Šteta je, svakako, što pisac nije stigao, sprečen smrću, đa završi ovaj roman, Koji i nepotpun pretstavlja jedno ođ najuspelijih dela ove vrste u američMoj literaturi.

Knjigu je Kkorekino preveo Aleksanđar Kostić.

Ivan · Šop

p.d | GRBHEM GRIN

Buirodolome:

(ODžepna Knjiga« Sarajevo 1960)

Jeđna od tema koje engleski pisac Grehem Grin najradije evocira u svojim romanima jeste iđeja o junaku umornom i bez nađe. U romanu »Brođolomci« ona se javlja zajedno sa temom o nostalgiji za | Kngleskom«, koja je ustvari Grinova intimna, preokupacija. ·

Ovaj kod nas srazmerno malo pozuati pisac poseđuje zađivljujuću vešlinu pridobijanja i držanja čitaočeve pažnje. On se u tome koristi svim tekovinama modernih traženja na području romaneskne tehnike: retro Spekcijom, tokom svesti, . unutrašnajim monologom, dijalogom koji kao kod Hemingveja, stimulira akcciju itd. Od Henri Džejmsa je naučio đa svoj siže đaje u više aspekata, đa sa iznosi čas kroz nečije ravnođtušno pripoveđanic, čas kroz nečiju ispoVest ili tok svesti, :

Grin je veliki majstor evociranja a(mosfere nekog mesta u datom trehutku. On u najvišem stepenu posečduje đar da od prvih stranica slavi Čitaoca u jedmo ođređeno raspoloženje. U njegovoj romanesknoj viziji noma ni traga od klasične dđeskripcije, zapravo ako muestimično i ima deskripcije ona nema onaj smisao

KNJIZEVNE NOVINE

»madjkom

koji je imala kod Tolstoja ih kod Balzaka. Grin najčešće ne opisuje, već dočarava i sugerira prizor o kome piše, a to čini s jednim neverovatno istančanim i, đa se tako izrazimo, pronicijivim senzibilitetom, stilom koji obilje bizarnim „„poređenjima i asocijacijama koje „đuboko dočavaju psihološki smisao onoga o čemu piše (na jednom mestu Grin za ličnost, koja se bila razgnevila,

kaže đa je izgleđala kao »stub: crmog đima«).

Grin, lako veliki majstor štimunga, svoju pažnju ustvari više koncentriŠe na ličnosti nego ma ambijent. Analizirajući njihove intimne, najčeŠće potsvesne preokupacije, on samo Povremeno naznači neki đetali ambijenta, blesak: neke uđaljenc svetlosti,

đeformisani lik nekog prolaznika wu staklu automobila kojim se neko Vozi itd, Na taj način om postiže efekat autentičnosti kakav je nezamisliv pri bilo kakvoj realističkoj plastičnosti, Sveispunjavajuće prisustvo ličnosti, njenog subjekta, osnovni je uslov da Grin može u tolikom stepenu da sugerira atmosferu koja nije ništa drugo do jedno sveobuhvaino subjektivno raspoloženje koje je neodoljivo zarazno za čitaoca,

Grin je zaista jeđan od pisaca koji su se sasvim približili estetskoj suštini literature. Prevod Olivere Stefanović ničim nije umanjio pomenute kvalitete Grinovog teksta.

V. IJ. A, *

OLAF DUN

Uspomena

(»Svjetloste, Sarajevo, 1960)

I ovaj Mkraći roman Olafa Duna, kao i ostala dela, istog pisca, Klasičan su primer norveške (i opšte norđiske) literature, u kojoj se naturalizam „i simbolizam „spajaju m svojevrstan viđ „realizma. To je viđijivo već po samom postupku piščevom: Duh od nežnih lirskih scena odjednom prelazi na grube natualističke opise i detalje, „prožimajući istovremeno tekst zagonetnim rečenicama, punim skrivenog značenja i neobične simbolike.

