Књижевне новине

i;

išli sve prethodne, | kojima smo se do juče

Godina XII, nova serija, br: 152

Uoči beogradske konfereneije

TIE II TOKIA

VELIKA I ČOVEČANSTVA

OC PRO

E IO Ir marrun

NADA.

Sve dok u #Ččljudima postoji želja i potreba da razgovaraju, da iskazuju svoja mišljenja, pa ma šta mislili jedni o drugima, sve dotle postoji i nađa da se može preći i preko onoga što izgleda meprelazno. Onoga časa kad ljudi više ne žele ili ne= maju šta da kažu jedni drugima, kad svako počne da sumnja da će ga onaj drugi razumeti, kad svako počne da misli da onaj drugi drži nešto · skriveno u ruci, nastaju nevre mena, a nesigurnost nagoni

· ljude da se izopače i postanu

ono što inače nikad ne bi bili. imamo za fo dovoljno dokaza "u najbližoj, prošlosti, mada mo žda i nemamo pravo da fo što se nedavno zbilo nazivamo pro šlošću, jer to na žalost još tra je u nama i mnogih košmara teško da ćemo se do kraja života osloboditi. Oni koji nisu hteli, nisu mogli, a posle ni umeli da govore, da govore kao ljudi, nisu umeli ni da saslušaju drugog i pokoravajući se samo svojim mračnim nagonima, svojoj već pomerenoj prirođi i bili su u stanju da počine one zločine koji su po ·g8nusobi: i po razmerama preva one nad zgra=žali. A danas postoji opasnosti da oni koji su, svako za sebe, sila po onome čime raspolažu i Svi skupa sila po tome šta sve mogu da učine sa ovim SVPMtom, prestanu da „razgovaraju među sobom, da dovedu do ćutanja koje može da dovede do rata u kome i prvi i poslednji put neće imati ko koga da pokopa. .

Strašno je vreme u kome živimo, strašnije utoliko što ose~

.· ćamo kako smo se na to i tak-

vo vreme navikli. Kad bi nekim slučajem oni koji su živeli

.· u malo boljim vremenima pru~-

živeli samo nekoliko današnjih dana, nekoliko nedelja ovoga i ovakvog sveta, oni bi mogli da nam kažu i ono što mi ne zm3Bmo, da nam objasne i ono što mi nismo u stanju da učinimo. Mi, koji smo svašta prepatili, kroz svašta prošli, privikli smo se, na našu nesreću, na OVO vreme koje vlada svetom, na ovu psihozu koju podnosimo da tek ponekad u nekim frenucima do kraja shvatimo gde smo i gde bi smo mogli da budemo. Tek samo ponekad zbog tožša što obavljamo svoje svakodnev ne poslove, što pravimo planove za budućnost i što nastojimo da· živimo da bismo ostvarili +e planove, dokazujući fako a

* nam je kao, i svakom čoveku,

u prirođi da istrajemo i da ose ćamo iskonsku potrebu da bu demo srećni. Ali, to što se OMO nas zbiva toliko je sudđbonosno, toliko se to tiče nas samih, da moramo da budemo prisutni svemu tome makar i bili svesni da ne možemo mirno zaspa ti i mnogo šta što nam je kao ljudima svojstveno učinimo ta ko da bi smo sebe učinili čovečnijim. Svaki dan koj: živimo lj može da, bude i onaj poslednji dan, onaj don kad se smrt DČ može izbeći i sprečiti, i to je ono što: ovaj svet čini lakomim prema svemu Što je Pro lazno, samo zato da se ne 1 pojmilo tragično osecanje pro laznosti. A to tako traje Ve: petnaest godđina, od onoga GOO kada se rat završio i kada 5 počelo govoriti o mogućnoš* iednog novog rata. I svaka %tomska, „hidrogenska ili ma kakva druga bomba koja je eksplodirala bilo na kom mestu ove planete, iako „ nije nikove ubila, · ubija nešto u svakom čoveku, ubija njegovu postoja– nost i stabilnost. Pa ako usled toga stalno BOVOTI da

uvek

se:

se

rat može izbeći, onda je to samo dokaz đa može svakoga časa da se pomuti razum i da se jednim nerazumnim potezom i postupkom zemlja preobrati u ono što nikađa nije bila, da se

izazove katastrofa, čije se pos

ledice ničim ne mogu ukloniti.

U takvim danima koje Žživimo i pred onim jednim danom koji bi mogao da osvane, ovaj istrajni Beogral1 postaie „grad koji može da vrati čovečanstvu onu d#eliku i neophodnu nadu, da još jednom „opomene na veliko preimućstvo govora i razgovora: U njemu će se oku piti predstavnici velikog broim zemalja sa raznih širina i dužina sveta ne samo zato da bi upozorili čovečanstvo u kakvoj se opasnosti trenutno nalazi ne go da bi našli rešenje i izlaz iz te opasnosti. I bez ikakve prepotentinosti, ali sa dovoljno ponosa, možemo da kažemo da je Beograd, građ ove i ovakve zemlje, jedini grad u MEvropi gde se takva konferencija može održati, gde se može započeti, i verujemo, uspešno okončati jedan razgovor koji je danas sve tu neophodan, koji neće biti koristan samo za jednu zemlju niti samo za one zemlje čije će zastave biti pobodene u ovu

zemlju, nego za sve narode, sve

ljude koji hoće da žive i a ostvare one svoje želje koje 3u sastavni deo njihovog života, narode kojima niko nema pravo da oduzme život.

