Књижевне новине

KAREL ZELENKO: PRODAVAC SUVE ROBE

—>—.R_———KGGEEGGGGDGGKGGGGGGG TORINO ga gagy mama II ———

UZALUDNI NOĆNI IZLET

Veoma su negativne recenzije 'kojima je propraćen u našoj štampi jedan od najnovijih domaćih filmova, „Noćni izlet“ Mir_ ka Groblera, pa ipak smatramo da se time svi prigovori Ovom filmskom delu ni iz daleka ne iscerpljuju jer ono, nesrećnini sticajem okolnosti, okuplja u sebi nekoliko najkarakterističnijih hendikepa naše savremene kinematografije. Prvi dugometražni film Mirka Groblera „Noćni izlet“ uzaludno je i promašeno delo, pa ipalhc- pisac ovog napisa nije mogao da odoli a da svoj petnaestodnevni prostor na stupcima ovog lista ne potroši baš na njega, umesto na čitav niz uspelijih filmova koje mu nudi trenutni „beogradski repertoar. .Razlog je tome činjenica što je jalova i,stupidna celuloidna tra ka „Noćnog izleta“ otvorila pred nama u najozbiljnijem viđu nekoliko drastičnih problema naše savremene filmske umetnosti. Pokušaćemo da ih izložimo na ovom skučenom prostoru u što očiglednijioj formi, mada oni zaslužuju studioznije napise i daleko detaljniji tretman.

Posle nekoliko izvanrednih okolnosti u kojima su nam se pojedini inostrani filmski reditelji predstavili u isti mah i kao neobično nadareni pisci literature filma, filmskog scenarija, ušlo je u običaj većine naših. proizvodnih kuća da povsravaju taj odgovorni spisateljski posao članovima svog rediteljskog kadra. S

druge strane, retko je koji od

naših filmskih reditelja odoleo tako laskavoj i primamljivoj mogućnosti da samo jednim udarcem ubije dve muve: rediteljsku 'muhu-zunzaru i scenarijsku mu-– hu-otrovnicu. Ova duga, na izgled bezazlena mušica, načinila je duboke i opasne otekline u tkivu naših savremenih filmskih dela; bez sumnje, biće potrebno još mnogo napora i ogromnih iskušenja dok se ne iscele ti nedostojni čirevi, pa. ipak ožiljci od njih nikada neće moći da se izbrišu. Ako ikada doživimo tu šreću da našu nacionalnu kinematografiju s ponosom nazovemo veteranom-junačinoni, oprostićemo joj verovatno i te ožiljke koje danas ne stiče časnom borbom prsa u prsa, već bezglavnim jurcanjem po bojnom poprištu.

Ako već danas bez griže savesti možemo da fivrđimo da su naši filmski reditelji u Ogromnoj meri ispekli zanat koji ih prehranjuje, a za tvorca „Noć“ nog izleta“ u to ne može biti sumnie, s istim pravom možemo im prebaciti da na literarnofilmskom planu stvaraju nedostojna, ograničena {filmska dela koja dovode našu kinematografiju u situaciju da se i posle petnaest godina postojanja i dalje uljuljkuje zavaravanjem o svom „početništvu“. Naravno, SVE 'lo ne umanjuje rediteljske kvalitete autora naših filmova, ali s druge strane pruža dokaza o lome đa Vvispren reditelj ne mora 1 retko može biti nadareni pisac scenarija. Vreme je već jednom da mucavci odustanu od oraforskih ambicija i da se pozabave poslom koji leži u njihovim mogućnostima i njihovim Jrompetencijama, da strpljivo i predano štvaraju svoju slikanu reč. Nji~

KNJIŽEVNE NOVINE

umetnički”

hov doprinos sopstvenoj umetničkoj integralnosti i umetnosti ko-. jom se bave biće u tom slučaju mnogo vredniji. „Svaka umetnost kad ostari ima svoju gomili otpadaka, svoj registar iščezlih. trenutaka i zaboravljenih života ispričanih mucavim i lošim rečima, koje su mrtve“; to imamo bez prestanka u vidu pri susretu s novim i novim proma-– šajem, ali zar već nije krajnje vreme stvaranje jednog integral nog, vrednog dela, zar već nije vreme!

