Књижевне новине

Studija o pryo

j Akad emiji

(Dr Miloš N. Đurić; „Platonova Akademija i njen politički

rad“

U ovoj studiji o prvoj Akađe= miji, koju je osnovao i vodio Pla tom, i Roja je ostavila tragove na mnoge vekove ljudskog duhovnog razvoja, naš najpomatiji i najplodniji helenist dr Miloš Đurić izložio je jedno svoje originalno mišljenje. To svoje mišljenje on je zasnovao na produb ljenoj studiji konkretnih istorijskih uslova „postamka i razvitka Platonove Akademije. Nasuprot shvatanju mnogih ispitivača Platonove Akađemije da je Akađemi ja imala za jedini cilj naučno istraživanje (Uzener, Vilamovic, Vin delband, Kapele), Đurić dokazuje da je Akademija prvenstveno bila zađdahnuta ·težnjom da vaspita državnike za reformatorske političke awcije. Etičko-politički motivi, međutim, ae ispunjavaju samo cilj stvaranja Akademije nego i osnovu Platonovog učenja. Može da izgleda da je Platon bio pre svega čovek od nauke, a ne etičko-politički vaspitač, Međutim, analiza njegovih dela od: Odbrane Solkratove, preko Gorgije, Drtave, Državnika, Zakona do Kri tije, pokazuje su protno: „Kao potoci što s raznih strana wamostalno teku da se naposletku sliju u kaavo veliko jezero, tako se svi motivi Platonove filozofije, dijalektički obdelavani u različitim spisima, sli vaju u veliku problematiku države. Svi njegovi dijalozi, kako Dni koji su pisani pre Države tako i oni koji su pisami posle nje nisu ustvari ništa drugo ne= go delovi njegove političke filozofije”.

Da etičko-politički muotivi u Platonovom delu imaju primaran značaj, a teorijsko-filozofski sekundaran, pokazuje se naročito kađ se analizira Platonova praktična politička delataost, u čemu veliki značaj ima utvrđivamje autentičnosti | „Platonovih Pigčama. Društveni uslovi u · njegovoj otadžbini Atini nisu mu dopuštali da u svojoj zemlji razvije praktičnu političku aktivmost. Najpre antidemoicratska vlada Tridđesetorice, a zatim i . demokratska vlađa koja je osudila njegovog učitelja Sokrata, _ sprečile su ga da uzme aktivnog učešća u upravljanju ptadžbinom. Ali to ga nije spre*avalo da na jeđam drugi način Dpmogući ostvarenje svojih politič kih ideala: slobode naroda i helensxog jediastva. Po primeru pi tagorovskih saveza, stvorio je Platon Akademiju, čiji je osnov ni cilj bio da se učini školom budućih državnika koji će se u upravljanju narodom rukovoditi principima razumnosti i vrlime. Dd njega: kao vaspitača, dirržavnika i državničke „mudrosti tražili su političke savete iz Jonije, Makedonije i Peloponesa. Sam Platon u tri maha je odlazio u Sirakusu, tada majmoćniju i najboga _ tiju helensku državu, verujući da te uspeti da svojim uticajem tira | ne Dionisija Starijeg i Dionisija Mlađeg preobrati u upravljače ustavne države. Međutim, ovaj njegov neuspeh mikako ne znači i neuspeh njegovih ideja O Teformama savremene helenske dr čave.

Razmatrajući Platonovu praktičmu . političku delatnosti Đurić dokazuje đa Dion iz Sirakuse, koji' je Platonovom pomoći nastojao da zaveđe bitne reforme u svojoj zemlji, nije bio sanjalica, nego realni političar, revolucionar i jedan od najistaknutijih - helenskih državnika. Koristeći sć Platonovim. pismima, Aristotelovim Demostenovim, Plutarhovim Belima i delima niza drugih pisaca, Đurić pokaguje kako je Dion bio veliki državnik, čije delo nije ni šta manje što su ga, kao Kesa_ Ta ubili prijatelji nezadovoljai | njegovim delom. Da je Dionova politika Usmerena protiv tiranide, ra odbranu ustavne vladavine, la zrela i mudra, otarivaju događaji koji su došli posle Diono-

KNJIŽEVNE NOVINE

Wevojom..

