Књижевне новине

SREO BROJE i Šo.

TRAGANJE ZA POEZIJOM

(BOŽO MILAČIĆ: „VRIJEME ! POEZIJA“, NIP, ZAGREB 1961)

Pre pet godina objavio je Božo Milačić svoju prvu knjigu kritika „Suze i zvijezde“. U tim svojim „književnim „razgnvorima“, kako je sam nazvao svoje kritičke napise, on je analizirao dela deset savremenih srpskih i hrvatskih pisaca. U svojoj novoj knjizi „Vrijeme i poezija“ košu je štampao isti izdavač i isti slikar (Miljenko Stančić) ukrasio portretima pisaca o kojima Milačić raspravlja, nalaze se napisi o delima deset drugih pisaca. Skoro sva razlika je u tome što među piscima o kojima sađa Milačić piše ima i pisaca koji pripadaju prošlosti i čija je vrednost već odavno utvrđena (Bora Stanković, Vladimir Vidrić, pa i Dušan Vasiljev i Rastko Petrović). I kao što se u njegovim kniiwama skn= Yo ništa spolja nije izmenilo, ta= ko se skoro ništa nijie izmenilo ni u njegovim shvatanjima i nje= govom načinu pisanja. Milačić očigledno nije kritičav koji se me= nja, izrasta i sebe nadrasta. On je bio i ostao ljubiteli književnosti koji piše metođično i s G= duševljenjem i tako malo oomalo uvećava svoj kritičarski opus.

Ova činjenica nije bez značaja za·naš stav prema njegovom ra= du. Milačić je skroman i ozbilian poslenik na prezentiranju i sna= liziranju književnih dela. On, izgleda, nema velikih ambicija. On piše o poznatim piscima i skoro sva njegova Kritika se svodi ma ukazivanje na lepa mesta u de= lima tih poznatih pisaca. Ne ocenjuje nove pisce i ne bori se za određeni estetičxi ideal. I ne piše sa stanovišta iedne određene Kri= tičarske metode. Ni niegov izboP me pokazuje jedan određeni stav ili favorizovanje jednog vida knji žševnosti. On s podiednnkom pažnjom prilazi starim i novijim piscima, pesnicima i pripoveda= čima, muškim piscima i ženama — viscima (u njegovoj drugoj Knjizi nema nijedne žene — Dpisca, ali je u prvoj knizi bilo tri žene). I, što je najvrednije, Milačić 8 podiednakom ljubavliu i obaveštenošću, prikazuje dela i srpskih i hrvatskih pisaca, Može se zapaziti da je Milačić dosad mimoišao samo kritačare i esejiste. Možda zato što uviđa dn za taj posao nije dobro opremljen ili to ostavlja zn docnije.

Uprkos metfodičnom ·pristupu kritičkom poslu, izgleda da Milačića vrlo često izvesnim piscima privlači neki slučajni povod, On piše o Vidriću verovatno stoga što je otkrio interesantnu recenziju o Barčevoj knjizi, koiu je pisao Mile Buđak u duhu svojih šovinističkih ideja. Day piše o Vasiljevu očigledno ga je podstskao

Verdianijev prevod njegovih pesama na italijanski jezik i otkriće ovog prevoda na Siciliji. O Da viću je svakako poželeo da piše pročitavši njegov članak u „Borbi“ povođom spuštunja sovjetske rakete na Mesec. A svu je prilika da je Deđinčev zap:s o letovanju ı Budvi 1922, godine iznedrio u njemu želju da piše o Rastku Petroviću. Slučajan povod je kod Milačića jači pokretač od osećanja simpatije ili antipatiie, kojima se kritičari obično rukovode. Neslučaini su svakako samo povođi

iedne sasvim izuzetne vrste: Mi-.

lačić s najviše toplin= piše o piscima čije je stvaralnštvo inspiri-

epmo njegovim zavičajem: otuda,

interesovanje za Dedincn kao pe> snika Crne Gore, za Mihaila lLaličn i za Rađoniu Vešovićn. Ponekad, Milačića podstiču i drugi povođi, izvesni protivstavovi prema postojećoi kritici o pojedinim piscima. Tako ie na etoiao da pobije Škrebovo shvatanje Vidrićeve lirike i da pctisne Skerlićevo delimično nerazu> mevanje dela Bore Sfankovića. Takvi protivstavovi su mnogo O» pravđaniii povođi za pisanje kritika i uslovliavaju bolie rezultate. Iz tih protivstavova Milačić izvlači neke zakliučke hoii su nesumnjivo vredni za kritičko raščišćavanie nekih spornih pitania naše ranije kritike. Tako, pišući n Vidriću, Milačić :soravlia iedno TĐarčevo nerazumevanje, koie istcvremeno opravdava okolnostlima u kojima 1e on ređigovao svVO> Tu stuđiiu o Vidriću, a povodom

