Књижевне новине

MIHR

Taman je hteo da zakuca kad ga je za: i j j koji se nalazio neposredno iza. njega. U odećom ara Mojo ska njuška je počela lagano da očešava njegova leđa, Duboka radost prožela je celo Augustovo biće, Grleći životinju progovorio je nežne, utešne reči, kao da pozdravlja davno izgubljenog prijatelja. | Vrata iza njega naglo se otvoriše i ženski glas priguši uzvik iznenađenja, Toliko prestrašen da je skoro izgubio prisebnost on” progunđa: „To sam samo ja, August“,

„August?“ ponovi ona za njim.

„Oprostite“, pro idem“,

„Ne poznajem ga“, progunđa on kao da se izvinjava, „moram da

Napravio je samo nekoliko koraka k viče: arfej ti Yafij Auguste, vrati se! 00 Oe Mo ROOT EEV U . astao je kao ukopan, okrenuo se, oklevao

zatim se široko osmehnuo. Žena je poletela Oe: O DON renih ruku. Blaga „strava obuze Augusta. U jednom kratkom trenutku nameravao je da se okrene i pobegne. Ali bilo je prekasno Žena ga je grlila, čvrsto ga stežući. i | „Auguste, Auguste!* neprestano je uzvikivala. te nisam Dpoznala!“

Na ovo je August pobledeo. Bilo je to Trvi put za vreme Svi njegovih tumaranja da ga je neko LLORAR Žena ga je neprestano stezala kao klešta. Sad ga je ljubila, najpre u jedan obraz, pa u drugi, zatim u čelo, pa u usta. August drhtaše.

„Mogu li da dobijem kocku šećera?“ zatražio je, čim je uspe» da se oslobodi,

„Šećera?“

„Da, za konja“, reče August.

i Dok je žena preturala po kolima August se ugodno smestio na malim stepenicama. Mekom, drhtavom njuškom konj je lizao zadnji đeo njegovog vrata. Baš u tom trenutku, čudnovata peduđarnost, mesec se s naporom otrese dalekih vrhova drveća. Divan spokoj se spusti na Augusta. Samo nekoliko trenutaka jedva đa je moglo biti više — uživao je on u nekoj vrsta sumračnog sna. Tad je žena iskočivši iz kola očešala svojom širokom suknjom njegova ramena.

„Zamisli da

MW" „Svi smo mislili da si mrtav“, bile su njene prve reči kad je sela na travu kraj njegovih nogu, „Ceo svet te traži“, brzo je dodala, dajući mu jednu kocku šećera za drugom.

. August je nemo slušao dok je žena brbljala. Smisao njenih reči dospevao je do njega lagano, vrlo lagano, kao da putuje ka njegovim ušima iz velike uđaljenosti. Ono što ga je očaravalo bilo je vrlo prijatno osećanje koje se širilo kroz njegovo telo kad god bi topla vlažna njuška konja liznula dlan njegove ruke. Ponovo je snažno preživljavao onaj središnji stupanj što ga je doživljavao svake večeri u podnožju lestvica, razmak između opadanja blaženstva i pomamnog praska pljeskanja koje se njegovom uhu svagda činilo kao valjanje daleke grmljavine.

August više nije ni pomislio da se vrati u hotel da pokupi ono malo slivari koje su mu pripadale, Prostro je ćebe na zemlju pored vatre i, zatvoren u čarobnom krugu fočkova i kola, ležaše budan prateći bledi put meseca. Kad je najposle sklopio oči učinio je to s odlukom da pođe sa frupom. Znao je da im može verovati da će čuvati tajnu njegovog identiteta.