Kada bi uopšte postojala mogućnost „konstituisanja jednog internacionalnog filmskog „suda časti“ sa širokom kompetencijom, i rigoroznim estetskim shvatanjima, on bi verovatno tvorca, „Noćnog izleta“ bez imalo ustručavanja osudio na dugogodišnje progonstvo na galije zbog najtežeg umetničkog zločina, zbog apsolutne imitacije koja se graniči s plagijatom. ; |

Poznati tvorac „Varalica“ Mayrsel Karne na nesreću ne bi, u jednom strogo jurističkom smislu, imao prava da optuži styaraoca „Noćnog izleta“ za plagiranje svog dela; verovatno bi

„mnogo pre bio polaskan neumere~

nim podražavanjem koje postaje očigledno već pri prvom poređenju Groblerovog filma i poznatih „Tricheura“. Prostor nam ne dozvoljava da uđemo u dublju analizu i da komparacijama ukažemo na svu bestidnost Groblerovog stvaralačkog postupka koji je neiskupljiv sa gledišta umetničke etike. Za veliko je žaljenje što je jedan fako obdareni filmski reditelj prokockao svoje debitovanje u pukoj igri s literaturom filma. Težeći da načini od sebe kompletnog autora svog filma postigao je samo nezavidnu zaslugu da postane autor jednog sasvim promašenog i uzaludnog filmskog, dela.

Treći prigovor ovom filmu zadržava se u domenu socijalne i etičke svesti naših autora. Zar izuzetni, infantilni slučajevi moralnog gzagstranjivanja jednog neznatnog dela naše omladine, pod uticajem importovanih „raznobojnih baleta“ koji spadaju isključivo u kompetenciju skandaloznih hronika, mogu da daju za pravo jednom savremenoni umetniku da sačini o našoj mladeži ovakvu stupidnu i defetističku skasku bez ikakvih socijalnih i psiholoških maolivacija? Zar stručni i umetnički saveti naših proizvodnih filmskih preduzeća nisu u stanju da naslute sve neželjene posledice koje će ovakav film, bez čvrstog pedagoškog i etičkog oslonca, izazvati u dušama nedoraslih i kolebljivaca, kojima nikađa nismo dužni dovoljno opreza i odgovornosti. Davno u Engleskoj izrečena misao Metju Arnolđa može se u potpunosti primeniti 1 ba naše vreme: „Sađašnje doba postavlja nam velike zahteve: mi smo dužni da mu služimo, a ono se ne zađovoljava ako mu ne pokazujemo i naše divljenje“.

Između defetizma i neobjektivnog idolopoklonstva krije se jedna zlatna svedina koju smo skloni dđa nazovemo umetničkom

Šon | Vuk VUČO

LESTVICĆA

Ništa nije moglo da umanji sjaj tog neobičnog osmeha koji je bio urezan na Augustovom tužnom licu. U areni ovaj osmeh postajao je osoben, odeljen, uzdignut, izražavajući neiskazivo.

U podnožju lestvica koje su se dizale do meseca August bi sedeo zamišljen, nepomičnog osmeha, rasejanih misli. Ovo podražavanje zanosa, koje je on doveo do savršenstva, uvek je impresioniralo publiku kao zbir nespojivog# .Veliki miljenik imao je pun rukav majstorija, ali ovu niko ne bi mogao da podražava. Nikađ lakrdijaš nije smerao da prikaže čudo vaznesenja.

