Књижевне новине

ta je mit, danas? Odmah ću dati prvi odgovor vrlo prost, koji se, savršeno slaže sa etimologijom: mit je reč.

MIT JE REČ

Naravno, nije to ma koja reč: govorenju su poirebni posebni uslovi da bi postao mit: videćemo ih za irenutak. Ali ono Sto treba još u početku čvrsto postaviti, to je da je mit sistem saopštavanja, da je om poruka. Ovo po e mit ne bi mogao biti predmet,

jam, ili ideja; on je način označavanja, om

forma, Biće potrebno kasnije toj formi postaviti istorijske granice, uslove upotrebe, .u njoj ponovo dati vrednosti društvu: to ne sprečava da je treba najpre opisati kao' formu,

\widi se da bi bilo sasvim iluzorno težiti ka bitnom razlikovanju između milskih predmeta: pošto je mit reč, sve može da budc

mit,koji je u madležnosti govora. Mit se ne ·

određuje predmetom svoje poruke, već načimom na koji je izgovara: ima formalnih gramica mitu, a! nema ih bitnih, Sve dakle možo da bude mit? Da, verujem to, jer svemir je beskrajno. sugestivan, Svaki predmet Ovog SVĆta može da.jz zatvorenog, nemog postojanja pređe u slanje usmeno, Otvoreno saobražavanju društva. Drvo je drvo, Ali drvo kad o emu govori Minu Drue, to već nije sasvim drvo, to je drvo ukrašemo, prilagođeno za iz vesno trošenje, zaodenuto književnim zadovolj'styima, pobunama, slikama, ukraiko društvemom korisnošću koja se dodaje čistoj materiji. - Očevidno, sve nije vrečemo u isto vreme: izvesni predmeti postaju plen miltske reči za jedno vreme, zatim nestaju, drugi zauzimaju njihovo mesto, poslaju mit, Ima li redmeta fatalno Sugestivnih, kao što je to Bodler govorio za Ženu? Sigurno ne: mogu 56 zamisliti vrlo stari mitovi, ali nema ih večnih; jer ljudska istorija je ta koja čini da stvarno

pređe u stanje reči, ona i jedino oma regu-

život i smrt mitskog govorenja, Udaljena ili ne, mitologija može imati samo istoxijsku 085noyvu, jer mil je reč koju je istorija izabrala: on nc bi mogao da se pojavi iz »prirode« stvari, .

Ta reč je poruka. Ona može dakle da bude nešto sasvim drugo do usmena; ona može da, bude stvorena od. pisama ili predstava: pisani govor, ali isto tako i fotografija, film, repo-· taža, Sport, pozorište, rekiama, sve to može da služi kao oslonac mitskoj reči, Mit se me može odrediti ni svojim predmetom, ni svojom materijom, jer ma koja materija, može proiz volino da bude obdarena značenjem: i Birela koja se donosi da bi se označilo čikanje taRkođe jc reč, Bez sumnje, pri perci iranju, slika i pismo, na primer me iraže iti tip vesti; i u samoj slici ima više načina čitanja: Šema je pogodnija za označavanje mnogo više nego crtež, imitacija više nego original, karikatura više nego poyiret. Ali tačno, ovde 'wiše nije reč, o teorijskom načinu predstav» njanja: reč je o toj slici, koja je data za | O mwnačenje; mitska reč stvorena je od „materije v e 6 obrađivane u cilju saobrnže» nog saopštavanja; baš zato šio svi materijali umita, bili oni predstavni li grafički, pretpostavljaju swvest koja označava, o njima se može rasuđivalii nezavisno od njihove materije. 'Ta materija nije ravnodušna: slika je, zacelo, imperativnija od pisma, ona odjednom namece značenje, ne analizirajući ga. ne rasturajući ga. Ali to više nije bitna razlika. Slika postaše pismo, još od trenuika kada označava: kao pismo, i ona zahteva lexis.

Ubuduće, govorenje, BgOVOT, reč, itd., čitalac će ovde shvatati kao svaku jedinicu ili svaku sintezu koja označava, bila ona verbalna ili visuelna: fotografija će biti za nas reč isto tako kao i novinarski članak; i sami predmeti moći će da postanu reč, ako nešto označavaju. Taj generički način shvatanja govorenja opravdan je uostalom samom istorijom pisma: mnogo pre pronalaska naše 2a7buke, predmet: kao kipu inka, ili crteži kao kriptogrami bili su redovne reči. Ovim neću da kažem da mitsku reč treba tretirati kao jezik: istinu govoreći, mit je vezan za opštu nauku koja se Biri na lingvistiku, a to je semiologija.

