Књижевне новине

na ove strane i prvi put se OVde čulo. A. ipag je i svima ostalima, mada je ličilo na nadimak Kao prvi lični podatam xoji indiviđualizuje mekog čoveka, govorilo daleKo više no mnmeodređeni naziv „Vrhovni Komandant“ i učinio nam bližom, stvarnijom i određenijom nama dotle mejasnu predstavu o dalekom negom: šta bu Koji usred zemlje, u brdovitoj Bosni, upravlja pogrqtima vojsRe i celim ustankom. 1I |\ma-– da jie to bio samo mali novi podataK, Kongretan i lični, to ime, vezano Uz pismo i mlegov sadržaj, Kao da nas je prenclo za čas do glavnine, u dalegKu Bos= nu i povezalo sa njome.

(1852)

Tanasije · Mladenović

Istorijske analogije su najčešće i nepotrebne i neprikladne za objašnjenje savremenih događaja ili ličnosti, ali im ljudi ipag u mnogim slučajevima rado pribegavaju. Ne znam akvo je držanie imao ma moji od velikih VojsKkovođa za koje znamo iz isto“ rije u vreme njegovih najvećih uspeha. Izvesmo je, međutim, da Napoleon pred Moskvom i Na-

_ poleon na Elbi ili Svetoj Jeleni

:

nije mogao da ima isto držanje, Karađorđe prilikom oslobođenja Beograda | Karađorđe woji napušta poraženu Srbiju i poraženi lustanaK-isto tago. O Kutuzovu je Tolstoj napisao stranice i stranice divne proze da bi priKazao njegovu veštinu besprimernog samosavlađivanja i upor nosbi. Plutarh ie pisao o AleKsandru Velikom i Juliju Cezaru, pokušavajući i uspevajući u većini slučajeva, da uđe u suštinu i bit mjihovog držanja u različitim situacijama i periodima nji hovog života.

O drugu Pitu, i partizanima goji su ratqvali i pobeđivali pod niegovom 'womandom, budući veligi istoričar ili veliki roman–sijer (Kojih ioš, nažalost, nema) moraće da pišu sasvim drugčije. Biti veligi i u privremenim po” razima i odstupanjima (tj. biti svestan te činienice da su oni privremeni), „sagledati Konačni ishod i 'u sltuacijama Koje su po svim računima i gzagonima tagozvane zdrave logige bile bezizlazne, biti na jednoj OpKoljenoi maloi teritoriji sa svega dve proleterske partizansRKe brigade i nešto dobrovoljačkah ndreda (sastavlienih od bivših četniga, prema tome, moralno labilnih i nesigurnih), a imati držanie komandanta velige i mnogo-

broine armije — to ie bilo dato samo Titu. (1956)

· Miroslav krleža

Kada netgo sa svojih šezdeset godina može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrđeset punih godina, viđio sam mnoge zemlje i gradove, voiske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revoluciie, Droživio sam život zarađujući hljeb sVojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnim, političar i OrBanizator velikog masovnog poRreta za oslobođenje proletarijata, digao sam istanak protivu slijeDe stihije, očistio sam zemlju od tuđinca u teškom i Krvavom ratu, vratio sam svojoi domovini o teto more i nien: otoke i njene gradove, Oslobodio sam svoj narođ od klasnog izrabljivanja, DO-

KNJIŽEVNE NOVINSKE

PREDSEDNIK TITO SA DELEGACIJOM MNJIŽEVNIKA JANUARA 1954.

ložio sam temelje socijalizma i danas dižem zemlju iz njene Zaostalosti u red civilizovanih na roda, onđa bi takav čovjeK Mmogao s punim pravom da Kaže: izvršio sam svoju liudskKu i građansgku dušžnost i bilo bi prave dno da se odmorim i da odđahnem, Axgo je naša sudbina da živimo u narodu za Kojega nema odđahnuća, jer smo se rodili u zemlji nad kojom ogrutni vihori urlaiu već stoljećima, pa Kada smo se Rroz Oganj pokolia probili za trenutak, da ponovo podignemo svoji spaljeni Krov. već nam paliguće mprijete. novim požarima i movim umorstvima, onda je to sudibina svih maših mDĐoKoljenja, ma čelu goji danas stupa ČovjeK, Čovjeg, xoji je navršio šezdesetu, a nije Mu suđeno da stane, da se osvme i odahmne.