MILOŠ N. ĐURIĆ

/

Vog ubistva: konačna „Đobeda Korinćanina Timoleonta nad tiraninom Dionisijem Mlađim i us postavljanje vladavine po Platonanovim idealima, tako da je Sirakusa „procvetala u svakom pogledu, I mada Timoleont, taj antički Džordž Vašingtom, Moji se odrekao vlasti kada je Sirakusi obezbedio blagostanje, nije bio član Platonove Akademije, on je pokazao tačnost Platonovih i Dionovih ideala, koje oni nisu uspeli da ostvare, ali koj: su bili realni i'·blagotvorni.

Alko je reformatorsko-politički plan Platonove Akađemije propao u Sirakusi, ima planova oje je Akademija uspela da ostvari, To naročito pokazuje de latnost Platonovih „maslednika: Aristotela, Erasta i Koriska. Nije pozaato do koje je mere Aristotel uticao na vladara Kipra Temisona, ali je nesumnjiv uticaj Platonovih mučenika EKragta i Koriska na tiranima Hermiju, vladara Atameja i Asa, koji je svoju tiranidu pretvorio u državu u kojoj se poštovao zakon. Kao magrađu za dobre savete, Hermije je Platonovim. učenicima poklonio As, gde su oni Oosnovali filijalu Akademije, Mojoj su prišli Aristotel i Ksenokrat. Aristotel je, međutim, može biti uticao na Hermiju da sklopi voj ni savez sa makeđonskim: kra-

Jjem Filipom II, koji ga je po-\

zvao za učitelja svome sinu Aleksandru. A time se otvara novo poglavije političkog uticaja Platonove Akademije.

Aristotel deli Platonovo shvatanje da je cilj države ostvarivanje moralnog dobra, ali kao miislilac realnijeg smera daje više slobode jedinki u ostvarivanju

državne zajednice. Nasuprot Pla.

tonovom prvenstveno logičkom 'Ronastruisanju države, on nastoji da do principa dobrog. državnog upravljanja dođe na osnovu isKkustvenog proučavanja ramih ti pova vladavine i pronalaženja onog tipa koji aajbolje odgovara jednom narodu. Time je on, međutim, blizak piscu Zakona, u kojima Platon nastoji da svoju utopističku državu ostvari vodeći račuma o realnim prilikama helenskog života i stoga napušta njemu logičku konstrukciju. Na osnovu toga, Đurić smatra da se Aristotel može smatraii naslednikom Platonove teorije o državi, koju razvija u realističkom pravcu, u Rome je došao do shvatanja da je najbolja država skladno jedinštvo monarhije i demokratije. To je razlog što Aristote] nije viđeo pravo ostvarenje svojih političkih ideja u „ascepkanim demokratskim gradovima nego u jednoj jedinstvenoj, mažnoj državi u kojoj če se ovaplotiti sve helenske snage. Vaspitavajući Aleksandra, Velikog u tom duhu, Aristotel je mogao da utiče na političku stvarnost, što je bila najveća želja wjegovog učitelja Platona. Aleksanđar je bio filozofski Obrazovan, on je ulazio čak iu akroamatičko učenje Aristotelove filozofije i tako ostvario Platonovu težnju da se filozofija i dr žavništvo što više približe.

Da bi pokazao kako je FIBtO nova Akađemija i preko drugi svojih članova bila zainmteresovana za politički problem i Kao je uticala na heleosku političi aktivnost, Đurić je u širokim ra tama opisao političii rad niz. drugih članova Akademije: Plato novog naslednika na čelu Akade mije Speusipa, Heraklida koji je pisao o vladarskoj moći i POO: ma, Aristonima koji je napisa zakone za Megalopolj, 'Formiona koji je darovao zakone Eliđanina i Menedema oji je bio O konođavac Piranima. U aka Si mičare spada i FEudoso Va je pisao zakone Kniđanima,.a i n gd frej, koga je Platon DIODU majedonskom kralju Perdi

