Књижевне новине

PATETIČNI REALIZAM

Nastavak sa 35. strane

indirektno vezanih za fenomen Četništva, razloge, vidove i zakučaste puteve izdaje. Te rasprave, u kojima na, smenu učestvuju gotovo svi važniji junaci romana, . vrlo precizno određuju idejnu vrednost »Deoba«, pošto upravo 105 njih OŠ do izraza sve ne zagonetke srpstva i srpske trađicije na koje roman Doble ce Ćosića pokušava i uspeva đa odgovori. Zla sudbina tih ispreplitanih monologa, dijaloga, unutrašnjih, nemih ispovesti, dnev nika, članaka, pisama, sećanja, razgovora, raspri i prepirki sadržana je, međutim, u tome što one svojim neređom narušavnju i inače nemarno ostvarenu kompoziciju romana, i što pojačavaju utisak razbijenosti, neujednačenosti i nepovezanosti. Način na, koji Ćosić povezuje te duge, česte i ponekad vrio zamorne debate svojih junaka Dodđseća, donekle, na·neka opšte pomata iskustva modernog romana, koji postepeno već nepušta komtrapunktivni metod i pronalazi nove oblike prozog kazivanja. Zaplušujuća pomama reči, koja je svom težinom pritisla »Deobe«, ioš više je komyplikovala i onako komplikovanu orkestraciju TOmama, otkrivajući pravu prirodu Ćosićevog stvaralačkog postupka opterećenog publicistikom i DBtetičnom frazeologijom.

Pisac čija je opservacija noeuporedivo jača od imaginacije, Ćosić se u »Deobama« nije uspeo da ođupre silnoj strasti đa kaže što je moguće više, đa kaže sve, i da na taj način, činjeničnim bogatstvom i raznovrsnim ananlizama, zasveđoči o jednome dobu i krizi ljudske savesti. Činjenice su se u masama gomilale i Tojile oko njega i gurale ga npred; iskustvo ga je obavezivalo da obuhvati sve ramolike vidove jedne apsurdne situacije i on je TDribegao najjednostavnijem rešenju. Iz njegove subjektivne predispozicije da istorijske i političke komponente nekog fenomena pretpostavlja literamom oblikovanju (u čemu ne treba Uvek videti stvaralačku nemoć pisca, već određen način posmatrBnja), razvila se svojevrsna književna osobina Dobrice Ćosića da, ne primenjujući ponekad ni najelementarnija sređstva Kknjiževnog izražavanja, neposredno „saopštava svoje istine, nadokna\đujući slabost transponovanja odignutom retorskom frazom, bilato prelivenom propovedničkim patosom, frazom koja je često svedena na zvučne ukrase, bizarne metafore, žongliranje Tečima, ačenje i praznu verbalisti· ku. Patetična i zagrcnuta, _svojeglava i uvek kao okrnjena, Ćosićeva rečenica u svojoj patetičnoj in ftonaciji katkada sasvim iserpljuje književna svojstva teksta OVOga romana, u kome ima više Uličnih psovki nego pesničkih slika. Tek na onim mestima gde je ritam rečenice uskladio sa Titmom radnje, gde je funkcionalnost stila pretpostavio pseuđoavangardističkom poigravanju rečima, i gde je nestabilnu konmipoziciju zamenio spontanim, neusiljenim tokom epskog kazivanja, Đobrica Ćosić je postigao punu meru svoga talenta. Upravo zato treća, knjiga »Deoba«, u kojoj je izvanrednom sugestivnošću, dinamikom i gustinom teksta prikazana, agonija četničke vojske, predstavlja najbolje i literarmo najuspelije stranice čitavog TO·mana. U opštem metežu, svađi, rasulu, besu i očaju, u histeričnoj i furioznoj kakofoniji divljaštva, straha i kukavičluka, Dobrica Ćosić je sigurnim potezima sveo račune i dovršio sudbine svojih junaka.