* #

MUTAVA I SLEPA KRITIKA

Kritičari (književni i pozorišni) često upotrebljavaju dva dosta neobična argumenta. Prvi se sastoji u tome da se naglo proglasi da je predmet kritike neizreciv a kritika, usled toga, beskorisna. Drugi argumenat, koji se takođe povremeno ponovo nojavljuje, sastoji se u tome da kritičar prizna sebe suviše glupim, suviše tupavim da bi razumeo jedno delo koje važi za filozofsko.

Zašto dakle kritika povremeno proglašava svoju nemoć i svoje nerazumevanje? Hvakako

* ne iz skromnosti: ničeg lagodnijeg od kritičara koji ispoveda da se u eggristenoijalizami ništa ne razume, ničeg nodsmešljivijeg i dakle sigurnijeg od drugog Moji, sav zbunjen, ri» znaje da nema sreće da bude upućen u filozofiju Neobičnog, ničeg odiučnijeg od trećeg koji brani neizrecivo poetsko. .

Sve to ustvari znači da kritičar sebe smatra obdarenim dosta sigumom inteligencijom. da bi njegovo priznanje nerazumevanja dovelo u pitanje jasnost pisca, a me jasnost njegovo8; sopstvenog mozga: kritičar predstavlja buda laštine, a to zato da bi bolje magnao publiku da negoduje i povukao je fako pogodno od nemoćnog saučesništva ka razumnom g&aučeRBništvu. To je dobro poznata yadnja saloni Verdiren: »la čiji je zanat da budem inteligentan, ja se u fo ništa ne razumem; međfitim, ni vi se u to me biste ništa razumeli; dakle, to je zato što ste isto fako inteligenini kao i ja«. ·

Pravo lice tih sezonskih ispovedania nekulture, to je onai stari ' mračnjački mit ptema kome ideja je Sškodljiva ako je ne kontrolišu »zdrav razum« i »oseđanje«: Znanje, to je Zlo: oboje su Porasli na istom drvetu: kultura je dopuštena uz uslov da se povremeno PprD· glasi ništavnost njenih ciljeva i granica nmjeme

1) Reč.

6:

ROLAN BART

ročito (jer pre verujem

moći (Him Grina o olozima i psihijatrima); idealna kultura bi trebalo da bude blag retorski izliv, veština vladanja rečima da bi se pokazalo rolazno orošavanje duše. Taj stari romanti-

rski par srca i glave stvaran je, međutim, ·

samo u nekoj slikovnici neodređeno gnostićčkog porekla, u onim opojnim filozofijama što su na kraju uvek išle na ruku čvrstim režimima, koji se intelektualea oslobađaju time što ih šalju da se malo pozabave emocijom i neizrecivim, Ustvari. svaka ograđa od kulture je teroristička pozicija. Baviti se Kritikom i proglašavati da se egzistencijalizam ili marksizam ništa ne razumeju (jer kao za inat priznaje se da se ne razumeju baš te filozofije), to znači od svog slepila i svoje nemoći načiniti sveopšte pravilo percepcije, to znači izbaciti iz sveta marksizam i egzistencijalizam: »Ja mne razumem, dakle: vi ste idioti«,

Ako se neko plaši ili toliko prezire u jednom delu njegove filozofske osnove i ako tako glasno traži pravo da ništa od tog ne razume i da o tome ne povori, zašto da od sebe stvara kritičara? Razumeti, osvetliti, to je međutim vaš zanat. Vi očevidno možete da sudite filo» zofiji u ime zdravog razuma; nezgoda je u

tome što ako »zdrav razum« i »osećanje« me .

razumeju ništa, u filozofiji, filozofija pak, njih razume vrlo dobro. Vi ne objašnjavate filozofe, ali oni vas objašnjavaju. Vi ne možete da razumete tekst „marksiste Lefevra, ali buđite sigurni da marksista Lefevr, savršeno dobro razume vaše nerazumevanje, a na

da ste prepredeni, a ne neobrazovani) vaše &divno »bezazleno« priznanje o tome.