III. Akademijinom krugu je pripadao i tiranin Klearh iz Herakleje aa Pontu, a i članovi Axademije Hion i Leonid, koji su ga ubili pa pritom i sami poginuli. Ako se ovima dodaju mnogi dru ga akademičari koji su nastojali da se dočepaju tiranide ili da oslobode svoju otadžbinu ropstva, kao i mnogi slavni atinski građani (besednici Demosten, Likurg i Hiperid, besednik i vojnik Fokion i admiral Habrija), onda postaje 'jasno da je politički rad Akademije i njenih članova bio vrlo raznovrstan i da se ne da svesti na jednu jedinstvenu teorijsko-političku for mulu ili na jednu praktičnu političku akciju. Međutim, očevid= no je da su od Platona do mega lopoljsikih filozofa Elođema i Megalofana, koji su oborili mnoge tiraniđe i doprineli stvaranju Ahejskog saveza, poslednjeg stuba helenske nezavisnosti, članovi Akademije uvek „nastojali da svoju filozofsku alktivmost povežu sa političkom, a političku vlast oplemene filozofskim rezonovanjem i na taj mačin tesno povezivali istraživanje sveta i po boljšanje života. „Blagotvorne plodove tog spajanja osetili su mnogi grčki gradovi (Sirakusa, Atarnej, Pela i Megalopolj). I mada su političke namere Akademije propale na zapadmoj periferiji helenskog sveta, one su imale mnogo uspeha na istočnom njegovom delu, zahvaljuju-

ı Srpska Akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1960.)

Zastupajući svoju interesantnu i, sva je prilika, tačnu tezu o društveno-političkom cilju Pla tonove Akademije kao wnjenoj osnovi, Đurić je morao da vodi diskusiju sa mnogim piscima ko ji.su smatrali da je Akademija bila pre svega organizacija zabavljena negovanjem čiste nauke i filozofskog umovanja, On tu diskusiju nije izbegavao, nego je odlučno i hrabro primio, navodeći reči onih sa kojim se ne slaže. Svoju tezu je tako široko potkrepio mnogim činjeaičkim dokazima da ovu diskusiju nije morao zaobilaziti,. Stoga što je ova teza nova i originalna, on se nije mogao služiti miš ljenjima drugih helenista o Oovom pitanju. Dvojica helenista se tek približavaju Đurićevoj tezi (V. Kraac i V. Nestle), a samo maš helenist Milan Budimir drži Đurićevu stranu svojim mišljenjem iznetim u jednom članku o Platonovim pismima. Budimir veli da je politika u naj.irem smislu reči bila „duša kojom je disao hram posvećen ARademu”. Đurić je široko razvio, razgranao i probudio oVo mišljenje i time kao dar „naše helenistike pružio svetskoj nauci jedno novo mišljenje o prvoj Akademiji «oja je dala svoje ime potonjim akademijama, i na taj način podsetio sve akademije i na njihov zadatak da se brinu ne samo za razvijanje zna

nja nego i za blagostanje ljudi.

BIZARNE TEME 'LJUBIŠE JOCIĆA LJubiša Jocić: „Skriveni svetovi“, »Prosveta«

Beograd, 1960.)

Poslednja knjiga Ljubiše Jocića „Skriveni svetovi” predstav lja skup proznih fragmenata koji svojom „sađržinom u velikoj meri podsećuju na poetski svet Anrija Mišoa. Jocić voli imaginame, fantastične teme kao i fraacuski pesnik, neguje sarkazam, piše o apsurdu, ništavilu i smrti, ilustruje. svoje zapise apstraktnim grafikama, želeći da ujeđini dva različita umetnička postupka u izražavanju „svojih doživljaja i iđeja. Njegova fraza je simntaksički pravilna, čvrsta, elegantna čak, prividno sasvim logički konstruisana. Ali kao što je u slikarstvu protiv podražavanja prirode, tako Jocić u literaturi odbacuje opisivanje realnog života. Služeći se metodom racionalne deskripcije, on u stva ri hoće da stvori utisak nelogičnog, nestvarnog, nemogućeg: ona dakle, putem normalnog pripove danja teži opisivanju haotičnosti. .

Jocićeva poezija (nazovimo Uslovno tako ove Wratke prozne tekstove koji onemogućavaju svaku uobičajenu podelu na žan rove) upila je u sebe elemente nadrealizma, i to više u samoj duhovnoj atmosferi „čudesnog, neverovatnog, izmaštanog, no u stilu, koji je kod Jocića daleko od svakog automatizma, Ona je puna anegdota koje nisu same sebi cilj, svaki opisani događaj samo je omova za ironično izvitoperavanje realnog smisla. Ostajući naizgled miram, Jocić priča o tome kako je gubio poste=

ći Aristotelu, i na „Peloponesu, zahvaljujući megalopoljskim pla toničarima.

Nastavak na 4. strani Dragan M. TEREMIĆ

peno pojedine delove tela, kako su mu se ćudljivo razmeštali telesni orgami, zamenjujući jeđan

pu a O a n AUN RR 8 BEZBRIZNI B0G MLADOSTI

(Mirjana Stefanović: »Voleti«ć«, Matica srpska, Novi. Sad, 1960.)