Tako je u paničnoj atmosferi teskobe i bezizlaza, kojom je ispunjena treća knjiga »Deobać, &vaki od njih dočekao kraj, konačno oslobođen i vraćen na SVOju ljudsku meru. Ćosićeve ličnosti, od kojih je EOtOvoO svaka u prvim:dvema, knjigama bila iSključivo nosilač i tumač određenog stava, naglo su prerasle svoju jednostranost i otkrile u sebi zapostavljenu i prenebregnukbu ljudsku dimenziju; umesto senki pojavili su se ljudi, iz kojih su najednom bpokuljale zadržane i prigušene strasti. Razvijajući epsku strukturu romana, vodeći marljivo računa da ne izneveri istoriju, Ćosić je u slikanju karaktera pribegao relativno uprošćenom postupku, unapred određujući svakoj ličnosti skučen Životni prostor i oskudan fond misli, senzacija, reči i postupaka. Precizna karakterizacija tipova,

bet) ea TOTYOTT O i aa ROBU ia

rrrrrrrrrrCrIVOr Oe ra ai eri PDA a p059

koja je time postignuta, Tišila, je neke Gosićeve junake ljudske višestrukosti, životnosti i neposrednosti. Među tim ličnostima, postoje nekakve razlike i čitalac lako zapaža tu #đdiferencijaciju karaktera, na kojoj je Ćosić insistirao, mada primećuje da između njih nema, prelaza, baš kao Što ni u mjima samima nema nijansi i polutonova. Bata Pavlović je zato prikazan isključivo kao karikmtura građanskog politikanta, „mmnogorečivog lažova,

'deklasiranog nitkova, šićardžije

i strašljivca; Miloš Cvetić kao skica ograničenog inferiorca, zapostavljenog oficira, koji nije sasvim lišen raitničke časti i morala, što mu ipak ne smeta da fvrđokorno i tvrdoglavo ispunjava nekakvu zakletvu pređ odavno već mrtvom monarhijom. Milađen Rakić se guši u patosu i emflazi jevtine, otrcane vidovdanske retorike; Gavrilo u misticizmu, strahu božjem i komDeksu krivice; Lazar Običan u demonskom pokloništvu pred tajeanstvom i mistikom noža; Mile Bavković se sav iscrpljuje u cinizmu, frajerskoj anarhičnosti i hipertrofirarnoj seksualnoj gladi. Jedine ličnosti koje se SVOjom celovitošću izdvajaju iz tog skupa pojednostavljenih likova, i koje od početka nose u sebi neke ljudske nemire i raspinjanja, jesu vojvoda i, Ljubiša Dsčić, u čijim je sudbinama možda najbolje sublimirana tragedija čitave epohe. Bez obzira što se na njima ponovo potvrđuju neke večne teme, koje su i pre Ćosića dobile književnu obrađu, tarasovska drama Uroša Babovića prerasta u stravičnu viziju ljudske nesreće, jednako kao što se u dugim, iskiđanim monolozima Ljubiše Dačića otkriva sav užas tragedije malog čoveka, koga su ı velikim vremenima ponele sitne, neutažene strasti i izmenile mu ljudsko obličje u iskrivljenu grimasu bestijalnosti i očaja.

Po uzoru na antičke pisce, Dobrica Ćosić u »Deobamat pri menjuje mnogoglasni govor onih koji sačinjavaju bezimenu vojsku, i ti nepovezani, iglomljeni glasovi, koji su više uzdasi, DpSOVke, jauci i krici nego razgovetne reči opomene, strave i nadanja, slivaju se u veliku i moćnu reku koja simbolizuje snagu i karakter jednog naroda. Ta reka koja večno teče, koja potapa sva zla, spira užase i odnosi zlu krv, to je široka i rodna zavičajna reka, Ćosićeve Srbije. Njene su boje odraz neba i tla nemirmog Pomoravlja, čiji bolovi, mirisi, tuge i gorčine daju »Deobamać neku čudnovatu draž potresnog svedočanstva o dilemama i iskušenjima jedne nacije, dokazujući vrednosti i mane Dpatetičnog realizma Dobrice Ćosića. ~