Čovjex, Koji je na čelu naše hi storije primio bitku za načelo socijalističtce ravnopravnosti među socijalističnim državama, Koji se je usprotivio nasilju jedne ve like sile uime socijalističkog: morala i logige, Koji danas pred licem svijeta, praćen miliiunima iznenađenih očiju, tu bitku vodi mudro i smiono, tome čovjeku, wome danas prijete viešalima u ime socijalizma, može se reći isto tako mirno i sabrano: Budi miran i uzvišen izmađ ove hajke! Vjerui da wnijesi osamljen, jer da smo svi mi svijesni da mije riječ o tebi lično nego o svima nama. O našoj prošlosti i o našoi budućnosti.

(1952)

Veliko Petrović

Narod, s vremena na vreme, oduzima poverenje od poklekla predvodnika, od izrođeme poglavice, i na čelu svojim redovima stavlja neKoga iz tih svojih redova, jednog od boraca za Dpravedni{ii, za slobodniji život. To je obično ličnost sposobna da izazove i svrsta ubojne snage, đa isKu je bataljone, brigade, Korpuse, vojsku, ali Koia, po izvojevanmoj pobeđi, mahom, ne uspe da osigura tekovine narodne revolucije. I njihova imena beleži istorija u svoj spisak junaga i VojsKo-

vođa.

Ali, one izuzetne ličnosti Koje i bojak biju i, ioš za vreme Krvavih ogršaja, na samom ograšju vode i domaćinsKu brigu o celini, misle na održavanje ljudskih odnosa, i stvaraju uslove za oKup ljanie | osposobljavanje masa za borbu, u samo vreme bitaka i za njihov napređag posle pobede, Ko ji pored strategijsKih odluka donose, razrađuju i sprovode, u isti čas, i mere radi osiguranja novi= jeg, boljeg društva, — njih, te izuzetne, još za niihova života, narodi dižu i uzdižu u Visimu ozarenu visinu mitosa i bajke. N hova istina i java, niihove lično-

' sti tolixo sujakeibudme da i u

dane đefinitivno skiplopljenog mira, trajnog, trajnim osećanog ipo zdravljenog mira, ne dopuštaju da i najmanje Klone prvašnji polet na ugklanjaniu olupina, preživelih ostataka osguđih vremena, na izgradnji NOVOGA. i Tagve ličnosti — po drevnoj reči jednog ponosnog, nesalomlji vog, tragičnog narođa — takvi „muževi“ stoje ma postoljima zahvalnosti i divljenja u opšte-čovečanskom, Penteonu, u Valhali heroja: oni su oličenje svojih naroda, delovi čovečanstva, onih nacionalnih skupina Koje su se poistovetile s celovitom prirodom svojih postojbina. Ti muževi su više od narodnih heroja; ovi botonji, ako slučajem, nisu izginu~

u ji

li u bojevima za narodmu čast i nezavisnost, nose ma sebi zmamenje ratnih, eruptivmih Dbodviga; Ti muževi su osnivači, preci, Kao onmo starozavetni, vidoviti praoci ispred plemena i rođova moji su gladi obetovame zemlje, gde se hleb masušmi bratski, podjednako Rrši i pruža i gde su bistri izvo= ri slobode i pravde.

Tagve se reči od sebe mudc usnama i beru na današnji, prisni, porodični prazni naše narodne zajednice, o rođenđanu našeg veligog Predsednika, maršala Tita. Sve ono, pozitivno, rečeno za istinsRog marodnog izabramiRa Kao da je živopisano s njegova uzora. (1954)

