Књижевне новине

PATETIČNI REALIZAM

(Dobrica Ćosić: »Deobe« I-—1lII, »Prosveta, Beograd, 1961)

Grubo i mehaničko podvajanje literarnih i istorijskO-socioloških osobina »Deoba«, koje vrlo lako može da dovede do Dpojednostavnjivanja, a, otuda, i do Dpogrešnog razumevanja, Ćosićevog teksta, javlja se kao prvo veliko iskušenje književne analize. Utoliko pre što su »Deobe« hrabar i temperamentan pokušaj da se prođre u mračne, nerasvetljene i neraskrčene oblasti dramatičnih sukoba, raspinjanja i Dprotivrečnosti unutar našeg čoveka, zatečenog u sudaru i raskolu istorije i tradicije, i đoveđenog do odluke da se privoli jednome od dva ishodišta: životu koji nestaje, pregažen „vremenom, ali koji neumitnu stvarnost svoje smrti krije pod priviđom odbrane tradicije, ili životu koji dolazi, obećavajući nešto veliko plemenito, nešto što još nije viđeno, ali za šta se vredi žrtvovati, pošto se jedino tako obnavlja i pokreće svet. Na širokom planu različitih autorovih ambicija, i interesovanja, kao zahvat koji imponuje i ohrabruje, kao korak ka konačnom oslobađanju jednog kompleksnog, zanimljivog i literarno zahvalnog motiva, čija snaga, pleni živokmmošću i toplinom, »Deobe« u našoj današnjoj književnoj situaciji deluju kao izuzetnost, i to prevashodno po svome smislu i svojim sadržinama, jednako kao što je u svoje vreme i roman »Daleko je sunce« upravo sadržinom i smislovima, otvorio vrata novim odmnosima i novim mogućnostima, slobode našeg proznog „kazivanja. Ćitavih deset godina broveravanja i sazrevanja ĆOsićevog Ppripovedačkog talenta leži između romana »Daleko je sunce«ć 1 »Deobaq; leži čitava jedna decenija, silovitog razvitka, našeg DOosleratnog: romana, kome, kao nekim sudbinskim određenjem, Dobriea Ćosić još uvek razmiče oOkvire, smelo podnoseći nezahval-

' nu, mađa, primamljivu ulogu Dpionira čija reč daleko više vredi po onome šta kazuje nego po Onome kako je kazana.

Zaobići mnogobrojne i široko razgranate Ćosićeve moralističke implikacije, u kojima se vrlo čeSto potvrđuju njegove idejne postavke, i zadržati se samo nw književnoj analizi teksta, značilo bi prećutati možda „najbitnija, svojstva ne samo »Deoba« nego COosićeve proze u celini. Moralne katarze njegovih junaka, u kojima se uvek lome i sudaraju bilo dva životna stava bilo dve epohe i dva etička principa, predstavljaju jezgro i samu srž dramskih sukoba svih Ćosićevih dela, koja su, zahvaljujući upravo tim etičkim određenjima, prvenstveno istorijski i sociološki motivisana, nadovezujući se neposrecdnmo na tradicionalnu nit srpske realističke proze ođ Svetozara Markovića, na ovamo. Ali ma koliko đa su još u romanu »Daleko je sunce« Gvozdenovom sudbinom i Pavlovim nemirima postavljene možda najmučnije morane dileme revolucionara, i revolucije, izrazita moralistička orijentacija Dobrice Ćosića potvrdila se tek u »Rorenima«. »Koreni& su, u svetlu etičkih konflikata i kontrastiranja, „nagovestili veliku ambiciju pisca da svojim delom zahvati u sama žarišta i bitne komponente srpskog nacionamog mita prikazujući začetak, uspon, osipanje i brzi pad jedne porodice, čija bi sudbina mogla da, simbolizuje genezu srpskog građanskog staleža. Bez obzira što su gotovo sve ličnosti u »Korenima« bile, u osnovi, motivisane biološki (prema, ondašnjim i srećom prolaznim vulgarnofrojdističkim i panseksualističkim opsesijama, autora), one su neposredno učestvovale u jednoj OPštoj drami, od koje je, s nešto više sistema, stvaralačke strasti, marljivosti i dobre volje, pisac mogao da načini veću „dgelinu, ono što bi se uslovno moglo na-