Predrag PALAVESTRA

_-ceuureug sy gas ——- |

Knjiga o

Helderlinu

Nastavak sa 3. strane

stvari govori nego ako mi Želimo da govori“. Autor ovih redova najpre je jedno izgubio iz Vida fomulišući gomje tvrđenje: ako je ovaj genijalni pesnigK imao da maže omoligko i onago KaKo Ba je protumačio i na svoj jezik pre veo autor ove knjige, onđa je Hel derlin isuviše malo reKao Kao ĐesniK, toliko malo da je zapravo neobjašnjivo Kako je i čime bio u stanju da svojim poetsxim delom izazove toliko interesovanje i pogrene toliki broi ljudi da se niime intenzivno bave. OvagVvo tvrđenje, osim toga, potpuno Za nemaruje pitanje suštine jednog umetničkog dela. Da li ie uopšte moguće prići jednom umetničgom delu tako da ono samo Za sebe govori a ne i mi kroz njega i sa njim? Ako bi to bilo moguće, zar onda svi ne bismo imali iste utiske i iste ili slične forme lacije tih utisaga. Iskustvo poka zuje da su mnoga umetnička dela u stanju da ma različite načine aficiraju svoje Konogumente. Osobenost upravo Helderlinovog dela jeste njegova zrwonetna vi” šestepenost, ona dubinska slojevitost njegove poetske simbolike moja uvek iznova poziva i potstiče ma nove istraživačKoe napore. Tagvoj jednoi avanturi autor je petpostavio objeKtivno traganje za pesnikovom egzaKktnom poruom, Za egzagtnom istinom KOJ nedvosmisleno treba da sadrži Helderlinovo . delo i posle čijeg otgirivanja i iznošenja ne bi više imalo šta da se traži i ispituje wod Helderlina. Poglecajmo šta nam autor predstavlia kao obje tivnu poruku Helderlina pesnika.

Svoje analitičko objašnjavanje

I/'POZORIŠT

Dramom Govorim o obećanoj zemlji Amold Vesker* je zavIšio svoju pozorišnu “irilogiju, u kojoj je realistički opisao živoit engleske radničke klase u kom>blikovanim uslovima, mođernog kapitalističkog društva. Veskerova dramska priča počinje u prvim posleratnim danima, u času kad glavni jumak komada Dejv Simonds, koji je opsednut nekom dirljivom „beskonačnom verom u budućnost, pokušava da izmeni svoj život i da se OSlobodi robovanja tehničkoj civilizaciji; drama se završava posle trinaest godina, u tremutku kad Wonačan poraz unosi u mučenu Dejvovu dušu nestvarnu iđeju O nekoj sudbinskoj pređestinaciji.

Na Drvi pogled, Veskerov komad deluje kao individualna privaftna istorija sa naglašenim 850Ocijamim ~/„Rkarakteristikama; u stvari, Veskerova priča ima i neku mitsku dimenziju, koja nam dopušta da u naborima pojedinačnog životnog slučaja otkrijemo tipične osobemosti jedne ODšte čovekove situacije. 8 jedne strane, sudbina protagonista Obećane zemlje uokvirena je ishodnim tačkama svakog egzistiranja — nađaniem i razočaranjem — i definitivno iđentifikovana sa Procesom neumoljivog osipanja čovekove volje za PDObunom, koja je stvaralački sDiritus movens u ljudskom životu; s druge strane, u Osnove OVE drame položen je psihološki Tkomflikt, koji pređstavlia jednu od bitnih konstanti našeg postoianja: tragičan sukob između ilu-

zija i stvarnosti. Naravno, u en-

gleskoj sredini Veskerov komad

* Vesker je rođen 1932. g. i do sad je napisao tri pozorišna dela: drame Pileća supa sa ječmom, Koreni i Govorim o obećanoj zemlji,

SLAVICA JERINIĆ I LJUBA TADIĆ U VESKEROVOJ »OBEĆANOJ ZEMULJI«

drukčije odjekuje i prvenstveno privlači pažnju svojom politićkom alttuelnošću; nas, međutim, manje zanima ta strana Veskerove drame, iako je očigledno da je Veskerov položaj i u ovom pogledu sasvim. izuzetan, jer Većina savremenih zapadnih dramatičara prilazi sa mneprikrivenom poruzom etičkim pitanjima ili političkim problemima. Naglasimo, najzad, đa je Vesker neobično talentovan pisac, čiji dramaturški postupak u Ovom času odlikuju: izraziti, intensivno živi kgeirakteri, verodostojan dijalog u koji se ne može sumnjati, topao humor i velika sklonost prema poetičnoj atmosferi. Osim toga, Obećana zemlja je zamišljena u obliku neke vrste socijalne dramske hronike, koja