Skender Kulenović

Mi nismo fetišisti. Da smo bili to, mi ne bismo imali snage da se odđupremo fetišu KaKVOgK poslije papa i Cezara nije poznavala istorija. Ali mi priznajemo i volimo velige ličnosti progresa, Mi ih priznajemo i volimo zato što shvaćamo njihovu ulogu u istoriji, zato što se danomice Uvjeravamo u veličinu njihovog dje la, čiji je smisao u stalnom Ppobolišanju i života, u srećnijem životu onih goji će doći poslije nas. I zato se običan čovjeK Krvno povezuje sa tagvim ličnostima i hoće za jedno s njima da izgrađuje jedno jedinstveno djelo. Naša istorija, Koja je, u stvari, istorija nepregidnih zavojevanja ma naš8, istorija vjekovne tlaKe nad na šim čovjekom, morala je jednom roditi, i rodila je čovjeKa Koji je okUpivši ogo sebe naše snage napretka promijenio mjen lig: i hod. To je eto naš Tito. Iz Korijena tagve spoznaje strujii u našim du šama jednostavna i prirodna ljubav prema tom čovjeku. Iz tih gorijena struje i oni SOROVi energije u nama goji nam daju snage da se dalie borimo, svaki na svom radnom mjestu, za onaj dan kađa će nama i budućim popoljenjiima svi današnji „napori sve naše Žrtve, sva naša grče-

ulepšavanju našeg

ALBBBT KINBHPT: SMBĐI OBLACI 1960,

nja, biti dostojno maplačeni željenim ljepotama života. Iotuđa, iz tog istog izvora, pulsira u mama ova wolja da zajedno s mjime koji je uvijek bio s nama stanemo na braniK svoga puta. I šta u ovom trenutku možemo da Zaželimo tagvom „čovjeku? Ništa nego đa mam bude zdrav i duga vijega! ; (1952)

0 Bihalji- Merin Bio sam jednom u pratnji đruga Tita, Kađa ie razgledao jednu umetničku izložbu. IL,agano je Koračao Kroz odaje. Tu i tamo, zadržavao se duže. Po brzom osme hu ili lakom oblaku goji bi osen= čio ozbiljno čelo, moglo se pozna ti KaKO se u dela umosio. Pred jednom sliKom zastao je znatno duže. Sliga je prikazivala prelaz Narođno-oslobodilačxe vojske preko razorenog mosta na Neret= vi. Bilo je to relativno veće platno, u sivo»plavim tonovima. Iza plavičaste lazure sumraka osećali su se Kuchnji srca događaja. Kao da je tle još drhtalo pod eKsplo> zijom gramata i dah i dim borbe ioš ležali nad izoranom zemljom, Rroz čije su brazde čovek i ŽžiVotinja tražili put. Preko raskidanog skeleta isgidanog mosta preKO rasKomadanih šipova, obojemih crvenim: minimumom, puzali su borci na drugu obalu.

Na svoj lični način, pun misaone woncemtracije, posmatrao je drug Tito ovu sligu. Koligo se uspomema budilo u mjemu, iz dđubina doživljaja, spomema ma besprimerna dela, srčanost i hrabrost, svosne žrtve, teške zime, pa tnje moje prelaze snagu običnog čoveka i pobede nad hiljadostrugo vojnički nadmoćnijim fašističgwxim neprijateljem. Možda je drug Tito mislio i ma pale, goji poč!vaju tu, u tom Kraju priRazanom na slici i kojima nije bilo dato da se kućama povrate i stupe na obalu pobeđe i novog života. Možda je mislio i na to Koligo bi se ti pali začudili, kađa bi čuli, da iz grada naročito bliskih njihovom srcu, grada Oktobra, antene emisionih stanica prosipaju u svet reči Koje pomračuju slavu njihovih dela i dovode u pitanje smisao njihovih žrtava. Možda je mislio drug Tito i o tome, da ne samo radi živih, već i u ime palih, mora biti otporan i nesavitljiv Kao čelig i braniti istimu.

I gad se udaljavao od slike, iZgledalo je Kao da ie još utonuo u prošlost i pogled Kao da mu je još zamračen doživljajima i ostao negde u daljini, u onom kraju KO ji ie sligar na ovoj slici uhvatio ı uobličio. (ih

Pogled mu se opet razvedrio, bore izgladile, i na odlasku reKao je svojim sažetim i jezgrovitim stilom, sa osmehom na usnama: „Tako je bilo“,

(1949)

Marko

Bistić

Kroz tvrde, guste naslage VegKova, od tračanskih vizantijskih, rimskih i kosovskih, tursgih, do francjozefijanskih i warađorđeVsKih vremena, Kroz glomazne na slage robovanja i eksploatacije, groz stoletha podzemlja Dprobijala se istorija, mučna, tegobna, ali junačga, uporna, otporma, slobodarska, meizbrisiva istorija mna-