.Đa pomzže da se podigne šator, da razmofava velike prostirače, Ga premešta podupirače, da poji konje i da ih timari, da radi hiljade sitnih poslova koje su zahtevali od njega — sve je to bila prava radost za Augusta, Izgubio se potpuno se predajući izvršavanju služiteljskih dužnosti koje su ispunjavale sve njegove dane. S vremena na vreme dopuštao je sebi raskoš da predstavu posmatra kao sgsledalac. Novim očima je zapažao veštinu i istrajnost svojih saputnika. Naročito je mimika klovnova izazivala njegovu duboku radoznalost; bila je to nema predstava čiji mu je jezik sada bio rečitiji nego onda kada je sam bio jeđan od njih. Imao je osećanje slobode koje mu je kao izvođaču nedostajalo, O kako je dobro otresti se svoje uloge, zagnjuriti se u đosađu života, postati kao prašina a ipak... da, znati da je čovek još deo svega toga, još koristan, na ovaj način možda čak korisniji. Kakvo je samoljublje bilo zamišljati da ljudima, zato što može da ih na= smeje, čini veliku milost! On više nije dobijao aplauz, ni buru smeha, niti su ga obožavali, Dobijao je nešto daleko bolje, nešto što je daleko više podsticalo — osmehe. Osmehe zahvalnosti? Ne. Osmehe priznanja. Ponovo je bio primljen kao ljudsko biće, primljen zbog sebe samog, zbog svega što ga je razlikovalo od njegovih bližnjih i, istovremeno, sjedinjavalo sa mjima. Bilo je to kao primanje sitnog novca koji, kad je čovek u nuždi, obnavlja bujicu srca onako kako krupne novčanice nikađa ne čine,

Pod ovim. toplim osmesima, koje je svakog dana sabirao kao zrelo zrnevlje, August se raširio, ponovo procvao, Obđaren ošeda= njem neiscrpne velikodušnosti, uvek je bio gotov da učini više nego što su od njega tražili, Ništa što bi čovek mogao od njega da zatraži nije bilo previše — tako je on osećao. Postojala je jedna mala uzrečica koju je neprestano mrmljao za sebe dok je išao za svojim poslovima: „8 vote service", Kad se bavio životinjama podizao bi glas, pošto nije bilo potrebe da im uskraćuje ove jednostavne reči. „4 votrTe se?Tvbice“, govorio bi on kobili, dok joi je prinosio torbu s hranom. Tuljanima isto tako, dok je tapšao njihova sjajna leđa. Ponekad, takođe, izlazeći iz velikog šatora u zvezdanu noć, pogledao bi gore kao da hoće da pronikne koprenu koja štiti naše oči od sjaja stvaranja, i promrmljao blago is puno poštovanja: „A vofre service, Grand Seignetu! | Nikad August nije poznavao takav mir, takvo zadovoljstvo, tako duboku, trajnu rađost. U dane kad se delila plata odlazio bi u varoš sa svojom mršavom zarađom i lutao kroz radnje, tražeći darove za decu — a i za životinje. Za sebe malo čokolade, ništa

više. · , ; | Onda se jednog dana Antoan, klovn, razbole, August je sedeo

ispred jednih ?oulottes-a, krpeći stare pantalone, kad je vest došla do njega. Promrmljao je nekoliko reči saučešća :: nastavio da krpi. Shvatio je odmah, naravno, da se ovaj neočekivani događaj tiče i njega. Od njega će tražiti da zameni Antoana, u to nema sumnje. August je pokušao da savlada uzbuđenje koje je u njemu brzo raslo. Pokušao je pitao i trezveno da razmisli šta će odgovoriti kad dođe taj trenutak. ~ iiacR

i GaČI je, čekao đa neko navrati, ali niko nije dolazio, Nilo drugi nije mogao da zameni Antoana, u to je bio siguran, Šta ih je onda zadržavalo? Ustao je i protumarao uokolo, tek da bi im dao do pnanja da je on tu, da bi mogli da ga zamole kađ god zažele. Ipak niko se nije potrudio da ga uključi u razgovor, o

Konačno je odlučio da sam probije led, Zašto da ne, najzad?