Stankovića ispravlia strogu Skerlićčevu ocenu „Božiih ljudi“. O Ru stku Petroviću piše prvi put u svetlu saznanja koja mu pruža nedavno objavljen roman „Dan šesti“, tvrđeći da je to delo donelo presudno jskustvo MRastku kao piscu. A delo Borivoja Jev=tića, jednog od naibolih movšiijh bosanskih pripoveđačn (uz Samo= kovliju), s pravom izvlaći na sve= tlo dana. To nisu nikakva otkri> ća, ali uspostavliaju izvestan ba> lans u našoj savremenoj kritici, što je od nesumniive koristi.

U ovoj drugoi Milačićevoj kni= zi nema jedinsfvehog pDlann nj ie dinstvenog pristupn u trefiranmiu poieđinih pisaca. Cini se ds Milačić piše svoje kritike po jednom slučainom redu, odnosno prema tekstovima koji privuku niccovu pažniu ili mu se svida. Omširni c·tati čine da se skoro znaboravi linija kritike, a ahaliza navedenih stavova se umnoso5me svođi na preoričavanje i povremmme a> sociiaciie, koie su obično u vezi s ostalim delima istoga pisca. Milačić je isuviše vezan za tekst o kome piše i, uglavnom, za ono

što je u tom tekstu dobro. Nema kod njega dovoljno kritičke oštrine ni zapažanja slabosti dela. Milačić se uglavnom oduševljava tekstovima koje navodi i numstoji da i čitaocu pokaže kako su ti tekstovi lepi. Ali on ne ide u e= stetsku analizu i ne hvata ključne tačke i težišta xnjiževnog sta va jednog psca. Po njemu, vredđnost. treba samo osetiti, i sam osetiti. Milačićeva analiza se, u poslednjoj instanciji, svodi na povezivanje ambijenta koje su pisci pri kazivali i njihovih dela (naroči= to dela Stankovića, Jevtića, Dedinca, Lalića) i tek tu i tamo ukaže na neke njihove misaone preokupacije, ali ono što po nje>

nim književnim poslovima, a o-

bično se osvrće samo na jedan –

deo njihove delatnosti. Iz njegovih eseja ne vidi se da je Rastko bio pesnik, da je Vasiljev bio i prozni i dramski pisac, da je Davičo prevashodno pesnik i da su Stanković i Jevtić bili i pisci dra= ma. (To se vidi samo iz popisa dela ovih pisama na kraju knjige). Preuski su, dakle, ovi eseji po širini zahvata. Može li se govoriti o Daviču kao romanopiscu n da se ne piše o njemu kao pesniku, pa i kao o esejisti, ili đa se govori o Rastku kao prozaisti ı da se ne analizira njegova lirika? Takvo seciranje jednog čoveka dozvoljeno je i korisno na hirur= škom stolu, ali ne u kritičarskoj studiii, gde se uvek sveti svaka mahnjkavost. Stosa se, na Kkraiu krajeva, kod Milačića sve ispiti=

vanje svodi na jednu relaciju: na ·

odnos sredine, i to prirodne sredine, i pisca, koji ie neka vrsta slikara te sredine. Ukazivania na neke stiglske i tematske sličnosti s drugim piscima vrlo su refka (mislim da ih nema više od tričetiri) i nisu ni dobra ni uverlilva (naročito jie slaho traženie po> rekla Dnvičovog Rsavca i Nere=> kave u Andričevom Rzavu i Varoši na vod:).