Kao da je upravo ova sveščica, ova pregršt, pesama, neđostajala da upotpuni naš savremeni poetski repertoar! Poezija je opevala, proslavljala, poeziju; junaci i simboli naše nacionalne prošlosti. hodočastili su, pohodili su nas. opet u mutnim vizijama nekih pesnika; pseudđomislene ili pak sasvim besmislene lirske konstrukcije pritiskuju sa svih strana; trapava avet staromodnog stihotvorstva podseća takođe na svoje prisustvo. Ta bi se poezija (ili nepoezija) mogla događati, mogla bi se Dpojaviti bilo kad i bilo gde: prostor i vreme su kategorije o kojima ona tobože samouvereno smatra da ne mora voditi računa. Mirjana Stefanović pak sa svojom zbirkom stihova »Voleti«ć privolela se trenutku vremena u kome živi, osetila, nastojala da oseti doba u kome živi i da raspozna, da nas upozna sa ljudima, i to mladim, koji ga nastanjuju, sa ljudima koje je ona videla i zavolela.

Mladost triumfuje u poeziji Mirjane Stefanović. Ali nipošto nekakva, idilična, uštogljena, apstraktna mladost iz akademsko-poetske starinarnice. Ova o kojoj kodđ nas — valjda jedina — peva Mirjana Stefanović jeste prisutna, živa, naša i današnja mladost, u ovoj poeziji toliko intenzivno egzistentna da samo što nije sa stranica knjige sišla među nas da nam se nasmeje, da nas umesto pozdrava udari kao slučajno loptom, da nas poprska kapljicama, vode Što se na njima još nisu osušile posle

jednog bučnog, urnebesnog kupanja u reci, i,

da potom, u šali i smehu, iskrsnu opet u gradskoj vrevi, na Kalemegdanu, u bioskopu, na igranci. Svet pripada njima kad god zažele da ga osvoje.

To je, dakle, taj neumorni, taj bezbrižni, taj »glatki bog mladosti«. Ne kažem, naravno, da je taj fenomen uočen u punoj totalnosti: njegove granice su znatno šire, sadržaj kompleksniji; pa ipak, mladost o kojoj na svoj način svedoči Mirjana Stefanović ima dovoljno čari i privlačnosti, i to upravo u raskošnoj nonšalantnosti, u bezbrižnosti, u vedrini i oduševljenju što je ispunjava i vođi u njenim prvim ozbiljnim susretima sa životom. Tu nema predđubeđenja, sumnji, kolebanja; samo temperamentna, razbarušena, nagonska. životna ekspanzija. U njoj ima egzaltacije, zanosa, neobuzdđane radosti, optimizma, spremnosti za podvig, čudo, prkos, prestup; ali se do kraja ipak nije išlo; do »zaboravljanja kućnog ređa« nije došlo. Mladost kao da je pre vremena (ili na vreme?) shvatila starinsku izreku: Za-

' svirati i za pojas zadenuti... Ili se to dešava

samo u namerno dobronamernim pričama i ponekad, evo, u Dpoeziji? \ Ali—l 7bbaš nas briga za ceo svet, za astronomiju, mi smo đaci koji uče iz udžbenika«. To je lajtmotiv ove poezije. Ona može zbog toga izgledati pomalo jednostrana, pomalo sebična, neobavezna, — ali: zašto bi se moralo tražiti po svaku cenu nešto drugo, izuzetno i posebno od gimnazista, od šesnaestogodišnjaka i seđamnaestogođišnjaka o kojima peva Mir· jana Stefanović? Sprečavati ih da misle o sebi

i o svetu kako misle, čak: i jednostrano, Dpo-

jednostavljeno, čak i sebično, predstavljalo bi ništa manju i ništa manje opasnu sebičnost. Pustimo, dakle, neka zri leto i neka zru pod letnjim suncem svi ti uznemireni, lako raskaJašeni, napregnuti i u svojoj bezbrižnosti angažovani kupači, veslači, sportisti i gimnastičari, košarkaši, vaterpolisti, — »grubi, vešti i ošamučeni, »oživotinjeni mišićima, »od brega odvaljenić, dobro građeni, sa vratovima hrasto-

