Књижевне новине

IMETNOST

BIENALE GRAFIKE

| NA PREKRETNICI

Nastavak sa 1. strane

ko mnogo odgovornija, ali i mnogo privlačnija jer ulogu organiređuje u ocenjivačku. Ovakva zatora od adminisfrativne unapkoncepcija daje organizatoru mogućnost da preko svog žirija pruži publici jedan kritički osvrt na likovno ostvarenje u svetu, podstakne naprednost pojedinih tendencija, odbaci šablon i kompromis, otkrije nova imena, ukaže na nove smernice. Svakako težak i odgovoran, ali lep i dostojan zadatak za stručnjaka da kritički pokuša izgraditi celinu koja bi u datom frenutku, u sklopu savremene likovne problematike bila prikaz najvrednijih, najvitalnijih i umetnički najnaprednijih ostvarenja izraženih grafičkim tehnikama.

Sadašnji je Bienale odbacio prvu organizacionu koncepciju, drugu nije sproveo sa dovoljne kritičke odgovornosti — i otuda ova po obimu grandiozna izložba, po umetničkom kvalitetu umnogome zaostaje za visokim am bicijama svog organizatora.

Iz sklopa nezanimljive 4USTRIJSKE kolekcije jedva se može izdvojiti list „Debla“ Petra Kubovskog (1930) koji pokazuje izvesna nova fraženja u dekoYrativnom organizovanju površine. Među listovima BELGIJE, uglavnom konzervativno tretiranim, MarchouL Gustave (1924) svojim finim rađom donosi: klimu izvanredne senzibilnosti i visok kvalitet u oblasti apstraktnog ekspresionizma. List „Nada“ zasluženo mu je istaknut nagrađom zagrebačke galerije savremene umjetnosti. Među BRAZILCIMA treba istaći originalnost 'kompozicije Marije Bonomi (1935) i Arthura Lwiz Piza dobitnika „Vjesnikove“ nagrade. U ČEHOSLOVAČKOJ ekipi koja je na ovom MBienalu daleko savremenija nego što smo to do sad bili navikli, ističu se listovi dvojice najmlađih „izlagača: Vladimira Boudvika (1924) i Richarda FYreemunda (1928), po zanatskoj senzibilnosti i moderno izraženoj koncepciji. ČTLEANAC Knrique Zanatru (1921), opravđano istak-

ub nagrađom Grafičke industri-

je u Rkombinovanoj tehnici akva– finte i bakroreza donosi u apstrakinim kompozicijama neobična sećanja na vitalnost organskog sveta. Prilog DANSKE, PINSKE I INDIJH više je nego s-vomnn. 1 ekipi PRANCUSKE koja predstavlja stvarno razočaTanje, možda bi se jedino mogla istaći originalnost grafičkog postupka sa bozlaćenom osnovom Anne Eve Berqman (1909) i crno beli listovi Victoya Vasarelja (1908) u njegovoj poznatoj koncepciji slobodnih ritmova. Inače jie zaista nererumljiv izostanak tolikih poznatih imena starijih kao i mlađih francuskih gra{ičara! Nešto je zanimljivija celina PARISKE ŠKOLE sa svojih 29 izlagača.' Ipak i ovde više srečemo poznata imena sa njihovim uobičajenim „Rkvalitetom i često maniriranim tretmanom, nego dubok doživljaj pred delom kreativne snage, Treba istaći kompozicije Roger Bissiere (1880) koje donose svežinu umetnikovih slika, zatim od Antoni Clavea (19198) nove, vredne kolorističke pokušaje, pa fine listove Johnu Friedlqaendera (1912) natopljene autentičnom poezijom | dragocenih bojenih odnosa i koloristički vrlo senzibilne površine originalnih oblika Barbare Kuasnieuske (1912). Svakako, najzanimljiviji ı ekipi je Kumi Sugai (1919) čiji smisao za sintezu oplemenjenu poetičnošću izraza opravdano zaslužuje II nagradu Bienala. U slaboj GRČKOJ kolekciji listovi Kessanlisa Nikosa (1950) skreću pažnju nebanalnošću postupka. ITALIJAMSKI deo vrlo je neujednačen te mada sa mnogo IZlagača (24) ne donosi ni izdaleka onaj kvalitet koji bi sec od italijanskih grafičara s pravom očekivao. Što je dobro, to je isuviše poznato: Calandi (1919), SamtoMmaso (1907), Scamovino (1922), Marih.. (1901), Veđova (1919). TII nagrada Bienala dodeljena Luctawu de Vita (1929) prilično iznenađujie. U ovom klopu treba ponoviti priznanje tehnici, koloritu i kompoziciji Lojža Specala (1907) i svakako istaći razvijeno osecanje za ritam povišina, najmlađeg izlagača Remata Volpinia (182 Bikipa IZRAELA je slaba, na 12.0 ženim listovima anegdotika potiskuje likovne vrednosti. JAPAN predstavljaju devet umetnika me đu kojima slobodne varijacije na iemu cveća Mifsuc Kamo (1953) donose originalan“ smisao za kompoziciju Ali japanski svet ira-