Fabula kao da je podređena ovakvom prošeđeu, Mlađi mornar Brinjar vraća se Kući, u svoje rodno selo, đa pronađe ubicu svoje majke Arne. Ali ova »istraga« nema u sebi mnogo akcije. Brinjar pokušava da Wroz razgovore dođe do istine i da pronađe Krivca. Sve je to samo 0življavanje prošlosti, povezivanje đavnih činjenica, da bi se shvatio jeđan događaj, A niko ne zna SVE; isti se sastoji iz velikog broja pojeđinosti, koje će tek složene u mozaik pokazati šta se i kako se zbilo. Ima u svemu tome nečeg rašomonSkog, ali Dun se, za razliku od japanskog pisca, zalaže za jednu, konačnu istinu. »Mama je na groblju, a ono, što je ođ nje preostalo, to je istina«, kaže Mirinjar približavajući se rešenju problema.

Nosilac tragične krivice u romanu, Brinjarov otac Torberg, biva na kraju oslobođen svake sumnje za ubistvo svoje Žene, Ovaj čudni filoso! i psihopata pokušava da šćutanjem oprosti drugima za uvređe i nepravđe koje su mu nanesene. Ali na momente 1 sam postaje svestan nemogućnosti toga. Brinući se kakav će glas ostati iza njega, on kaže: »Stvaramo svoju sudbinu prema „svojoj slici, a drugi stvaraju našu uspomenu prema svojoj slici«, i ta istina ostaje zaključno otkrovenje ovog dela. Torberg umire ne doživevši potpuno oslobođenje zločina Moli nije izvršio,

moman je preveo i belešku o a4utorm napisao dr Ivan Hsih,

Iyan Sop

od krivice ZDOB-

OUGO PIRO

Jovanka i ostale (Bompijani«, đecembar 1959)

Svoju Književnu Kkarijerm Ugo Piro je započeo pomaio egzotičnim motivom partizanskog rata u Grčkoj, po već utvvenim putevima popular» nosti koje je par gođina ranije trasirala knjiga pripoveđaka slikara Enca Biasiona »Sagapo«, Pomalo bizaran zaplet romana »Soldatuše« (uSkoro treba da izađe iz štampe i naš prevođ) osigurao je Piru pažnju ako ne istinski vredne italijanske književne kritike, a ono bar onih koji u sentimentalnim knjigama o italijanskim oficirima na Balkanu i nesrećnim zaljubljenim devojkama koje se Kkolebaju između ljubavi i dužnosti,, viđe osiguran komercijalni uspeh i panđdđam ozbiljnoj literaturi o italijanskom Pokretu otpora i posleratnim problemima. Sva fa literatura Uga Pira začinjena je razvodnjenim antifašizmom koji joj daje izvestan pečat napređnosti, tek to» liko đa bi se ostalo u onoj Književnoj struji koja nosi ozbiline italijanske pisce ođ završetka „Drugog svetskog rata pa do đanas.

Romsn »Jovanka i ostale« ostao Je u granicama prvog Pirovog romana »Solđatuše«, ali za nas je možda još slabiji, pošto događaje iz borbe koje Piro opisuje poznajemo, preživeli smo ih m onim „teškim „gođinama 1941—1945. Nastranu to što je Piro potpuno promašio wu ambijentiranju tih događaja, bizarna istorija šest devojaka, ljubavnica naređnika MĐi Kanđije, deluje potpuno vam okvira zbivanja iz vremena partizanske borbe u Sloveniji. Možđa je jeđino vredan opis strahovitog meprijateljstva kojim su okruženi italijanski vojnici u okupiranoj Sloveniji. Sa tom atmosferom neprijateljstva sreli smo se još ranije u prvom delu »Dnevnika običnog vojnika ođ italijanskog pisca Raula NLunardija, koji se medđutim u drugom đelu izgubio u pohvalama četničkom vojvodđi i Kkrvniku, popu Momčilu Đuićču.