vitim, širokih ramena, »glatki i savršeniq«, sa,

mačićima koji im igraju pod kožom, zatepgnutom i sjajnom. . e

Ovaj dinamični, unekoliko možda antiintelektualni, sportski vitaligam ne bi se ipak mogao protumačiti kao konačni životni ideal, stav i opredeljenje poezije M. Stefanović. Sva ta poletnost, sva ta radost u životu i od života jedno je (filosofi bi rekli) »disciplinovano Dpijamstvo«, u. kome nisu prenebregnute i zaboravljene humane i etičke vrednosti ljudske egzistencije. Pored sve impulsivnosti i zadihanosti, »čovek kao što treba da bude« u poeziji Mirjane Stefanović je trezvena, sređema, čak racionalna ličnost, jaka i đostojanstvena. I evo, pogledajte sami, to je njen »Čovek za VOljenje«: »Nosi vindjaku .

sa dignutom Kkragnom

u očima male sijalice i trolejbusi

gleda samo svoja posla

u džepovima Ko; ruke

kojima igra rukomet

DŽ ra Ni mu dune

nikad neće biti slavan

ni morfinista

nego miran kao velika kuća

koja ne lupa glupostic

To je delić biografije savremene mladosti, sasvim urbanizovane, svojeglave, ali ne i zaražene potpunim nehajem i besciljnošću. Postoji u njoj živo, spontano osećanje za kolektiv, saznanje da je samoća »gadna stvar«, opreznost pred lakim, slatkim otrovom iluzija. Mladost bezbrižna i lakokrila, ustreptala, ali i praktična, na svoj način konstruktivna. |

Vidđeći je tako, u jednostranoj mladalačkoj ekstazi, Mirjana, Stefanović je iskazala izvesnu moralistiku, jeđan blagonaklonm, pozitivistički

stav. Iako su njeni mladi ljuđi i sportisti

ležerni i nestašni, bašmebrigovići, ponekad goropadni, oni su ipak, u suštini, dobra deca i dobri đaci. Protiv toga, razume se, nemamo ništa; to bi nas samo moglo radovati. Ali situacija je složenija i problem mladosti kompleksniji nego što ga je Mirjana Stefanović predstavila, Ne pada mi, naravno, na um da * tvrdim kako je ona htela da postavi i rešava »problem mladosti«. Ona je učestvovala u rastu i formiranju jedne generacije, i njena poezija u zbirci »Voleti« je ilustracija, dokument, zbir poetizovanih detalja, portreta i anegdota o rastu i formiranju te generacije, Vedra in'diferentnost, pripravnost na sve, psihologija »bšta je — tu je«, smisao za akciju i humor jesu karakteristike te gemeracije. Na tim komponentama zasnovana je i poezija Mirjane Stefanović: vedra je, iskričava, laka, puna šarma i neposrednosti, katkađ duhovita, inadžijska, diskretno emotivna.

I pored sve dopadljivosti i spoljašnje atraktivnosti, poezija Mirjane Stefanović je kratkog daha, bez jačeg intenziteta, ilustrativna i anegdotska. Veći deo pesama u zbirci »Voleti« nastao je pre nekoliko gođina; mladalačko i početničko iđe u njima pod ruku; sudeći, međutim, po jednoj pesmi (O»Doziv ljubavić) objavljenoj neđavno u ovom listu, boetski govor Mirjane Stefanović se menja i razvija. Smisao za otkrivanje savremenog i aktuelnog u savremenom životu koji (smisao) ona poseđuje, do: bija na taj način mogućnost da se svestranije. analitičnije i kompleksnije izrazi.

Miloš IT. BANDIĆ

OR ua nu spa pfenuunuapiiedyuanamme ikAsnAŠf pasu? o odani mp Kuina O Sapun GA: (aaa fauna manu amina i

