Књижевне новине

“.. —r 0

i PA) 4 27500

/

| Sve se ovo radi za čoveka

[ri »Mi nastojimo da lusklađimo interese pojedinaca 5 interesom čitave zajednice. Mi znamo da je to OR MO ali smo jeđinstveni u shvatanju da u tim složenim ekonomskim pitanjima i odnosima treba što više gledati na čovjeka. Jer, sve se ovo i radi za čovjeka. I zato, ako čovjek ne đobije, mi nismo postigli svoj cilj«.

O životu i brigama pojedinaca

»... potrebno je brinuti se o ljudima. Teško j j kad je napušten, kad je sam i kad dođe u tešku OT Naša zajednica mora voditi računa, o životu i brigama svakog pojedinca. Mi smo baš u komunalnom sistemu, u Zajednici komuna, htjeli postići da vlast bude približena narodu i da vodi brigu O ljudima.

Komunisti moraju biti humanisti

- »Dužnost je svih rukovodilaca, i svih komunista da, prate život ljudi. Treba znati ući u lični život svakog čovjeka i razumjeti njegove teškoće, jer svaki je čovjek čitav svijet za sebe, biće koje ima i veselih i Žalosnih trenutaka u Životu. Nije zato potrebno biti neki psiholog; dovoljno je biti čovjek, imati srce i osjećati za ljude, Mi nismo, razumije se, neki Samarićani; ali mi smo komunisti, a komunisti moraju u prvom redu biti humanisti. Oni treba da shvate da su ljudi koji moraju biti u službi svome narodu. A u čemu je sreća i život ljudi, to ja sam ne mogu ocijeniti; zato i ne mogu nametati nekome sreću ni ja niti ko drugi. Čitav narod zna u čemu je njegova sreća i to mora za nas biti putokaz«.

Nastojmo da zakon jačeg bude odbačen

i »Moramo uporno nastaviti borbu da ideja miroljubive i aktivne koegzistencije između narodđa i država konačno pobijeđi. Moramo nastojati da zakon jačeg buđe odbačen kao nedostojan pojam u ljudskim odnosima, naročito u današnje vrijeme nezapamćene visine naučnih dostignuća. Kultura ljudi i humanizam treba da budu na visini današnjih civilizatorskih dostignuća u tehnici i nauci uopće. U O NRG ta dostignuća mogu postati prokletstvo za, ČOVjeka«. Rat — najveći neprijatelj čovečanstva

»Mi smatramo i govorimo da se ratom i ratnim raza· ranjem ne može graditi ni širiti socijalizam u svijetu, već da se to može postići samo upornim zalaganjem i stvaralačkim radom trudbenika u svakoj zemlji i konstruktivnom saradnjom sa drugim narođima, Rat je najveći neprijatelj čovječanstva, ma napose socijalizma, i mi ga odbacujemo kao sredstvo za obračunavanje među narodima zbog različitih društvenih oblika i koncepcija«.

O koegzistenciji i saradnji

»Njima (Kinezima) smeta naša teza o koegzistenciji i saradnji između zemalja Istoka i Zapada. A u čemu je štetnost saradnje sa zapadnim zemljama? Ko živi u tim zapadnim zemljama? Zar u zapadnim zemljama žive samo milijumeri i bogataši, ili žive i radnici i seljaci, i to u još većem broju nego u drugim zemljama, pošto su zapadne zemlje visoko razvijene? I tamo živi narod, pa zašto onda da ne sarađujemo š tim narođima, zašto da stavimo barijeru između nas i zapadnih naroda. ..«

O diktaturi proletarijata

»T'ačno je da je kod nas diktatura proletarijata, ali ona treba da dolazi do izražaja samo utoliko, ukoliko se radi o iskorenjivanju Kklasnog neprijatelja, ukoliko se radi O onima koji su neprijatelji socijalističke izgradnje, koji su neprijatelji socijalizma, jer to i jest historijska uloga diktature proletarijata. A ukoliko se rađi O narodu, O onima koji vole našu zemlju, koji žele izgrađivai SOCijalizam, koji rade i griješe, ali žele to ispraviti, protiv njih nema diktature proletarijata. Prema njima mora postojati drugarski, vaspitni odnos svih onih koji se nalaze na raznim položajima i koji su za to odgovorni. Tako i nikako drukčije postavljamo mi tu stvar«.

