Књижевне новине

STRAVINSKOG

IGOR STRAVINSKI

Pojava knjige „Bazgovori sa Stravinskim“ od Roberta Krafta i Igora Stravinskog dobila je veliki publicitet u američkoj i zapadnoevropskoj štampi i izazvala brojne komentare kritike, uspeh kod publike nije bio ništa manji od uspeha kod kritike. Nastala iz razgovora koje je na početku Robert Kražt vodio sa velikim umetnikom o metodu njegove kompozicije ova knjiga pretvorila se u neku vrstu memoara Igora Stravinskog.

Sećahja Stravinskog obuhvata-– ju dug periođ: od rane mladosti do naših dana i „predstavljaju izvanredan dokumenat ne samn istorijski, ne samo kulturni, nego u prvom ređu psihološki, uzbudljivo svedočanstvo o unutrašnjem razvoju jednog čoveka, o njegovom ljudskom i umetiničkom sazrevanju. Pored toga, memoari sadrže niz zanimljivih svoe · dočanstava o mnogim slavnini ljudima, savremenicima — umetnicima koji su menjali sudbinu mođerne umeinosti, „učinili od nje ono što ona jeste, usmerava=– li njen razvoj u onom pravcu u kojem je ona krenula. Zanimijivi su i po tome što, mestimično, ostvaruju jednu izvanredno ubečatljivu sliku raznih ambijenata u kojima je kompozitor živeo i radio — od Petrovgrada gde 18 studirao muziku, „preko Pariza gde je živeo i radio u jednom vrlo karakterističnom i značajnom vremenu za modernu u metnost, do Amerike gde veliki umetnik živi već dugo vremen3.

Od njegovih ruskih, da ih tako nazovemo, uspomena — treba po menuti pre svega sećanja na njegovog učitelja, slavnog kornpozitora Rimskog-Korsakova, sećanja na godine od 1908. do 1906. provedene u Petrovgradu, puni topline i zahvalnosti za ono što je naučio od Korsakova; posebno je zanimljivo svedočanstvo 0 profesorovom stavu prema učeniku: „On mi nikada nije pravio komplimente; „bio je uvek vrlo ćutljiv i škrt na rečima pti ocenjivanju svojih učenika“. od značaja je i ono što Stravinskt govori o kulturnoj klimi koja je tada vladala u Petrovgradu, naročito o muzičkom životu grad3. O Čajkovskom koga je kasnije više cenio nego u godinama koje je proveo učeći kod RimskogKorsakova, Stravinski kaže: „Tada, kao i kasnije u mom životu, bila mi je dosadna sve češća vulgarnost njegove mužike — d0sadna u istoj onoj meri u kojoj sam uživao u stvarnoj Sveži njegovog “· alenia i njegovoj instrumentalnoj inventivnosti sa naturalizmom i amaterizmora „Petorice“ (Borodin, Rimski-Koxr sakov, Kui, Balakirjev, Musorgski)“. Otac Igora Stravinskog i Dostojevski bili su prijatelji. Porodica Stravinskoga odlično je poznavala prilike u kojima · je živeo Dostojevski. Zato i nije čudno što kompozitor kaže da je Dostojevski za njega bio simbcl umetnika koji je u štalnim nov čanim neprilikama. Prema svedočanstvima Stravinskog Dostojevski je voleo muziku i često dolazio na koncerte sa Rkompozitorovim ocem. Sve simpatije Stravinskog su na strani Dostojevskog. „Ja još uvek smš8-. {ram Dostojevskog: najvećim ruskim piscem posle Puškina... Ja sam pristalica Dostojevskoga“,

Naročitu zanimljivost predstav ijaju svedočanstva i sudovi Stravinskog o značajnim savremenicima — muzičarima, „pevačima, baletskim majstorima, čuvenim 'poscima. Ziva sećanja · sačuvao je Stravinski o Ravelu sa kojim ga je vezivalo prijatelistvo, o Ravelu iz ailnih dana 1914 — 1918. u kojima je francuski kompozitor aktivno učestvovao. Smrt Ravelova dirnuln je Siravinskoga: „Njegove Dposlednje godine bile su surove; postepeno je gubio sećanje i moć orijentacije, a bio je svestan toga. Gogolj je umro plačući, Djagiljev je umro smejući se, a Pučini pevajući. Ali Ravel je umirao postepeno. To je najgore.“