Arnold MiebEf-5 »GOVORIM 0 | OBEĆANOJ ZUEMLJI«

'

se ni u jednom trenutku ne izvrgava u pravolinijsku ilustra-

-ciju unapređ formulisanih teza,

već tanano prerasta u razorne dramske sukobe ili suštinske poetske simbole iz kojih na Dprirođan način proishode autorove ideje. ! ć

U Narodnom pozorištu Obećana zemlja realizovana je na Uz. buđljiv i sugestivan način. Za uspeh predstave najviše je zaslužan reditelj Arsa, Jovanović, koji je sa mnogo mašte i preciznosti odredio ritam zbivanja, dočarao štimung i sarađivao sa glumcima. Ns, primer, pomoću peđantnog obrađivanja manira likova, intonacija konverzacije, Dpsiholoških reakcija karaktera i niza na oko sitnih detalja u dekoru i kostimima (rad Vere Borošić),

Najnovija premijera u Marodnom pozorištu

reditelj je na pozornici autentič. no oživljavao duh i atmosferu engleske sredine. U istc vreme Jovanović je pronicljivo mnaslu. tio đa su neka unutrašnja vatra i duševna labilnost Veskerovih ličnosti ona psihička konstanta, koja omogućava da junaci drame, prividno vrlo različiti, us. pešno komuhiciraju u trenucima sukoba ili časovima nežnosti. Uxn to, predstavu je Rkarakterisala funkcionalna upotreba pozorišne mašinerije u poetskim scenama (to je inače vrlo redak slučaj u našem pozorištu). Reditelju se jedino može zameriti što je do. zvolio nekim glumcima da for. sirano upolrebljavaju pređimenziomirame fizičke pokrete (ova primedba se mogla staviti glumi Bogića Boškovića i donekle Ljube Tađića). č

Ljuba Tadić, koji je. igrao Dejva Bimondsa, tačno je uočio da je osnovni duševni pokret ovog junaka neprestano nesvesno izbegavamje Onog sekiumda jas. nog gledanja, u kome čovek bez ikakvih iluzija vidi svoj položaj u svetu.

Divna Đoković i Slavka Jerinić, koje su nastupile u ulogama majke i ćerke, izražavale su uprošćenim glumačkim posštupkom onu· klicu postojanosti i moralne nepokolebljivosti, koja karakteriše ove Veskerove junakinje. U episzodnim ulogama sa Us· pehom su nasfupili Marija Boškova, Vuka Dunđerović, Pređrag Tasovac i Zoran Benderić.

Izvrstan dekor Vlađimira Marenića obrazovao je sugestivan poetski fon zbivanja i doprimosio da se Veskerova priča transformira u potresnu imiversalnu istoriju. |

Veskerovu dramu preveo je Jovan Hristić.

