Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

"i. d-iraW

OČI)

NOVA KNJIGA NA TEMU »HAMLETA«

Prikazujući knjige stihova i Kritič ke knjige o poeziji koje su se pojavile tokom maja, Džozef Sleter, u broju ođ 6. maja, najveću pažnju pasvećuje očevidno zanimljivem poKušaju pesnika MHajena Placika (Hyen Platzik) da inspirišući se starom temom kaže nešto novo,

Reč je o njegovoj najnovijoj Knjizi narativno-filozofskih stihova »Horacio«. To je priča o Horacijevom na poru i neuspehu đa uveri SuroOvoOE Fortinbrasa i njegovu pratnju đa je Hamlet ubio čiste đuše i pravedno. Za Faustusa, filozofa iz Virtenberga, on je prilika za improvizovanje sa nizom iđeja o odnosu »sein unđ Werđenm« i »to-be or not-to-be,. Za Kar Tusa, prvog ministra, on je Kkraljoubi ca koji se ne može braniti. Za narođ om počinje da biva lik obavijen nekakvim mitom, morski đemon, Cdipovska figura maltene.

Meditacije o neuspehu dovode Horacija đo sumnje. On sumnja u Ham leta, u svoju lojalnost i čak u svoju pozvanost đa ispituje prirođu istine. On veruje đa je luđa priča narođa njemu ipak rekla neke istine o čovekovoj prirođi. Tako Horacio, na izvestan način, postaje novi Hamlet.

Najveća vrednost ove Knjige, misli autor članka, ne leži u njenim filozofskim međitacijama makako da su bogate, a ni u blank-versu čiji su kvaliteti eviđentni. Ona leži u integralnim elementima same priče koja ne bi mogla biti ispričana na drugi način sem u metru i pomoću metafore sa likovima tako dđorađenim i složenim da skoro podsećaju na one kojima su inspirisani.

(B. A. P.)

CbeNew j}ork Gimnes Book Hiview.

PORTRE DOSTOJEVSKOG

Profesor ruske literature i Kritičar Mark Slonim u jednom od poslednijih brojeva objavljuje recenziju knjige Roberta Pejna »Dostojevski« koja mnogo pre liči na deplasiranu odbranu Dostojevskog od Pejna, isticanje opštepoznatih kva-

_ liteta OvoB grandioznog pisca, nego na prikaz jednog od mnogih, mamje ili više pozitivnih, pokušaja da se Dostojevski približi čitaocu (u ovom slučaju američkom).

Slonim počinje svoj tekst anegdotom o ser Edmundu Gosu koji je 1936. pisao Židu i molio njega i sve mlađe pisce da se čuvaju uticaja »epileptičnog monstruma čiji genije samo zavođi... koji je kokain i mor fijum mođeme literature« i tvrđenjem da se desilo baš suprotno jer mladi pisci druge polovine našeg veka čitaju Dostojevskog više nego ikad, a »dijalektički disputi njegovih romana ostavili su trajan pečat na mnoštvo mislilaca od Ničea do Sartra, od Mana do Kafke«.

Među mnogima Koji su u tumače nju Dostojevskog nastavili putem PFrojda, po kome su glavne teme i unutrašnji konflikti velikog pisca proizvođ skrivenih želja potemcijalnog oceubice i osećanja krivice, ili koji su svu pažnju posvećivali auto biografskom aspektu njegovog dela tražeći meru njegovog ličnog iskustva u pogledu »gnušanja nađ telom i đušom« koje je tako lucidno opisao, Robert Pejn je — po Marku Slonimu — izabrao put na kome je krivicu za izopačenje slike Dostojevskog kao ljudskog bića pripisao francuskom ritičaru 5 kraja XIX veka, Melhioru de Vogiju, po kome je Fjodor Mihajlovič »pojava 5S ne kog drugog sveta«.

Po Slonimu ovaj u osnovi pravi lan put demistifikacije odveo je Pej na u drugu krajnost — simplifikaciju snažnih unutrašnjih sukoba u karakteru DostojeVsko8B. Tameđu ostalog Pejn veruje pogrešno da »om (Dostojevski) nije bio slomljen i na mučen«, đa je »njeBoV promukao glas bio takav jer je pušio previše«, i da je njegova kockarska strast bila »slučajna«, proizvod epilepsije. Majveća vrednost ove knjige je, mi sli autor članka, tekst u navodnici ma, fragmenti korespondencije Velikog pisca koji su od neograničenog značaja za naučnike i sve one koji čitaju Dostojevskog. (B. A. P.)