Oslobodilačka borba bila je i revolucija

»Htio sam da kažem ovdje nekoliko riječi i o tome da je tragično što i danas, poslije više od trinaest godina od svršetka rata, čitavo čovječanstvo strepi od nOvOg rata, od novih katastrofa, Neki ljudi nisu izvukli pouke iz prošle tragedije. Ali, oni koji su tu borbu nosili na svojim leđima, koji su krvarili po raznim šumama i poljima i bili ranjavani, oni koji su na svojim leđima osjećali šta znači rat, i narodi koji su pretrpjeh sve ratne strahote, oni neće rata. T ova proslava ovdje ima simboličan karakter protesta protiv novih ratova, protiv novog stradanja ljudi i ČitaVOg čovječanstva na zemlji. N aša nadčovječanska borba, drugovi i drugarice, završena je pobjedonosno zajedno sa borbom koju su vodili naši saveznici. Ali, borba koju smo mi u Jugoslaviji vodili nije imala veliki značaj samo za nas. Njen značaj nije bio samo u tome što smo istjerali okupatora. Ona je imala mačaj i za naše saveznike — i oni su nam i odavali priznanje, i za vrijeme rata i poslije rata. I danas nam odaju priznanje. Ali, ne izvlače se uvijek i odgovarajući zaključci is tih priznanja. Ponekad se postupa drukčije i ne cijeni se ono što smo mi u svojoj zemlji postigli. Ponekad se ne shvata da je naša Oslobodilačka borba bila u isto vrijeme i naša Revolucija, u toku koje smo mi srušili stari sistem koji je narođe Jugoslavije doveo do katastrofe, pa smo zatim na ruševinama tog sistema stvorili nov, socijalistički sistem. — i danas gradimo dalje socijali-

stičko društvo«.

Mogućnosti za duhovni razvoj

»Ako je materijalizam usko bovezan sa egoizmom, onda

je to negativno. Ali ipak je Ono materijalno osnovno u postojanju društva. Materijalne osnove mogu podići čovjeka na viši nivo, mogu dati ljudima ono što im je potrebno na zemlji. Danas ne treba tražiti spas u apstraktnom, već treba u materijalnom nalaziti mogućnosti za duhovni razvoj i život ljudi na zemlji. A te mogućnosti su ogromne, jer se čovječanstvo u tom pogledu još uvijek nalazi na početnim i | ečanstvo tireba da živi, narodi treba da StocaDicpln Vi tako da svi mogu živjeti, i to dobro, jer

za to ima mogućnosti«.

= arnnstn:2 NB: INJ RIR aun nu ı==——

\

6;

šŠ

_

I

7

Š

_____

4

i š

7777

7

š

j J.

Rodoljub Čolaković

Za Tita je partijski rad Već odavho bio glavno u životu; bor= bu za oslobođenje radnog naro= da on ie smatrao svojim životnim pozivom, zome se sve Dpotčinjavalo i bio je spreman i spo=soban da radi toga podnosi razna lišavanja, da žrtvuje i sam žŽivot. Svijest o tome da je borac taKvih gvaliteta ispunjavala ga je ponosom. U tu borbu on je unosio cijelo svoje biće, svu strasnost svoje borbene prirode woja uživa u okršaju KaO sVom bitnom elementu. Ali, istovremeno, on je umio hladno da razmišlja i u naiopasnijoi situaciji,

da traži izlaz iz nje trezveno a- '

nalzirajući svaku okolnost u neravnoji borbi sa nemilosrdnim neprijateliem, uživajući u tom da ga nadmudri lukavstvom, Kad se još nema snage da se dejstvu je druwčije, Sjećam se, pričao je smijući se, Kako je u Zagrebu 1928, godine išao Kući s jednog sastanka. Uza se ie imao va=žan ilegalni materijal, a povrh toga i oružje. Tih dana, neposred no poslije ubistva Stjepana Radića, zagrebačKa partijska organizacija spremala je velike demonstracije i štrajkove, Titova glava bila je puna smjelih planova. Policija je bila na oprezu, svagu noć bile su racije. Kago Kući daleko na periferiju Zagreba, — pomislio je Tito, Kad se Kasno noću našao sam sa opasnim materijalom u centru Za“ greba. I — uzeo je taksi, zavalio se u sjedište, izigravajući gospodina goji se Rasno vraća iz vesela društva. Tako je obmamuo policijskog agenta moji je zaustavio auto, zavirio u njega, odmahnuo rugom i rekao šoferu da vozi dalje.