Zašto ne bi on sam dobrovoljno učinio uslugu? Osećao se tako osnažen, tako pun dobre volje prema svakome, Biti ponovo klovn, fo nije značilo ništa, baš ništa, On bi mogao isto tako da bude sto, stolica, lestvice, ako bi bilo potrebno, Nije želeo nikakve posebne povlastice; on je bio jedan od njih, spreman da deli njihove tuge

i | COT oga je pronašao, „ja sam potpuno spre-

„Čujte“, reče gazdi k | man ubtbedačas zamenim Antoana. To jest « oklevao je za trenu

tak, „ako nemate nikoga drugog na umu“ | Ne, Auguste, nema nikog drugog, kao što znaš. Lepo od tebe da ponudiš.,.“ l i ž , TA šta?“ odsečno reče August. „Da li se plašite možda da ja više ne mogu da nastupam?“

NOVINE

KNJIŽEVNE

Žju lpstvita

„Ne, ne to, ne to, Ne, bila bi čast da imam tebe,.. “ l „Ali šta onda?“ upita August, skoro drhteći od strepnje, jer je sad shvatio da je tu reč o lakoći i taktu,

__„Dakle, ovako“, poče gazda na svoj polagani, nespretni način, „Vidiš, mi,smo govorili o tome među sobom. Mi znamo kako stvari 8 tobom stoje. Pa, ako bi ti zaazeo Antoanovo mesto,., dođavola, šta ja to govorim? Hajde, ne stoj tu gledajući me tako! Čuj, Au=

guste, ono što pokušavam da kažem je,..

ovaj,.. mi ne želimo

da olvaramo stare rane. Shvataš?“ 3 „August oseti kako mu suze naviru na oči, Zgrabio je obe gazdince krupne ruke, nežno ih držao u svojim i, ne otvarajući

usta, izlio svoju zahvalnicu.

„Dozvolite mi da ga večeras zamenim“, zamolio je. „Vaš sam

sve „dok je potrebno — nedelju, mesec dana, šest meseci, To će mi.

, bružiti zadovoljstvo, istina je. Nećete reći ne, je li?“ Nekoliko časova docnije August je sedeo pred

·. proučavajući svoje lice. Činio je to svake noći: pre nego što bi

ogledalom,

stavio šminku, sedeo bi i buljio u sebe u dugim razmacima. Bio je to „njegov način da se piripremi za predstavu. Sedeo bi posmatra– Jući svoje tužno lice, a zatim bi odjednom počeo da briše ovaj lik

-Co=apmuiuaiir srna a BrZ PRE e SO P P BR AORKG Re IGR II —————

ORDAN PETLEVSKI: PRASTARI OBLICI

BOJ O O

Televizijska drama.

» FR

Stavljajuči glavno i jedino lice svoje drame u izvanredno

" dramatičnu situaciju, Ken Hiuz

ne samo da počinje operaciju spasavanja jednog života, izgubljenog, jalovog i'parazitskog, več otvara i jednu, istina, samo teo retsku mogućnost povratka toš lica u vredniji život i na taj ria= čin nas čvršće vezuje za njegovu sudbinu. Autor je uspeo da se M uskovitlanoj simfoniji „velikog grada, u dimenzijama koje postaju društvene, oseti-.prisustVo mnogih sličnih, poluinfantilnih varalica, koji u grozničavoj frci za životnim uspehom bivaju prignječeni težinom ranijih grehova i prinuđeni da se bore, kao i svi usamljenici, bez izgleda na

uspeh.

Dramaturški prosede uvek je zastupljen dijalogom sa nekom neprisutnom ali faktički aktivnom ličnošću, saučesnikom igre (preko Harija se, na „prime, prikuplja dugovanih dve stotine funti). U fom smislu ovo 1 ne bi bila prava monodrama, Da je to tako, videlo se na kra

· ju, kada se, shodno opštoj struk

turi drame, likovi nekih učesnika moraju i vizuelno konačno pojaviti i aktom fizičkog nasilja samo u retrospekciji dokaza ti i svoju raniju egzistentnost (syejedno što se njima, po uputstvu autora, vide samo noge). Autor je to indirektno i dokazao: on svesno infiltrira u Samijev govorni tok krokije neprisutnih lica i niko ne može

reći da zaista nije video Ališu,

Samijevu zaljubljenu i bespomoćnu devojku ili njegovog bta fa Lou Flermana, dobrog oca ı supruga i uvaženog građanina, dakle, suštu suprotnost bednome Samiju. Staviše, Keni Hjuz spada među autore koji se ne plaše da nekim simboličnim detaljem nagoveste još na počet Ru krajnji ishod drame kao što on to čini sa konjskim derbijein i Samijevim gubitkom u njemu:

KA«

drama baš tako i počinje; sa svršetkom derbija · „započinje druga, mnogo uzbudljivija trka

·sa krajnjim i potpunim Samije

vim porazom, Zanimljiv je au= torov odnos prema svom junaku. Mada svi podaci govore da je Sami Klerman čovek bez skvupula, navikao da podvaljuje i da živi na tuđ račun, nismo asigurni da autor prema njemu ne

oseća nikakvu simpatiju: izves-

na doza infantilnosti u njego-

vom karakteru nagoveštava da

je reč o čoveku koga do izves=ne mere i zabavlja ta uzbudljiva irka, ali i o čoveku Koji, ostavši veliki dečak, nikad nije shvatio suštinu života. Ukoliko je on to u ovim časovima razumeo, finale je utoliko tragičniii.

Režija Vladimira Petrića znala je da iza akademske uzdrža= nosti prikrije svoju nenametliivu ali ozbiljnu intervenciju. Pošto je procenila sve mo-

gućnosti opredelila se za onu „najmanje bleštavu „li umetnički najpošteniju: od-

rekavši se dramatičnosti po sva ku cenu, koju delo pruža na prvi pogled, ona se usredsredila na razotkrivanje humanih vred nosti i građenje unutrašnje dinamike; zato je „Trka“ poprimila prirođu poslednjeg samoispitivanja „svog junaka i njegovog poraznog zaključka (Samijeva asocijacija sa vevericom u „točku). Rad sa kamerama Uudovoljio je zahtevima televizijskog medijuma, kadriranje je nosilo pečat ozbiljne analize, a muzika Mihajla Živanovića doprinosila građenju atmosfere. Milan Srdoč je, časno ulože-

nim naporom, ostvario jedini lik drame na zadovoljavajući način. On nije išao đo vrha

svojih „izvođačkih „mogućnosli: komplikovani lik Samija Elermana zahtevao je neprekidno samokontrolu koja je ovde ponekad izostajala. n i Jovam, MIHAILOVIĆ

biti i

uskoro da odem, ali pre toga moram da ti kažem jednu

i da stvara'novi, lik koji je svako poznavao i koji je svugđe bio aj avog Augusta nije niko poznavao, čak ni vi ia OM

5 August. Pri ı

rijatelji, jer je stekavši slavu postao usamljen.

Dok je sedeo tako, izložen uspomenama hiljađa drugih noći pred ogleđalom, August je počeo da shvata da ovaj život sam. po sebi, ovaj čivot koji je ljubomorno čuvao kao svoj, ova tajna življenja koja je valjda štitila njegov identitet, uopšte nije život, nije u

-«stvari ništa, čak nisen života. Počeo je da živi tek od onoga đana kad

se priključio trupi, od trenutka kad je počeo da služi /u svojstvu najponiznijeg.:Onaj tajni život iščezao je a da on fo skoro nije ni #nao; bio je ponovo čovek kao drugi ljudi, radeći sve nerazumne, beznačajne, potrebne stwari koje su drugi činili — i on je tako bio

· spećanm, njegovi dani bili su puni. Noćas se on neće pojaviti kao - August, širom sveta slavni klovn, nego kao Antoan o kome niko - nije čuo, Antoana su svake večeri primali kao prirodnu stvar zato · što nije imao ni imena ni slave. Pomamni pljesak nije pratio nje· gov izlazak iz arene; ljuđi su se jednostavno praštajući osmehivali -– ne odajući više priznanja njegovoj umetnosti nego što su odavali - zbunjujućoj veštini tuljana. 5

Na ovom. mestu jedna uznemirujuća pomisao odjednom je uskomešala njegove sanjarije. Ranije je nastojao da ovaj lični, prazni život zaštiti od pogleđw gledalaca, Ali šta ako ga večeras

i neko pozna, pozna klovna Augusta? To bi stvarno bila propast!