Ugo Piro se truđio da shvati izvesne probleme Koji su se postavijali pređ partizanske borce, kao naprimer problem ljubavi, discipline itđ. Pokušao je i da prikaže ulogu Partije kroz Iik političkog: komesara Veljka, ali njemu kao stranom Po" smatraču, i to sa oskudnim Kreativnim mogućnostima nije pošlo za rukom da makar unekoliko uspe da identifikuje svoje junake sa živim likovima, tako da pređ jugosloven= skim čitaocem Moji se slučajno dokopa te Knjige, đefiluju marionete iz pozorišta lutaka, a ne ljuđi Kkoji su bili u stanju đa na najosetljivijem i majizloženijem đelu jugoslovenske teritorije ispišu svetle stranice NOB-a. U tim ljudima bilo je mnage kamenih Mipova, ali Ugo Piro nam je prikazao samo njihovu beživotnost i nepokretnost, sveo je njihovu psibologiju u okvire holivudskog filma stanđarđne prođukcije. Kakva razlika između naših romana o Sličnim temama Kao naprimer romana »MLelejska gora« Mihaila NLalića i beskrvne tvorevine Uga Pira!

Čitajući ovaj roman teško se, ipak, oteti utisku da je Ugo Piro šeleo da ozbiljno „shvati izvesne probleme NOB. Što to nije uspeo kriv je njegov oskuđan literarni zamah Kao i njegovo plivanje niz struju monđenskih književnih mahteva, koji iznađ svega traže bizarnost. Zato je Ugo Piro i izabrao ovakvu temu koja đonosi siguran komercijalni uspeh (četiri izđanja u dva meseca), ı nije se posvetio ozbiljnom stuđiranju i radu na Književnim problemima, kako mu savetuju neki poznati italijanski Kritičari. Kao rezultat toga, iz pera Uga Pira izašla su tri roma» na sumnjive vređnosti, od Kojih je, 'ipak, ovaj o namaza najsumnjiviji.

: Srđan Musić *

LEO ŽLEBNIK Psihologija otroka in mladostnika

(Državna založba, Slovenije, uLjubljann 1960)

· U svom intenzivnom „pedđagoškom rađu ugledni slovenački peđagog dr. Leo ZŽlebnik, koji je većim brojem objavljenih peđagoških đela stekao odličan ugled i čija je »Istorija pedagogije« prevedena na sve jugosiovenske jezike, pokušao je ovim svoOjim najnovijim delom đa ispuni pramzninu koja se kođ nas još uvek oseća u oblasti psihologije đeteta i pubertetnika, Kao odličan poznavalac peđagoške i psihološke literature u svetu, odlučio se da u tri Knjige, koje će, kako predviđa autor, Obuhvatiti oko 70 Šštampanih tabaka, obradđi psihologiju razvoja čoveka od začeća do dvađesete godine. Autor je svoje đelo zamislio kao nužan priručnik za Bve one koji imaju posla sa omlađinom u ovom đobu, što ne znači đa je u vidu imao samo učitelje i nastavnike, nego mnogo širi

„ji, a samim tim i prihvatljiviji.

govo delo nema, (oblik wdžbenika, već, stvarno, priručnika za sve i svakoga ko se bavi pitanjem omlađi» ne i vaspitanja. -

Wu prvoj knjizi, koju že ove gođine objavila Državna založba Slovenije u Ljubljani (drugi đeo je već u štampi), Žlebnik je obrađio psihologiju deteta od začeća do druge gođine Žživota, Pošto je prvo ukratko izneo pređmet, zađatke i značaj psihologije deteta i pubertetnika istorijski pogleđ na istu i njene metode, uz osvrt na odgovarajuću literaturu u Jugoslaviji, Žlebnik pretresa razvoj deteta i pubertetnika uopšte, pa prelazi na prenatalni period. Knjigu zaključuje psihološkim „proučavanjem novorođenčeta i ođojčeta, ocrtavanjem mjihove psihologije i popular= nim upozoravanjem roditelja na OVO važno doba w Životu buđućeg čoveka, Tako ne pretstavlja meki izrazito originalan rađ, ZŽlebnikova „đfHKnjiga je đragocen prilog nmašoj đečjoj Dpsihologlji i đobro će đoći svim. Kkrugovima vaspitnih „faktora u Jugoslaviji, posebno kađ se zna đa u ovoj oblasti kođ nas još uvek vlađa oskuđica đobrih priručnika i poređ uspele Trojeve »Dečje psihologije« i Btefanovićeve „»Peđagoške psihologije«. Za ZŽlebnikovo đelo su se već zainteresovali neki izđavači sa srpskohrvatskog Jjezičkog područja.

