Књижевне новине

U JI OOUR

· U središtu svih Poperovih metodoloških istraživanja stoje dva osnovna problema: problem razgraničenja · nauke i metafizike (ili, opštije, lažne nauke) i problem indukcije. Na osnovu rešenja do kojih je došao ispitivanjem ovih problema, Poper nastoji da izvede sve konsekvence

u odnosu na niz drugih spornih pitanja naučne metodologije.

Problem razgraničenja nauke i metafizike treba brižljivo razlikovati od jednog drugog problema kome su logički pozitivisti posvetili veliku pažnju ( a koji je Poper okarakterisao kao lažan problem) — od problema značenja. Dok je ovaj poslednji proizišao iz uverenja da se zadatak filozofije pre svega sastoji u aktivnosti logičkog · razjašnjavanja smisla naučnih iskaza, koja bi trebalo da omogući odstranjenje svih metafizičkih primesa iz nauke i utvrdivanje granice između smisla i besmisla, to jest, rzmeđu iskaza u kojima se javljaju reči čije se značenje može definisati i lingvističkih konstrukcija u kojima se operiše rečima koje ne znače ništa, problem razgraničenja nauke i metafizike nije ni».a drugo nego pokušaj da sc (što je mogućno jasnije) povuce; linija između iskaza ili sistema iskaza empirijskih nauka i svih drugih iskaza, bez obzira na io - da li su ovi iskazi religiozne, metafizičke ili prosto pseudonaučne prirode ili, ako se tako hoće, da se obeleži granica unutar smisaonog jezika, a ne oko njeg3.

Kao što je dobro poznato, kri= terij koji su pozitivisti uveli da bi rešili problem značenja je kriterij verifikacije. Shodno Vitgenštajnovu snavatanju, koji je prvi izneo glavne tačke iogicio-pozitivističke orijentacije, svi legitimni ili smisaoni stavovi bili bi funkcije istine elementarnih (ili &tomskin) stavova koji opisuju „atomske činjenice“, to jest, Ččinjenice koje se u načelu mogu utvrditi pomoću posmatranja. Ili, drugim rečima: za razliku od elemenvarnih stavova koji opisuju Jedno mogućno činjeničko stanje, dakle, ne samo ono što jeste „predmeL posmatranja, već .i.ono Što pod izvesnim uslovima, može biti predmet posmatranja, svi oslali stavovi imaju smisla samo ukoliko se mogu svesti na elementane stavove ili ukoliko mogu biti izvedeni iz ovih. Dosiedno tome, oni iskazi koji ne zadovoljavaju ovaj zahtev bili bi prosto besmisieni ili lažni stavovi. Mada Je kriterij verifikacije, pre svega, zoamišijen kao kriterij znaćenja, Vitgenšiajn i njegovi sled benici su nastojali da pomoću njega odrede i granice između nauke i metafizike: stavovi koji spadaju u nauku bili bi, naime, upravo oni stavovi koji imaju smisla i koji se mogu verifikovati pomoću ejementarnih stavova, a svi ostali ili besmisleni iskazi spa dali bi u metafiziku.

Nasuprot ovom shvatanju, Poper je upozorio na to da kriterij verifikacije nikako ne :nože biti uzet kao kriterij za razgra= ničenje nauke i metafizike., Ovo zbog toga što nijedna naučna leorija ne može biti izvedena ız stavova koji opisuju neko činjenrčko stanje: zajedno 5 metafizičkim iskazima, ovaj kriterij isklju čuje, u stvari, iz nauke i sve ono što je za nju karakteristično, to jest, naučne zakone, jer ovi uvek, prevazilaze iskustvo. Umesto pozitivističke dogme o značenju, Poper je stoga predložio kKriterij falsifikacije (criterion of falsifiability) kao pravilo za razgraničenje. U skladu s ovim kriterijem, iskaz ili sistem iskaza koji ne može biti falsifikovan nije besmislen, već prosto ne spada u oblast empirijske nauke: jedan iskaz saopštava nešto o empirijskom svetu samo ako je u stanju da se sukobi s iskustvom ili, ·'tačnije, samo ako je moguće Dbreduzeti „sistematsko empirijsko proveravanje onoga što se u njemu fvrdi, a koje može da dovede do njegovog opovrgavanja.