NDL

NEUE DEUTSCHE LITERATUR

NOVI LIK. PISCA I JUNAKA KNJIZEVNIH DELA

Najnoviji, majski, broj Ovog časo pisa koji je izišao u mesecu u kome će se održati V kongres nemač kih pisaca, donosi članak Eberharda Panica pod naslovom »Konferen cija novih imena«. Reč je o sastanku mladih autora održanom na »Konferenciji srednjonemačkog izdanja« u Haleu. Učesnici su bili 25godišnjaci i 30-godišnjaci, predstavnici nove generacije pisaca u Demo kratskoj Memačkoj Republici Koji su poslednjih godina nekim svojim zapaženim delima privukli mažnju javnosti. Ma poslednjem · „Rkongresu' pisaca oni su još bili nepoznati, a danas, Brajnig, Noju, SŠtajniger, Jakobs, Štajnhausen, „Verner, Hajdđucek i drugi, sarađuju na »određiva nju lika socijalističke nacionalne li terature«.

»Bilo bi pogrešno suviše naglašavati problem generacije — kaže Pa nic — i ove mlađe od starih potpumo razgraničiti. Naprotiv, kontinuitet u socijalističkom stvaranju nikad nije bio jači nego što je danas, kada se može pozivati na socijalističku ftradđiciju od više decenija«. pisac članka dalje kaže kako je baš na ovom sastanku postalo jasno đa je već krajnje vreme da se naročitim problemima i brigama, a i prvim uspesima, mlađih pisaca pokloni veća pažnja nego dosad, jer ima problema koji se baš njih hiču. 'Preba biti načisto s tim dđa je ovde več o jedmoj generaciji koja je faši stički slom svesno doživela — i to uglavnom Mao presecajuću cezuru u svom razvoju '— a zatim se” u novom „socijalističkom „društvu vaspitala i iskustva sabirala, tako da je mogla promaći stav za svoj pogled ma svet... i sad se sukobljava sa sasvim novim problemima.

U diskusijama na ovom sastanku isticano je pitanje izbora junaka i njegovog profiliranja. Naglašavano je da junacima romana nedostaje jaka volja, da ih pisci uvek stavljaju u takve situacije u kojima ne mogu da se odluče na bilo šta drugo već samo na pozitivno. »Neđosta je upečatljivi tip onoga koji zna, koji je uporan, a kakvih u našoj stvarnosti već davno ima dosta«.

Đo rečima autora članka, sovjetska literatura je od početka iznosi la takve fipove koji se celim bićem bore da izbore ono što hoće. Takvi se karakteri mogu bez bojazni izložiti i velikim teškoćama, »jer kroz male teškoće niko nije postao veliki«.

Poslednje citirane reči dovele su do »stvaralačkog razmimoilaženja« koje treba, daleko od beskrvnog e steticizma, preko OVOB sastanka da deluje i književnim naučnicima ma razmišljanje dđa pruža.

terijal za

Predstojeći V kongres pisaca — DO

Panicu — neće moći preko OVOBE (A. PJ)

problema ćutke da pređe.

UDEXPRESS

ROG BIKA U KNJIŽEVNOSTI

u broju od 4. maja Madlen Šapšel intervjuisala je, povodom njegovosS žšezdesetog rođendana, poznatog francuskog pisca Mišela Lerisa, pisca dela »Doba muškosti« (L” Age d'homme).

— Kad čovek čita vaša dela, a naročito »Doba muškosti«, odmah mu se nekako nesvesno postavlja pitanje...