KNJIŽEVNE NOVINE

zvati sudbinom i istorijom srpskih Spor GAGA. MRBOGIMA realističkim uslovnostima, neizbežnim u romanima tipa »Budenbrokovih« ili »Sage o Porsajtima«, »Korenia su udovoljavali u većoj ili manjoj meri, ali su se, umesto onog što je očekivano, pojavile »Deobe«, u kojima doduše nije izbrisana svaka veza Sa »Korenima«, ali koje osvetljavaju tek poslednju fazu katićevske porodične drame, postavljene na široj osnovi opšteg, definitivnog: poraza, (već deformisane) srpske trađicije za, koju su prvi Katići bili spremni da um-

DOBRICA COSIĆ

ru prkosno i ponosito. Činjenica da se u »Deobama« takođe govori o Katićima, i da oni i tu igraju izvesnu mada epizodmu Uulogu, ne bi pružala dovoljno Dpovoda da se potraže čvršće veze između »Korena« i najnovije ĆOsićeve trilogije. Tek idejno određivanje tih romana, povezanih istim etičkim kompleksom, ot kriva jedinstvenost ćosićevog stava i opredeljenja, pošto su »Deobe« u stvari tragičan, paklen, očajnički finale onih odnosa, čije su klice zametnute u Dprilikamana o kojima su govorili

yKoreni«, odnosa, koji su u »Deo*-

bamac, u času Kkulminaocije, Silom dijalektičke nužnosti, doživeli svoju vlastitu negaciju. Taj trenutak moralnih kriza i iskušenja srpske tradicije »Deobe« su zabeležile u jednoj velikoj, realistički postavljenoj panorami gorčine, košmara, divljaštva i rasula, kroz koju se kao maglena senka provlači naglašena težnia Ćosićeva da njegovo delo SsVvOjim najdubljim smislom naznači fokove srpskog nacionalnog mita, posmatranog: u situaciji kobnih protivrečnosti i maksimalne provokacije.

Suočen sa raspomamljenom, mračnom i zlom sudbinom srpskog seljaka, zasenjenog bljeskom i mistikom noža, Dprisiljenog da se opređeli i odredi, Ćosić se našao oči u oči sa istorijom, svestan da svoju ideju neće moći da ostvari ako ne uđe u čvornovati kompleks četništva i ako ga ne analizira i istorijski, i sociološki, i politički. Time se objašnjava nadmoćno prisustvo istorije, sociologije i politike u »Deobamac; otuda i ono Datetično pitanje autorovo koje neđvo-

smisleno govori o njegovoj izra-.

zito realističkoj koncepciji romana: »Hoću li moći da viđim istinu?... Može li onaj kome je savest, bila da bude protivnik — sadđa da bude svedok. sudđija?« Postavljajući tako velike zahteve (da vidi istinu, da bude svedok i suđija), koje je trebalo ostvariti literamim sređstvima, Ćosić nije mogao da izbesne konstrukcije i pojednostavnjivanja, ali je 1Uspeo đa fiksira glavne. najsuštastvenije viđove one situacije koju je njegova trilogija trebalo da prikaže. Potpomognut istorijom i svojom realističkom odgovormošću, on je u »Deobama« rekao mnogo istina i dao čitav niz tačnih zapažanja o karakteru i protivrečnostima četništva, tako da je jedna od najnesumnjivijih vrednosti romana, sadržana lu Činjenici da u njemu ima istine i istorije, atmosfere, duha, užasa i bola Srbije. Vrele od života, gorke od patnji i suza, stravične od smrti, »Deobe«k« dočaravaju moralnu tragiku i jezu jednoga doba, ispunjene do samoga dna tamnim semkama olovnih i mraznih raknih sumraka, kKricima, uzdasima, Jlelekom i psovkama, paklenim životom kojim se Srbija oslobađala jednog dela sebe. U »Deobama« ima mnogo Mmirisa, muke, tuge, snage, lepote i

rugobe srpske zemlje i srpskoga Čoveka; njihove su boje boje Pomoravlja, šajaka, njiva i kukuruzišta; u njima živi tajanstvena i zagonetna, Srbijica, koju, među našim književnicima odavno niko nije tako pomavao i tako voOleo kao što je poznaje i voli Dobrica, Ćosić.