Problem indukcije stoji u neposrednoj vezi s problemom razgraničenja između nauke i metafizike. Najgrublje rečeno, problem indukcije je nastao usled jedne naizgled nerešive protivrečnosti: a) činjenice da se u nauci samo na osnovu rezultata posmatranja i eksperimenta može doneti odluka o tome da li će neki iskaz ili sistem iskaza biti prihvaćen ili odbačen, i b) otkrića da je svaki pokušaj da se neki opšti iskaz opravda počinjem. ma posmafranje i eksperimen i neosnovan, jer ma koliko velik bio broj slučajeva u kojima Je utvrđena veza između dva obeležja, nema razloga da se veru-

KNJIŽEVNE NOVINE

POPEROVO RAZGRANIČENJE NAUKE I METAHZIKE

je da u sledećem slučaju nećemo nači jedno obeležje nezavisno od drugog. od Hjumova vremena (koji je prvi jasno pokazao neo. snovanost induktivnog zaključka), ovaj problem je stalno mu-– čio filozofe, naročito one koji su smatrali da je glavni zadatak filozofije da nađe neko opravdanje naučnih uopštavanja i naučne aktivnosti. Posle prvih uveravanja da naučni zakoni nisu ništa drugo nego „pravila za transformaciju stavova“ ili,. drugim rečima, posebna vrsta lažnih stavova, pozitivisti su sa svoje strane zaključili da je u nauci izvesnost nedostižna, pa su zbog toga uložiti sve svoje snage u razvijanje teorije verovatnoće, u nadi da će tako moći da pokažu da su izvesne naučne teorije verovatne u vrlo visokom stepenu.

Poper je i ovđe odlučno udario drugim putem. Po njegovom mišljenju, u nauci uopšte nema mesta za induktivno zaključivanje. Naučni metod sastoji se u postav ljanju izvesnih hipoteza i njihovom proveravanju, koje je pre svega ozbiljan i, ako se tako može reći, nemilosrdđan pokušaj da se one falsifikuju. Ukoliko izdrže ovo proveravanje, hipoteze se uključuju u korpus prihvaćenih naučnih teorija; ukoliko su, pak, pritom opovrgnute, one se odbacuju, i na njihovo mesto dolaze nove hipoteze. Na osnovu posma– tranja i eksperimenta ne može se, dakle, zaključiti ništa o tač“ nosti jedne naučne hipoteze, već samo o njenoj lažnosti. A ovaj zaključak je čisto deduktivan. Osnovni razlog Poperovog insistiranja na tome da empirijski ntavovi mogu biti samo falsifikovani, a ne i verifikovani, vrlo je

su između opštih i pojedinačnih (ili osnovnih) stavova. Nijedan konačan broj pozitivnih slu čajeva nije u stanju da do Kraja potvrdi osnovanost nekog opšteg iskaza: iz proste činjenice da su Sve dosan viđene pojave jedne vrste koje imaju jedno obeležje imale i neko drugo obeležje, ne proizilaz. da je to slučaj i kod svih po-

java iste “Vrste. Ali samo jedan jedini „negativan „slučaj, koji pokazuje da pojava koja

proizilazi da je to slučaj i kod svih pojava iste vrste. Ali samo ima prvo obeležje nema i drugo, dovoljan je da do kraja Opovrgne osnovanost iskaza u bpitonju.