Nikađ više ne bi imao mira; gonili bi ga od grada do grada, prisiljavali da objasni svoje čudnovato ponašanje, moljakali da zauzme svoje pravo mesto u svetu »edettos-a. Na izvestan neodređeni način osećao je čak da bi ga mogli optlužiti da je ubio Augusta. . August je postao idol; on je pripadao svetu. Ne može se reći kako bi oni daleko išli kinjeći ga...

Začulo se lupanje na vratima. Neko je promolio glavu samo

_ da. bi video da li je sve u redu. Nakon nekoliko reči August je

upitao kako je Antoan. „Oporavlja se, nadam se?“ „Ne“, rekao je onaji drugi ozbiljno, „izgleda da mu se stanje pogoršava. Niko ne zna tačno šta mu je. Možda biste hteli da mu

· kažete neku reč pre nego što se pojavite, a?“

„Svakako“, reče August, „biću tamo za nekoliko minuta“, i

. produži da se šminka,

'Anfoan se grozničavo bacakao kad je August ušao, Naginjući se nađ bolesnikom August je uzeo njegovu vlažnu ruku. „Siroti čoveče“, promrmlja, „šta bih mogao da učinim za tebe?“

Antoan je bezizrazno piljio nekoliko dugih minuta u njega; izgleđao je kao čovek koji se ogleda u ogledalu. August je lagano

' shvatio šta je prolazilo kroz Antoanovu glavu, „To sam ja, August“,

reče blago.

„Znam“, odgovori Antoan, „To si fi,.. ali bi takođe mogao ja, Niko neče primetiti razliku. Ti se velik, a ja sam uvek bio niko i ništa.

„Baš sam o fome razmišljao pre nekoliko minuta“, reče Augus sa čežnjivim osmehom. „Smešno je, je li! Malo masne boje, mehur, smešan kostim — toliko je malo potrebno da se čovek pretvori u nikoga! To je ono što smo mi — niko. I svako u isto vreme. Oni ne pljeskaju nama, već sebi. Dragi moj, moram sitnieu koju sam neđavno naučio... Biti ono što jesi, baš ono što jesi, velika je stvar. A kako to čovek postiže, kako to čovek ostvaruje? ME, to je.najveći trik. To je teško baš zato što ne uključuje nikakav napor. Ne pokušavaš da budeš ni jedno ni drugo, ni veliko ni malo, ni vešt ni nevešt... razumeš li me? Činiš ono što ti dođe na domak ruke. To radiš blagonaklono, bien entendu. Zato što ništa nije nevažno. Ništa. Umesto smeha i pljeskanja osmehuju Be na tebe. Primaš zađovoline male osmehe — samo to. Ali io je sve... više nego što bi čovek mogao da traži. Prihvataš se pr= ljavog posla, olakšavaš ljudima njihov teret. To ih čini srećnim, ali to tebe čini daleko srećnijim, razumeš? Naravno, to moraš da rađiš tako reći neupadljivo. Nikad im ne smeš pokazati kakvo ti zađovoljstvo to predstavlja. Jednom kad fe oni proniknu, jednom kađ saznaju tvoju tajnu, za njih si izgublien. Nazivaće fe sebičnim, bez obzira koliko da si činio za njih, Možeš za njih da učiniš sve —- da se doslovno ubiješ rađeći — sve dok ne posumnjaju da, te obogaćuju, da te obdaruju radošću kakvom ti nikad sebe ne možeš da daruješ.., Pa, oprosti mi, Anfoane, nisam nameravao. đa dugo' govorim. U svakom slučaju večeras ti mene daruješ. Večeras mogu đa budem ono što sam predstavljajući tebe. To je čak bolje nego kad je čovek ono što je — on sam, compris?“

Tu je August zastao, jer đok je izražavao ovu poslednju misao odjednom mu je pala na um genijalna ideja. Ipak to nije bila ideja koju je trebalo saopštiti Antoanu u to vreme i na tom mestu. Bilo je u njoj izvesnog rizika, možda jedan element opasnosti. Ali o tome ne treba da misli. Sad mora da požuri, da je razradi što pre mogne... možđa još noćas.