Svima nama bilo ie tešKo U tamnici. Odrezani ođ živog živo=ta, od borbe, mi smo zapravo životarili iza rešetke. Rađ na ideološKom izgrađivanju, spremanle za sutrašnje borbe mogli su da ublaže naše patnie, ali nigu mogli da ih izbrišu. O tome mi nismo nigKad govorili, svaki jie to preživljavao “u sebi, pomalo stidđdeći se što je to tago, a pogotovu da o tome govori. Mislim da je u našem malom maribor= skom oleKtivu, tamnica najteže padala Titu, On je rađio, učio, ali to je bila nedovoljna hrana za njegovu neukrotiVu. borbenu prirodu soja ie žudjela za aKcijom, u ojoi se jedino mogla da iživi i zadovolji. Sjećam: ga se kakO je ponekad šetao između zaključanih vrata i rešetke ne govoreći ni s Kim, zanesen u misli, vjerovatno idajući se u Sebi što je tu, za rešetkom a ne mapolju, gdie je njegova sha ga — on je toga uviieKx bio svjestan — tako potrebna i gdje bi mogao biti i te kako Koristan. U tim trenucima, on je čitavim svojim izgledom i držanjem podsjećao na orla u Kavezu Koji nemoćno bije rilima o rešetke svog Kaveza.

(1946)

Jovan Popović

To ime je gotovo magijska formula, a to lice postalo sKOoro idealno. No Tito nije legenda, Tito nije mit. On ie živ ČoveK, blizak običnim liudima, pristupačanh svima, sa svojim ljudsgim osobinama Koje ne z:Vvija u mistične velove, — i baš zato pravi čovek, veliki čoveg. Njegovi borci ga znaju baš tako Kao OnoE čoveka osrednjeg rzsta, odlučna lica zamišljena a ipaF: spremna lica zamišliena a ipak sreman da se prijateliski nasmeši. Znaiu ga Kao onog druga što nekad prolazi Kraj nih, zastane i sasvim obično pita Kako su i KaKO je u njihovoj iedinici, i baš zato što to pita Kao običan drug druga, osećaju Kago su snažni, Kako ih ništa ne može zamoriti i smesti. Kad su u najtežim neprijateljskim „olfanzivama, smišljenim da nas unište, prolazili stazom raj njega, a on u izlizanom Ššinjelu, neispavan, zamišljen, staiao Kraj staze i pogledom obuhvatao sve njih, oni su znali: ne možemo izgubiti, a on je znao: sa njima se ne može izgubiti.

Koligo misli, Rcligo briga Wu njegovoi glavi! A stoji raj staze i pogledom obuhvata sVaKOE boraca, traži one kojih nema,isva si oseća: On zna za mene, ja moram da zaslužim njegovo poverenje. I ad je Tito pozvao dve brigade da no svaku cehu spreče pristup neprijatelju do

naših bolnica, neprijatelj nije uspeo, borci su ginuli, ali bojište je ostalo zasejano leševima gnusnih zločinaca xoji su hteli da nam Dpogolju nemoćne bolesmike. Bolnice su spasene, a neprijateljski obruč u četvrtoj o fanzivi probijen. A gada je Tito izrazio zahvalnost borcima tih brigađa — to je ispunilo toplinom i ponosom grudi svih naših boraca, i svi su borci žele: da i njima drug Tito zađa najteže zadatke, đa bi potvrdili njegovo poverenje. Kada ie na najtežim marševima, u najtežim olanziva– ma, pored polona prolazila još iz daleka markantna silueta, a prisni dobro poznati glas rekao „Drugovi, izdržaćemo!“, onda umora više nije bilo, glađi više nije bilo, opasnosti više nije bilo nemogućnosti više nije bilo. A ranjenici i bolesnici su s U-

verenošću sa spokoinom sigur= nošću govorili „O nama drug Tito brine"!