NI-NI KRITIKA ~

U jednom od prvih bro jeva dnevnog Ekspresa moglo se pročitati jedno (anonimno) ispovedanje kritike kao nreligije koje i bilo Kkrasan odlomak edne uravnotežene za i protiv retorike, Glavna misao mu je bila da Kritika ne treba da bude »ni salonska „igra, ni opštin" ska služba«: shvatite da ona ne treba da bude ni reakcionarma, mi komuni·

stička, ni bezrazložna, ni politička. | Reč je tu o mehani-

zmu dvoinog isključivanja koje velikim delom zavisi od onog brojnog besa Kkoji smo već više uta sreli, a koji sam mislio da mogu da odredim kao jednu sitnoburžoasku ortu, Metođe se odmeravaju po-

i "8 od

| PORUČNIKU I MARJUTKI«

· privrženičke ipmišljofine: dakle,

IT DANAS

vodom videti i misli Grejema.

moću a, one se stavljaju na tasove, nahođenju, tako da onaj koji to čini može dk\Wb

pojavi kao nemarljivi sudija obdaren idealnom

duhovnošću, a samim tim pravičamn, kao poluga (terazija) koja sudi onome što se meri.

Moralnost upotrebljenih izraza stvara dare nužne pri toj računovodstvenoj radnji. Prema jednom starom terorističkom postupku (tero· rizmu ne umiče ko hoće), sudi se u islo vreme dok se imenuje, i reč, opterećena prethodnom krivičnošću, sasvim prirodno postaje teg na jednom od tasova terazija. Na primer, kultura će se suprotstavišiidđe ologijama Kultura je dobro plemenito, sveopšte, koje ije izvan socijalnih pristrasnosti; prema tome, kultura nema težine. Nasuprot tome, ideologije su na terazije! Ostavljaju ih bez rešemog spora u nijhovu korist, pod strogim okom Kulture (ne pretstavljajući sebi da je kultura, ipak, na kraju krajeva, jedna iđeologija). Sve se događa kao kad bi na jednoj strani bilo teških reči (ideologija, katihizis, borac), kojima je dužnost da potstiču sramno titranje tierazija, a na drugoj, reči lakih, nematerijalnih po. božanskom pravu, toliko uzvišenih da izmiču prostom zakonu brojeva (avantura, strast, veličina, vrlina, čast), reči koje su iznad tužne gomile laži; drugima je dužnost da kore

VIKTOR PASMOR; RELJEF

Premijera u Savremenom pozorištu

prve; dakle, s jedne strane reči artenie OL OVROMOUNDHYO, NaeArOM a bagi moral Treće Partije dovodi sigurno do podele na dvoje, isto tako uprošćene kao ona se htela osuditi u samo ime složenosti. Is mogućno je da je naš svet čas ovakav, e ONO ara aaa sigurni da je to rascepenosi uda: nema spasa za Sudije: i oni su Mi: ana iaBn šidićk Šš dj Dovoljno je se oji se moli ojavljuju kao izdanci u toj Ni-Ni kritici pH i se razumelo na kojoj je ona strani. Da ne govorimo više nadugačko o milu vanvremenosti koji se nalazi u svakom pribegavanju nekoj večnoj »kulturi« (»umetnost svih vre men a), nalazim još u našoj Ni-Ni doktrini dva svakidašnja poslednja sredstva buržoaske mitologije. Prvo se sastoji u izvesnoj ideji slo» bode, zamišljenoji kao »odbacivanje šuđenja a priori« Međutim, jedan književni sud ie uvek određen celinom čiji je on sastavni deo, i samo odsustvo sistema — naročito ako se ono ispoveda kao religija — proizlazi iz jednog savršeno određenog sistema, koji je u ovoj prilici obična vrsta buržoaske ideologiie (ili kulture, kako bi rekao naš anonimni). Može se Čak reći da je baš onde gde Čovek iemči a osnovhu slobodu njegova potčinienost nmajma„ nje sporna. Može se mirno čikati neko da ika. da piše bezazlenu Kritiku, očišćenu od svake sitematske određenosii: i Ni-Ni krjtičari su upleteni u jedan sistem, koji njie neizbežno 0• nai na koji se pozivaju. Ne može se suditi o književnosti bez izvesne prethodme iđeje o Čoveku i Istoriji, Dobru, Zlu, Društvu itl.: čak samo i u prostoj reči Avantura, koju su lako wčinili moralnom maši Ni-Ni mnmnasunrot prostim sistemima koji »ne čude«, kakvo na» sleđe, kakva fatalnost, kakva rutina! Svaka sc sloboda naposletku vraća izvesnoj poznatoj DOvezanosti, koja njiie ništa drugo do izvestan a priori. Zato, sloboda kritičara, to niie odbiti opkladu (nemoguće!), to je rastrubiti je ili ne, Drugi buržoaski simptom našeg teksta, to je oduševlieno upućivanje na »stil« pisca kao večnu vrednost Književnosti. Međutim, „wišta ne može da umakne Istoriiinom dovođenju u vitanje, čak ni dobro aBati Btil je Kkritička vrednost koja savršeno nosi oznaku vremena, i govoriti u prilog »stila« i u dobu u kojem su neki značajni pisci uđarili na taj poslednji grudobran klasične mitologije, to znači samim tim pokazati izvestan arhaizam: ne, vršžtiti se još jednom »stilu«, to nije avantura! Qbavešteniji u jednom od svoijih sledećih brojeva, Ekspres ie objavio prikladan mrotest A. Rob-Grjjea protiv wmmagičnog pribegavanja Stenđalu „(»Fo je napisano kao kod Stendala«). Udruživanie stila i čovečnosti (Anatol Fran8, na primer) niie možda više "ovolino da bi se udario temeli Hniiževnosti. Bojati Be čak da »sftil, kompromitovan u toliko dela lažno humanih, nije konačno postao nredmet a priori sumnjiv: to je u svakom slučnju vrednost koin bi samo uslovno trebalo upisati u aktivu pisca, Ovim neću da kažem, na» ravno, da K.niiževnost može da nostoji jzvan iz vesne formalne veštine, Ali uprkos naših NiNi, uvek privrženih dvoinom svetu čiji bi oni bili božanska transceđenfnost, suprotnost od dobro nisati nije neizbežno loše pjsati, io je možda danas samo Dpisafi. Konijževnost je postala teško zanimanje, usko. smrfno, Ona ne brani više svoje ukrase, već svoiu kožu: ve>oma se boiim da Ni-·Mi kritika nije u valašnjenju za jednu sezonu. (Preveo Marko KATANIĆ)