KNJIŽEVNE NOV'NE

„svoj način,

dicije sa ljubavlju za male stvari svakodnevice, „ftransponovan u savremenu koncepciju hoja čuva daleku tajnu neobičnih značenja, našao je predstavnika u Yozu Hamagnuchiu (1909) nosiocu I nagrade ljubljanskog Bienala. Neobična mistično=poetska komponenta njegovih malih crno-belih listova, lišenih sentimoentalne dopadljivosti, · obeležava umetnika dragocene originalnosti. JUGOSLOVENSKI deo izložbe isuviše je veliki 35 izlagača!, zaista dovoljno da pokažemo i vrline i mane (zar je to bilo potrebno?).

Treba istaći punu nerva senzi-.

bilnost Biserke Baretić (1983), strukturalnu fakturu natopljenu tonovima rđe u sklopu originalnih kompozicija Janeza Bernika (1985) zasluženo istaknutog na-

,.

gradom Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kao i Janeza Boljukw (1981), njemu bliskog po onoj zajedničkoj odlici „Debenjakove škole“ za grafičku materiju, oživljenu sukobom sVCflih i tamnih partija. Naš veliki majstor grafike, Riko Debemjak (1908) još jednom je uz majsštcrstvo tehnike i izuzetan talenat finog koloriste dokazao i svoju umetničku vitalnost. Njegova iri izložena lista koliko su fipično njegova po mnogim odlikama, toliko su u poređenju sa ranijim i nova i još naprednija u pogledu shvatanja površine. JI nagrada Bienala, dođeljena njemu, istakla je sa puno prava ono što nan je na ovoj izložbi zaista najbolje u okviru mogućnosti koje pruža tehnika grafike. Slobodne lirske varijacije na temu pejzaža, Stojana Ćuelića (1925) poređ zanatske strogosti i čistote ističu se originalnom kompozicijom i vr lo istančanim smislom za dinamičan ritam crno belih odnosa. 'Pemperamentu naših umetnika izgleda „ne leži“ postupak serirafije, jer i oni najbolji, kao GHha (1919) i Petlevski (1980) mnogo gube u pojednostavljenju fakture i monotoniji bojenih površina koje se dobijaju ovom tehnikom. Svojim prilogom kvalitetno * se predstavio Logo Oto (19831) kao i Branko Miljuš (1938) što zasluženo podvlači i nagrada Matice srpske. Murtičeve (1921) grafike mose SVC odlike njegovih slika, njihovu kolorističnost, dinamičnost i lakoću, On je dobitnik nagrade Grafičke industrije. Milivoj Nikolajević (1919) i AnWdea Oprešnik (1919), svako na poistovećuju sVOJE “afičke listove sa stranicama GBOVBIKBI otuda su im lirski isživljena saopštenja” sveža od iskrene Sspontanosti. | Nagradu „Borbe“ dobio je Vladimir MaRuc (1925) za svoje duhovite i tehnički izvanredne grafike. Prilog JUŽNE AFRIKE i MEKSIKA likovno je nezanimljiv a banalan u koncepciji. U sasvim osrednjoj ekipi KANAĐDE treba istaći kOlorističku ravnotežu Harolda Borlinga Touna (1924), NEMAČKA DEMOKRATSKA REPUBLIKA poslala je grafičare bez invencije i bez savremenih likovnih stvatanja. Ako bismo poželeli sa puno dobre volje da nekoga izdvojimo, naći čemo kod Hansa Thea Richtera ·(1902) lepu ošet-