Različitih temntskih obima. Milačičevi navisi su i Vrlo rnznovr=

sno intonirani: nanis o Vidriću ie ·

\ intoniraem kao istraživački rad, čla

mu čini osnovne i glavne vređnosti literature to je samo — poezija. U svojim kritikama on. ne= prekidno traži poeziju i pokazuje je u nizu neposrednih indikacija, uvek na primerima. Njegova kritika je neka vrsta stilističke ili filološke kritike koja nastoji da ispod reči i fraza otkrije blago poezije. (Stoga bi samo drugi deo naslova Milačićeve knjige bio o=> pravdđan). Ali je to, kao što je o= bično sa ovom vrstom kritike, kri tika koja se po pravilu ođuševljava i koja traži da se i drugi oduševljavaju. Jedini izuzetak u ovoj knjizi predstavlja, čini mi se, kritika Davičovih „egzibicija“ i „prskalica“. koia Milačića pri= kazuje kao pristalica klasične jasnoće: i jednostavnosti. Ali, u ce» lini, i ova je kritika pozitivna, jer je i Davičo nesuminjivo pesnik, te zadovoljava osnovtm: kriterijum njegove kritike.

Tesno vezivanje Milačića za tekst koji kritikuje, učinilo je da svi njegovi napisi, izuzev onaj O Viđriću (ali to verovatno, zahva-– ljujući činjenici da je Vidrić ob= javio samo 27 pesama), nepotpuni eseji o pojedinim piscima. Na ne= sreću Milačić je odlučio da piše o piscima koji su se bavili raz=

PROBLEMI POZORIŠNE

KRITIKE

(ELI FINCI: OD ŽIVOTA“, II, „PROSVETA“ BEOGRAD 1961)

„VIŠE I MANJE

nak o Stankoviću kao iedna mala evokaciia, a esei o Jevtiću kao ukazivanie na iednu znpčainu a po malo zanemnrenn knijiževnu efzistenciiu. Ali u toi raznovrsnosti intomaciie ima nesumniivih vređ= nosti, naročito u detaliima. Jedan od naiboliih đetalia ie svakako mali esej u eseiu o ženskim likovima u Davičovim romamima. U celini naiviše vredi esei o Mihalu T,nliču, koii je, možda, naibolie što je dosad naoisano o Ovom piscu. Tako je i tai esei ne= potoun (nema u niemu analize T.alićevih pripoveđaka i nierovog poslednieg romana „Hnika“), on je, nema sumnie, i naibolje što je Milačić namisno. Jeđino u Ovom eseju mslazi-se. pored n'kn navoda i anliza. čitava. pregrši zapažania, od kojiih su neka i tačnaš i nova (na primer. razmatra= nie o T,aličevom omtimizmu). I kao što uvek kad nađe pisca koji mu „leži“ i koii nosi noruku nie mu hlisku., kritičar otkriva svoiu naivišu meru i svoiu pravu kritičarsku vokacijiu, tanko i Milačić u ovom slučaju nniviše pruža i naiviše obećava. Niegov esei O T,aliću ie naiveće opravdanje ove nejednake knjige.

Dragan M. JEREMIĆ

\

OE

| U) b || ||,

ISPOVESTI JEDNOG RATNIKA

(VELJKO KOVAČEVIĆ: „KA PELSKI KRIJESOVI“, „PROSVETA“ BEOGRAD — „NAPRIJED“ ZAGREB 1961)

Kada se povede razgovor o knjigama ovakve vrste, oni koji o njima govore i pišu skloni su da i nehotice, njihovim piscima, ne tako retko, učine izvesnu nepravdu. Naime, kada je reč o me= moarskoj ili polumemoarskoj literaturi, kada su u pitanju ispove= sti i sećanja na herojske podvige iz velikih dana, mi smo, skloni, iz prirodne radoznalosti i neugasive želje za saznanjem onoga ·što se u našem oslobodilačkom ratu zbivalo, da obratimo više pažnje na dokumentamu no na literarnu vrednost dela. A literarnu vred<« nost ta dela ne moraju, ali često mogu da imaju i imaju.

Knjiga generala Veljka Kovačevića „Kapelski krijesovi“ ne« sumnjivo ide u red onih dela kojima bismo naneli veliku neprav«= du ako o njihovim čisto literarnim vrednostima ne bismo vodili dovoljno računa. Jer, Kovačević ne pripada onim memoaristima koji pisanje shvataju samo kao moralnu obavezu revolucionara da pred istorijom ispričaju ono što su videli i doživeli i da na taj način spasu od zaborava masu nepoznatih fakata koja mogu da po-> služe kao opomena onima koji dolaze. Tako mu ni takvo shvatanje nije strano, iako veruje u pedagoško i utilitarno dejstvo svoje literature, Rovačević ima i izrazite literarne sklonosti. Tu nije reč o ambicijama, već o rezultatima. Mnogi bi sitnorealističkom pisa= nju sklon junoša mogao da od Velika Kovačevića nauči, na primer kako se u literaturu prenosi obični ljudski razgovor, a da on pri aaa izgubi ništa ni od svoje prirodne ni od svoje literarm epote. n