— Znam koje pitanje — odgovorio 1e 5 osmehom Leris. — O »rogu bikas, zar ne? Pa dobro, veći ću vam odmah... A evo u čemu je stvar. »Rog bika u književnosti« znači Opasnost kojoj se svaki pisac izlaže pišući izvesno delo baš kao torero u areni... Ako postoji »taj roge u nekom delu, odmosno opasnost i odgovornost za pisca ma u kom vidu zbog onog o čemu piše — to delo onda mora imati nekog interesa, inače... to bi bila samo »limunađa« i »bajka za decu«... Jer svako OZ” biljno delo povlači pisca U izvesno otkrivanje i raskrinkavanje samoga sebe, Ta opasnost, to je »taj TOB bika u areni«.. Ali, razume se, kao što ima matadora koji »podvaljuju gledaocima“, tako ima i pisaca koji

čime to isto. Ali oni biwaju brzo otXkoriveni! — Vi ste u »Dobu mjškostić raskri nkali u neku ruku sebe, govoreći o seksualnosti 1 njenim posledicama, o njenom najvažnijem 1 isključivom uticaju na formiranje čoveka i njeKovog karaktera i duha. Da li ste i danas istog mišljenja?

— Dobro ste postavili pitanje. "re ba uzeti u obzir dđa sam u trenutku pisanja »Doba muškosti« stavljao sebe u stanje psihoanalize. Bilo je to u vreme kađa sam mislio da je seksualnost zaista kapitalmo pitanje čoveka, da od nje zavisi sve i da iz nje proizilazi sve. Docnije, kad sam postajao manje obuzet seksualnošću, blagođareći možda baš toj psihoanalizi, uvideo sam da seksualnost nije jeđini faktor koji izgrađuje karakter čoveka. Postoji masa faktora koji su isto toliko važni... Tako, na primer, bpitanje matenijalnih prilika, snobizam, socijalni prestiž, pa i pitanja čisto profesionalna. Do ovoga sam došao posmatrajući samog sebe kroz čitav svoj život. = Sta pišete sada, odnosno koja vas pitanja danas najviše okupljaju?

— Baš ti drugi uslovi koji utiču na izgrađivanje čoveka i njegovog karaktera. — Vi ste uvek polazeći od negativnog dolazili do rešavanja probTlema? — Da. Polazio sam uvek od teškoća. Prvo sam hteo sam sebi da objasnim teškoće problema, a zatim da ih savladđam, da ih pretvorim u pozitivnost... — U početku niste nikad znali ka= ko ćete ih savladati?

— U početku sam uvek razmišljao kako bih došao do toga da ih iznesem »crno na belo- u svoj suštini same stvari, i to potpuno, đo same srži problema, a zatim sam nastojao da te razgolićene činjenice dokazujem i opravdavam.

— VI nikad ne izmišljate ništa? One vaše sočne anegdote u »DopDu mužškosti« verovatno da su istinite?

— Razume se, A ako sam. izmišljao ja to odmah i kažem.

— A onaj vaš »rog u literaturi« da nije prestao da bude onako oštar?

— On mora biti uvek aktuelan. On je sad u činjenici da se u svemu iđe do Kraja, do krajnjih konsekvenca neke stvari. A u tom istraživanju svega do dna, nalazi se »opasnoste za pisca, jer mora biti uvek iskren ı reći sve, a istina, potpuna istina nosu uvek sa sobom opasnosti. . : Smatram da svaki pisac treba da plati cenu svoga pođuhvata, a ona je neki put vrlo velika. 'To je i »naravoučenije« čitavog mog dela... (N. T.)

IČ ITALIA CHE SCRIVE

PANORAMA ITALIJANSKE RNJIŽEVNOSTI

Mesečna revija »Italija koja piše« u svome poslednjem , apri)skom bro ju donosi pregled najnovije italijanske književnosti. Mađa je u pitanju napis informativnog karaktera, njegov autor, esejista i kritičar Masimo Grilandi, uneo je u tekst i niz prilično luciđnih zapažanja o pojedinim piscima i knjigama.

iu uvodu komstatuje da je 1960. godina donela mnogo dobrih Knjiga, mada se, kako je neko primetio, nije pojavilo đelo koje bi moglo dafi svoje ime celoj godini, ili čak i većem periodu. Ali ni to nije još sigurno, jer je moguće, kod današnje poplave knjiga, đa i jedno genijalno delo, naročito ako je objavljeno kođ neke malo poznate izdđavačke kuće, ostane neprimećeno.