Voditi danas dVvanblokovsku politiku nije sa stanovišta usko nacionalnih interesa | „najkorisnije, nego je u sklopu Ssvetskih zbivanja najhumanije i daleko teže i odgovornije nego ve zivati se za jednu ili drugu Ssilu, odnosno živeti od siline sile. To ustvari znači preuzimanje jedne velike obaveze pred čitavim svetom i u ime čitavog sve fa; to znači lišiti se komoditeta i lakšeg puta, u ime, danas, najvećeg zahtieva čovečan~

Nastavak na 2. strani Dragoslav GRBIČ

BEOGRAD,

Čedomir MINDEROVIĆ

25: AVGUST 196l:;

BLISKOST VELIKOG PESNIKA

Povodom stogodišnjice rođenja Rabindranata Tagore

Blagošloven je onaj čija slava sploatacijom stranaca, učvršćuje

ne zamračuje njegovu istinu. R. Tagore — „Zalutale ptice“

Kontinuitet indijskog kulturnog i literarnog stvaranja sa svim je izuzetan, po dužini tirajanja, u svetu. Nasleđena religio zna literatura predstavlja zajod nički činilac za sve moderne Xe zike. Velika epska dela Mahabarata i Ramajana kao i druga klasična dela čine osnovu literature modernih indijskih jezika. Ona, pored ostalih {iaktora, objedinjuju Indiju, i njihovu Ulogu u tome pogledu teško je ičim umanjiti. I zato se s proce som „muodernizovanja indijske kulture i literature rađa i svest o veličini i značaju kultunog na sleđa prošlosti. Indija ponovo ističe neprolaznu slavu svojih kulturnih tekovina. Duh nacije već probuđen vladavinom i ek-

MARK ŠAGAL: JERUSALIMSKI PROZORI

još više ta svest o velikoj kui; turnoj, prošlosti Indije.

Posle sticanja nacionalne nezavisnosti 1947. indijski kulturni stvaralac i umetnik postaje samosvesniji no ikada do đ\tadu. On traži inspiraciju svestranije, na novijim, životnijim izvorima. A u izvesnim oblastima života, naročito u izvesnim „oblastima kulture, odnosno literature, tia evolucija je tako brza da daje utisak revolucionarnih promena.

Sukobi ideja, „sudari između starog i novog, naoko nevidljivi kao i dramatični, burni — be manentno traju: u Indiji, upore do sa socijalnim sudarima. Ti sudari, prirodno, nisu prestali sa nezavisnošću Indije 1947. utoliko pre što se radi o zemiji sa oko 400 miliona stanovnika, sa tako starom civilizacijom ı takvom istorijom, i ranijom i sa vremenom, „kakva je istorija Indije. ea

Ranije su religiozne . knjige, kao na primer Ramajana, Biblija onog dela Indije koji govoti hindi jezik, bile duhovni vodič kroz život indijskog čoveka. Danas, samo Ramajana nije · dovoljna — čime se dokazuje uza ludnost konservatorskih tendencija izvesnih kulturnih krugova. Isto tako,'s druge strane, u !iteraturi na primer, nije dovolina ni kKlišetirana, pragmatičika formula „socijalističkog realizma“, i to već davno. Život se u Indiji menja i u svojim osnovama i u tempu. Pri tome, trceba stalno imati na umu da tc nije u pitanju samo oblast hin di jezika iako ona obuhvata oko 150 miliona ljudi, nego su u pitanju i milionske oblasti „bengali, na kome, je pisao Tagore, pa zatim takođe milionske jezičke oblasti urđu, telugu, tamil, malajalam, gudžrati, mar3ti, pendžabi, orija, kašmiri, kanadu, asami i sanskrit, pored engleskog, na kome se stvara takozvana indo-engleska literatura, koja je takođe jedna od mnogih kreativnih manifestacija indijskog života i jedna od vrlo značajnih komponenata indijske savremene ku:iture.

medijum, ima svoj naročiti zna

čaj kad je reč o povezivanju in · dijske literature i kulture

sa ostalim kontinentima, sa kultu-

· rama i literaturama vanazijskih

zemalja. :

U takvoj je duhovnoj klimi nastao i veliki stvaralac R. '"Tagore. Ime R. Tagore vrlo je poznato u Jugoslaviji. Poznato je, pre svega, iz njegovih mnogih „dela

ha i esejiste Buda Indo-engleska literatura, kab, e O oiita. BHMadova

koja se u Jugoslaviji prevode već decenijama, iz mnogih eseja i članaka koje su o R. Tagori objavili naši autori, a i iz činjenice da je veliki indijski pes nik i boravio u Jugoslaviji. Činjenica da je R. Tagore boravio u Jugoslaviji, da naši pisci i danas, evocirajući svoje uspomene i značajne susrete, mogu da lično govore i o Svojim Susretima sa R. Tagorom, učeami kom kongresa Pen klubova u Dubrovniku — našem „odnosu prema R. Tagori, našem odnosu prema Indiji daje jedan naročiti, rekao bihb- skoro ijntimsn vid i značaj bliskosti.