Ono što najviše impresionira u Kovačevićevom načinu izlaganja, a u ovom napisu reč je uglavnom o način u, jeste sposobnost da se jednostavno govori. T'aj jednostavni govor doima nas se neobično prisno i iskreno nas uzbuđuie. Heroisku patetiku rata pisac ove knjige daje na jedan doista nepatetičan način. On svesno lišava svoiu rečenicu svega suvišnog, veruie bez rezervi u snagu i moć reči i zato nema nikakvu potrebu da reč zloupotrebliava. Blagodđareći takvom postupku Kovačevićeva rečenica ne samo da dobija u sugestivnosti već postaje i natopljena dahom života i po> seduje onu lepotu koju često ima prostonarodni govor i blagođa= reći koioi obične stvari i događaji postaju literatura i imaju nesvakidašnje dejstvo.

Kod onih koji su đosta doživeli i preživeli postoji izvestan otpor, izvesno nepoverenje pa, ako hoćete, i strah od pisane reči. Kao da pisana reč nije u stanju da izrazi svu stravu i užas rata, svu veličinu i lepotu herojstva. Tog straha Veljko Kovačević je u priličnoj meri lišen. Štaviše, rekli bismo da se kod ovoga pisca srećemo s poverenjem u pisanu reč, sa uvereniem da je čovek u stanju da izrazi sve što želi da kaže i đa je skoro posve izvesno da će ga drugi čovek razumeti. Čovek koji ie svoja životna iskustva sticao u rovovima Španije, po šumama Gorskog Kotara i goletima Hrvatskog primorja, prešavši ih unakrst bezbroj puta s puškom u ruci, za koga smrt niie neproverena glasina, već realnost s kojom se mnogo puta suočilo, sačuvao je neograničenu veru i nepoljuljano poverenje u čoveka i u njegovu sposobnost da shvati onoga koji mu govori, A to poverenje nije posledica iskliučivog racionalističkog umovanja, u čiju smo ispravnost imali prilike ne tako retko da se uverimo. već iskustva stečenog baš u situacijama o kojima smo govorili. Kovačević je ljuđe upoznavao u rovu, u maršu, pri jurišu i odstupaniu. imao prilike da vidi ljude kako ginu da bi spasli ranienog druga, dele poslednii zalogaj hleba 1 poslednju cigaretu i đa se uveri u to da je čovek po svojoj prirodi dobar.i da ostaje takav baš u situaciiama koje mogu da tu njegovu osobinu doveđu u pitanje. A nije li sposnbnost đa se sve ražume, Teodvojivo vezana za dobrotu. I zato Kovačević izbegava sve velike reči, lepe ništa ne značeće fraze. stilske ukrase i đinđuve. Takvim postupkom niegova rečenica nije ni malo osiromašena već dobiia onu klasičnu jednostavnost i lepotu koju imaju neka od pričanja savremenika o prvom srpskom ustanku'i crnogorskim borbama protivu Turaka.

_ „Kapelski krijesovi“ su dobra i draga kniiga koju treba ne samo čitati nego i voleti. Puna podataka o psinologiii i mentalitetu jednog naraštaja. o borbama s nepriiateljem isoričanim omako kasko ih je očevidac video i doživeo, pisana zanimliivo i književno, Kovačevićeva knjiga predstavlja delo koie se kao literaturan prisno doživljava, i ako nam je dđo ocenjivania stalo, visoko ocehjuje. Predđrag PROTIČ

klapanje rediteljeve koncepcije i suštine drame. Možemo se zapitati u kom se smislu može postaviti pitanje stilske interpretacije jednog dramskog teksta. Ovde isključujemo i potpuno zanemarujemo subjektivne aspekte jedne interpretacije trudeći se da samu stvar što objektivističkije zahvatimo. Izostavićemo i pitanje da li se sav onaj ogroman, naporan, često, čak vrlo · - često oportuno uzaludan rediteljski trud iscrpljuje samo u dostizanju ili izneveravanju one generalne stilske linije u interpretaciji koju za> hteva jedna drama? Ali šta je u stvari za takvu interpretaciju bitno? Da li samo pripadnost jed-