Na čelo druge kolone pesničkih dela objavljenih u toku prošle gOđine, autor stavlja poeziju nobeloveca Kvazimođa, ali se tu ne zadržava dugo jer smatra da je o Kvazimodovoj poeziji već dovoljno rečeno u svetskoj štampi i da se na tako malom prostoru ne može nešto novo o njoj reći. Sleđeća knjiga je »Ražlog života« pesnika Marija Lucija koji je »umeo pružiti primer italijan skoj i ne samo italijanskoj poeziji, kako se zatvorena strogost metra i kontrolisana „snaga izraza mogu lepo adaptirati da ostvare jedmu široku,

mada još mnedđovišenu Kkomeđiju stanja mođernog čoveka«. Ovome pesni ku autor pripisuje pravo na čuvenu literarnu nagrađu »Viaređo« koja je, međutim, dođeljena, Paolu Voiponiju za njegova »Vrata Apenina«. Za tim KL.uiđi Fiorentino, Već slavan pesnik, pomat i kod nas (knjiga »Bazalt«), „novom „yzbirkom »Osećanje Grčke«, usavršava svoje »filtriranje opažanja i slučajnih fakata kroz magiju mita« „Alfonzo Gato, takođe poznat i van \granica svoje” domovine, »stidljiv i muzikalan pesnik«, objavio je u protekloj gođini značajnu Knjigu »Majka i smrt«. Među mmogobrojnim ostalim imeni ma, za nas je interesantno ono OSsvalđa Ramua o kome autor članka kaže đa nije samo vrlo eklektičan prevođilac nego i talentovani pesnik, U uvođu u panoramu proznih dela Grilanđi novođi kao naročito Vvažnu činjenicu đa se đanas italijan ska Mnjiga prođaje i da se prođaje dobro. Konstatuje „đa u protekloj godini nije bilo senzacionalnih lite rarnih događaja kao u 1959. jeđino je pređ Kraj gođine nešto polemike izazvala »Dosađa« Alberta Moravije, Po Grilanđiju, ovo je najbolja Moravijina Knjiga (s takvim mišljenjem se slažu i meki najeminentniji Kritičari kao Gofredo Belonči i Karlo Bo), a zabuna oko nje

' je proizašla zbog mešanja njenih

etičkih kvaliteta sa čisto artističkim. »Rasipanje« Vaska Pratolinija nije ispunilo očekivanja. Kao Što je rekao Arnalđo Bačeli to je više jed na »italijanska istorija« mego TO“ man, ali u detalju je češto đostojma najboljeg Pratolinija., Ođ ostalih nama poznatih pisaca, spominju se Ignjacio Silone i Karlo Kasola koji je dobio nagrađu »Strega« za svoju poslednju Knjigu »Bubeova đevojka« u Kojoj »konačno mitifikacija pokreta otpora ustupa mesto objektivnoj Vvalorizaciji«.

oOđ novijih imena ističu se Nuncio Kosu i njegov »Kain«, pisan VT lo rigorozno u smislu T1ingvističkom i dramaturškom, Nikola Lizi sa »Li cem zemlje« »ubeđljivim đoka=zom o jednom zrelom i dobro obaveštenom piscu Koji je uspeo đa ostvari vlastiti oblik magije .i alegorije, uspešno izbegavajući opasne teritorije Rafke i Prusta, i Luiđi Inkoronato, koji u Knjizi »Gubernator«, neđovoljno priznatoj, »oživijuje ličnosti i aspekte jedne Italije patološke i još nezaboravljene«,

Među ostaie važne literarne doga đaje Grilandi ubraja pojavu. neko= licine „kulkurno-istorijskih esežistićWkih dela, zatim prevod Džojsovog

»Ulisa« na italijanski itd. Pozdravlja pojavu novih književnih časo-

»Eurepa letteraria« (Đankarlo

pisa: “Vigoreli), »Ragioni narrative« (Mike le Prisko, Domeniko Rea, Luiđi In" koronato), »Prove« (Nino Palumbo). zaključuje đa će se među pesnicima koje je eva godina, donela, ve” jeđan

rovatno nači u »Pesnik«,

(T. K.) '