Bmpirijski sadržaj jedne naučne hipoteze zavisi od toga koliko je ona izložena opasnosti da bude opovrgnuta. Ukoliko ic polje iskustvenih mogućnosti s kojima može doći u sukob šire, utoliko hipoteza ima više empirijskog sadržaja ili, drugim rečima, utoliko više govori o svetu iskustva. Hipoteza koju je lakše falsifikovati, isključuje (ili zabranjuje) mnogo više logički mogućnih pojava, nego ona koju je teže falsifikovati, mada klasa zabranjenih pojava ni kod ove poslednje ne sme biti prazna (jer u suprotnom hipoteza ne bi imala empirijski karakter). Cilj nauke je da stvori takve teorije koje su vrlo bogate empirijskim sadržajem, fo jest, koje na vrlo

JANEZ SOLE: CRTEŽ

tim da postigne što viši stupanj verovatnoće. Verovatnost jednog iskaza stoji u obrnutom odnosu prema njegovom sadržaju, prema

njegovoj eksplikativnoj snazi. Je~.

dna hipoteza može biti vrlo verovatna prosto zbog toga što ne tvrdi ništa o svetu iskusiva, ili sasvim malo. „Najbolje su one naučne teorije koje imaju najviše empirijskog sadržaja, koje najviše objašnjavaiju, i za xoje se, prema tome, mora reći da su naimanje verovatne teorije. Razume se, to nikako ne znači da naučne teorije ne mogu biti manje ili više osnovane, odnosno potvrđene, Stepen potvrđenosti (degree of corroboration) jedne hipoteze zavisi od broja i oštrine pokušaja koji su pr'duzeti s ciljem da se ona Opovrgne, ali koji nisu urodili plodom. Međutim, „okolnost da je neka hipoteza izdržala sva dosadašnja proveravanja, ne ovlašćuje nas da pretpostavimo da će ona to i ubuduće uvek moći. Zbog toga u

LIRIKA

'

U PREVODU SAVREMENA

HOLANDSKA POEZIJA

J :

HANS LODAJZN

VEČE ROD MERILOVIH

leže ma dušecima

žuđeći za stolicom,

kad se vet sati približuje } kokteli su spremni.

ODO oni misle za sebe :

da li je ovo posle podme kada mali mamofon pemi Stravinskog

ili Malu svitu od Rusela.

gospođa stiže kući napolju je hladno sneg je bio ČUDESAN

za” gosti nisu, stigli ipak evo movina.

čekaju da posle podme prođe siamo posle podne rađije je veče evo gostiju skinite kapute poljupci u obraz, DRAGA MOJA o sjajno koktel je wotov.

ovde se svet vidi kao da se gleda Kroz sočivo maočara maopako ili kao maslina u maloj čaši.

oni lebde u važduhw

smeju se čaše im, prazne

sat ž»uoni sa smehom opeYa

je bila APSOLUTNO BOŽANSTVENA.

on se zadržao medelju đamna na Židu

a oma je otišla ma jedremje sa Koktoom kad, am, ono, mešto pokazuje

mesec se krije pod cveće

cale one bele oblake famo brema planini ono mist. oblaci ono su

beli golubovi što se jate oko gnezda

i da li je koktel blaži...

REMKO KAMPERT

HLADNOČĆA

Zima se mpribližuje. Osećam to u vazduhu i u Yečima kojima se služim.

jednostavan: između verifikacije i falsifikacije postoji asimetrija

koja ima osnov u logičkom odno- je verovanje

INOSTRANE TEME

precizan način govore što više o 1 stvarnosti. Ali upravo zbog *oga, Je Svako zaključio je Poper, da nauka teži za

nauci nema konačnrh rešenja, već

saznaje provizorno i

podložno stalnom proveravanju. dr Mihailo ĐURIĆ

neosnovano,

Pesnici i romansijeri” ŠEMA savremene Holandije

Za sve sem za nekoliko miliona stanovnika Holandije književnost te zemlje je zatvorena knjiga; činjenica je, međutim, da ona postoji i, štav.še, da je tesno povezana sa onim što se u današnjem svetu piše. Susret sa savremenom holandskom literaturom donosi sobom mnoga iznenađenja i Džejms Brokvej, Englez koji već dugo godina živi u Holandiji i radi kao Kknjiževni krit.čar, otkriva u jednom napisu to nepoznato područje savremene evropske literature. Estetska revolucja holandske proze i poezije nastala je kao posledica političke, društvene i političke situacije. Ona nije planirano čedo nekoliccne vodećih pisaca, nego što se javilo nepozvano i neizbežno. Neutralizam -— ali ne samo politički — za uvek je mrtav. Kosmopolitske crte posleratne književnosti Holandije, njen svesnć antiprov“noijalizam u stvari su posledica rata.