„Čuj Antoane“, reče on gotovo osorno, spremajući se da ode, „ja ću te noćas zameniti, a možda i sutra naveče, ali posle toga bolje će biti da se pridigneš. Ne bih želeo da ponovo postanem klovn, shvataš? Navraftiću kod tebe ujutro. Ima još nešto što bih želeo da ti kažem, nešto što će te obodriti!“ Zastao je za trenutak, pročistio grlo. „Uvek si želeo da buđeš glavni, zar ne? Upamti samo! Imam jednu ideju, kojom ćeš ti moći da se koristiš, A sad doviđenja, laku noć!“ Grubo je potapšao Antoana, kao da je silom hteo da ga odgurne u dobro zdravlje. Idući ka vratima uhvatio je slabi nagoveštaj osmeha kako se prikrade preko Antoanovih usana. Polako je zatvorio vrata i na vrhovima prstiju izišao u tminu.

Dok je krupnim koracima išao prema velikom šatoru, pevušeći za sebe, iđeja koja ga je obuzela pre nekoliko frenutaka počela je da se jasnije uobličava. Toliko je želeo da ostvari svoj plan da je jedva dočekao znak za izlazak u arenu, „Večeras“, reče sam sebi, dok je stajao obuzđavajući se, „predstavljajću onako kako dosad niko nije viđeo, Pričekajte samo, moji prikani, samo pričekajte dok August počne“,

Doveo je sebe u takvu jarost i nestrpljenje da je, kad se pojavio na svetlosti praćen nekolikim tankim piscima violine, poskakiyao kao mahnit jarac. Od onog trenuika kađ su njegova stopala đodirnula strugotinu to je bila čista improvizacija. Ni o jednoj od ovih obesnih, besmislenih šala nije nikad ranije mislio još manje ih je uvežbavao. Darovao je sebi čistu ploču i na njoj pisao Anfoanovo ime neizbrisivim slovima. Kađ bi samo Antoan bio ovde, mogao bi da bude očeviđac svog sopstvenog đdebija kao svetske ličnosti!

. U roku od tri minute August je bio svestan đa drži gleđaoce na dlanu. A, tako reći, jedva da se i olabavio. „Čekajte, čekajte, moji drugari!“, mrmljao je neprestano đok je poskakivao uokolo, „OVO još nije ništa, Antoan se tek rađa, još nije ni počeo da se bacaka nogama“, · i

Kad je završio uvodnu tačku našao se okružen uzbuđenom

· trupom. Gazđa je bio među njima. Ti mora da si luđ!“, bile su

njegove prve reči. „Da li pokušavaš đa uništiš Antoana?“

„Ne bojte se“, reče August, crveneći od radosti. „Ja stvaram Antoana. Budite strpljivi. Uveravam vas da će sve biti dobro“, «

„Ali već je odveć dobro, zbog toga i gunđam. Posle ove pred-

'stave s Antoanom će biti gotovo“.

Nije bilo vremena da se više govori. Morali su raščistiti arenu Oapc4l na trapezu. Kako je trupa bila mala, svako je morao đa prione. i ;

Kad je opet došlo vreme da se pojave klovnovi prolomio se dugi pljesak. August je jedva promolio glavu, a gleđaoci su počeli da tapšu. „Antoan! Antoan!“ uzvikivali su, trupkajući nogama, zviždeći, tapšući rukama od rađosti. „Dajte nam Antoana!“ '

U ovom delu večernje predstave Antoan je obično imao solo tačku, prilično ofrcanu i kratku, iz koje je poslednji dah invencije ispario pre mnogo godina, Posmatrajući kako se ona odvija iz noći u noć na jedan utvrđeni način, August je često mislio kako bi on kad bi bio primoran da to sam čini izmenio svaki njen delić, Sad je video sebe kako izvođi šale koje je tako često vežbao, ponekad

u snu. U mnogome se osećao kao učitelj koji povlači završne po-

teze na portretu što ga je nemarni učenik napustio. Osim predmeta od originala ne bi ništa ostalo. Počeo je popravljajući tu i tamo, a završio stvarajući nešto potpuno novo,

. (Svršetak u idućem broju)

,