Dr.M.R. *

MILO KRALJ

Crne vode (Grafički zavod, 'itograđ, 1960)

Milo Kralj se ne obnavlja već ponavlja i staromođno lirski prepričava, izvesne isprazne slike i skice, koje još uvek nisu poezija. Očito je da se Milo Kralj truđi da buđe i moderniji, da se bar iole približi savremenim pesničkim „tvorevinama. 'ri njegovi pokušaji često su, blago rečeno, drastično smešni, a ponekad i banalni. Milo Kralj je jeđan od onih mlađih pesnika koji su bukvalno shvatili već prevaziđenu „rečenicu »kako če doći vreme đa svi pišu pesmex«, Ww ranijim pesmama, Milo Kralj uspevao je i da ispeva pokoji zanimljiv stih, jednostavan, svakiđašnji. Ali sada, kad om po svaku cenu želi da buđe moderan, njegovi stihovi nisu ni jednostavni — već nebulozni, zamagljeni, prazni. Milo Kralj kao i mnogi mlađi pesnici pokušao je da se inspiriše i temama iz narođa, iz narođne poezije. I tu je on ostao dosleđan sebi: sve što je pokušao da ostvari ispalo je nevešto, bez sluha, bez intenziteta, a često i bez smisla, Cini nam se, kađ bi Kralj poštovao svoje male poetske mogućnosti mogao bi i đa napiše, da „poetski đočara po Koji lirski pejzaž, po koji ambijent. Om to ne uspeva zato Što se veže za teme Kkoje su njemu nedostižne, Knjiga »Crne vođe« ne donosi ništa novo, to je efermna i bezizrazna poezija koja se brzo zaboravlja. | Mirko Kovač oi PETAR ĐURANOVIC

Može da bude

(Grafički zavod; Titograd, 1960)

Već na početku, kada se uđe u sa·držaj prvih Đuranovićevih poetskih naslučivanja (ili već doslućivanja), primećuje se da se ovaj mlađi talentovani crnogorski pesnik izdvaja jz plejađe, iz serije knjiga i pesnika, pretstavnika mlađe crnogorske iirike, Osmovno je što je u Đuranovićevojl poeziji prevashođan sadržaj, razložno i pesnički interesantno oblikovanje ill već prihvatanje određene realnostl, kao i subjektivne spoznaje Objektivnih razuđenosti u kretanju, u prolaženju, u nastajanju.

Ova poezija, u svojim „najboljim trenucima, vezana je i za korene i za istoriju, Đuranovićevi poetski re-

kviziti počinju kamenom, zemljom,

godinama koje su nosile u sebi neprotekle Krvi i borbe za opstanak, polomljene zube i cvetove za đaleko pokoljenje, Dobija se utisak, kako Je Đuranović samosvojniji i izrazito

poetičniji baš u stihovima Koji su sađržajni i, emotivno i racionalno „vezani za zavičaj.

Ono što najviše smeta Đuranovićevoj poeziji — svakako je preobilna upotreba metafore, već pomalo i prevaziđene, naročito genitivne, koju već nekolike gođine sa rezervom prihvatamo u savremenoj „poeziji. Međuhžim, očigledno je da je Đuranović napređovao, Kada se uporedi ova Knjiga sa prvom, Đuranovićeva lirska kazivanja sadrže i izrazite prizvuke epskog, što za modernog pe-

„snika pretstavlja jeđan Kvalitet vi-

še. Duranović će svakako Već u sledećoj knjizi biti još dorađeniji, čisti-

R, V,

(Nastavak. sa 3, strame)

stu. Alfred Sovi je primetio u Veveju, da jedan izgladneli urođenik ima danas više šanse za . dug život, nego li dobro ishranjen građanin početkom XIX veka.

Svi ovi podaci, i još mnogi drugi, predmet su maše svakodneve brige. Nekada, užasne gladi koje su razarale daleke zemlje izgledale su nam kao da. se dešavaju na nekoj drugoj planeti. Sve se je izmenilo. Danas cbaveštenja štampe, radija, slike po časopisima, film, televizije, ne dopuštaju nam da biuđemo meobavešteni o njima. Ona nas ne· posredno pogađaju.