Sve te mnačajne odlike i vrline, kojima se određena vrednost ne može ni umanjiti ni prećutati, jasno potvrđuju da u »Deoba-

maa ne treba tražiti nikakvu Do- .

tresnu viziju sveopšte ljudske drame u dilemi odluke pred velikom navalom zla i nečoveštva. Lišene unutrašnje dimenzije univerzalnop simbola, »Deobe« Ostvaruju drugi i drukčiji kvalitet; one deluju iskliučivo kao živa, istinita, realistički data slika istorijskog, moralnog, političkog i ljudskog poraza četničke ideo-

| logije, uverljiva slika pri čijem

su stvaranju mmoge literarme mogućnosti i neophodnosti bile

| podređene snažnim sociološkim,

istorijskim i moralističkim Dreokupacijama autora. Realist}“nost Ćosićevog: pripovedanja javlja se, zato, kao faktor od neprocenjive važnosti za razumevanje i pravilnu ocenu književnih svoistava, »Deoba«, mađa se u istinitosti i uverljivosti nekog „umetničkog dela ni iz daleka ne iscrpljuiu sve nužnosti kojima ono mora đa udovolji; jer, kako je govorila Elizabet Bouen, »da bi na nas uticala, priča mora da, bude istina plus umefnost, pošto mačajnu ulogu u priči ima pričanje«. Svestan da ga realistička koncepcija romana višestruko obavezuje i da, pre svega, uslovljava ođređen pripoveđački postupak, Ćosić, uprkos svojim avangardističkim pretenziiama, nije ni pokušavao da prevlađa mnoge tradicionalne zahteve epskog kazivanja, tako da ıu »Deobama« pažljiv čitalac bez većeg napora uspeva da pronađe mOtOVO Sve elemente rasne realističke proze, Prigušena mnoštvom i pravom bujicom reči, razbijens, i usitnjena, često svedena na tanku, jedva primetnu nit, kroz sve đftri Kkniige »Deobaqa stidljivo se DTOVlači jedna jedinstvena, hromoloki razvijena fabula: roman Dpočinje stravičnom slikom okupa-

torskog terora, razgranjava se u mnekolikim epizodama četničkog vojevanja i završava se TOpcem, rasulom i porazom. Nekoliko uporednih radmji, koje SVOjom dramatičnošću upotpunjavaju i pojačavaju atmosferu izđaje, promašenosti i mučkog življenja u senci tuđe slave, razrešuje se mehanički, pod silom i pritiskom opštih kretanja. Pojedine epizođe, koje kod Ćosića često deluju sugestivnijie negoli celina, predstavljaju težišne „tačke na koje se oslanja jednostavna i gkonvencionalna konstrukcija, TrOomana. Svaka, od tih epizoda Uuobličena, je prema istom, odavno poznatom i već izanđalom šablonu, koji podrazumeva ekspoziciju, karakterisaciju likova, zablet, kulminaciju i rasplet.

Vođena, i razvijana uobičajenim „postupkom, s očiglednomni namerom da, svojim tokovima, i rukavcima izvuče osnovnu ideju romana, fabula, u »Deobama« poipimo zavisi od neliterarnih intencija autora, jednako kao što su i mnoge ličnosti grubo određene da u strogo utvrđenim Okvirima svojih uloga iznesu i oživotvore po jedan aspekt četništva. Opsednut upravo grozničavom ambicijom da bar formalno razbije. ustaljene okvire zrrealističkog romana, Dobrica Ćosić je prilikom komponovanja trilogije gubio iz vida, činjenicu da priroda i karakter nekog umetničkog dela sami zahtevaju određenu, adekvatnu formu, pa je u »Deobamac došlo do nesklada između koncepcije i realizacije, do razilaženja i sukobljavanja oblika i sadržine. Dok se, potisnuta u drugi blan, radnja u »yDeobamax«. odvija sporo i meh&nički, sasvim u skladu sa jstorijskom hronologijom događaja, tek s vremena, na vreme osvežena i razdrmana nekom epizođom (pokolj u crkvi, napad na partizansku bolnicu, četnička svečanost, ubistvo vojvođinog „sina odlazak engleske misije itd.), pređ čitaocem se kao na kakvom debatnom sastanku đryraspravlja o čitavom nizu više ili manje zanimljivih pitanja, direktno ili

Nastavak na 4. strani

WetaypkVi AC i Predrag: PALAVESTRA

| Jedna domaća knjiga

0 Helderlinu

(Miljan Mojašević: »Helderlin«, »Naučna knjiga«, Beograd, 1960)

Pojava ove njige predstavlja u izvesnom smislu mali paradoks: mi još nemamo izbor iz Helderlinovih dela, a imamo knjigu posvećenu studiji ovog pesnika! Činjenica moja zbunjuje i ohrabruje istovremeno. Nezavisno od toga, za svaKu je pohvalu napor i autora i izdavača, prvoga da se uhvati u koštac sa tagvim poetskim gigantom kakav je Helderlin, drugoga da izdajući ovu nji gu potpuno ignoriše činjenicu o Helderlinovoj neodomaćemnosti među mnašom čitalačkom. publiKom. Prisustvo jednog velikog dela proanaliziranih . stihova na stranicama ove Knjige, u originalu i u prevođu, aKo i nije poteKlo iz ove protivurečnosti, može njome u svakom slučaju da se opravda.

Profesor beogradskog iuniverziteta dr Miljan Mojašević uneo je mmogo sistematskog i ozbiljnog truda radeći na ovoj Knjizi. Sam Helderlin spada u pesnike o kojima se ne može pisati bez poznavanja onoga što je o hnjima već napisano. Mnogi elementi Herderinove poetske tvorevine još uvek su predmet !Hrazličiiih tumačenja, meki stihovi ili figure još nisu izašli iz faze filološKkih ispitivania. Pisati danas ozbiljno o Helderlinu „pretpostavlja ovlađivanje sKoro neizmer nom pomoćmom literaturom Koja istovremeno olakšava pristup pesnigu ali i otežava rad na njemu, jer može da dovede do dezorijentacije svakog novog istraživača KOji pokušava da se ogleda na ovom pesnigu bez dovoljno istančanog senzibiliteta za poeziju, a naročito za ove stihove.

Profesor Mojašević ne samo da skoro besprenorno poznaje literaturu o Helderlinu negde ume njome i znalački da se Koristi da sebi olakša put do pesniga. On zato možda nigde nije načinio materijalnu „grešKu u tumačenju i značenju osnovnih poetsih simbola i figura Koje sačinjavaju rečnik Helderlinov. Tu prvu opasnost, sa kojom se su Kobliava svaki čitalac Helderlina dr Mojašević je izbegao, i to ne..samo zahvaljujući studioznom poznavanju pomoćne literature,

a du... 7

Otvoreno prema savremenosti

nego i osnovnom razumevanju za Helderlinov poetski svet i simboligu. AKo i pored toga trud uložen u ovu Knjigu nije u &sKladu sa postigntim rezltatom, onda uzroke treba tražiti u tome što autor ove Knjige nije vodio računa da njegovo razumevanje Helderlina ima subjegtivne gramice: on je precenio svoje mo=gućnosti a potcenio potemcijalne dubinsxe sadržaje Helderlinove poetske simboliKe smatrajući ih više proizvodom samovoljne i suptilne mašte „Helderlinovih tumača negoli realnom suštinom Helderlinovih stihova.

Ovo je jedan od osnovnih nesporazuma između autora i Dpisca. On baca svetlost i na uvod u Kome autor izlaže ne samo metode u dosađašnjem izučavanju Helderlina nego i na indireKtan način iznosi pobude za svoj rad. Prema ovom izlaganju ispada kao da je većina prethodnih istraživača Helderilina toligo zapetljala i zamusila stvar razumevanja Helderlina od strane či talaca da se autor ove Knjige Osetio pobuđen da uprosti poetsKu problematiku i objašnjavanje Helderlinovih poetskih mot.Va spusti ma nivo pristupačan prosečnom čitaocu. Autor stvarno to i čini: njegova Knjiga u celini nije mišta drugo do razvučeno, ponegKad monotono rrepričavanje osnovnih motiva i idejih stavova pesnigovih. Ovakav waraKter većine autorovog analitičkog tuma– čenja Helderlina u potpunom je nesKladu sa podnaslovom sgnjige: „prilog proučavanju Klasične noemačke književnosti“. OVvVaRKo oZbilian podnaslov obavezuje na originalno osvetliavanje, na novo tumačeje, otgriće, novu Koncepciju. Pošto to autor ne čini, onda bi bilo logičnije i tačnije da je uzeo drugi podnaslov, recimo: „prilog popularizaciji Helderlina“

Iznoseći svoje metodsKe postav Ke u proučavanju pesnika, autor se zalaže za taKkvo prilaženie pecsniKu Koje će učiniti „da se Helderlin što tačnije čuje“ i Koje će se „čuvati poznatog iskušenja da čujemo pesnika ne Kako on U| Nastavak na 4. strami.,

Zoran GLUŠĆEVIĆ

(jara Ribnikar: »Bakaruša«, »Nolit«, Beograd, 1961) ·

Pravi, potpuni naslov ove knjige Jare Ribnikar je »Bakaruša i druge pripovetke«. Osim »Bakaruše«a u njoj se nalaze tri pripovetke; a »Bakarušac je u stvari roman. I to ne samo, razume se, svojim obimom nego i izvesnom dubinom, jakim, tamnim strastima koje su u njemu progovorile. Roman »Bakaruša« podeljen je u dva dela koji, prividno, nemaju među sobom naročito bliske veze, ali ih spaja paralelizam sudbina i određen, aktivan stav Dj sca, izražen u uvodu knjige, da bez ikakve bojazni od konstruisanja, podešavanja, prati životne puteve svojih junaka, da te puteve prođužava ili skraćuje i da, tamo gde to odgovara, d& fragičnu poentu.

I u pogledu strukture, metoda, kojim je ostvarena, »Bakaruša« ima dva različita rukopisa, dve fakture — različite i disparatne — kojima obuhvataju dva različita sadržajna, tematska sklopa. Pitanje je sad koji je bolji, što mnači: pogodniji i funkcionalniji.

»A ja uopšte ne umem da bišem onako kao što je u životu, mislim da prepišem od života kao što je bilo, pisati to vam je kao kada se živi, pa se sve neprestano menja i prerušava, ume da vas prevari i da vam podvali, ispadne nešto sasvim drugo što ste prvobitno zamislili...

To je luzgredna ispovest iž ekspozicije romana. Ona ovde pomaže utoliko što doslovno potvrđuje da obično ispadne nešto »drugo nego što ste Dprvobitno zamisliliv, kad je posredi pisanje, i da je prvi, znatno, daleko bolji đeo »Bakaruše« upravo onaj na koji bi mogla da se odnosi napomena »uopšte ne umem da pišem onako kao što

je u životu ili »da prepišem od života kao što je bilo«. Jer prvi deo »Bakaruše« rađen je direktno »onako kao što je u životu«, i u tome je, smatram, njegova draž i čar, Piščevo zaziranje i predđostrožno ograđivanje od takvog literarnog postupka mislim. da je preterano.

Možda je taj neposredan, dinamičan, gotovo mnaturalistički odnos prema Književnoj materiji, prema stvarnosti — koji, izgleda, uzima sve više maha — nagoveštaj stvarnog izlaska, oslobađanja naše savremene proze iz ćorsokaka i realističko-mođernističke jalovosti.

Povest o Bakaruši je priča O nesrećnoj, kobnoj ljubavi šefa vagon-restorana prema mladoj frizerki, njegovoj daljoj rođaci. »Trajalo je to Kratko, ali čitav jedan život, čitav Život, razumete li? Neko će možda iza izraza nesrećna, kobna ljubav naslućivati Šund, a u SuTOVO-strasnoj, đivljoj idili između Bakaruše i šefa vagon-restorana videti samo dužu, malo bizarniju reportažu iz dnevne novinske hronike skanđala i ramih prestupa. Treba mu odmah reći da nije sasvim u pravu, da se vara.