(1945)

Čedomir Minderović

Na jednom zidu visila je veliKa Karta Jugoslavje., Sto za KOjim jie sedeo Tito bio je potpuno prazan tako da se ioš više isticao jedan jedini predmet na njemu. To je bila velika, oRKrugla bomba — verovatno novi Pprimerak naše produkcije u Užicu, Kako sam zakliučio sebi,

Tito se rugovao sa mnom VOoOjnički srdačno i saslušao moj sasvim sumaran izveštaj o stanju moje jedinice, Dog je slušao, o” setio sam da već razmišlja o bu-

Gge god se srećemo, sa lepotom, snagom i veličinom, danas, tu je ispisano ime Tita, PreKomoć, ono osvane na zidovima neprijateljskih garnizona, KaO moćan znak pretnje: neizbrisivo! U jurišu, oho je bojni poklič uđdar=nika: silovito! U opštem veselju, ono je vrhunac radosti: nezabora vno! U ostvarenom delu, ono je poyretač: čudestveno!

S njim ćete se sresti u Dpartizanskoj bolnici, šapuću ga nemo usne bolesnika, Kao nađu i molitvu: ono isceljuje. Izgovaraju ga iunaci na gubilištu, veličanstveno i jednostavno: Krv se ledi ubicama!

Mladost ga „izgovara vedro, i on „otkriva njen polet: starost naglašava ozbiljno, i ono ispoljava njenu trezvenost. :

S njim su nas dočekali seljaci Glamoča, građani Andrijevice, žene Ogorja, deca Kušića.

O Titu zbore devojačKe popevxe, junačkKi deseterac i stari mođerni stih. O njemu govori pri prosta reč narođa i razvijena misao učenih: Naš!

Narodni borci ga nose u SrCU, bliskog i dragog, zauvek spojenog 5 naiprisnijim, najdragocenijim: Kao smisao i vređnost života Koji se tek sluti i otkriva. Oni znaju za njegov bol zbog Gornjih Bara, za onu toplu „Ppožuri, druže!" na Zelengori, za odlučnot Kod Jablanice, za mužev nost Kod Miljevine. On je s njima delio neprospavane noći u petoj, studen na Treskavici, glad na Durmitoru...

U tesnim seoskim izbama i U svečanim dvoranama može se vi deti jedna njegova slika. U njoj Tito dustremljuje sVoj BSpokoJjni pobedom ozračeni pogled svih te šxoća i varljivih poiedinosti, u

JBG puguuudi_] !"!Z"TTUU" |C anopa ii

KAJ HOČE HRUŠČ IN HRUŠČ KROG NAS? FETLETKA NAŠA TEČE.

MI KAR PUSTIMO ČASU ČASI PETLETKA NAŠA TEČE.

VES NAŠ ODGOVOR,

VES DOKAZ:

PETLETKA NAŠA TEČE.

Visoko spoštovanemu tovarišu Maršalu Timu za cojwbni dan

(1949)

Oton ŽUPANČIČ

JL IJ U TC a E

dućem zađatku za mene. Taj zadatag mi je i postavio (trebalo je zauzeti jednu od obližnjih KkomlUu-– nigacija), ali, razmišljajući · za trenutag, promenio je odlugu i rekao da ostanem. do daljega u Vrhovnom štabu.

U togu razgovora, nailazili su gomandanti drugih iedinica, KUriri, a povremeno i ostali članovi vrhovnog štaba, među wojima i drug Alegsanđar Ranković,

Kada sam ma ovai način dobio „privremeni raspor: ,“ drug Ran Ković me je poveo đa mi pokaže sobu u Kojoj ću provesti noć.

U zoru, svi smo se našli u nedalekom tunelu pod brdom. Bili su tu i prateći delovi i razni drugi delovi naših rasparčamih jedinica koje su se povukle u toKu borbe za Užice. Na prilazima oko Užica besnela je još UveR Žestoka bitka, pošto su Nem ci nastavili napredovanje. Nad nama, nad tumelom, razvila se neobična borba između partizan sRoOg pešadijskog maoružanja i negoliko nemačkih aviona tipa „Štorh“ oji su pokušavali da ulaz tunela zaspu bombama,

Tito, Margo i drugi članovi Vrhovnog štaba stajali su sROTO na samom ulazu u tumel i Komentarisali neuspele pokušaje nemačkih pilota da nas zatrpaju. Ugledavši grupu na ulazu tunela, Nemci su počeli da iz aviona i mas obasipaju mitraljes gom vatrom.