Međutim, mi moramo ispitati svoju savest, mi ne smemo da se zavaravamo. Da ii naše uzbuđenje, naše milosrđe, proizilaze jedino iz naših altruističkih Osećanja? Da li se strah, rođen iz ia tentne pretnje koju mase naroda uhvaćenih u koštac sa, glađu, nad ·vija nad onima koji žive u izobilju. Da li naše akcije DOmoći nisu pomalo polise osiguranja protivu rizika? »GCovek DpDomaže, kaže Lebre, iz lakomosti i iz straha; ne iz pravde i iz ljubavi«. |

Jedan činilac, uostalom, ograničava podršku koja bi se mogla, pružiti narodima u nevolji. Sve su vlade usredsređene na bpripremi svog naoružanja. Hladni rat paralizuje ogromna sredstva u titanskom „ratnom materijalu. Paralizovanje nije izraz koji sasvim odgovara. Tehnički progres sve prožđire. On nalaže bacanje u staro gvožđe mašina koje su, Erna što su napravljene, već pre vaziđene i zamenjene „drugima. Šta se sve ne bi moglo napraviti sa svim tim bogatstvima kada bi se ona stavila na, raspolaganie narođima koji su gladni? JTsto bi se moglo reći i za istraživanje i osvajanje prostora. Mi doživljavamo jednu gramdioznu cpopeju. Ali ona previše košta. Korišćenje nukleame «“nergije, avaj!, mnogo je više orijentisano ka ratu i uništenju nego li ka zadovoljavanju čovekovih potre ba. Ateriranje na mesec ili na neku drugu planetu manje je važno. nego korišćenje prirodnih bogatstava naše zemlje za dobrobit onih koji je nastanjuju.

Međutim, treba dodati da je, zahvaljujući inicijativi #. A. O. bio održan jeđan razgovor u Karısrueu, pre nekoliko dana, čija je tema bila baš »korišćenje atomske energije u borbi protivu gladđi«ć, povećavanjem porasta, poljoprivrednih „prinosa HRoje ona omogućava.

Ali, ima i goreg. T ja sađa dodirujem jednu banalnu temu, tako banalnu da i poređ svega Onoga što je u njoj skandalozno, ona je uspela da otupi našu osećajnost i našvw indđignaciju. Vrlo često prilazi se sprovođenju ekonomskog maltuzianizma, sistemaski se ograničava, prodđdukoeija. Išlo se i dalje: uništavale su se plodne plantaže: gorela se kafa, pšenica, pamuk; potapala se vUuna u denjkovima. Šta su bile važne čovekove potrebe? Šta je bila važna glad, šta je bila, važna smrt? Glavno je bilo, održavanje cena, njihovo skakanje što je više moguće, koje će biti nepomirljivo sa suviše obilnom ponudom. Sasvim je nepotrebno davati primere. Oni su prisutni u sećanju svakoga od nas.

Glad ne pogađa čoveka samo u njegovom materijalnom životu. Izreka skolastičara ostaje istinita: Primum vivere, deinde philosophari. Ja znam vrlo dobro da su se velike civilizacije mogle ıavviti pod „režimima asketizma. Međutim, treba ipak «priznati, beda nije po pravilu podesna, za, život duha ili za procvat ličnosti. Šta pretstavlja lična sloboda, pobeđa jednog demokratskog ·režima, prava čoveka, za ·one čija je goruća, preokupacija jesti i nahraniti svoje porodice?

U ovoj bposi kada, prisustvujemo propadanju Kolonijalizma,

ne mogu se zaobići izvesne Opa-,

ske. Niko ne boriče ono što su kolonizatorski narođi doneli a materijalnom planu- —- narodima Koje su bokorili. Ali, kolike su greške isto tako počinjene koje paraju oči danas. ·Kolonijalna era završava se neslavno. Veoma dugo Zapad je, makoliko bili le pi izuzeci, snevao o eksploataciji prekomorskih teritorija ne brinući se o sudbini onih koji su ga obogaćivali. Na taj način su se neki od narodđa na putu oslobođenja, u trenutku kada bprelaze, po cenu kakvih teškoća, od plemenskih struktura na forme koje se nazivaju demokratskim, našli u isto vreme uhvaćeni WU koštac sa svim problemima, ckonomske organizacije. \

što še tiče odnosa između izbegavanja gladi i međunarodnog

| ŽENEVSKI SUSRETI

mira, oni su očevidni. Kada je General de Gol bio primljen u Londonu, U Donjem domu aprila ove gođine on je rekao — citiram doslovce njegove reči — : »Mir će biti neizvestan sve dotle dok dve milijarđe ljudi budu u bedi a njihova braća dobro opskrbljena. Na kraju krajeva, ništa nije toliko važno kao organizovati, iznad svih različitih političkih ubeđenja, saradnju onih koji maju da bi pomogli onima koji nemaju ništa«.