Proveo sam izvesno vreme zemlji R. Tagore, Indiji, i u njegovoj užoj domovini — Ben galu. To mi je ogromno pomog "lo da još više, još neposrednije shvatim veličinu R. Tagore, koliko je njegovo svestrano stva ralaštvo izraz #dieličine indiiskog kulturnog stvaralaštva Uuopšte i koliko je R. Tagore In-

dija — Indija od juče, danas i sutra; Indija, ali istovremeno 1 svet, čovečanstvo — juče, čove-

čanstvo danas, čovečanstvo su

tra.

· Na. tako značajnu godišnjicu, godišnjicu „rođenja R. Tagore, čijoj se proslavi jugoslovenski pisci, jugoslovenska kultura uopšte priđružuju sa spontanošću nastalom na osnovu dugotrajnih i dubokih veza, taj mo tiv — motiv čovečanstva i ČOvečnosti, oživljuje sa naročitim intenzitetom.

„Stvarajući ponovo našu epiku, Tagore nam donosi nov, u većoj meri zapadni humanizam. On je taj koji je učinio da bogata crvena krv mlade Evrope poteče venama naše literature, kroz naš život i našu „misao, kroz naš drevni „smireni svet. Zahvaljujući njemu mi se u evropskoj literaturi „osećamo kod kuće, kao da ie Bengal deo Evrope. On nas je učinio, po prvi put obosle našeg klasičnog doba, građanima sveta“.

·Ne mogu da se ne dSsložim sa ovim idejamn mog prijatelja, cenjenog bengalskog pesniBozea. Ali bih odmah hteo da dođam da je R. Tagore, otkrivajući Ia diji Evropu, istovremeno otkri vao i Evropi Indiju. Tagorina dela, širom HEvrope, širom Jugoslavije, ogromno su doprinela da se približe dva sveta, Tstol i Zapad. Uloga R. Tagore u toj velikoj kulturnoj i društvenoi misiji koja se u Tagori javila organski, u neođoliwom stvara lačkom impulsu genija koga mo že da rodi samo epoha, samo

jedan prelomni vek istorije 95 večanstva, zaista je izuzetnm. Kulturne veze „među nacijama, među narođima su najplemeniti je, najdublje i — najotpornije. Te veze Istoka i Zapada, za kO je imamo da zahvalimo i R, Ta gori, bezbrojne su.

Imao sam sreću da prisustvu jem u Delhiju predstavama ka! kutskog teatra „Bohu rupi“ ko me je na čelu još jedan moj prijatelj iz Tagorine uže domo vine, pisac, režiser i glumac Sombu Mitra. U toku predstave komada „Raktakarabi“ („Cr-

veni oleandri“) u meni je sv” više oživljavav stvaralački lik velikog čehoslovačkog · pisca~

humaniste Karela Čapeka, čija sam pozorišna dela gledao runije. U Tagorinim „Crvenimni oleandrima“ kao da se žzbivao jedan hemijski, ili bolje reći alhemijski prosec mueđuuticaja duha i, na kraja tog procesa, nastajanje novih kulturnih i hu manističkih viednosti uopšte. Prepoznavao sam i sve intenziy nije osećao Evropu u potpuno indijskom ambijentu i idejama, i taj doživljaj će mi ostati kao jeđan od najinteresantnijih, najdublje, najintimnije doživlje nih primera velike lepote i velikog značaja zbližavanja kultura sa istovremenim „prazvija~

'njem svih stvaralačkih potenci-

jala njihovih posebnosti i snmorodnosti. U „Otkriću Indije“ premijer Neru je pisao:

indijski

„Mi ne moramo da napuštemo5 Indiju da bismo tražili prošlost. Ako iđemo u druge zemlje činimo to da bismo tražili sadašnjost. Ne činiti to — znači zaostalost i propadanje. Život postaje sve više internacionslan. U takvoj situaciji mi treba da putujemo, da se susrećemo sa drugima, da učimo od ni i da ih razumemo. Aii stvarui internacionalizam nije nešto bež korena. On izrasta iz nacionainih kultura i može da se razvija samo ako je zasnovan na slobođi, jednakopravnosti i iš-. tinskom internacionalizmu, „Mi

Nastavak na 2, Strani

VINJETE U OVOM BROJU ~ . IZRADILA OLGA JANČIĆ

ea „Ć.

+ UDAM,

,)

~ {