Članovi Vrhovnog štaba “uzeli su „nekoliko pušgomitraljeza i počeli da tuku neprijateljske avione. Moj prvi susret sa dru gom: Titom vezan je za ovu sli-

(1959) Eli Finci

Dovoljna je samo jedna reč: Tito!

Ona obuhvata u sebi sve: i ljubav za slobodom i mržnju na meprijatelja, i vedar osmeh, i mračan izraz, Ona govori o prošlosti koju gazimo, ona zbori o budućnosti Kojoj stremimo, ona svedoći o borbi xoju vodimo.

"Tito! |

To ime uliva snagu Klonulim, vedri sumorne, uspokojaVa zabri nute, Ono jača slabe, diže pokle gle stvara heroje, ođ nepismemih prosvećene, od neukih sVesne,

daljinu čija se sunčana ozarenost sluti, U njoj ie on oličenje svih napora, sinteza svih težnji. Iznisxao iz naroda, izrastao u borbi, postao ie vrhovni izraz narodne borbe, njen naipotpuniji, najrečitiji Živi simbol. U jemu su se objedinili snaga tradicije, stremljenie sadašnjosti i sadašnjosti i lepota budućnosti: moć i veličima istorije!

Jedna seda starica Dalmatinske Zagore, ganuta slumnjom sudbine xoju oružjem ujemo i bratstvom nosimo htela je na jednom skupu da iskaže svoju misao, ali joi se s usana, nemoć-= noi od radosti, otela samo jedma reč, od isKona osećana i dreVno naglašena: Tito!

Oduševljenje ie ponelo slušaoce, i oni su, s pritajenom suzom na oku, jasno osetili:

Srce narođa, Kad progovori, uvek kaže sve!

(1944)

Josip Vidmar

Na železničKoj stanici dočeKao nas ie oficir oji nas je odveo u Vrhovni štab; tu sam se jedVa Uspeo pozdraviti s nekim Dpoznanicima, Rad mi je bilo saOpšteno da doktora Ribara, popa Zečevića, i mene očekuje drug Tito, Išao sam za dežurnim i Ubrzo sam stupio u radnu sobu womandanta Narodnooslobodilačwe vojske Jugoslavije. Bilo je veče. Čista, jednostavna neVvelika soba bila ie puna električne svetlosti. Primetio sm neKoliKo naslonjača, na kojima su već sedeli drugovi KOji su pozvani zaiedno sa mnom. Pored vrata stajao je, u stavu mirno, Romandantov lični dežurni oficir. Prema vratima bio je veliki pisaći sto, još jače osvetlien i pun papira. Za njim je sedeo Tito. Prišao sam mu, predstavio se, i Kao od nečega oslobođen i dirnut seo na ponuđehu “stolicu. Motrio sam njegovu pojavu sa Svom težniom i Uusredsređenošću za xoje sam sposoban. Srednjeg je rasta, čvrsto građen, glavu drži Donosno. Lice mu je bledo, obrijano, Kosa plava, na slepoočnicima preseda, čelo visoko, oči mu leže dubogo, svetlomodre su, malgo zamagljene i umorne, h0o5 izrazito povijen, izraz usta beswrajnho wombliciran, brađa jaka, čitav izraz lica energičan i oča-

ravajući. U njemu je nešto napoleonsko, a moglo bi da bude i lice umetnika. Njegovo ponašanje ie rezervisano i mirno, ali su mu retnje brze i nervozne,

Posmatrao sam Ba Kao od nečeg oslobođen, skoro bih rekao olakšan. Pitania Koja su me na putu ispunjavala nemitom i brigom, bila su sađa rešena. Ne bih tada znao odgovoriti zašto, ali mi je već bilo iasno đa su u tom čoveku ujeđinieni energija | čar, energija i neka očaravajuća snaga Koja ije data samo dragocenim | najplemeniti*im priroda« ma. Osećao sam u njemu nešto zanosno i poletno, nešto čvrsto realno i ujedno uzVišeno... (1958)

Mladen (Oliača

Znao sam da ću u Bihaću videti čoveka moji je već ulazio u legendu i zamišljao sam taj susret. Poznaću ga, mislio sam. Znam da ima oštre crte lica, ta» lasavu KOSU, Visoko čelo.., I zaista, u jednom trenutKu, dok Je tri stotine delegata stajalo u napregnutom očekivanju, na Vratima se pojavio čovek Koji je ličio na onu fotografiju. Počeo sam da vičem: „Tito, eno 'ita!", ali mi nego reče „Nije to Tito. To je dr. Ribar“. Opet sam se postideo. Onda se na Vratima pojavio čovek u crnom odelu, sa čutim obpasačem o kome je VisIO revolver, Dvoranom je odjeKnulo: „Tnto, Tito!“ Ne znam zašto, valida zbog crnog odela, poveto vao sam da to nije Tito, | molio sam dvojicu-troiicu delegata dami rugom pokažu onoga čije ime izgovaraju. Bio sam iN u grupi đelegata sa Kozare | uza» lud sam pokušavao da Kroz Wsoxi zid leđa i šinjela ponovo vi= dim čovema u crnom odelu, Koji se maločas ukazao na vratima, Sgočio sam na mwlupu, ali je nemo iza mene počeo da gunđa i da me vuče R zemlji. Uporno sam stajao, sve dok nisam Pponovo ugledao čoveka u ocmom odelu. On je bio oprenut dvora» mi punoi mlađih boraca iz cele Jugoslavije. Bio je čvrst, nas» mejan, srećam. U voiničgkom 0Odelu, bez igKagvih oznaka, ružan mwao i većina nas, u Čiz-. mama, sa crvenim gajtanom od ramena do opasača i sa šubarom · u ruci, na Kojoi se isticala veli · wa crvena „YWetograKka zvezda sa srpom i čekićem, izgledao je wao oličenje otpora i borbe, pa mi se činilo đa ne vidim samo jednog čoveka, i jednog novog vojsgovođu, već da iza njiegovih leđa stoje bezbrojne armilje naoružanogE i golorugkog maroda,

(1050)

Erih koš

Komesar je završio sa ŽČitanjem i zaćutao. Pismo u celini nije bilo mnoPo vedro, bilo je u njemu mmogo šta gorko, niz oštrih reči i prekora; govorilo ie o još težim borbama oje predstoje, pa o Wojima baš u ovaj mah, ništa en znamo sem četničwih zlogugih glasina. KaKo su 56, dakle, završile te borbe Soje predsgKazuje pismo, šta se desilo za ova dva meseca pozadi nas, šta je bilo sa šlavninony vOjsEe, njenom komandom, celim pogkre tom i ustangom?... Ali, ma da na ta pitania izravnog odgovora nema, zategnutost na licima dđrugova Kao da ie popustila, neki tamni veo Kao “da je spao sa njih i xao da mekše i slobodnije sede na stolicama i mirnije puše čovek koji dobro vidi i tačno zna šta hoće, istini može đa pogleda u oči, sebe i druge ne mora da zavarava i teši pustim željama i nadama, ier 'z tešKoca vidi izlaz, a ima još volje i sna“ ge da se sa nima bori. Za VojTika to je dovolino i gomandant bataljona. koji je sedeo preko puta komesara, prvi ie preginuo ćutanje.

— Čije je pismo? — Pitao je

— Vrhovnog štaba!

— Ko ga ije potpisao?

— Komandan: rekao womesar. — Tito.

— Biće sad tamo sve u ređu! — primetio je Komandant po sle izvesnog vremena.

Remao je to s Wbeđenjem, sigurno, Kao da zna O some je reč, a ime je, međutim, za sve mas bilo novo, još nije dopiralo

bere a Ma a a, a aa aaa a

OVAJ IZBOR PFRAGMENATA !” ČLANAKA NAŠIH KNJIŽE

O PREDSEDNIKU TITU PRIRED JB ZA BTAMPU BRANKO PIHIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

je

| KNJIŽEVNICI O TITU

naor .