Sa svakog gledišta „borba protiv gladi zahteva izgradnju jstinske svetske ekonomije. Međutim, mi smo od toga još đosta daleko. Sanja se o nekoj komori za kompenzaciju, o međunarodnom kliringu koji bi okupio nedovoljno ishranjene zemlje, kao i one koje se guše u izobilju. Utopija, reći će neko? Možda!

Insistiralo se takođe na raskoraku između fantastičnog progresa medicine i higijene i veoma skromnog progresa prođuktivnosti. Izvesni ljudi hladno Žžale što se osuđuju na život ijudi koji bi nekad bili pokošeni bolestima i koji sada opterećuju svet. Nebi trebalo ometati Parke u njihovom poslu.

Stanje varira od kontinenta do kontinenta, od oblasti do obla: sti. Lebre je dao đmpoglavljima, svoje knjige upečatljive naslove: nejednakost pred životom; nejednakost pred bolešću, nejednakost pred proizvodnjom. Moj pokojni kolega Libman Herš na zvao je jednu od svojih publikacija: Nejeđnakost pred smrću. Raskorak između naprednih zemalja i onih ostalih ima čak tendenciju da, se aoštri. Da li je ovo stanje nepopravimo?

Izvesni ekonomisti, agronomi, geografi, hemičari smatraju da to stanje može biti popravlieno. Ne ograničenjima broja rađanja, već povećavanjem produktivnosti. Pod jednim uslovom, međutim: da međunarodni kliring, o kome sam govorio, bude osposobljen da funkcioniše. PAO procenjuje da za čitav svet stopa porasta proizvodnje životnih. namirnica nešto malo prevazilazi stopu priraštaja stanovništva. Profesor Ejkrojd, direktor odeljenja za ishranu FAO ide još i dalje. Dosad je, po njemu, samo deseti deo od ukupne DOVIšine obrađive zemlje iskorišćen. Rikstenzivnoj obradi zemlje pružaju se neograničene mogućnosti. Međutim, on priđaje mnogo značaja intenzivnoj obrađi, povećanju produktivnosti . zemlje koja se već obrađuje. .

Ali koliko navika, koliko pređrasudđa, koliko tabua treba Dpobediti! Ponekad, izvesni verski propisi prepreka su napretku. Pomislimo — to je jedan između mnogih primera — na teškoću na koju nailazimo u izvesnim delovima, Indije da se racionalno iskoriste goveda ili da se oslobode izvesnih štetnih životinja.

Na taj način verujemo da možemo primetiti kod nekih naučnika, ekonomista izvestan optimizam. Među njima Hoze de Kastro i Rene Dimon izgleda da zazimaju istaknuto mesto. Profesor Dimon je agronom. On stoji Čvrsto na zemlji. Own tvrdi: ako bismo odustali od rasipanja energija i kapitala, ako bismo obrađivati sva dosađa neuzorana zemljišta, ako bismo žrtvovali polvinu šuma, naša zemlja bi mogla hraniti 15 do 18 milijardi osoba. \

Za Kastra, glad je »pokor koji čovek sam stvara. Glad nije neumitnost. Njeno proterivanje »sa lica zemlje« nije utopija. To ćemo postići boljom „adaptacijom ljudi zemlji koju oni obrađuju, pametnom «saradnjom sa prirodom, upotrebom svih sredstava nauke. Čovečanstvo će moći da se usmeri na »putf, blagostanja« i stići će — to je naslov jednog poglavlja njegove knjige — u »svet bez gladi«.

Antoni BABEL ;

VINJETE U OVOM HROJU IZRADIO DUŠAN DŽAMONJA ~