Sećanja na Djagiljeva oživlia= vaju čitavu jednu epohu, jedan

| ambijenat, godine vrlo sadržajne i značajne po umetničkim dostić · nućima, To su u isto vreme najznačajnije godine čuvenoB Ruskog baleta, tađa najbolje balet ske trupe sveta, 1913. Djagiljev

6.

naročito kada je uporedim ·

je sa svojom irupom u Parizu ukazao poverenje Stravinskom i postavio njegovo delo „Osvećenje proleća“ sa Pjerom Monteom kao dirigentom i čuvenim Nižinskim kao koreografom. Kao što je poznato to delo Stravinskoga se radikalno razilazilo ša „klasičnom“ tradicijom i bilo mu zički izvanredno revolucionatno, Ono na neki način označava raskrsnicu kako u baletu tako i u modernoj muzici; u publici je bi lo dočekano uglavnom neprijateljiski i izazvalo burne rasprave među stručnjacima. Djagiljev ie — prema Siravinskom — imao više sposobnosti da oseti mogućnost uspeha jednog dela nego što je bio u stanju kritički da ga oceni. Posle premijere Djagiljev je rekao: „Upravo je to ono što sam želeo“,

Među pariska poznanstva Stra vinskoga dolazi i D'Anuncio zu koga kompozitor kaže da je u privatnim kontaktima bio kudikamo zanimljiviji nego u svojim knjigam:#i. Stari već oslepeli Klod Mone impresionirao ga je u najvećoj mogućoi meri. O Prustu sa kojim se takođe sretao po pariskim salonima Stravinski kaže: „On je bio bled čovek, elegantno i po francuski odeveh... Govorio sam 5 njim o muzici i on je pokazao mnogo entuzijazma za poslednje Betovenove Kkvartete entuzijazam koji bih ja Sigurno podelio da to nije bilo opšte mesto među ijntelektualocima toga vremena i više literavna poza ne go muzička ocena.“

Posebno toplo sećanje sačuvan je Stravinski na Dilena 'Pomasa sa kojim je trebalo da radi ua jednoj operi. „Čim sam ga video znao sam da je jedina alterna–

tiva voleti ga...“ Kompozitor detaljno opisuje susrete s njim, njegov izgled, manire itd. Razžgovori između Dilena Tomasa ı Stravinskog zanimljivo su SVCdočanstvo i o samom Dilenu Tomasu, naročito o njegovim stavovima prema pojedinim piscima i problemima..Iz tih razgovora vidi se kako je veliko poštovanje imao Dilen Tomas za Jejtsa koga je smatrao najvećim liričarem posle Šekspira. „Ne znam koliko

'je on znao o muzici — kaže da-

lje Stravinski — ali govorio je o operama koje je poznavao i voleo... Njegova opera trebalo je da bude o ponovnom otkrivanju naše planete posle neke atomske nesreće. To bi irebalo da bude ponovno stvaranje jezika, sasvim novog, u kome ne bi bilo abstrakcija; postojao bi samo narod, predmeti i reči“ Na veliku Žalost Stravinskog ovaj projekat nije nikada ostvaren jer je pesnik umro. „Sve što sam, mogao da učinim jeste da plačem.“ Pored niza drugih zapažanja o mu-– zičkom i uopšte kulturnom Žživotu epohe (Štrausu, Vebernu, savremenoj muzici, muzičkom životu u Americi, njegovoj novoj domovini) treba istaći stav koji Igor Stravinski ima prema džezu.

Sećanja Igora Stravinskog, sa-

obštena u jednoj, retko zanimljivoj formi, pružaju nam sliku jednog Vremena, otkrivaju često nepoznate adpekte stvari, a lim su značajnija što ih saopštava Čovek koji je i svojom ličnošću i svojim delom izvanredno prisutan u umetnosti već više od pola veka, Što, na neki način predstavlja njenu istoriju.