Pesnici „eksperimentalisti nisu nameravali da osnivaju školu, ali njihova poezija ipak ima dosta zajedničkih crta: ona je „primitivna“, „praracionalna“, „antiintelektualna“.

Hans Lodaijzn (1924–50) bio je preteča koji je, možda nesvesno, otvorio put novoj poeziji. Mada je prerano, tragično umro, njegova poezija je veoma popularna. Izdvojenost od sveta koju je zastupao ima korena u njegovim sopstvenim psihološkim problemima, ali je on svoje sopstvene probleme uspeo da uopšti M: svoju zbirku „Unutrašnja scena duše“ učini svojesvojnom. U njoj je on izrazio svoju žudnju za svetom koji bi bio mudriji, bogatiji i tananiji od onoga u kome je živeo. U njegovom odbacr.vanju spoljašnjeg sveta nema ničeg agresivnog. Želja za izmirenjem je sve što on traži. ı

Pesnik Remko Kampert (1929) mnogo je slobodniji u odbacivanju toga sveta. Oslanjajući se na nadrealiste on piše daleko gorče pesme. One su pune rainih uspomena iz rane mlađosti. Svestan je sivila i društvene nejednakost. i u seksu nalazi utočište bežeći iz sveta u kome je nezadovoljan. U pesmama te vrste njegova poezija nije „hladna i samrina, puna zimskih reči“.

Sve ovo važi i za Hansa Andreusa (1926), čija se prva zbirka, sa pomalo nadrealističkim naslovom „Muzika za naizgled Žživotinje“ pojavćla 1951. U ovoj zbirci on govori o ljubavi kao nečemu iza čega se krije deziluzioniranost i smrt. Docnije se ton menja, mađa je još uvek svestan svoje usamljenosti i osećanja neverice u ljude oko sebe. '

Lucebert (1924) se može posmatrati kao prvosveštenik celog tog pokreta. U eksperimentalističkom pokretu widl „efektivnu sliku slobode“ i „revolucionarne snage“ i insistira na odbacivanju svih ustaljenih formi. On smatra da u naše doba lepota ne ublažuje ljudska o-> sećanja. nego ih plaši. Sklon je, u svojim bujnim stihovima, igri reči, najčešće neprevodi-

voj.

I romanopisci posleraine generacije su glasnici opšteg protesta Hari Muliš (1927) objavio je nekoliko romana, pripovedaka i jednu dramu („Hronika o jednom jeretiku“, 1960). Njegovo delo je agresivno, provokativno x često pomamno fantastično, ali sve na jedan posredan način. Sami naslovi dosta govore o njegovom karakteru: „Cına svetlost“, „Kamena ložnica“, „Čudo“.

Junak romana „Večeri“ Van het Revea, Fric van Egters, zavađen sa sredinom u kojoj živi, sa roditeljima, pun je patoloških crta. Njegov humor je sardoničan « sadističan i on ga ispoljava sejući seme nelagodnosti u ljude. Van het Reve u svom delu ne priča priču, Ono je puno ponavljanja i trivijalnih anegđota Koje stvaraju almosferu opsesivne dosade. Junak romana je opšti negator koji odbacuje sve, ništa ne priznajući. U njemu je sjajno prikazano raspoloženje mlade holandske generacje u Dposleratnim godinama. Pošto je kritika ovo delo dočekala sa neodobravanjem i pogrešnim +tumačenjima pisac se zarekao da će pisati samo na engleskom i zaista je objavio zbirku Kkratkih priča „Akrobata“ na engleskom jeziku. Međulcm, promenio je odluku i nedavno je napisao dve drame: „Morlandova kuća“ i „Kapetan Kenedi“.