OSIP ZADKIN: SELJAČKI PRAZNIK

ljivost za liniju, ali u jednom još uvek akademski renslističnom maniru. NEMAČKA SAVEZNA REPUBLIKA mada je poslala mnogo raznovrsniji materijal, kvalitativno zaista nije na visini, tako da je od njenih deset izlagaća teško ma koga izdvojiti (Herkenrath, Scholl?). HOLANDIJA koja ima dobre grafičare, slabo je zastupljena, Bez pastozne fakture Appelovi (1921) listovi izgu-> bili su svoju agresivnu snagu, a Corneillevi (1922) čistotu fonskih odnosa. U prilično brojnoj i vrlo neujednačenoj ekipi POLJSKE koja govori o savremenoj stilskoj obaveštenosti svojih grafičara kao i o kulturi ove tehnike u Polj skoj, teško je nekog naročito izdvojiti. Ipak, kolorističke apstrak cije Lapinskog (1928) zaista za-

služuju pohvalu, dok nagrada Mo derne galerije u Beogradu dodeljena , Mieczuslawu | Mojeuski (1915) jedino je po čemu se ističu njegovi listovi. Od priloga ŠPANIJE I ŠVAJCARSKE mogao se s pravom očekivafi daleko viši kvalitex, U vrlo skromnoj po likovnoj vrednosti ekipi ŠVEDSKE nagrada Galerije likovnih urnjetnosti na Rijeci upozorava, ne bez prava, na Renguista Tortsena (1954). ENGLESKA je poslala vrJo neujednačen materijal u kome većinu čine slabi radovi. III nagradu Bienala dobio je Meriym Evans (1910) za svoje dekorativne crno-bele ritmove. I ekipa SAD ima neoprostivo slabih eksponata, dok je većina zaista banalna i po koncepciji i po izrazu. TIHI nagrada Bienala dodeljena

· Mischi Kohenu (1916) za siluetu

ljudske figure ispunjenu u tašističkom maniru, zaista iznenaduje. „RUMUNIJA, TURSKA i UJEDINJENA ARAPSKA REPUBLIKA poslale su stvari lišene pravog likovnog interesa. A SSSR sa svojim 21 grafičarem ponavlja sve ono što se o anahroničnoj stilskoj orijentaciji sovjetskih umetnika reklo i videlo na svim međunarodnim izložbama. U takvom sklopu ljubljanska mođerna galerija ođabrala je za svoju nagrađu „Pejzaž plinare“ od Kvalda Kanloviča Okasa (1915).

Samostalne izložbe umetnika nagrađenih na prošlom Bienalu, one Pierra Soulagesa i Lojže Spacala samo potvrđuju visoko priznanje dodeljeno izvanrednim gra fičarima i markantnim umetničkim individualnostima, Međutim, izložba Ceri Richardsa osrednošću kvaliteta, banalnošću izraza i neđopustivom nehomogenošću. koncepcije nameće pitanje otkuda i na osnovu čega onako veliko priznanje? Pitanje koje se može postaviti i za nekoliko ovogodišnjih nagrada. Ako su na međunarodnim izložbama u inostranstvu nagrade umetnicima velikih nacija često tumačene kao kurto= azna obaveza i uzvrat za materijalnu podršku izložbi — mi smo bar slobodni ođ ovakvih obaveza! Sve ovo govori o tome da ljublianski Grafički bienale mora naći nove, vVitalnije organizacione forme da bi sačuvao kvalitet, nivo, a i ugled svoje velike i značajne manifestacije.

Dr Katarina AMBROZIĆ

| Hzložba epfeža Korema i Momama

Eksponati francuskih majstora u Narodnom muzeju

Priređena u želji đa pred publiku iznese đeo muzejskog blaga koji čuva u svojim depoima, najnovija izložba Narodnog muzeja u Beogradu „Crteži Foraina i Bonnarda“ predstavila je ujedno publici dva antipoda francuskog slikarstva s kraja XIX i početka XX veka: Bonnarda, slikara, Kkoloristu do fe mere, da je kako sam kaže „forum žrtvovao boji“ j „morao ponovo da uči da crta“ i -— PForaina, čije ime odmah asocira i skoro jsključivo na crtež. I ma

koliko to izgledalo u prvi mah nemoguće, crieži ove dvojice umetnika „ipak su povezani u

jednu tematsku celinu. Svi izloženi radovi predstavljaju dela koja su delom izvedena kasnije u drugim ili u istim fehnikama, sa neznatnim izmenama, ili, ve~