ših maroda, đa bi u času Kađa se mašla na svojoj sudbinsKoj prewretnici, u času Kada je imala da izbije ma svetlost gde prestaje da bude slepa nužnost i postaje svesna slobođa, rodila čoveka KOji je sposoban i dostojan da bude mjena otelotvorena, delujuća sinteza, njen upravljač. Sudbina je bila Titova, slava je Titova da je imao da bude taj čoveg preko čiie će se volje i agcije izraziti sud bina, i volja, i slava naroda, da bi zagospodario istorijom, da bi preKo mjega, svog Tita, narodi Jugoslavije, prvi put u svojoj istoriji, zagospodarili svojom zemljom, svojom sudbinom, svojom istorijom. Neminovno je bilo da se baš u tom času, kađa se radilo o životu i smrti, o raspadu ili ujedinjeniu maših naroda, na čeJu mjihove političke, istor jsKG prethodnice, na čelu Komunističke partije, našao Tito. Putevi istorije su log:čni i jasni Kada su sagledani u svojoi dubogoj, gravitacionoj, živoj zakonitosti. Godine 1941. Kao i danas, u času Rad samo svest, neustrašivost he roja, čistota moralno-političgih principa, nesalomljiva volja stav liena u službu smeloj i preciznoj misli, Kad samoono što Čini veli činu čoveka, što može da znači izlaz iz svih tešnoća i jemstvo po bude, što može da znači spas. Tito je tu, da nas vodi, on Koji je heroj svesti, oh u Kome je oličeno sve što je veliko u čoveku. Da je Tito neizbežna, i u toj svojoj neizbežnosti grandiozna, titanska pojava me samo našeg, jugoslovenskog, nego zaista, u punom smislu i sVetsKOg istorij=skog Zbivanja, to, bez ikakve sl mnje, iz dana u dan postaje sve očevidniie i za druge narođe Evrope i sVcta. (1949)

Dušan Malić

Tito danas i Tito sutra... Događa se pokatkad. Obično noću. Dog. čitam ili kad pišem, Čutanje, ispunjeno smislom. SKladno, i ad je prožeto nemirom i sumnjom. To su uslovi našeg života. Pa ipak, Kao da čovek. u magnovenju otplovi na nego drugo, plišanije more, plavo, bez bora, bez brige svakidašnje. I odjednom se trgnem. Pitam sebe: gde sam? Uznemirim se. Priđem prozoru, otvorim ga širom. Tišina. Mirne zvezde. Ili tiho sneg veje. Ili naše Košave brišu pustu ulicu. Itd. Svejedno. Negxa su samo: tišina zaspalog građa i mirne zvezđe. Predanmom behu aveti naše pro šlosti. Oluje naših godina. Patnje i borbe. Ta tišima može da vara. Mirne zvezde newad varaju. Isto je tako tiho i mirno bilo nebo između 5. i 6. aprila 1941. godine. Iznađ granja već olistalog drveća, u Poengareovoi ulici, mesa je memo jezdio. Među nama Koračali su i Lola, i Vesa, i Jurica. Njih, kažu, više nema. A i oni su u našim temeljima. Oni Koračaju u našim srcima. Naša ova današ nhiica isčaurila se među nama, već negde, preRo granica naših, već su bremwtali motori Hitlero= vih „štuka“ što će se obrušavati tog nedelinog iutra nad našim gradom (zato me možda uvek trg ne mesečina, Kad je svet uzburgan). U sličnim čarobnim noćima rušili su se nad građovima i famoz

ni smrtonosni „tepisi“... A. svet u Kome živimo opet je pun opas= nosti, ljudsKa srca zebnje. Ko da otErije šta rije taj mimi sjaj hladnih zvezđa? Tavne volje zlih

sjaj. e imaju samo sVOje KI" vave obračune, Onda se setim i nečujno u. sebi izgovobtim ime Tito. I topli, ljudski sjaj zatreperi tad pod hladnim sjajem hoći. Smirim se. Zatvorim prozor. Spoxojan, čitam dalje. Ili Kapljem i gopnim nad rečima: to mi je posao. U dnu mi svesti bdi verni stražar, jedna jednostavna rečenica (rečenica? Ne, sama je to stvarnost): Dobro je; mi imamo Tita.