drugoga bez svrhe i ređa. Sve ove preobražaje on slika kao najobičnije pojave. Mnoštvo kon kretnih detalja oživljdno logikom sna izaziva u nama sećanje na Kafku, Bizarni i morbidni motivi preplavljuju čitavu knjigu, čiji je poslednji cilj da otkrije tajnu imaginarnog, nadrealnog sveta. Naći ćemo u Jocića dosta seksualnog sadizma koji je u modi, razmišljanja O problemu slobođe shvaćene na egzistencijalistički način, o sartrovskim situacijama. Jedna od omiljenih pesnikovih tema jeste raspađanje ljudskog tela, Proces fizičkog truljenja je stalna i Oswovna preo«upacija, nepromenljivi okvir u kome se zbiva drama čovekovog rasula i agonije. Ima mnogo stranica na kojima je podrobno amalizirano osećanje odvratnosti od sveg telesnog. Pred očima nam lebdi Beket doz čitamo redove o fiziološkoj dezintegraciji žive materije iz koje je duh odsutan. Očajanje je potpuno, ali ostaje još ironija kao način da se ublaži smrtonosni pritisak besmisla. I Jocić naročito insistira na crnom humoru, ođavno poznatom. Autor „Skrivenih svetova” kaže: „Želim da „e lišim dama, noći, vazduha, sebe, sveta, svega”; on traži apsolutnu samoću iz koje će da se smeje neredu, gluposti, mržnji, egoizmu. Čovek postaje stvar, budući da je humanističaa struktura sveta izgubljena i da je mera ljudskoga iščezla u ođnosima i pojavama lišenim razumnosti i cilja. Sve se utapa u bestijalno i opredmećeao, u pred smrtni strah koji svačemu oduzima vrednost.

Sadašnje pesnikovo stvaranje po mnogim crtama može se uporediti sa platnima nekog nefigurativnog slikara. Jocić želi rečima da opiše nastajaaje jedne slike na kojoj se ne vidi stvarnost objektivno zapažena. Subjektivna vizija umetnika koji crpe gradivo iz svoje famtazije zapaža se i u knjizi Ljubiše Joci ća,;, on vidi ljudsku figuru deformisano, njeni delovi se raspadaju i nestaju, ili se pala pretvaraju u zbrku čestica koje se kreću po vlastitim fizičkim zakonima, „nezavisno od ljudske celine. Ličnost se zamenjuje gomilom mnogobrojnih i protivreč nih „ja” sa kojima se mešaju predmeti, a đdđa mi pri tom ne uočavamo razliku između čoveka i stvari. Jocićeva knjiga liči na literarni prevod apstraktnog slikarstva, i to na maniristički, #lišetirani, serijski prevod.

Svaki fragmenat sadrži neku dosetku, neočekivano, „duhovito rešenje, izmenadnu poentu koja nas šokira. Smireno pričanje tre ba da izazove još veće zaprepašćenje, ali je pesnik zaboravio da je čitalac odavno naviknut na književnost koja govori o situacijama zasnovanim na načelu alegoričnosti i irealnosti, pa prema tome da wije dovoljno samo napraviti efektni završtajk u stilu fantastixe, nihilističke agresivno sti, lirske apstrakcije ili sarkastičĆnog smeha, već je potrebno izraziti novo, snažao osećanje sveta, dati njegovu stvaralačku viziju. Jocić je nesumnjivo dobro obavešten o strujanjima u savremenoj umetnosti, i on pomoću uočljive literarne inteligen cije piše svoje tekstove zanimljive kao ilustracija, kao odblesak nekih modernih poetskih tokova. Ali njegov rukopis je, iako čitak, pravilan, ispisan — hla dan, cerebralan, jer se obrazuje više u spoljnim oblastima,/ nego što se stvara u dubinama pesnisovog bića. Čitajući „Sakrivene svetove” imamo utisak da smo negde sve to videli i čuli i naša pažnja ne stremi samoj kojizi kao izvoru neke snažne, neponovljive istine o svetu i životu, već prolazi kroz nju, pod= staknuta na mnogobrojne asoci= jacije u vezi sa drugim piscima i delima. Nisu slučajno ovde pomenuti nadrealizam, Mišo, Kafka, Beket, apstraktno slikarstvo, U sredini ovih pokreta i ličnosti 'formirao se pesnički lik Ljubiše Jocića. Dobijajući impuls iz određene kultume atmosfere i sti= la, on je reagovao više reproduktivno nego kreativno. „Zato je njegova poezija, asimilatorska i eklektička u osnovi, pretežno odjek a manje izvor. Njegove, besumnje, vešto pisane | čvrsto komponovane minijaturne proze odaju rutinu. Ono što se prime=ćuje ispod dopadljive površ'ne, izaziva, međutim, znatne rezer= ve. Beskrvne stilizacije i izvešta čene kowstrukcije sreću se vrlo često i ukazuju na nedovoljno prisustvo poetske snage koja bi. trebalo da zagreje i oživi knji= ževnu materišu opterećenu isfor=.

sirenom wduhovitošću i neobičnošću. Pavle ZORIČ

23