Prvim „romanom ·„Akacijeve suze“ (1949) V. F. Hermans (19921) je izvršio napad na sva moralna načela holandskog društva koja, po njemu, predstavljaju zavesu za sakrivanje prave ličnosti. U sledećem romanu „Uvek sam u pravu“ priča istoriju jednog holandskog vojnika koji se vraća iz Indonezije, gde se već pokazao kao buntovnik, i pristupa novoj revolucionarnoj partiji; razočaravši se u nju bmma unosan posao od jedne osobe koju prezire, radeći protiv svoje savesti. Koliko god ove dve knjige bile protivurečno tumačene i različito dočekane Hermansov najnoviji roman „Damoklova mračna soba“ (1958) primlien je od svih kritičara kao majstorsko delo. Henri Osevout, bedni duvandžija, radio je tokom rata za holandski pokret otpora i učinio nekoliko zločina, po nalogu jednog čoveka, Dorbeka, koji mu je neverovatno sličan. Krajem rata se otkriva da je Dorbek radio za Nemce. On je, međutim, nestao i saveznici hapse Henrija. On pokušava da dokaže ko je i za koga je radio ali sticajem nesrećnih okolnosti ne uspeva, U stanju delirijuma pokušava da iziđe iz zatvora i stražar ga uk/je. Glavni smisao i vrednost ove gorke, cinične knjige leži u njenom simboličnom značenju, u mnogostrukosti i raznolikosić simbola. u Hermansovom napadu na pojam heroja i nerealnu razliku koja se pravi između krivog i pravog.

Raspoloženja mladćh: holandskih pisaca su

mračna, njihove rane su duboke i teško se le- |

če. Da li je to prednost ili poteškoća kađ je pisanje u pitanju to je, po mišljenju Džeimsa

Brokveja, druga stvar. | JP.

:Bo.oou „ul primiču svome kraju.

Sve postaje jasnije: možete viđehi do samona kraja ulice. Reči nemaju kraja.

Bliži sam

istini u decembru

mego u julu. Pesnik sam, izgleđa, milošću kalendara. Ali se gradovi, a me reči,

Da je samo megde.

leti i zimi, zvezda jedna sjala, prosipajući wvatremu, belu svetlost. Kažem vezda. ali moglo bi to bifi bilo šta. Sve dok plamti

i pruža toplotu Yečima.

AL. ja me verujem

u takvu žezdu, još manje

iu zimu. U reči

moram, da verujem. Ipak ko može to da čini? Ja sam glas, hlađam i samrtam,

pun zimskih, reči.

ŽIVOT SA TOBOM

Zažaremw od glave do bete

kao da sam bičevam

i milovam, i suncem i burom.

Kako me ispunjavaš, slatka kišo, kro» moja dva uha

dok. me postamem, UT

što cepti od ljubavi.

Kao priče koje su me prožimale ježoy, kad sam, bio dete,

ceo moj svet si uzdyvmala:

u Šumi je požar

i mi otvaramo domove svoje

ti plamemu mom ja plamenu tvom,

HANS ANDREUS IGRA

Ko zna za igru deteta i žeme

dete i žema traže bledoplabo |

ali dete mnmalazi bledosivpo a žema bledoriđasto i dete je žena a žena ije dete.

Ko zna za igru deteta i žene

dete i žema traže svetlocrveno

ali mi dete wi žema me malaze crvenilo koje. traže i dete i žema zajedmo malaze smrt.

LUCEBERT *

Odvijam, malu evoluciju,

Odvijam, divnu malu evoluciju | Nisam, više od zemlje i ] Od vode sam pohnobo. vi

Na svojoj glavi nosim, zapemušame belce j : :) U svojoj plavi nosim, leteće uivaYe i |

. Na mojim, leđima počiva sirena, i Na mojim, leđima počiva wetar . Vetay i sirena pevaju ši Zapenušani belci mjište u Leteće utvare padaju ; |

I padam i mjištim, i pevam. ;

(Preveo Dušan PUVAČIĆ)

Odvijam, divnu malu šuškabu revoluciju | ) |