(1953)

Miško Kraniec

Kad biste putovali po našoj zemlji vozom ili pešxe ili KaKO bilo, osvrnite se po našim brdima. Posvuda, gde žive radni liudi, videćete da su iz Rwamenja

složili velika slova, vidljiva na kilometre dalgeo. Reč je jedmostavna, Raže mnogo: Tuto, A

radni liudi žive po celoj našoj otadžibini, od južnog Kraja MagKedonije do severo-zapadnog KUuta Slovenije, i od Vojvodine do Crne Gore, po dolinama i Pplaninama, po gradovima i selima. Zato se ne čudite, ako to ime na đete posvuda zapisano, Kad sam išao po GorenjsgKoj i Štajerskoj, u sred zelenih proplanaka na padinama plahina, video sam od ka mena složeno to ime, I kad sam neđavno putovao u Crnu Goru, gledao one bele, gole, spržene pla nine, gde većinom ni trava ne izbija, jer mema zemlje za nju, gle daj, usred najtvrđega i golog &rša, vuga radnog čoveka, podstaKnuta ljubavlju, iz kamenja još be lieg od planine složila je ogromna slova, Koja vidiš prego svih dolina, a ona Kazuju ime najboljega druga, kojega zari rađost i ponos svih radnih ljuđi u našoj domovini. I Rad sam se neđavno vozio po dvema, pre dve godine izgrađenim omladinsKgim „prugama, video sam da je posvuda Ostao ijedan trag: reč Tito Koju su omlađinci Klesali u hridinama, pisali na obroncima brda i planine. A. ago pođeš po ratištima, teK minule herojsKe borbe, naći ćeš isto tako zapisano to ime. (1949)

Dimilar Miirev

Nigada narod u Makedoniji nije imao tamo dobre reči Koje bi uputio jednom čoveku. jednoj ličnosti. Decenijama već, on Ču va u Sebi svetlu i neizbrisivu u> spomenu i borbeni zavet svojih naoionalnih velikana: Goce Delče va i Jana Sandanskog. Ali, on je tek u najnovije vreme našao čoveKa Koji potpuno zaslužuje njegovu neograničenu „ljubav. Ovo je bez sumnje zbog toga što je Tito našem mnmarodu ne samo široko otKrio svetle stranice nje gove herojsKe prošlosti, dajući još više života njegovim ilindenskim tradicijama, već što mu je otvorio put Ka slobodi, u istinu, nezavisnom životu i životu u izgradnji socijalizma. I već negKoliko godina, Magedonci u ligu druga Tita vide lig veligog upra vljača njihove vlastite, prvi put svetle i pobedničke sudbine, vide u stvarnosti svoju sadašnjost i svoju budđućnost.

(1949)

Miloš Il. Bandić

Tito, mladost, zemlja... Te tri reči ne simbolizuju samo naše, jugoslovenske društveno-etičKe smernice i ciljeve, one su, taKkođe, i jarka znamenja naših Književnih i umetničkih stremljenja i pothvata. Oslobođen svake Ppotrebe da bude ratgkoviđi i Vvulgarni „propagandist, jugoslovenski pisac, jugoslovenswi umetniK U ZNAKU TITOVOG IMENA i u rečima MLADOST i ZEMLJA vidi put ka Ostvareniu bodrih i životođavnih humanističkih i paftriotskih narodnih ideala iz prošlosti i sadašnjosti. Politika ·slo= bodnog duha, nesputane, slobodne misli, politika ist.ne, otvorenosti, humanizma i ljudske raVv nopravnosti predstavlja onaj Žželjeni rascvat i polet stvaralačkih. energija koje samo u socijalizmu mogu i moraiu da nađu dostojno ispunjenje.

Dan Titovog rođendana itrenutax je ad možemo ponosno da se obazremo unatrag, i da sKupimo snage za nove daleKosežne napore, da bi stara „Plutarhova reč o „mogućnosti srećna života u maloj otadžbini“ postala širowa i puna izvesnost naših dana i časova, naša vera, pouzdanje i poruka svim ~7„dobronamernim liudima i narodima, oličena u dragim, dragocenim, svetlim ime nima

Tito, mladost, slobo= da.«

(1957)

zemlja,

| Ru

voičepaixa sveta ne gledaju taj”

|