. IZ noći u noć on bi tako sedeo, čekajući da sa ponjuši beli konj čija je griva padala do zemlje u zlatnim potocima. Dodir tople njuške po njegovom vratu bio je kao poljubac voljene na rastanku: budio ga je nežno, tako nežno kao kađ rosa oživljuje svaku vlat trave.

Unutar promera mlaza svetlosti ležao je svet u kome se on ponovo rađao svake večeri. Taj svet je obuhvatao samo one predmete, stvorenja i bića koja se kreću u divotnom krugu. Sto, stolica, prostirač; konj, zvono i obruč od hartije: beskrajne lestvice, mesec prikovan za krov i kozja bešika. Pomoću ovoga su August 1 njegovi drugovi uspevali svake noći da izvedu dramu posvećenosti i mučeništva.

Kupan u koncentričnim krugovima senke, dizao se red ža redom lica. prekinut tu i tamo praznim prostorima; njih je svetlost lizala požudom jezika koji traži izvađeni zub. Muzičari, lebdeći u prašini i magnezijumskim zracima, privijali su se uz svoje instrumente kao u halucinaciji, dok su im se tela povijala kao trska na treperavoj igri svetlosti i senke, Akrobata še obično kretao uz prigušeno bubnjanje doboša, jahača bez sedla uvek su predstavljali trubljenjem truba. Što se tiče Augusta, ponekađ ga je, dok je skakutao izvodeći svoje šale, pratio tanki pisak violine, a ponekad podsmešljivi zvuci klarineta. A kad je dolazio čas da padne u zanos, muzičari, odjednom nadabnuti, jurili bi Augusta iz jedne spirale blaženstva u drugu, kao konji prikovani za platformu vrteške koja se pomamno okteće.

: Svake večeri, kad je izvodio maguillage, August bi rasprav-

ljao sam sa sobom. Tuljani, bez obzira šta bili primorani da čine, uvek su ostajali tuljani. Konj je ostajao konj, sto sto. August je, međutim, ostajući čovek, morao da postane neŠto više: morao je da usvoji moći vrlo izuzetnog bića sa vilo izuzetnim darom. Trebalo je da nasmejava ljuđe. Ljude nije bilo teško rasplakati, čak ni najmej;jati ih; on je ovo otkrio vrlo davno, bre nego što je i sanjao da stupi u cifkus. Au= gust je, međutim, imao veće težnje — želeo je đa obdari svoje gledaoce radošću -koja bi se pokazala neuništiva. Ova” opsesija ga je u stvari podsticala da sedi u podnožju lestvica i pretvara se da je u zanosu. Bilo je sasvim slučaino što je pao u stanje podobno zanosu — zaboravio je šta je iFebalo potom da uradi. Kad se pribrao, ponešto zbunjen i preterano ustrašeh, utvrdio je da mu bučno pljeskaju. Sledeće večeri ponovio je pokušaj, ovaj put namerno, moleći se da besmisleni, rapavi smeh koji je or tako lako izazivao uštupi mesto onoj uzvišenoj radosti koju je žudeo da pobudi. Ali svake noći, uprkos njegovim gotovo pobožnim nastojanjima, čekao sa je isti besomučni pljesak.

Što je ova mala scena u podnožju lestvica imala više uspeha, August je postajao sumorniji. Svake noći smeh je postajao sve kreštaviji njegovim ušima. Najposle je postao neizdržliiv. Jedne noći smeh se neočekivano pretvorio u podsmehe i mjaukanje, a zatim su došli šeširi, Đa čak i čvršći, predmeti. August nije uspeo da se „povrati“. Gledaoci su čekali pola časa; zatim su postali nestrpljivi, pa podozrivi, dok se napregnutost najzad nije iasprsnula u cksplozivni izliv podrugivanja. Kad se „August pribrao u svojoj šarderobi bio je zaprepašćen. što vidi,lJekara nagnu-–

tog nad sobom. Njegovo lice i glava predstavljali su masu pose~.

kotina i modrica. Krv se bila usirila preko šminke izopačavajući nrijegov· lik tako da se nije mogao boznati. Izgledao je kao neko ko je bio ostavljen na kasapskom panju.

Pošto mu je ugovor bio naglo raskinut, August je pobegao iz sveta koji je poznavao. Ne želeći da ponovo počne svoj život kao klovn otpočeo je da luta. Plovio je nepoznat, neprepoznaf, među milionima onih koje je učio da se smeju. U njegovom srcu nije bilo gneva. Samo duboka tuga. Bilo je to neprestano usiljavanje da zadrži suze. Najpre se pomirio sa ovim novim stanjem srca. Nišia lo nije, govorio je sebi, tek nelagodnosti stvorene iznenadnim raskidom sa ufrvenom svakidašnjicom. Ali kad je prošlo nekoliko meseci on je postepeno uspeo da shvati da jadikuje č#boz gubitka nečega što mu je oduzeto — ne moći da nasmejava ljude, ah, ne! o tome se više nije brinuo — nečeg drugog, nečeg dubljeg od toga, nečega što je bilo jedino njegovo. Onda mu je jednog dana sinulo da je mnogo, mnogo vremena prošlo otkako nije osetio stanje blaženstva. Kad je ovo otkrio zadrhtao je i nije mogao da dočeka da stigne u svoju sobu. I umesto da odjuri u hotel. pozvao je taksi i naredio. vozaču da ga odvede u okolinu grada. Ali kuda zapravo? vozač je želeo da zna, „Bilo kuda gda ima drveća“, rekao ji Avr ort nestrpljivo. „Ali požuri, molimi te· —— hitno je“.

OSMEH U PODNOŽJU

na jedno samofno drvo. August

Henri MILER

Kad su prešli ugljaru naišli su

je naređio vozaču da stane, „Je li ovo muešto?“ upitao je vozač bezazleno. [

„Jeste, pusti me na miru“, odgovorio je August.

Beskrajno dugo vremena, izgledalo je, August se upinjao da ponovo stvori raspoloženje poput onoga što je obično služilo kao uvođ za svakovečernju predstavu u pođnožju lestvica. Na nesreću, svetlost beše nadražljiva: vrelo sunce Dpalilo je njegove jabučice. „Seđeću ovde“, pomislio je, „dok ne padne moć, Kad mesec iziđe sve će doći na svoje mesto“. Nakon nekoliko ifrenutaka on zadrema, Beše to dubok san; snevao 'je da se ponovo vratio u arent. Sve je bilo kao i uvek, samo to više nije bio cirkus u, kome se daju predstave. Krov je nestao, zidovi se povukli. Iznad njega visoko na nebu bio je pravi mesec, mesec koji je, činilo mu se, jurio kroz nepomične oblake. Umesto uobičajenih kružnih redova klupa dizail su se u blagom nagibu, pravo prema nebu, u pravom smislu reči, zidovi ljudi. Nije se mogao čuti ni smeh, ni žagor. Oni su visili tu, ta ogromna mnoštva ulivara. obešena u beskraj nom prostoru, svaki od njih raspet na krstu. Paralizovan strahom, August je zaboravio šta je trebalo da čini. Nakon nesnosnogs perioda neizvesnosti, kad mu se činilo da je surovije ostavljen i na pušten nego što je sam sbpasiteli ikada bio, „August je učinio mahnit napor da pobegne iz arene. Afi u kojem god smeru firčao, izlazi su bili zaprečeni. U očajanju latio se lestvica, počeo grozni čavo da se penje, i penjao se, penjao dok ga dah nije izdao. Knd se dovoljno odmorio usudio se da širom ofvori oči i pogleda oko sebe. Najpre je pogledao dole. Podnožje lestvića bilo je skoro neviđijivo — tako, daleko ispod njega je ležala zemlja. Potom je pogledao iznad sebe; prečaga za prečagom pružala se iznad njega, u beskraj, probijajući oblake, probijajući samo blavetnilo u kom= su zvezde bile nežno ušuškane. Lestvice su se dizale pravo đo meseca. Mesec je ležao izvan zvezda, mesec nedostižno dalek, Dprilepljen kao zaleđeni disk za svođ iznađ njega. August je počeo

da plače, a potom da jeca. Kao odjek, slab, obuzdavan najpre, ali postepeno rastući u oke-