'ćinom, bez njih. Poneka od njih

namenjena su raznih tekstova,

Forain kroz svoje crteže priča svakodnevni život i stilom polemičara napada i kritikuje sve što je negativno. Crtež mu je jednostavan, sveden na nekoliko sažetih, efektnih poteza. On se izražava minimalnim sredstvima — linijama koje su čas deblje, čas tanje, gdegde ukrštene i ponekom tamnom senkom kojom povezuje forme. Ono što nas im-

za ilustrovanje

. LIRIKA-U PREVODU ·

presionira na tim crtežima, rađenid reporterskim stilom, to je verv ironije, gorčine, koji sintetiše umetnikovu misao. Kompozicije su rađene skoro uvelc na beloj neutralnoj pozadini. Ambijent dopunjuje nekim rekvizitom koji se više naslućuje no što se jasno ocrtava:.foteljom, stolom, kaminom, ogledalom.

Ova društveno likovna hro= nika puna je svedočanstava i a= utorovih zapažanja i podjednako se kritički odnosi i prema dnevnim događajima, i prema

TOREN;: ZA VEČERI

politici, „i ratu, i društvenim

problemima.

Nasuprot ovom femperamentnom satiričaru stoje Bonnardovi crteži Đuni lirske poezije. Bonnard sa dečijom radošću svodi formu na arabesku. Crtež intcr-

pretiza sa puno senzibiliteta i subjektivnog lirskog doživljaja. Potez mu je nestašmn i katkad odvlači u čudne rebuše. Svežim, lakim dodirom olovke ili tuša, bez muodelisanja, on je? uhvatio na hartiji treperave slike svoje poetske mašte i obavio ih ntmofserom intimnosti ili melan= holije. Bilo da prikazuie ženske figure sa velovima, mladiće u tunikama kako razgovaraju, stnr ca na propovedaonici ili setnu devojku sa pismom, umetniku je važna almosfera, izraz, doživljenost, uhvaćenog trenutka, a ne kKkonstruktivnost crteža. Zbog toga su mu zamerali da mu je „crtež bez kostiju“. Ponokad on i pomalo ironično {antazira Povezujući u jednu sliku, viziju klasičnog doba i pariskog bulevara, kao u ilustraciji za Vollardovu knjigu.

Sem izvrsnih radova ove dvojice umetnika, različitih po sklo nostima, temperamentu, stilu, sa jedinom zajedničkom „ljubavlju prema crtežu (kod jednoga Kroz životni poziv, kod drugog iz lične strasti) vrednost ove izlažbe čini i to, što je deo izloženih listova do sada bio nepoznat, i neobjavljem.

Vanja KRAUT

RAJNER MARIJA RILKE

Ove četiri pesme R. M. Rilkea (18/%—19026) spadaju među njegove najpoznatije, a potiču iz četiri periođa pesnikovog stvaranja, te mogu, makar i samo donekle, naznačiti njegov razvojni put. Za nepunu četvrt veka koja deli prvu među njima (»Dpetinjstvo«, 1902) od poslednje (OI dđuh i strast su nama meophodni«, 1926), mastale nekoliko meseci pre Rilkeove smrti, zbiva se u nemačicoj lirici prelaz od poznomrealističkog izraza ka mođernom; Rilke je, besumnje, najviši predstavnik tog procesa. Prva pesma,.sa dosta im-

DETINJSTVO

PROTIČE školsko dugo stahovanje i spoyo dam, pum tupih, stoaYi tone.

O, samovanje, o, teško bitisanje... 4 kad iziđeš: sve ulice žvone, vodoskok pršti, laste nebom Tone, ·

+ sve do lowaja vasione

izrasta svet kroz uzdrhtalo' granje.

O, ići malen kroz to talasanje i memati mi sličnosti mi sbone

presionističkih elemenata u tretmanu, kruži oko teme detinjstva, jedne od centralnih Kkgd,Rilkea; druga pripada takozvanim wpredmetnim pesmama i izražava prelaz pesnikov od subjektivnog ka objektivnom izrazu; treća, iz »Soneta Orfeju«, nastala gotovo istovremeno kad i čuvene »Dcvinske elegije«, muetafizički je koncipirana: Orfej, koji se »kroz Had glasio lirom«“, &imbol je za pesnika uopšte, čiji je zavičaj u oba sveta: svetu Živih i svetu mrtvih, i koji samo zahvaljujući tom iskustvu može afirmativno i

DEVETI

glasio liyom,

himnički da se odnosi! prema svcmu stvorenom:; četvrta, mnajzad, izražava ideal pozne Rikeove stvaralačke etape: težnju ka skladu i sintezi đuhovnosti. i čulnosti (problem. uzgred budi rečeno, bitan i kod Tomazasa Mana | Heymana Iesea); na podlozi uzajamnog delovanja i prožimanja ove dve osnovne ljudske komponente izrasta pesničko Rkazivanje kao novo saznanje sveta; time ova pesma izvire iz centvcalnihb regiona Rilkeove kasne poetike.