Vladimir STAMENKOVIĆ

Helderlina dr Mojašević počinje tačnom konstatacijom da je Datnja osnovni doživljaj Helderlinov. TagKo u daliem izlaganju dodiruje niz poetskih simbola i pojmova koje su drugi istražvači otkrili u Helderlinovom delu, on ih Oostavlja potpuno neobjašnjene "u njihovoi ~ poetskoj i psihološgKoj genezi kao i u dubljem značenju i smislu. Iz stiha u stih, iz strofe u strofu dr. Mojašević prati, ilustruje i desKriplivno izvlači opšti idejni i motivsKi profil (patnja, radost, mera) brižljivo Oostavljajući po stran. svu onu tananu poetsko-filozofsgu problematiku moja je decenijama izvlačena iz ovog opšteg. idejnog fon=da Helderlinove poezije i zahvaljujući kojoj ie njegovo ime tako gorostasno izraslo. Dr Mojašević mema takve pretenzije. On je i metodološki odlučno protivan da u tom pravcu isproba svoju invenciju, Ipak na nekoliko mesta čini se da je uneo nešto originalnosti u senčenje i profilovanje nekih poetsKkih poimova Kod Hel derlina. Autor ip ma pravom tragu ad povezuie u jedinstvenu simboligu poetske figure žene, zemlje i prirode, ali on izbegava i najmanji pogušai da otvori dubinsgku dimenziiu ove poetske za jednice, on ne zapaža psihološku i neurotičgu osnovu tih stapanja. Autor je u pravu kad tumači jedan od bitnih problema besme „Mir“, xao što je dao i nekoliko tačnih reileKsija O meri i patnji wao izvoru lepote u Žvotu. %asvim je pozitivno i io što zastupa stav da sc suština jednog pc” sniga ne može objasniti nikakvim uticajima, ni literarnim ni filozofskim, bez obzira na,stvarnu meru njihovog prisustva u poetskom tkivu. Ja ne sumnjam da je autor u nizu svojih tumačenja u pravu kao BLO je i sasvim sigur no postavio svoje izlaganje na otuirivanje diialektičke, ir strukture Helderlinove misaonosti. Ali on je ovim istovremeno napravio metodsKU grešku koja mu se ljuto osvetila: time što jc niz pesama analizirao samo U od nosu na osnovni idejni staV, najuopštenije formulisan Kao dijaleK tička strugtura misli, on Je potpuno izbegao da analizira navede ne pesme u njihovom poetkom !m. tegritetu. A time ie osnovne pojmove Koje ilustrativno prati (patnja, radost itd.) odvojio od njihovog rcalmog i gongKretnog ZŽnačenia oje im daje, tj. tamo gde im daje posebno sVaka pesma svojom strukturom i inspiraciiom, i time ih do naiveće mere apstrahovao i potpuno izdvojio od njihove realne suštine. Patnja i radost postaju ovim postu-

pkom nepoznate, uopštene i metafizičKe veličine, tako da na Kra ju pisac postiže upravo ono što

trogatne'

je sam u uvodnom delu metodsKi osudio. | Pišući o Helđerlinu, autor lazio i u pnjiževne paralele i powušaje tačnijeg definisanja Hel-

je za

deriinovog mesta uu KnjižeVnoistorijskoj panorami 19. stoleća. Autora xao:da naročito kopka od nos Novalis-Helderlin. Izgleda da jie do ovog intenzivnog ?Đavlienja Helderlinom došlo iz autoroVe potrebe da sam sa sobom prečisti izvesne za njega nejasne pojmove iz tog odnosa dva velikana. On na raju zaključuje da bi „društvo Šilera i Getea a ne Ncvalisa .i Brentana bilo ono Kome bi Helderlin pripadao“. Nažalost, ovako uopštenim sudovima ne može da se precizira odnos dva pesnika niti izvuče njihova para-

:

Na aa aaa paaa

lela. Helderlinovo shvatanje bprivode u odnosu na Geteovo obeleženo je istom nepreciznošću, AKo se kaže da je Geteovo shvatanje prirode isto. tako ili sKOTO isto dinamično kao i Helderlinovo time se ništa njie dobilo za međusobno razgraničenje njihovih poj mova dinamie. Aspekti Geteovog: pojma dinamige mnoBo su složeniji samim tim Što su postaV ljeni stručnije egzaktnije „nego što je bio slučaj sa Teldrelinovim pojmom. Huelderlin je bio teolog i privatni učitelj, čovek sa izuzetnim darom za filozofsku spegulaciju, Gete jie bio pre svega WprirodnjaK — čovek ogzaKktne gongreten misli čije su Roncepcije doživele potpuno naučno pri znanje iako su formu}lisane pre toliko decenija, On je svoju djnamigu prožeo najkonkretnijom o usto naučnom, vizijom prirode i živog sveta. Otuda u poetskoj simbolici Heldeylina, stvaranoj is sljučivo poetski, apsiragtno-metafizički i filozofski reč, pojam i poetske slige dinamike imaju sasvim drukčiju boju i značenje, i pored sve srodnosti i bliskosti, od one koju dobijaju kod Getea KOji je živim okom pratio i Video preobražaje flore i faume i 'Koji je metamorfozu kao egzagtan rezultat svoie prirodnjačKe OopseTvacije, utkao u sVOi poetsxi i filozofski pojam dinamike. 5 druge strane, i Novalisovo shvatanje di namikKe blispo ie Helderlinu, mada je.i ono egzagtnije postavljeno i pored sličnog tipa mišljenja. Ovo sve ukazuje đa treba biti ve

oma oprezan i spreman na prethodne studiozme analize pre nego što se izreKme sud o taKo ŠKaKlimimi problemima. U svakom slučaju, neKa uopštena i apstrak tna paralela sa romantičarima ili Geteom ne može se postaviti, ier su aspekti mogućeg poređemja mmogostruki, i tešKo ih. jey ako ne i potpuno nemogučno, onako neodređeno definisati. Aspe ti upoređivanska ne odnose se sa

mo na prirodu nego i na sOCio-.