PIM.

„DORUČAK Miodraga

'Uzbuđen snagom životnoS fakta — koji mu, uprkos gla:koj {asadi, izgleda prezasićen dramatikom autor Miodrag Đurđević poslužio se jednom situacijom više zagonetnom hnego dramatičnom i u isto vreme podesnom za izložbu liudskih savesti, da bi precizno eksponirao svoja traganja za nečim gnačajnim, intimno dragocenim: pa čak i simboličnim u našoi najobičnijoj svakidašnjici. "O talna opsednutost životnim ak tom, u dramaturškom prosedđeu. rezultirala je razdelienom kontinuiranošću dramskog toka, sagrađenog od niza payrcijalnih ı autohtonih životnih fragmenata, autentičnih do pune savaženosti ali, često spajanih proizvolj nim. mađa duhovitim, lancem asocijacija (posledica jj" idejna zamagljenost i potreba za deRklarativnom intervencijom krož akciju jednog lica drame, na samom kraju — mislim na čoveka sa gramofonskom pločom). koji se,. tek od pojave fatalne torbe sa novcem, gibaju i sažimaju u jedinstveni tok. Vešto izbrušen i gibak dijalog vekon= struisao je, lačnošću fotografiie hotimično stereotipne Živofne fragmente (bračni par, \O)I zaljubleno guče; šoferi autobisa, koji Se brinu. više o Sebi nego o putnicima, direktor motela, dobro poznat servilno-tiranski uzorok „kafanske birokra

tije“). U njima je neosetno obe

ležena autorova prisutnost; bla ga ironija smenjuje se sa mšlanholičnim treptajima iskren" igpovesti (direktne ili posrednuč — kao kod „čoveka od autoriteta“), što jedino može da opiš meni materijalnu egzistentnost

fin fakata.

Režija Mire Trailović dočar8ala je punu plastičnost dramskog tkiva u međuzavisnosti dva paralelna koloseka: ono životnog, „faktografskog i Onoš

- drugog, unutrašnjeg, bogatijeg i

sadržajnijeg, koji je prevagnuo.

'Pako je u odnosima · mladđogž bračnog para banalnost bila izbegnuta ljupkošću stilizacij“e,

a Scena rastanka dvoje slučžalnih. ljubavnika nosila je u sebi svit svirepost emocionalne duševne praznine.

SLR TEZI UNORNC xi

U MOTEL

bar(evića

Iz glumačkog ansambia se iZdvojila Ksenija Ilić pozlaćenom zrelinom glasa, i prepuštanjem čulnosti kao najsigurnijem VO: diču, Rade Mayzković je podsećao na zavodnički raspoloženoš Mefista. Dubravka Perić i An? tonije Pejić koji su tumačili mladi bračni par, odlikovali su se toplom, poletnom i studioznom igrom. U glumi Viktora Starčića, veštački pravljena dra matika potamnela je trenutke bleštave virtucznosti. Ljuba 'Y9 dić je — i pored nešto balasta u govornom .tonu — upečatljic vo dočarao začarani krug neke lične preokupacije, podjednako neobične i zagonetne.

Jovan MIHAILOVIĆ

INOSTRANE TEME u

POZORISTE BE

7, STRASTI

i pravog opredeljenja ·

Nastavak sa 1. strane

vu mogućnost. A proces diferncijacije, čini mi se, podrazumeva pre svega vezivanje pozorišta za određene domaće i strane savremene autore, što potvrđuju i neka pozitivna iskustva iz istorije našeg pozorišta.