god nas su kritički prikazi vrlo često stereotipni u jednom smislu: dokle god izlaze knjige, oni postavljaju pitanje vrednosti samog pisca, sumnjaju, odgovaraju na potvrdno sopstvene sumnje, razvrstavaju, daju ponovni, varirani opšti sud u celini. Svaka nova knjiga dovodi „celog“ pisca na kritičku pozornicu na optuženičku klupu. Kritike često ne zadiru u probleme sa. kojima se stvaralac stvarno susreće, od kojih njegova knjiga, a i on kao pisac, trpi, gubi ili dobija u vrednosti, u razrešenjima, u efektu. Za razliku od drugih prikaza i kritika, ovaj kritički napis želi da se pozabavi isključivo nekim problemima koji autoru prikaza izgledaju bitni ne samo kad se poveđe reč o Eli Finciju kao Kkritičaru nego i kad se suočimo sa problemima pozorišne Kritike uopšte, Kritički oblik u kome će ta razmatranja biti iznesena ne dovodi u pitanje opštu vrednost i ocenu PFincija kao kritičara; tu je ocenu pisac ovih ređova imao prilike đa izrekne pre nekoliko godina na stranicama ovog istog lista. Ne bi imalo nika= kvog smisla takvu ocenu ni ponavljati ni varirati niti produžavati u bilo kom od tada postavljenih smerova: bolje je okreuti se nekim aktuelnim problemima koje ova knjiga oživljava, nego takoati uvek na istom mestu. Jedan od Pincijevih principiielnih stavova praktično primenjenih i deklarativno vidliivih u njegovim kritikama jeste postavka đa ređitelj, u svojoj scenskoj realizacii, ne sme, đa odstupi od pisca. On je samo sledbenik i piščeve ideie i stila koji karakteriše delo. Literatura je iznad pozornice. Rediteli ne sme da se ogluši o literarnu suštinu i stil drame dajući joi samovolino svojstva koia joj ne pripadaiu. Zar ovaj stav ne izaziva dvoumicu bar u dva pravca: snižavajući i ograničavaiući subiektivne mogućnosti reditelia, pošto se, bo Finciju. za svako dramsko delo postavlia ili predpostavlia kao polazna osnova inscenaciie jedna jedinstvena, opšte-prihvaćena formula? I, drugo, zar fa postavka njie u kontroversi sa potrebom da se premosti vremenski razmak između nas i dram~

'RKNJIŽZŽEBVNB NOVINB

skih đela? Ovde se postavlja pitanje: kako da se dramska dela ranijih epoha približe potrebama publike i ukusu sadašnjeg trenutka a da to ne dovede do preinačavanja idejne, dramske i stilske suštine jednog dela?

Razumljivo je što zbog ovih latentnih protivurečnosti neminovno dolazi do izvesne nedoslednosti u sudovima ili, tačnije, u stavovima Fincijevim. Kada, na koji način i u kojoj rafinovano-suptilnoj meri sme jedan reditelj da odstupi od onoga što je idejna i literarna suština jednog dramskog dela? Ma koliko jedan kritičar težio da svojim suđovima d& sadržaj ili priviđ objektivnosti, i makoliko on u tome dobrim delom i uspevao, ipsk je to stvar subjektivne ocene, latentne odboinosti ili privlačnosti koja se uspostavlja između kritičara i dela. Pitanje se postavlja: u kojoi meri uopšte mogu biti obiektivizirana merila Do kojima se određuje suština jednog dramskog fenomenn? U slučaiu jedne Strindbergove drame PFinci odobrava reditelju što ie pokušao da izmeni i približi sadašnjem gledaocu duh i suštinu monstruozne Strindbergove fizio-demonije, onog nihilo-cinizma koji je, u suštini, krainji rezultat kvaziprimene saznanja iz oblasti biologije na humano područje. Finci se slaže sa tim što je reditelj hteo da jednu „perverznu dramu uništenja“, jednu „bolesnom strašću razbuktalu viziju“ ublaži i osmisli psihološkim senčeniem. Ovđe ostavljamo na stranu to da li i kako perverzija može da buđe predmet literature Tnteresuje nas samo đa li je Strindberg autentičan stvaralac, da li je njegova dramafurgija autentična literatura ili nije. Ako se na ovo potvrdno odgovori, kako će se onda izvesti „približavanje Strinđberga sađašniem gledaocu a da to istovremeno ne bude potpuno izneveravanie Strindberga u onome što je autentično njegovo, strindbergovsko? Finci sam primećuie da se u tom postupku niie moglo otići do krania, ti. od iednor Sfrinđbherga napraviti uspelu psihološkorealističku dramu. ier to Strindberg očito niie. Kakvog onda smisla ima davati jednog kvazi-