A 4

Slikarsivo Nedelika Gvozdenovića

Po izvanredno homogenoj umet ničgKoj fizionomiji, po retKoj ligKovnoj Kulturi, po znalački Kon trolisanom likovnom postupku, i strogoj uzdržanosti od privlačnih trenutnih ćuđi likovnih stru janja, po dostojanstvu staVa i isgrenosti lujdskog doprinosa, po svemu tome samostalna izložba Nedeliga Gvodzdenovića jedan je poeban doživljaj beogradskog ligovnog života i još iedna pOlvrda da stilovi i njihova aktuelnost ne čine objektivnu vrednost UumetničKog dela. Po svemu se Ova izložba odvaja od uobičajenih, pa i po tome što na njoj nema iznenađenja. Gvozdenović je uvek isti! Reč „isti“ Kada se gOvori o Gvozdenoviću sinonim je za jedan vrlo određenm, vrlo su-

PREVEDENI

DVA ESEJA

Džon Hol VILOK REČ U POEZIJI I PROZI

šta je poezija? Šta je proza? Postoji li neki način da se definišu bitne razlike između ove dve kategorije u koje smo podelili književnost? Razlika u obliku je mnogo očiglednija i ona nas đovođi do pogrešnog početka. Neki učenik bi rekao: »Poezija je napisana u stihovima, proza je napisana, običnim jezikom«. Ipak, razlika u obliku nije bitna razlika, U Bibliji ima pasusa koji se ne mogu isključiti iz oblasti poezije, iako su pisani prozom. Vilijem Batler Jejts (Willi. am MButler Yeats) počinje »Oksfordsku knjigu savremene poezije« fragmentom od Voltera Petera (Walter Pater), Pesma u prozi je ođomaćena, iako je trenutno žanr koji nije u mođi. 8 druge strane, stihovi koji vam dolaze preko radija i koji slave vrednost hrane za doručak neće, i pored sveg svog rimovanja i očaravajuće ustaljenog ritma, odgovarati nijednoj mogućoj definiciji poezije.

Pitanje ritma je ponekad slučajno smatrano odlučuju. ćim faktorom u razlikovanju poezije od proze. U prvoj, prema ovom kriterijumu, ritmovi će biti pravilniji, mnogo češći, u onoj drugoj oni će imati veću raznolikost i kom. pleksnost. Međutim, činjenice ne potvrđuju OVO uvek. Stra. sna, retorička proza — neka beseda za praznik, na, primer — odvlači u jampski pentametar i gotovo je metronomska u svojoj užasnoj pravilnosti. Sposoban pesnik, međutim, neprekidno menja, svoje naglaske u određenoj meri i upo. trebljava slobodnu kadencu, kao u poeziji koju su stva. rali Osijan, Volt Vitmen (Walt Whitman), Robinson Dže. feres (Bobinson Jeffers i mnogi drugi.

Sve ovo zbunjuje. Stihovi su često »prozaični«, a loša, proza može biti, i često obično i jeste, »poetična«, Obratite pažnju da možemo govoriti O lošoj poeziji kao o »stihotvorstvu«, ali da, u slučaju proze, kako je ukazao 'T. 5. Eliot, nemamo reč koja bi odvajala najgoru od najbolje. Još se veća zbrka stvara od istovremene privlačnosti i odbojnosti reči ystiha. Ona može da označava oblik koji poezija obično uzima, ali mada ređe, i samo oblik, bez duha poezije. Da li je onđa razlika između poezije i proze razlika u duhu? Kadđ razmatramo ogromni raspon raspoloženja, i prilaženja koji se nalaze u obema, postaje jasno da to nije odgovor,

Možda, će nam đefinicaja same poezije dati neki putokaz do bitne razlike između poezije i proze. Tih definicija ima, gotovo isto koliko i pesnika, a možđa je najbolja, kao i najkraća, ona gruba i duhovita bon mot Roberta Frosta: »Poezija je ono što se gubi u prevođenju«. Zašto je to tako? Zar nije moguće prevesti iđeje iznete u pesmi? Jeste, TI osećanja koja ona izražava? Svakako. Ali, kako nam je Stefan Malarme (Stephane Malarmć) rekao, pesma nije stvorena, od ideja i osećanja već od reči. Ne možete prevesti reči pesme na takav način da biste preveli njihovo značenje,a da ipak reprodukujete njihov originalni ritam i boju, njihove inđentične asocijativne i oralne vrednosti, sve te nijanse zvukova i simbola, koje su sama bit pesme. Štaviše, sinktaktički redđ kojim su reči poređane menja se iz jezika u jezik, i opšti utisak reči u originalu pesme ne može se SVILA. kad se one preurede po redu koji im nameće prevod.