JUGOSLOVENSKO DRAMSKO POZORIŠTE prikazalo je u prošloj sezoni osam novih dela. Prikazane predstave bile su prosečne vrednosti i pozorište nije po novilo svoje prošlogodišnje Uuspehe (u minuloj sezoni nismo, na primer, videli jednu ftako moderno stilizovanu interpretaciju sa kakvom smo se sreli na predstavi Šoove farse „Nikad se ne zna“); s druge strane, Jugoslovehsko dramsko pozorište u protekloj sezoni odsudno se okrenulo onoj najprosečnijoj postojećoj

' pozorišnoj publici i tako opasno

približilo veštačkom idealu „narodnog“ pozorišta. Navedimo nekoliko xprimera. Sumornu Šekspirovu istorijsku hroniku „Ričard III“, koja i pored svih nedostataka sadrži u sebi onu tragičnu šekspirovsku shemu, u kojoj neki metafizički poredak stvari određuje čovekovu sudbinu, reditelj Mata Milošević je realizovao na taj način što je zapostavljao suštinu ftragičnog pozorišta — a to je inkantancija ostvarena Yit-

'movima i prozodijom — i davao

prevagu elementima realističkog pozorišta: konvencionalnoj vrsti dramatičnosti i psihološkom potekstu zbivanja.

Još bolji primer pruža reali-* zacija „Otkrića“, u kome nam je Dobrica Ćosić pružio jedan tragičan, konačno određen fakt u stvarnosti: nemilosrdno prelaženje istorije preko uzaludnih nastojanja indiviđue 'da izbegne kolektivnu sudbinu. Umešto da prihvate Ćosićevu proceduru, u kojoj su sva delanja samo prividno postupci određenih lično= sti, a u stvari deo jednog, mehanizma, koji se, u nedostatku boljeg izraza, može nazvati kolektivnom egzistencijom nacije, reditelji Mata Milošević i Predrag Bajčetić su se posvetili naturalističko-realističkom slikanju iedne izuzetne situacije, u kojoj se dramatično sukobljavaju Yazličite psihologije i suproini ljudski interesi. i

Ona druga tendencija — sklonost ka stvaranju površnih, zabavnih scenskih spektakala trijumfovala je, nimalo slučajno, na predstavi BehanovogS „Talca“, koji se može okarakterisati kao heterogena mešavina raznovrsnih intencija, bizarnih detalja i mnogobrojnih neostvarenih dramskih mogućnosti. Naglasimo, ipak, da je reditelj Miroslav Belović mai= storski obradio meke elemente predstave: u prvom redu bpitoresknu atmosferu zbivanja i nekoliko zanimljivih karaktera.

Ali u sezoni 1960/61. godine Jugoslovensko dramsko pozorište je sa daleko više smelosti Dpristupilo savremenoj jugosloven=skoj drami. Pozorište je postiglo značajan „uspeh postavljanjem Hristićeve drame „Čiste ruke“ koja je, po mom mišljenju, naše

ANTONIO SARKO:; AKTOVI

'

najbolje posleratno dramsko delo. U „CČistim rukama“ život je sagledan kao konilikt dva supvotno nastrojena osećanja sveta, kao sukob velike teme iskustva i teme apsolutne nevinosti; u isto vreme, Hristićeva drama na nov i vitalan način određuje naš odnos prema jednom bitno važnom helenskom mitu. Hristićevu dramu je režirao Predrag Bajčetić. Značajno delo je i drama Vla=dana Desnice „Ljestve Jakovljeve“, koju je na scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta postavio „Tomislav „Tanhofer. U „Ljestvama Jakovljevim“, Desnicu su naročito zanimali struktura psihologije jednog natprosečnog intelektualca i odnos takvog čoveka prema politici i istoriji, prema ljudskom društvu i humanom smislu civilizacije.