logiju: tu je Helderlin bio dalego bliži Novalisu negoli Geteu Roji se nimada, pa ni u' svojoj „šturm-und-drang“-ovosRoj 'Taži, nije intimno zanosio idejom revolucionarnog „republiskanstva i socijalne jednakosti, kao što je

to bio slučai sa Helderlinom i Novalisom.· Ne vidim onda čemu ovako apstraktne i uopštene formulacije Koje insistiraju na prividnoj srodnosti i prividnoj razlici, dog. sgrivaju prave i dubinske istine Koje su deliKatno PS vučene u poetske suštinske ičnosti. | Autorovom shvatanju nemačke romantike mogu se staviti ozbili ne primedbe. Žapanjuje pre svega nerazumevanje Koje dr Moiašević pokazuje Za osnovne istine o nemačkom romantizmu, Romantičarsko literarno „bežanje“ u srednji. vem autor shvata ao uznošenje feudalizma, u njego” vom najreagcionarnijem značenju, do romantičarskog ideala, do nai

punije sadržine i značenja pojma ·

vomantige uopšte! Kao da roman tičari ne prepravljaju tai vek i to doba prema svojoi Ćuđi i sa-

movolji ali i prema onom izVabn- .

rednom, često veoma progresiVnom osećanju Roje su pokazivali za društvena Wretanja svoga Vre-

mena; kao da romantirači nisu Za počeli (vidi stariju memačKu tromantiku) i održali (vidi Klajsta i Hofmana) nit, društvene progre” sivnosti, Kao da politička reaKcjonarnost, u slučajevima gde sc stvarno može da utvrđi, ne pređstavlja efemermu pojavu u Erilu

romantige . izazvanu Napoleono-

vom najezdom i Kao da ona nije u potpunom rasKoragu sa roman tičarskim progresivnim shvatanjem društvenih odnosa. Šta je

onda važnije za utvrđivanje ideološkog liga nemačke romantiwe: njeno shvatanie društvemih odnosa, njena sociologija ili njeno kongretno političko opredelje r.je izazvano sudarom Napoleona

i Pruske? Klajst se nesumnjivo }

ponegde oseća ı psihologiji kao pruski junger, ali on je intimno (vidi prepisku) i literarno (vidi „Mihaela Kolhasa“) najavio buržoaske svojinske odnose i suprot stavio ih feudalizmu. Hofman je na religiozno-metafizičkom planu možđa još u Kkonzervativnoj trađiciji („Zlatan Jonac“), alj u „Majoratu“ je otišao u razaranja svo jine dalje od olebljiVog Hajnea. Novalis se Kolebao između monar hije i republige, ali on je prema pitanju svojine imao najprogresivniji revolucionarni odnos. Ne mačka romantigKa je isuviše gomplemsna i višeslojna pojava da bi se mogla razuđivati i ocenjivati wrutim i jedmostranim sudovima zasnovanim na Hajneovom ciničKom nerazumevanju i Ppublicisti čČRom razvodniavaniu romantike i njegovom daru da poluistinama da privid totalne istime, Autorovi sudovi o romantici više su izraz publicistične literature o toj pojavi negoli rezultat samostalmog istraživačKog Yvada na njenim problemima.

Da rezimiram. Knjiga dr Mojaševića pokazuje da bilo gwakvo ovlađivanje pomoćnom literatUrom ne može da nadoknađi ne“ dostataK. najvažnijih individualnih preduslova za jedno uspešno i produktivno bavljenje HelderIinom: urođeni literarni senzibilitet, poetičnu invenciju i analitičKu moć sposobnu da pronikne zagonetni svet poezije ne može da zameni ma Koliko stručno i sistematski izvedena „marljivost.

Zoran GLUŠČEVIĆ

4

“4. |

KNJIŽEVNE NOVINE