B.:: SONET PRVOGA DBLA

„SONETA ORFEJU“ SAMO ko se kroz Had, t

sme hvale beskYajne sklad da prospe širom. ,

Samo ko hleb je i so

s mrtvima jeo,

ko bića deo.

s ljudima koji tvog se puta klone — :

O, čudno doba kad sve w čežnju tone,

o, samovanje.

I sve u svoje upijati zene:

ljude i žene; ljude, ljude, žene * decu što se, daleka, šaYemne

i neslična su i tuđa su sva;

čuvaće spomem na, to

Nek vođom odraz treperi

„mutan za Gas: ti čuvaj slike trag.

Tek u dvostrukoj sferi bostaje svali glas

cečam i blag.

+ onde kuću, i katkad nekog psa...

I osećati kako čas užas tka, a čas se dušom, poverenje prene — : O, besmislena, tugo, stravo, svu, od, pene,

o, dubino bez dna.

I dugim, muklim igrama se dati u bašti kojom, gasne zlatni prah,

i ma odrasle katkad nmatrčati

hwvafajuć' loptu, omamljem i plah,

a had se mrak sa sviju strana sjati ka domu svome kruto koračati, vođen za vuku i tajeći dah, — : \

O, sve je dalje, sve teže da se shvati

taj tučni strah.

I satima uz golem, ribnjak. žuti klečati s malim, čumom, Io u snu,

i diviti se drugim, razasutim,

I DUH I STRAST SU NAMA NEOPHODNI „I duh i strast su nama meophodni":

da jedno drugim, oplođuju, to je

zadatak. onih,

što su izabrani

da u toj raspri čist postignu, sklad; budni i vični, oni prepoznaju zmamenja, Yuka mjihova je laka, prekaljeno je oruđe u njih.

Ni zvuk majtiši ne sme im, promaći, moraju znati da vide i onaj ugao prema kome ih, uputi

kazaljke jedva uočljioi hod,

i osećati šta

lepšim čamcima koji kruže tu,

i posmatrati kako struja muti tvoj malen lik što tone prema dnu — : O, davni dane, gde tvoji muhni buti

Dbmu i mYu?

RIMSKI VODOSROK

BORGEZE

dorasli snazi

moraju očnim kapkom uzvraćati lagani lepet leptirovih, krila

oseća suet.

Krhki su oni k'o i druga bića, a moraju u isti mah. da budu

najvećoj (inače

izbramje me bi mi palo ma nmjih!). Gde drugi cuvšle, njihova je dužnost

da kažu Yitam, udaraca i da \

iskuse kamen na dnu bića svog.

DVE školjke jedna mad dvugom, ničući

iz mermernoga staYoga okvira, i gormjom, vođom tiho otičući ka vodi koja dole s puno mira

presreće mjemo šaptomje. i tajno pokazuje joj, k'o šaka, pod, tmimom

i želenilom, hako mebo sjajno

k'o neznam predmet treperi dubinom;

ona se širi, memačeta, tugom,

. po lepom. sbome suđu, krug za krugom, i ponekađ se spušta, k'o da swia,

niz mahovinu, k. trećoj površini,

čije postupno treperenje čini

đa joj se školjka osmehom, preliva,

K'o trajni pastiy moraju da stoje;

on izdaleka izgledati može

tužam, al što

se više približavaš

osećaš jače koliko on, bdi.

K'o zvezda hod za mjega, tako mjima sve mora biti poznato i blisko

što ćutke raste i kruži kroz moć.

Omi i u snu stražare: od, shova,

i postojanja, od, plača. smeha,

smisao tka se,.. I kađa ih. skoli te ophrvanmi klomu prema tlu,

i kad pred, smrću i žipotom, kleknu, — =

u pravom, uglu mjihovog kolena,

fad, novu, meru zadobija svet.

(Preveo: Branimi ŽIVO JINOVIĆ) |

| od +

i

== a ORO _y

_; &P 4 Musaka