Na Maloj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta, reditelj Jovan Pulnik je sa malo uspeha režirao dramatizaciju „novele „Krotka“ PF. M. Dostojevskog; Putnik je imao mnogo više imagi nacije pri realizovanju Strindber gove „Gospođice Julije“ i uspeo da fizičke patnje junaka kriju u sebi i neko spiritualno grčenje. Najzad, na Maloj sceni je doživela premijeru i „Stenica“ Vladimira Majakovskog; prvi deo ove komedije, reditelj Miroslav Belović je zamislio u' obliku sočne farse koja se postepeno preobražava u đuhovitu satiru ruskog mentaliteta; u drugom delu komada, Belović je naglasio setnu notu izgubljenosti i podstakao utisak da se čovek nalazi u krugu iz koga nema izlaza, na ovoj predstavi Mija Aleksić je ostvario izvanrednu kreaciju: Mija Aleksić je majstorski ocrtao Prisipkinovu suštinsku glupost, ono sporo šhvatanje i zakasnelo hitro reagovanje, i precizno otkrio da Prisipkinova komičnost izvire iz neprestanog sukobljavanja tih suprotno nastrojenih životnih Titmova. NARODNO POZORIŠTE je izvelo četiri domaće drame i pet stranih komada. Delatnost OVOS teatra karakterisali su mala vred nost savremenih domaćih drama i izvesna sklonost ka eksperimen= tisanju (u nekim slučajevima, termin „eksperimenfisanje“ treba shvatiti uslovno: kao svesno narušavanje dugogodišnjih iradicija Narodnog pozorišta).

Savremena jugoslovenska drama bila je zastupljena komadima Raše Plaovića i Milenka Misailovića. Za Plaovićevu istorijsku hroniku „Car David“ možemo reći da je kvazi-monumenlalno i preko svake mere patetično dram sko delo, dok je u središtu Misailovićevog komada „Naidraži gost“ zasnovana jedna sentimentalna, nedramafična situacija.

U nekim drugim predstavama Narodnog pozorišta naslutiii smo svežije tonove. Prvi čin Nužiće= vog „Sumnjivog lica“, u režiji Braslava Borozana, imao je izrazito modernu intonaciju: DOmoću mehaničkog mizansena, neprestanog ubrzavanja tompa pred stave i grotesknog manira u glumi. reditelj je stvarao simboličnu sliku mehanizma neke apsurdno apsolutizovane vlasti; međutim, rediteli nije bio dosledan u eksperimentisanju ·pa je u drugom činu predstavu uputio utabanim konvencionalnim putcvima, zadržavajući se pri tom na ocrtavanju reljefnih realističkih karaktera i satiričnom ismevanju naše sredine.

Reditelj Vasilije Popović još smelije je prišao Sterijinoj: „Zloj ženi“. Popović je uočio da u „Zloj ženi“ zaplet, dijalozi i struktura likova počivaju na geometrijski simetričnom Yrasporedu ironičnih kontrasta i zato je tretizao. ovaj komad kao neku vrstu acionalne komične lhonstrukcije, koja zahteva krajnje uprošćenu glumu. Ali ova ana liza, literarna po'svom karaktieru, nije. dala očekivane rezultate. i Popović je stvorio malokrvnu nezanimliivu predstavu, kojoj su neđostajali izrazitiji likovi i ujpečatljivija atmosfera.

Sredinom sezone, Marodno Dpozorište prikazalo je „Irkutsku priču“, dramu sovjetskog autora Aleksejia Arbuzova, i Šekspirovu romantičnu komediju „Što god hoćete“. Na ovim predstavama se istakla jedna grupa glumaca srednje generacije — Vuka Dunđerović, Maja Čučković, Pavle Minčić, . Ljuba "Padić, Antonije Pejić, Vasa Pantelić i Dragomir Bojanić — koja je za trenutak pobudila nadu u renesansu Narodnog pozorišta.

Dramu mladog engleskog dra. matičara Arnolda Veskera „Go. vorim o obećanoj zemlji“, u ko. joj je život radničke klase u mo. dernom kapitalističkom društvu opisan sa realizmom i uzdržanom poetskom snagom, sSugestivno je oživeo u Narodnom pozorištu reditelj Arsa Jovanović.

Osim naveđenih komađa u Na. rodnom pozorištu su prikazane i zanimljiva O'Nilova drama „Pesnička duša“, u režiji Huga

Klajna, kao i Beketov komad „Kraj partije“, u režiji Vuka Vuča.