trindberga kad je Strindberg umetnički auten= tičan baš u onome u čemu se sa njim idejno ne slažemo? Na taj način pitanje subjektivne ili čak vremenske odbojnosti prerasta u jedan mnogo složeniji i đelikatniji problem, u jedno pitanje: da li autentična vernost jednom biscu u interpretaciji njegovih koncepcija znači da se s tim koncepcijama slažemo, da ih usvajamo? T da li je neslaganje s koncepcijama jednog pi4ca dovoljan i pravi razlog za njegovu naknadnu adaptaciju? Nismo ubeđeni da se u svetu stvaranja vremenske provalije šire isključivo na osnovu većeg ili manjeg neslaganja sa piščevim idejama: osim momenta slagania u svetu umetnosti postoji i momenat uobličenja, što može da bude „zamena“ za iđeino neslaganje između nas i pisca, i na osnovu čega jedno delo ima pravo na potpunu i nepomućenu egzistenciju. Ako prema jednom delu ne možemo da uspostavimo nikakvu drugu relaciiu, ako nikako drukčiie ne možemo da ga primimo do kdđo u-

metnički dokument. onda ono mora biti pri-.

hvaćeno autentično u svim svojim vidovima koji jemče niegovu dokumentamnu snagu. U tom slučaju idejna doslednost prerasta u umetničku ubedljivost i oskrnaviti ideiu umetničkog dela znači umetnički ga obezvrediti.

Ceo problem može da se sagleda i sa druge strane: zar reditelj nema pravo na indiviđduslnu interpretaciju jednog dramskog dela kao što to pravo niko ne uskraćuje jednom eseiisti? I da li je to pravo rediteljevo nn individualnost u proceni jedne literarne suštine unapređ Drejudicirano pitanjem stila interpretmciie. odnosno stilskog jedinstva ili vernosti nekoi aostraktnoj, oošte prihvaćenoi i formulisanoj literarnoi suštini iedne drame? Sasvim ie stvar za diskusiiu pitanie da li je u redđitelievoi inter= pretaciji najbitnije baš takvo iđejno-stilsko po-

nom vremenu, jednom književnom pravcu i stilskom profilu epohe? Ne možemo se nikako oteti utisku da se u svakom takvom slučaju saglašavamo sa jednim uprošćavanjem koje ne može da nam položi pun račun o svem bogatstvu ni dramske pojave ni rediteljieve invencije. Voleli bismo da viđimo kako bi Finci ovim istim kritičarskim postupkom prikazao rediteljsku koncepciju i inventivna a psihološki sadržaina rešenja ostvarena u Lorens Olivievoj scenskoj postavci „Hamleta“. Postaje, naime, sve jasnije i sve nepobitnije da i mimo kao i u okviru jedđnog opšteg stilskog i idejnog obeležja svaka drama i svaka scenska interpretacila morajiu da žive svojim posebnim, ođ tog okvira potpuno nezavisnim životom, životom jednog u sebi i, uprkos svih uslovnosti, za sebe postoiećeg umetničkog bića, kojie je u stanju da nas osvoji i da nam se nametne bez obzira na normntivno determinirane relacije premn jednom obiektivnom zahtevu ili staniu stvnri ili niegovoj fiktivnoj proiekciii i idealu. Šta je to što jedno racionalističko delo čini Sterijinim a ne Vujićevim, Volterovim a ne Lesingovim; što jednu romantičnu dramu čini Klaistovom a ne Tikovom, a jednu naturalističku ibzenovskom a ne strind-– bergovskom — to je ono što nas inferesuie u prvom redu kod svih opštih ideino-stilskih kvalifikaciin. A koliko nam je puta u svoiim kritikamm PFPinci prikazno upravo ovaj najnulonfiče PO jednog dramsko-scenskog umetničkog ića

Previše racionalizma i shematizma, ma kako se njime virtuozno rukovalo, smeta PFincijevim kritikama. Vreme je da kritičar otvori ventile svoioj lilerarnoj i scenskoj imaginaciji, da. iz= nađe. sredinu između shematičke opštosti suda i slobodne igre uobrazilje koja bi kritičaru otvorila i one đomene odnosa prema stvaranju koje je njegova kritička misao dosad zanemarivala ili previđala. Zoran GLUŠČEVIĆ

3;