HENRI MILER

ansku jadikovku, doprli su do njegovih ušiju uzdasi i jecaji bezbrojnog mnoštva koje ga je ogra= đivalo. „Užasno“, promrmljao je August. „To je kao rođenje i smrti. istovremeno. Ja sam zarobljenik u Čistilištu“. Sa ovom mišlju se onesvestio, padajući nazad u ništavilo. Svest mu se povratila u frenutku kad je osetio da zemlja hita da ga dočeka. To će, znao je on, biti Augustov kraj, pravi kraj, smrt nad smrtima. A zatim, kao bljesak noža, pojavi se sjaj sećanja. Ni sekunda mu nije ostala; pola sekunde, možda, i više ga neće biti. Šta je to što se pokrenule u dubinama njegovog biča, zasjalo kao oštrica, tek da bi ga preduhitrilo na putu ka zaboravu? Mislio je takvom brzinom

“da je u hitajućem deliću sekunde što mu je ostao mogao da sabere

sVu procesšiju svoga života. Ali najvažniji frenutak. u njegovom životu, draguli oko koga su se načičkali svi značajniji događaji niegove prošlosti, nije mogao da oživi. Samo otkrovenje ftonulo je s njim. Jer on je sada znao da mu je u izvesnom trenutku vremen3 sve bilo Yazjašnjeno. A sada kada je trebalo da umre, ovo, najviši dar, oduzimao mu se. Kao tvrdica, s lukavošću i OŠtroumljerm van svake sračunatosti, August je uspeo da učini nemogućno: dokopavajući se ovog Dboslednjeg deliča sekunde koji mt

je Đio dosuđen, on je. počeo da ga, deli u beskonačno sićušne tre) nutke trajanja. Ništa što je doživeo tokom četrdeset godina svoga

|

- života, ni svi sledinjehi trenuci radosti, nije moglo da se približi

čulnom. zadovoljstvu koje je sad gajio štedeći ove rascepkane komadiće rasprsnutog delića sekunde. Ali kad je iseckao ovaj poslednji trenutak vremena u beskonačno sićušne komadiće, tako da se on. raširio oko njega kao prostrana paučina trajanja, uzbuđen je otkrio da je izgubio moć sećanja. Rastrojio je sebe.

Sledećeg đana, emocionalno iscrpljen pustošenjima ovoga sna, August je odlučio da ostane u svojoj sobi. Pokrenuo se tel predveče. Proveo je ceo dan u krevetu. nemarno soc jgrajući gomilama sećanja što su se zbog nekog neobjašnjivog razloga spustile na njega kao kuga skakavaca. Najposle, premoren od bacanja po ovom prostranom Rkazanu uspomena, obukao se i no= hajno išelao da bi se izgubio u gomili. Sa izvesnom teškoćom uspeo je da se seti imena grada kroz čije je ulice lutao.

U predgrađu je naišao na grupu ljudi iz cirkusnm, jednu od onih nepostojanih družina glumaca koje žive na točkovima. Augustovo srce poče pomamno da udara. Nagonski je jurnuo prema jednom od ohloftesca — ona su bila svrstana u obliku kruga ~—— i plašljivo se popeo uz male stepenice Woje su bile spuštene sa stražnjeg kraja kola. ? 7

(Nastavak u iđućem broju)

{

PIKASO: ILUSTRACIJA ZA AMBRIČKO IZDANJE »SMEHA U PODNOŽJU LESTVICA*

Ori OV KRCRRRNIK.VI : 7,