Isabrana dela

J. E. Berteljsa

wu okviru izdanja izabranih dela poznatog orljentalista, dopisnog člana AN SSSR „dJevgenija Edđuarđoviča Berteljsa, u Moskvi je neđavno, kao prva Knjiga, izišla »istorija persij• sko-tadžičke „Mnjiževnosti«. „Pređviđeno je izđanje još pet knjiga (»Bu-

Kreftova Balada o poruč- i na dopisivanje prologa i dija-

niku i Marjutki inspirisana je novelom „Borisa Lavrenjova Ćetrdđeset prvi, u kojoj je na reporterski sažet način opjsana neobična ljubavna romansa crvenoarmejke Marjutke i zarobljenog belogarđejskog poručnika. Kad pročita pripovetku, čitalac će uočiti da sovjetski pisac posvećuje daleko više pažnje naturalističkim pojedinostima ŽivOta, sentimentalnim obrtima i Opisima prirođe, nego dubinskoj analizi duševnih stanja junaka ili psiholoških osobenosti posmatrane situacije, i ubrzo zaključiti da je priča Borisa Lavrenjova, neka vrsta konciznog romantičnog sižea, koji može biti suštinski upotpunjen samo u okviru nekog medijuma, u kome dijalog nema presudnu ulogu (uspeli sovjetski film snimljen DO Ovoj pripovetci najbolje potkrepljuje izneto tvrđenje). Ali pripovetka Četrđeset prvi krije u sebi i dve nedovoljno, iskorišćene i veoma potresne teme: ona diskretno nagoveštava kako godine zverskog ubijanja neminovno izazivaju romantične Teakcije u ljudskoj duši, i otkriva piščevu ironičnu distancu prema istoriji, koja obično bez milosti mrvi nedužne male ljude.

Upoređimo li Baladu o DO ručniku i Marjutki sa

· proznim tekstom Borisa Lavre-

njova, razumećemo da je Kreft ustvari izvršio dramatizaciju pomenute pripovetke: pritom ne možemo zanemariti činjenicu da je iz novele Četrđeset prv 'Kreft pozajmio oba junaka, centralnu dramsku situaciju, detaljno razrađenu fabulu, većimu tema i motiva svog komada, Osnov nu iđeju dela, kao i jedan niz dijaloga. Ni u iednom trenutku Kreft se nije bitno udaljio od pripovetke i njegova intervenciia se svela ma nekoliko manjih inverzija u redosledu događaja,

loga, koji povezuju preuzete dramske scene (možda je najksmrakterističnije što je Kreft u do. pisanim delovima slepo pOoštovao stil i način govora junaka pripovetke i često varirao rečenične obrte koje je Lavrenjov upotrebio). Osim toga, Krett je izostavio neke detalje priče i time još više pojednostavio i uprostio junake komada: u versiji Borisa Lavrenjova, na primer, Marjutka je tvrđoglava, dirljivo naivna, i maštanju sklona osoba, dok su u Baladi o porTučniku i Marjutki ove osobine zanemarene i jedino usvojena napomena da je Marjutka Dprosta žena iz narođa, koja ispod grube spoljne kore krije čudesno meku i dirljivo humanu dušu (Kreft u Baladi usvaja, dakle, jedan romantičan kliše ka» rakterističan za mnoga dela 5Ovjetske umetnosti). Još gore pro