Ako jednom shvatimo ogromnu važnost, uloge koju reči igraju u poeziji, u poređenju sa ulogom koju igraju u prozi, to nam može pomoći da dođemo do definicije O Tam lici između ove dve kategorije. Pesma nastaje kad genije jezika, —njegove reči, njihov zvuk i njihov smisao že geniju pesniku priliku da stvori čudo. To remek-d pođuđarnosti, to postignuto čudo, pesma, sa svojim jedin• stvenim slogovnim uzorom, njena jedinstvena suglasnička i samoglasnička muzika, njene naizgled neizbežne kadence (delom rezultat veštine, delom rezultat slepe sreće) ne m0gu se prevesti. Genije koji čini sve jezike različitim to onemogućuje. Niko još nije uspeo da prevede na engleski čuvene stihove Hajnriha Hajnea: »Du bist wie eine blumed. vo je prevedeno samo u prozu kad kažemo »Ti si kao cvet. ;

Zar sad nismo spremni da pokušamo da definišemo, mada, nevezano, bitne razlike između poezije i proze? Ništa u prirodi ili umetnosti ne može, naravno, da bude ograničeno potpunom tačnošću. Možda bismo to mogli da

postavimo ovako: u poeziji, reči se upotrebljavaju više kao.

cilj a manje kao samo sredstvo no što je to slučaj u prozi.

Džon Hol Vilok (John Hall Wb=eelock) poznat je u Americi kao mentor mlađih pesnika. Njegova najnovija zbirka stihova zove se »Nove i stare pesme«

——--—-=cwaiU a; A, SMA ao

Pol ENGL

POEZIJA JE OBIČAN JEZIK DIGNUT NA N-ti STEPEN

Poezija je jedina od umetnosti koja dolazi iz samog

tela, stvar izlučena isto koliko i stvorena. Ona nije toliko napisana koliko je udahnuta na hartiju. To je moguće zato što u našoj smrtnoj neobičnosti imamo vilice koje u svakodnevni vazduh ispuštaju zvuke ljubavi, besa i turobnosti.

Sve se umetnosti, naravno, javljaju prirodno u našem životu. Slikanje je moguće zato što naše oči nalaze boju i pokret u svetu, a naše ruke mogu da se kreću krož prostor u mnogim pokretima. Muzika je moguća zato što imamo čudesno izvijene uši koje slušaju svaki đan mnoštvo

perioran, vrlo visok sligarski Va litet. Kroz ceo Gvozćenovićev opus, Koji obuhvata preko trideset godina rada, srećemo se sa tagvim wvalitetom goji čini da pojedine njegove slige ne marki raju samo njegovo stvaralaštvo nego na svoj specifičan način pogazuju ijedan od najviših dometa beogradsgog sligarstva („Povrće“

1934, „KrojačgKa radnica“ 1946, „Građevina“ 1950. „Park“ 1951, „Ležeći akt“ 19583, „Iinterijer“

1956, „Mrtva priroda“ 1959). Na sadašnioj izložbi u taj red svaKako dolaze „Zeleni atelje“ (br. 26), „Mala mrtva priroda“ (br. 20), „Atelje IV“ (br. 19), „Plavi

' atelje“ (br. 1).

Međutim, u sklopu tog „istog“, sadašnji egsponati, ulja i gvaše-

ENJIŽEVNE NOVINE

vi, nastali u toku tri poslednje godine, odliguju se jednom i razitom novinom. Dugo hranjenš studijom analiza nataloženih per cepcija, vizuelna memorija um nigova obilje ie elemenata ne 58" mo sjedinila nego i uprost.i# Nastala sinteza, ne zaboravljaju ći isKustva dugotrajnih studija proizašla je baš iz sukoba iZ nj poteklih intelegtualnih aktivno” sti i želje sa neposrednošću. Sad ie izraz Dostao diregtniji. Ran! bogati hromatizam slike mak malno je svedem na često 547, tri tona: na crmo plavo ŽUIO ij mrgo zeleno Žuto. o ritmova mirnijim širim'

ma građena ie čvršće i JONG stavnije. PFagtura deluje Tiat

složeno ali mnogo toplije.

| — === =” ez <=

~ Zt m. e o eo = —————