Ono što je Jara Ribnikar tu autentično, bitno postigla to je neposredna, gotovo opipljiva, Žživotna atmosfera, burni, brzi kovitlac življenja u kome se ljudi lome i tope ili jedva spasavaju, jislažući se zatim novom, možda jačem uđaru i novim nevoljama. Uvek se nešto traži i za nečim čezne i uvek se nešto gubi. Takva je bila i ljubav između Bakaruše i šefa vagon-restorana,: pohlepna, bezobzirma, pa samim tim i razorna. Velike strasti, stremeći ka svome ispunjenju, hrle i prema svome grobu.

· Šta je sve radio šef vagon-restorana samo da bi kraj sebe zadržao Bakarušu! Voleo je, tukao, potkupljivao, obasipao Doklonima, uhodio, odricao je se, bacao se pred njom na kolena, očajavao. »Obtišla je, a ja sam se napio. Išao sam iz kafane u Kafanu...c Taj se pripev često bponavlja. Kad je Bakaruša pobegla čak u Novi Pazar, svaki čas putuje k njoj, s manje ili više besmislenim razlogom i planom da je otme, da je vrati. Samo na 52. strani romana registrovana su tri takva. putovanja!

Ima u tome možda naivnosti, ali i nečega od one užurbanosti koja vođi ljuđe očiglednoj propasti, i to sve brže što joj se više približuju. Bakaruša je prostitutka, Kkleptomanka, uzgredno frizerka, ali je privlačna, čudna, divlja; šef vagon-restorana, upropašćava, zbog nje porodicu, sebe, ali ona njegovu ljubav, ogromnu, fatalnu, nije mogla ni da razume, ni da primi. Bežeći jednom pred njim, ona skače u reku, oboje ne znaju da plivaju, i, dok nju izvlače, on se, skočivši da je spase, davi, najzad tone u dubinu.

Sve se to desilo ne zato da bi se proverila ili potvrdila nekakva unapred postavljena teza, već da se, koliko god je to moguće, raspozna i bar u fragmentu uhvati i} pređoči elementama sila, života koja svirepo gospođari ljudima ukoliko je oni ne pobčine sebi. U tom pogledu nastojanje Jare Ribnikar bilo je pozitivno i plodonosno. U drugom, komplementarnom delu romana slika je drukčija. Junakinja je sađ Dijana, ratno siroče, koja kad je pomislila da je, posle umornog i besciljnog

lutanja između mnogih muških ruku, naposletku pronašla praVOg čoveka, gubi tu iluziju jer je izgubila i čoveka, i onda vlastitom odlukom gubi život pod točkovima noćnog ekspresa. Još jedna, životna glad ostala je neutoljena, bez prave ruke pomoć. nice.

Ali to, naravno, nije sve. Sređina u kojoj se Dijana često' kretala — grupa starih revolucionara, partizana — predstavlja, takođe mnačajno polje piščevih interesovanja. Primenjujući ovđe metođ psihološke analize i retrospekcije, Jara Ribnikar je ne> potrebno razvlačila i komplikovala pripovedanje, čineći ga Dponekad apsurdnim i melodramskim, lišavajući ga ujedno one dinamike i bplassičnosti koje je imalo u prvom delu. Tek pred kraj roman ponovo dobija onaj svoj početni intenzitet i drama tičnost.

Ostaci rata u svesti ljudi, savremenost u njenim akcionim, vrtložnim, nemimim ispoljavanjima i vidovima, ljubav sa mnogim iskušenjima koja je prate — Osnovni su motivi proze Jare Ribnikar, u njenim ranijim knjigama, i ovde, u uspelim epizoda-

ma romana »Bakaruša«ć i u za

nimljivoj, sugestivnoj pripoveci »Promenio sam sea. To su osobenosti i kvaliteti koji se nipošto ne mogu zanemariti.

A svoj umetnički i stvaralački najverodostojniji domet Jara Ribnikar dala je u naturalistički i veristički neposrednoj, upečatljivoj, i neorealistički vernoj Dpovesti o zlosrećnoj ljubavi mlade frizerke Bakaruše i šefa vagon-

restorana. Miloš I. BANDIĆ

· 3;

\