lazi belogarđejski poručnik koga Lavrenjov ocrtava kao ponosno, stidljivo biće, prožeto nekom »ubistvenom tugom« iz koje se TBđaju krajnja rezignaocija i zgađenost, a koji u Kreftovim rukama postaje beživotna lutka, 8pOsObna jedino da, pruža potrebne šlag vorte. Uz to, Kreft se isključivo ograničava na pažljivo i logično razvijanje fabule, i ostavlja iz van drame one bitne psihološke tokove, koje je morao formulisati ako je čejed da složeni pre obražaji junaka ne deluju proizvoljno i nemotivisano.

Reditelj Jovan Putnik trudio se da raznolikim scenskim sredstvima savlada ograničenja Kreftovog teksta; reditelj je tako neprestano pokušavao da muziČ kom pozadinom dočara atlmosferu zbivanja, i nastojao da OL krije simbolični smisao komada impresivnom scenografijom Vlade Marenića, koja je» sugerirala, da se dve tužne ljudske sudbine ocrtavaju prema sivoj uznen«rujućoj ravnođušnosti prirode, Takvim postupkom, međutim, Putnik je Često postizao Ssuprotan efekat i naglašavao jednodimenzionalnost dramskog dijaloga. Primetili smo i jednu ozbiljni stilsku nedoslednost u predstavi: reditelj je uklonio sa scene gEOtovo sve realne predmete i uputio glumce da panfmimskim bpokretima dočaravaju konkretne scenske radnje, ali je u isto vreme dopustio dđa gluma bude zBsićena mnogobrojnim romantičnim i patetičnim akcentima.

Neđa Brgić i Vojislav Mirić,

- koji su tumačili đve jedine ulo"pe, pošteno su se trudili da i-

građe dva uverljiva i istimita }iud ghn liga.

Baladu o poručniku i Marjutkhki preveli su sa SlOvenačkor Stevo Žigon i Miroslav Teelović.

Vladimir STAMENKOVIĆ

fizam i sufijska MWwnjiževnost«, »Mavoi i Džami« itd.), koja ćc pored već publikovanih obuhvatiti i izvestan broj neobjavljenih dela ovog autora i očekuje se da će svaka od njih biti značajan đoprinos rešavanju pro» blema MWoje tretiraju. Ali već i ova knjiga donosi neke novine po kojima se razlikuje od niza sličnih dela. Interesantan je već 1 sam naslov — Berteljs posmatra »persijsko-tae džičku« a ne samo persijsku knji» čževnost. Evo kako on opravđava tu novinu: »Stvar je u tome Sto su mnogi narodi na ogromnoj teritoriji (uključujući, đelimično, severozapad« nu Inđiju i Azerbejdžan) jeđan isti jezik koristili kao književni i to je stvaralo, poređ IokalJnih razlika, ne» što zajeđničko za čitav niz literatu” ra. Pri tome treba imati u viđu da jezik tih literatura u suštini nije bio ni tađžički ni persijski. Postojeći živi razgovorni jezik i Tadžici i Iranci počeli su da upotrebljavaju u nji ževnosti tek od druge polovine XIN weka. Na ispolinsko Književno na» sledstvo na tzv. Mklasičnom jeziku imaju u svakom slučaju pravo oba narođa«. Autor dalje navodi da se teritorija srednjevekovne iranske dr žave menjala, zahvatajući u pojeđie nim periodima veliki deo srednje» azijskih zemalja. Tako je, naprimer, prestonica dinastije Samanidđa bila Buhara, a država im se prostirala od Bir Darje do Persijskog zaliva. Sve je lo uslovilo đa nacije koje su e tokom istorije razvile u tim regio» nima, imaju podjednako pravo Ba kulturno nasleđe nekađašnje Persije, Bertelis ne insistira na »tadžikiza” cijik čitave persijske književnosti, već same nastoji đa đokaže pravo Tadžika na zajedničku baštinu, Berteljsova »MIstorija „persijsko-ta~> džičke kmjiževnostie nije završena; smrt je sprečila autora u tome. od četiri predviđena toma završena su dva i delimično treći, tako da s5U mnoge interesanine pojave, nažalost, ostale nenbuhyhRćemm nem MWnigom,

IL. 8.

KN)IŽLVNE NGVINE

\