SAVREMBNO POZORIŠTB je pokušalo da odsudnije unapredi neke moderne scenske žanrove, polazeći od dve pogrešne premise: prve, da je jedno veliko repertoarsko pozorište, koje je nasledilo određenu publiku i tradiciju fuzionisanih teatara, pogodno da bude eksperimentalna scenska laboratorija; i druge, da se mehaničkim kopiranjem nekih viđova pozorišne umetnosti, koji u svetu uživaju veliku popular» nost, mogu unaprediti savremenije scenske forme. U stvari, repertoar Savremenog pozorišta obilovao je mnogim nelogičnostima: ha sceni Savremenog pozorišta pojavljivali su se, tako, naizmenično starinski zastreli komadi („Vasa Železnova“ Maksima Gorkog i Labišev „Lov na gavranove“) i kvazi-savremene bezvređne dramske tvorevine („Po hod na amazonke, „Mišolovka“ i „Laku noć, Betina“).

TRepertoarsška konfuzija, u kojoj se obrelo Savremeno pozorište, naročito. se ispoljila u odnosu ovog teatra prema domaćoj drami, na primer, prikazujući satirični komad Saše Petrovića „Tri dana u paklu“, koji govori o nekim vidovima savremenog karijerizma i besomučnoj trci za materijalnim vrednostima, pozoYište je izašlo u susret gledaocima nasleđenim od Beogradskog dramskog pozorišta (slične Yazloge možemo naslutiti i za Dpostavljanje „Zamka u Svedskoj“

Transoaze Sagan); s druge stra- .

ne. Savremeno pozorište je, udo-,/

voliavajući zahtevima publike koja je svojevremeno punjila Beogradsku komediju, prikazalo „Optuženu komediju“ Žike Živulovića, u kojoj je jedan primitivan mentalitet — svejedno da li slučajno ili mamerno — podignut na pijedestal sa koga je trebalo da bude svrgnut. Za izvođenie dva druga savremenn domaća komađa — „Balađe o poručniku i Marjutki“ Bratka Krefta i „Ne-

viđene predstave“ Vase Popovića — teatar je opet imao neke druge razloge: prvi komad je'

prikazan u čast proslave yevolucije, a drugi u želji da se afirmiše moderno pozorište. ATELJE 212 je tokom sezone doživliavao duboku Mrizu. Pre nekoliko godina, u jednom članku lMWeoji danas izgleda pomalo egzaltiran, a· koji je u Ono Vreć“ me bio itekako opravdan potrebom trenutka, pozdravio sam otvaranje Ateljea 212, u nadi da će on dopriheti preporodu našeg pozorišta. Pyrošlogodišnja aktivnost Ateljea 212 nameće, međuatim, pitanje o ulozi najmlađegš beogradskog pozorišta ı našem kulturnom životu. Odgovor je potazan: Atelje 212 danas je beskrajino udaljen od cilieva zbog kojih je svojevremeno osnovan. U njemu sc prikazuju bezvredni zastareli komadi („Kvadratura kruga“ Valentina Katajeva), prigodne domaće drame („Stra | Dragoslava Popovića) i drugoraztedni komadi velikih pisaca („Nesporazum“ Albera Kami;ja); dve jeđine svetle tačke — „Ra?“ govori o Lukijanu“ i „Nastojnik“ — hisu posledica smišljene Te" pertoarske politike Ateljea 219, već plod inicijative dva mlada darovita reditelja (Bode Marko" vića i Arse Jovanovića). Ironijom sudbine, u Ateljeu 219 prikazan je komad Harolda Pintera „Nastojnik“, jedino istinski smelo strano dramsko delo koje 5m0 videli u protekloj sezoni; ostajući prividno veran realističkom proseđeu, Pinter je u „Nasgtojhi“ ku“ stvorio halucinantne dijaloge, koji neprekidno ispituju večna pitanja života i smrti, i mo gućnost čovekovog opstanka U jednom trajno neprijateljski ra“ položenom svetu. Pinterov koma je preveo i režirao Arsa Jovani“ vić, Bila je to mnajupečatljivija predstava u minuloj sezoni, pre(" stava bogata humorom i esenc!” jelnim · alegorijskim nagovešta“ jima. Vladimir STAMENKOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE