Књижевне новине

. RAZVOJ I NAPREDAK UMETNOSTI

Naučno-tehničKi razvoj je ta- stao samo jedma tačga Kroz Ko-

Ko očigledan đa niko na može summjati u to da je damas, na primer, brodđarstvo razvijenije nego što je bilo u antično doba ili pre Fultonova pronalasxa; alı i posle pronalasgKa parobroda raz voj je i dalje tekao sve do savremene upotrebe atomskog Dogona brodova. „Naučno-tehničxi razvoj i napredag su gontinmui!rani, Kumulativni. Mogu se izraziti na numerički, gvantitativan način, dok tagav razVoj 15tovremeno znači povećanje udob nosti, sigurnosti, preciznosti i on stoga u sve većoj meri doprino= si blagostanju čovečanstva.

Pitanje je da li u umetnosti postoji razvoj i napređapg: u navedenom naučnmo-tehničnom smislu reči. Naizgled, svako umetnično delo počiva u sebi, postiže određeno savršemstVo, pa se prema tome ne može dalje usavršavati. „Poboljšanje“ jednog umetničKog dela u kasnijem raz voju uopšte nije mogućno: mo= žemo samo stvoriti neko drugo delo. Ovđe isto tago nema prethođenja ao povezamog „razvoja Koji jednosmislenim promemama dovodi do pojave bašovog određenog dela. Istorija umetnosti je onda zbir uspelih izraza, savršenih obliga Koji stoje jedni Kraj drugih, pa se fagtor vremena oVvV-

de, izgleda, može eliminisati. Bezvremenost umetnosti se taKo suprotstavlja istorijskoj luslov~

ljenosti rezultata naučmo-tehmičRog mišljenja. Po ovome shva=tanju, dagle, u umetnosti nema ni razvoja ni napretKa.

Razvoj umetnosti se ne može shvatiti Kao imanentam, | „mada postoji vrlo „jasan i značajan imanentam faKtor u tom: razvoju. Drugim rečima, umetnost je Uu jednom vremenu povezana sa drugim, mneumetničnim wulturnim aktivnostima, a sve one imaju zajedmičKi Koren u društvenom životu, u materijalnoj proizvodnji života ljudi u određenom “istorijskom „razdoblju. Ao se ustanovi ovagav potpuni uzročni tok .Kulturmo-istorijskog razvoja Kome pripada i umetnost, time se ne poriče stvaralačKi hod umetnosti, umetnost

| time ne postaje puga Kulturnoistorijska ilustracija, umetničko”

delo onda nije samo dogument života u jedmoj epohi. Time se ne poriče samosvojnost razvoja umetnosti, a ono što je individualno i pojedinačno ne razlaže se u nečem što je opšte. Treba uviđeti da se, na primer, razvoj jednog stila može objasniti čisto unutrašnjim, imanentnim umetničkim činiocima, ali da se sama promema stila, „revolucija ugusa ne može objasniti tim Uunutrašnjim razlozima. Revolucije u umetnosti mogućne su samo on da ago dođe do radiKalne promene u stavu prema životu i svetu. Jer, mi doživljavamo samo određene sadržaje, pa se i ti sadržaji moraju prezemtirati samo u određenoj strugturi da bi za nas bili istiniti. Obunvatamo doživljajem ono Što odgovara našem stavu prema životu, što se nalazi na našem uveK ograničenom horizontu. Ugoligo, dakle, ti stavovi utiču na pravac UmetničKog oblikovanja, oni su relativni za razvoj umetnosti. 'Emil Utic piše: „Danas se zacelo gotski stil neće izvoditi iz feudal nog sistema, a nizozemsxi naturalizam iz nastajanja građanske kulture, već će se tražiti zajedničKi izvor iz Koga potiču sve te pojave, tražiće se wrajnji stavovi prema životu i svetu, na Koje opet inmatrag deluju razne gKultume oblasti na različite načime.“ (Zasnivanje opšte nauke o umetnosti, 1920). Prema tome, treba ideju o čisto imanentnom razVoiu umetnosti, kao ı ideju o či-

sto logičnom. razvoju umetnosti,

Ne postoji nega „artistička logiga“ Koja svojim unutrašnjim nužnostima određuje „istorijsK hod umetnosti. Dodušc, zastupnici teorije o zakonitoi uslovljenosti razvitka umetnosti ne gube iz vida stvaralački moment individualnost i neponovljivost dela se po njihovom mišljenju može saglasiti sa logički nuž-

nim razvojem, Kao što je svaki : ljudski život jedinstven i neponov ž

ljiv mada jiefilozofsKa proces rašćenja uveg isti. |

vitak umetnosti ne teče čisto logički, pa se u teoriji umetnosti mora odbaciti preterani raC!onalizam, kao što se mora uvideti jednostranost i neđovoljnost teorije o imanentnom razvoju. Najzad, treba odbaciti zabludu da se razvojnom teo”ijom može objasniti sve: u tom slučaju bi svaKgo umetničko delo bilo sVcdemo na primer, a umetnig: po-

KNJIŽEVNE NOVINE

odđibacit!

Međutim, taZ-

Ju struje opšte tendencije razvoja. Naučni zadatag se sastoji u ispitivanju pojedinih fagtora razvoja umetnosti u jednoi epohi, pošto se načelo prihvati teor;ja o dijalegtično-istorijskom KaraK teru društvenog i duhovnog razVoja čovečanstva. Postoji tako imanentan faktor „razvoja, ali pored njega i individualan, nacionalan, društveni, Kulturni faK tor, Kao i fagtor vremena. Imanentan faktor se javlja Kao pro blem u samoj umetničKoj produg ciji, problem čije rešavanje u stva ri prouzroKuje razvoj stila u jednom „određenom „trenutku. Tako u razvoju impresionizma možemo jasno videti delovanje imanentnog faktora, naime problema svetlosti i boje (tzv. hromoluminarizam) čije rešavanje predstavlia pravi razvoj &stila. To se vidi u prelazu Ka neoimpresionizmu- Iz zajedničke wulture u jednom vremenu, iz aobjeKtivnog „duha vremena“ proizilazi sjedinjujući stilski fagtor u umetnosti. Govori se o „opadanju“ i „kraju“ jednog stila, o otupljivanju, o zasićenosti jednim stilom, što dovodi do pojave novog stila, ibd. Međutim, govor o Oopadanju stila često le opravdan samo sa tačKe gledišta drugog stila, jer tobožnje opadanje stila može značiti samo borbu sti~

Milan DAMNJANOVIĆ

lova. Stvarno opadanje stila postoji samo onda, aKo se u to isto vreme ne javlja niKagav novi stil. Kategorije istorijski novog i efikasnog su bite u teoriji razvoja umetnosti.

Značaj individualnog faktora se prosuđuje na različite načine. Po Hegelu, umetnig je samo realizator zaKonitog metnosti, a genije predstavija otelotvorenje određenog narođa. Po Karlajlu, sav ulturmo-istorijsKi razvoj, pa, dakle, i razvoj umetnosti, potiče iz velikih ličnosti, snažnih stvaralačkih individualnosti. Obe ove teorije su jednostrane, pa je odmah jasno da se naučno prosuđivanje razvoja umetnosti Kreće daleKo od 'ovih ekstrema. če

Vrlo je zanimljiv i značajan problem periodičnosti i cigličnog razvoja umetnosti, naime istorijske regurencije određenih u'metničmih „načina „obligovanja. Na uviđanju izvesnih pravilnosti u takvom razvoju zasniva se eventualno predsKazivanje daljeg razvoja umetnosti, taRozVa-– na prospektivma estetiga, prema terminu i poimu Koji je sRKoVaoO Etjen Imrio. Objašnjene tih razvojnih ritmova Koje razni autori određuju na različite nači ne, nalazi se u činjenici sličnosti našeg reagovanja na slične situacije, Kao i u daljoi činjenici po stojanja tivičnih psihičRih sasta

razvoja Uu-

va. U osnovi tih saglasnosti nalazi se Činjenica da iz sličnih stavova prema svetu i Životu može proisteći sličnost umetničKog obligovanja.

Društvena angažovanost umetniga je jeđan od bitnih fagtora postojanja i razvoja umetnosti.

Najzad, zanimljivo i važno PItanje napretka umetnosti mora se rešiti na tai mačin što će se priznati da u umetnosti „nema gontinuiranog napredovanja Uu naučno=tehničrom smislu, Umetnost pripada umiverzumu vredno sti Koji se razliguje od Uuniverzuma činjenica. U umetnosti se primenjuju sudovi o vrednosti, ali ne i fagtičKi sudovi. Stihovi Horacija nisu bolji od Geteovih stihova, a atinski Agropolis nije savršeniji od crve Svetog Petra u Rimu. Sam pojam napretKa je, dakle, dvosmislen, hibridan (Baje).

Savremeni češki estetičar, Mir Ko Nova, smatra da je nemogu«no pokazati neKi Večni, Kontinuiran progres umetnosti, ali da je opravdano govoriti o progresu umetnosti u grilu jedne društve ne, političke i ewonomske celine. Tako, po Novagu, možemo smatrati da su Sofokle, Eshil i Euripid bolji tragičari od drugih grčmih tragičara iz istog Vre mena, ali me i od Šegspira.

Prema tome, da bi se ispitao i odredio pojam napretka u umetnosti, treba prethodno razmotriti sam termin napredag Ko ji se svakako uspešno može Dbri meniti u društvenom, maučnom i tehničnom razvoju, ali ne i u oblasti umetnosti. Tehničog na pretga, doduše, može biti i u razvoju jedne umetničke škole, pa i u ličnom: razvoju jednog umetniKa, ali pošto je umetnička tehnika samo jedam element u celini „umetničkog obligovanja, iz toga ne može proisteći dogaz o

napretwu umetnosti u određenom .

slučaju. Postoji usavršavanje je dnog stila, u ogviru jedme umet ničKe ŠKole, ali umetničku vrednost ne određuje pripadnost jed nom stilu, primena određene me tođe, pa stoga izraz „razvoj stila“ nije identičan sa izrazom „napredag umetnosti“. ,Uzmemo li. Kao writerijum. vrednost sadr-

'Žaja poje umetnig: obliguje, onm-

da dolazimo u položai da Uumetniču vrednost obligovamja, Uspelog izraza itd. zanemarujemo

u Kgorist vanumetničKih vredmo- .

sti i da evemtualni moralni, idej ni i drugi napredđag smatramo umetničkim. Očigledno je da umetnost puna dobrih namera, mo ralmih vrednosti i idejnog poleta ne mora biti uspela umetnost. Pagao je popločan dobrim namerama. Kao što u „moralnom ponašanju mora postojati pragmatična strana Koja se sastoji u uspešnom realizovanju „moralno vrednih ideja i osećanja, tako isto, i još više, umetnost mora biti pragmatična. Umetničke ide ie ne postoje na drugi način do uspešno realizovane.

CCcraananaiii puse am——— ~

ALBER/DP KINEMI: ČAĐA I KRV,

'KUBANSKA POEZIJA

lago se veligi literarmi pravci na Kubi javljaju istovremeno sad i na našem kontinentu, ipaK se njena wnjiževnost mne može uporediti mi sa jednom njižeVnošću u Evropi. AKo podrobnije osmotrimo dela wubansgih i evropskih liričara, Koji pripadaju istoi Kmjiževnoj struji, na primer romamtičarsxoj, primetićemo da \ovi pesnici poseduju raznorod no čulo za ljudsxu egzistenciju i da utisci o životu jednih ne Važeizaone druge. Žestina, strahotno saosećanie sa zbiljom, tao svojstveni wubansKim romantiča rima MendGivi, Zenei, Valdesu, ne saglašavaju se sa dražesnom rastuženošću jednog Misea ili artističkom „pitoresknošću jedmog Gotjea. Dok Gotje ne živi u svetu, već ga sa izvesnog aristograt SKOg odstojanja, posmtara sPpolja, dotle Mendiva, Zenea, Valdes život jednagKo osećaju Kao borbu i gao dramu Koja ih neodoljivo pri vlači da u njoj učestvuju, jer im daje mogućnost da se Kroz nju patetično utgaju u veligi trenutag, makar i po cenu sopstvene propasti. Romantizam smatraju posledicom intemzifiKacije života, svečanim povratkom: elementarnim životnim izvorima. Stoga mu i prilaze u paroKsizmu semzibilnosti, u egzaltaciji imaginacije.

Kubansski liričari prožeti su du, hom svog naroda snažnog, uzne= mirenog temperamenta, Taj Ku

·

bamsxi duh je privržen uzbudlji vim trenucima života, i njega su dramatični xontrasti Kolonijalne moći na izdisaju umeli dubogo da potresu, uzbude i angažuju. Gotovo svi wubanskKi romantičari ni su samo pisali rodoljubivu poezi ju, već su i pali u borbi za oslođenje svoje zemlje.

Jedan od njih je Hoze Marti, revolucionar u Knijiževnosti i u životu. Zajedno sa Hulijanom Ka salom, on obnavlja duh i formu gubanskKe poezije i po tome se smatra pretečom: modernizma na Kubi, Zanimljivo ie Konstatovati da je početkom XX veka, Uupravo ad je ostrvo dobilo poljtičgKu mezavisnost, Rubanska poezija, tipična poezija veligih Život nih intemziteta, doživela razdoblje depresije. Usiljavanje, spoljni ugrasi, retorične fijoriture, lažam zamos ne mogu da prigriju poetSKi umor.

Međutim, Hoze Manuel Poveda i Augustim Akosta počinju da OKO sebe ogKupljaju nege pesnike, Njih obeležava obuzdanost. silov!tih osećanja, intimističKa prefinjemost tonova. Ova disgretnost govori da su ulbamsKi pesnici tegli više iskustva i ovladali strastima mroz savršeniju izražajniju formu, ali da se u njima n.je ugasilo Karagteristično saznanje o vitalnoj snazi umetnosti Koja ic veže za realnu egzistenciju čoveKa. Čax i pojava avangardizme u stvari je samo egzaltirani bunt protiv razdobljia hladnoće, šture promišljenosti, prazne retoričnosti. Među mlađim pristalicama avangarđizma, zapaža se, po suge stivnim i originalnim pesmama, Alberto Rubio.

Mariano Brul, Eugenio Plorit, Emilio Balagas, pesnici rasno gubansKkog temperamenta, Koji neodoljivo izbija ispod njihove rafinirane uzdržanosti, oguipljajti se oKo časopisa „Nova poezija“. Socijalni bunt malazi pritom svoj

najviši izraz u pesništvu čuvenog Nigolasa Gilena. To ie doba političcih i socijalnih „nemira pre drugog sVvVetsKog rata Kađa gubanspkKa poezija, Koja se UuveK hranila veligim previranjima, na= lazi opet majviši razlog svog postojanja. Javljaju se nova imema: ponešto preciozni KEliseo Dijego, uzdržani Garsija Maruz, hermetič ni Lima i Baguero, a njihovo zajedničKko obeležie i dalje ostaje ona Osobena wubansxa meobuzdđanost mstingta i želja za intenzivnim doživljajem, moja pesnike navodi da pridaju najveću važ-

nost suštinsgKom, na štetu Pprivi-)

da Koji ih orružuje. U tom cilju oni često razbijaju jedinstvo pred meta obrade, đa bi najsnažnije njegove osobine patetično Uweličali i tago što više istaKli.

Jugana STOJANOVIĆ

ain

Roberio Fernandes Refamar

EFagenio fFlorit

Rođen 1903. »ŠSpanski cvet sa Ku-

be«, nazvao ga je Huan Ramon Himenz. Njegova glavna dela sakup-

ljena su pođ zajedničkim im. »Moja poema«. Sad je profesor verziteta u SAD.

ODSUTNI I krik se njegov slomio

I krik njegov odjeknuo Daleko izvan obala

Mog divnog i cvetnog ostrva Pa dopro ovamo da me uzbudi

U odsutnosti mojoj dalekoj

I on me sada teško ucveljuje Kome li pripada taj ranjeni I koji je uporan sve više oteko A kome oko ranjeno vrhom Metala koje ga'je probilo ·

I čije li su to ruke i grudi Poprskane usirenom krvlju

Ko se to žrtvovao za, život moj

brojne poeme enom uni-

Rođen «„đČ1930,

objavio je mnogou Meksiku i u MHava-

ni. Bio je godđinu đana kulturni ata še u ambasađi Kube u Parizu.

OSLOBOĐENO OSTRVO

Konj, leptir, mornar, mačka

Velika riba i mala riba Urlajući povlače sve sa sobom U kovitlac strašni

Kome niko ne

ose Skripi lahor jezik

može odoleti

Do samo odsečene đojke

I crvi zemni uživaju

I puž se zabavlja

Ali gomila očiju dana

Podđići će se ponovo

Ne znam ne znam ko je bio taj Ko je za mene žrtvovao Živo, Ko se to dao Ali ovde

Daleko og žarišta pobume

Sa sramom zbog koga je moja krv

Plašljiva meni tako malo služila, Ne krijem da priznam to

Taj daleki akt života u očajanju

Dat ovom vetru koji me obavija, I zato glas svoj sada podižem dok sanjam o svome ostrvu

TI blagosiljam plačem omog

Koji se žrtvovao za moj život

(13 juna 1959)

Rolando Eskardo

Rođen „1925, objavljivan antologija kubanske poezije. neđavno u Havani.

DANI

Ima dana koji nailaze na mene I zatrpavajući lagano moje srce Zbunjuju me svojim časovima Ima dana koji nailaze na mene

u više Umro

Prava ponosna gotovo božanska Natprirodna neumitna

TI raskomadamo vrzino kolo Stupiće ponovo u kovitlac Ostavljajući ranjenu i drhtavu Telesnu put probuđeme lepotice

Nivariia Tejera

Rođen 1930. Objavio u Havani više zbirki pesama: »Svetlost su» za« (1958), »Pećine« (1935) i »ZORA bolesnog deteta« (1954),

U MRAČNIM ULICAMA ZA VREME RATA

Ovde čekaju naše vlažne maramice čas đa se dade mak Ovde čekaju zvezde dan sve bliži nama Jer uskoro dosegnućemo obale Ogromne svetlosti uskoro ćemo ih dosegnuti

Kao ogromna npoludivlja, stada

Oh mrzim te predkazivačke dane Koji kao da se ruše na mene

I te zimske kiše Koje šibaju moje kose

Ima dana koji nailaze na mene

I udaljuju se mimo zatim A ja ostajem

Telo koje nas prati kroz život

Zadrhtaće pod nepoznatim milovanjem I svetlost će nas ispuniti

I svi ćemo se pogledati pravo u oči

U tišini Prvi put

(Preveo Nikola TRAJKOVIĆ)

Izložba Alberta MRKinerta

Zagrebački umetnix Albert Kinrt u ogviru svoje izložbe, nazvane „Bezimeni ožiljci“, pokazao nam je agkvarele i ulja. Po svom garakteru izložba je lep i zanimljiv primer jednog osobenog limovnog izražavanja. Od esponata, čini nam se da su akgvareli potpuniji, definitivniii odraz Uumetnigove Kgoncepcije.

Sligarstvo Kinertovo po svojoj stilskoi orijentaciji pripada apstraktnoi umetnosti. Sligaru se za njegovu poetizovanhu rekonstrugciju nekih emotivno vrlo zgusnutih doživljaja način enformela učinio najprigxladniji.

LigKovna misao Kinertova jasna je i određena. „Izgled“ njegovih akvarela laKo se može rečima sKicirati — do te mere je shema

mjegove kompozicije jednostavna. Na belom fonu Krupna mrlja Kon denzovane boje gKatkadđ uz nju još jedna manja ili dva tri poteza dopunjavaju ovu kompozijiciju. U želji da istakne ameboidni oblig flege i time potcrta izvesnu

organisgu Konfiguraciju nastalu većim ili „manim kondenzovanjem čestica pigmenta, Kinert je Često bojenu mrlju oštro opseKao pa je slično xolažu zalepio za belu pozadinu. Ova oštrina ivice deluje vrlo agtivno, ona useca po zadinu, postiže reljefnost, sugerira vitalnost.

Ničeg aluzivnog u ovoj sasvim apstragKtnoi figuraciji. Pred njom se nameće rečenica: „Prvo što sam ođagnao iz svog Života je memorija“. Zabeležio iu je divni slikar nestvarnih svetova Vols

sa Kojim Kinert ima izvesnih izražajnih srodmosti.”

Mada je osnovna vrednost ovih aKvarela njihova čisto likovna “terminologija nisu oni lišeni prisutnosti ljudsKog osećanja. Već sama olorističKi vrlo senzibilna materija donosi mnogo Komun.Ka

'tivnog i emocionalnog potencija-

la. Kroz kontrast između jednobojne pozadine i vrlo intenzivne fleKe — „ožiljka“ izbija svet bolnog sukoba pojedinca sa oKolinom. On uslovljava izolovamost u Kojoj čovek još jače pruža ruKe i nije prestao da želi, da sanja. Slično muzičKoi čistoti saoPpštavanja, zvuče prodorno i Kiner tovi agvarelsgi enformeli, afttmi– rajuči umutarnju realnost umet~

nigovu. Dr Katarina AMBROŽIĆ

5;