Књижевне новине

PRNNIGF -— IJUBMI | - SLOBODE

(ta Nastavak sa 1. strane,

'U istom smislu bilo bi neopho dno da sabesednici, pored svih razumljivih razlika u stavovima i načinu m'šlienja, imaiu bar ri bližno istoveino osećanje ljubavi i slobođe i da, u međusobnom sukobljavanju, ne siluju ljubav i ne zloupotrebljavaju slobodu Slepo usvajajući donekle tačnu i prihvatljivu misao da drevni mi tovi i legende kritu u sebi svo> opšte iskustvo i filozofiju Ž'VO1?, naši celomudreni poklon'ci mito>

ay ĐBuđući da ljubaznost ređakcile, koja mi je poverila ovu rubriku, prepušua mojoj volji i odluci izbor filmova o kojima ću pisati, mogao sam bez griže sa= vesti da prećutim, da ignorišem prikazivanje najnovijeg igranog filma Puriše Đorđevića „Leto je krivo za sve“, dela koje zaista zaslužuje da se smesti u slepu mrlju recenzenta kao što ukus i dobro vaspitanje za svečanom ve čerom ne primećuju suseda koji je nehotice podrignuo. Pa ipak, pod uplivom maločas navedenog

citata, dolazim- do zaključka da.

bi to bilo veoma nepravedno, ne toliko prema Đorđevićom filmu, koliko prema brojnoj mrtvoro=. đenčadi koju naša kinematogra= fija još uvek nije ispilila ali ih je već začela u ljubavnoj ložnici s nastranim, vulgarizovanim shva tanjima savremene nacionalne

umetnosti filma. Uistinu, mrtav”

magarac će nam dati bolju lekciju od, živog filozofa; ovaj mr>tvi magarac poučniji je više no čitavo tuce sedobradih · filmskih mudraca,

Ne treba posebno naglašavati da Je reditelj filma „Leto je krivo za sve“ svojim cosadašnjim radom pružio pune doxaze svoje izuzeine pron.cijivosti, Oorginalnosti i inspirativnosti u iznaiaže"nju_-atraktivnih tema. lXorišćen,e

-mita o lutalici Odiseju nova je

potvrda tog! dragocenog 'Đorđevićevog čula, ali je u isti mana i otkrovenje njegove zaćuđujuće nonšalatnosti, površnosti i samo zadovljstva. Ćovek koji je makar jedno leto proveo u čarobnom Miločeru i Svelom Stefanu, koji su ambijentirali Đorđevićev film, ne može se osloboditi pom:sli da su mlakost i lepota tog rajskog podneblja zaslužni za debakl ovog njegovog filma. Njegova tianušna dramaturgija, opijena južnim suncem i kao krv crvenim miločerskim „žalovima, „njegovi konfuzni i zamagljeni tokovi, njegovi lapidareni karakteri, uve nuli na žarkom suncu, nedostatak duha i komedijsk» inspira= cije, brojni su iragovi svetostefanskih idiličnih sumraka i još zanosnijih svitanja. i

Istini za volju odmah treba na= glasiti da je. reditelj i pisac scenarija bio veoma ambiciozan, ambiciozniji nezo ikad ranije i da se prihvatio posla s kojim bi danas teško izišli na kraj čak

· tično predivo budnog

va 8s ponosom objavljuju đa je miš o nečemu potrebniji od činjenica koje postoje o istom predmetu, za stupajući uverenje da im takav način mišljenja obezbeđuje širka, nekonvencionalna koncepcija lyubavi prema najnoviiim tok?= vima savremene misli. Razgovor o demokratizaciji umetnosti sa takvim sabesednikom unapred i? lišen osnove, ier je neizvesno Šta, sem konfuzije, intelektualizma i, razume se, dobre volje, u ko;u niko ne sumnja, taj sabesednik može da pruži. Da bi se dilema reši]a, potrebno je odrediti u·k”> jim će se kategorijama razgovor voditi, da bi se to odredilo, pu trebno je utvrditi gran'ce ljubavi i slobode, bez obzira što tai |?retički zahtev može da uzbudđi pravedničku „Krv onih koji še, 'kao profesionalni bran'oci b žanske ljubavi i apsolutne. slohb-de. reeuše kad pod im zntrepa da se busanjem u slobođarske gru di zakletvom u čisvo srce ljubavno ioš jednom oglase na mrtivo}] straži svetinja. AU

Dilema mođerne umetnosti, ja sve moćnije potresa našu kul turu i naš intelektualni živ) izazivajući šokove i krize, može da se protumači i kac sukob ro mantičnoga duha, koji se otima i stremi prostranstvima neistraženih mogućnosti „umoeiničkog izražavanja, gde so kriju prave !epote velike i istinite reči, koju tek treba otkriti i Izgovorib, i duha realističkoga, koji teži da uskladi, sredi i učini: funkcionalnim sve ono što smčinjava naš svet i čega su se već dotakli aiuh i moćna, neumorna ruka čovekova. Raspeti zagonetkama i iskušeniima, božanskim i profanim, da li ćemo moći da usp)= stavimo harmoniiu između mašžte i iskustva? Hoćemo li imati sna> ge, hoćemo li znati da potčinimo sebi i oplemen'mo našu ljiu-

bav, da sebi samima podređimo

našu slobodu i da je uč'nimo još većom, ·sadržajnijom, neopho{inom i nezamenljivom? Mogu li

. se Orfej i Antej sjediniti?

Ako nam kao prirođna knfarsa i rešenje dileme predstoji borba zu demokratizaciju savremene umetnosti i modernoga duha, ne treba zaboraviti da una, našom krivicom, može da ostane samo

' deklaracija ili đa dobije vulgaran

vid i da nas vrati umesto da nas povede napred; istorija će naš podsetiti da se to već dešavalo. Primajući tu borbu kao neminovnost koju imperativno zahteva život ircžoći da se oslobodi ba> lasta lažnih vrednosti, glupošti, prim:itivizma, moralnog i duhov= nog komodileta, inftelektualizma, izveštačenosti, ačenja, pren-ma=> ganja, nasilnog avangardizma po svaku cenu, gPlumačsnja, snobizma, ido!opoklonstva pređ svim što dolazi sa strane, konformrizma, celomudrenih nsklapanj, i svega šta ga pritiska i koči, nužno je da pre'spitamo neše ideje, noešu savest i naše emocije; moramo viđeti kuđa se sve kreće naš duh i naša misao i proverili pravo de's'vo nPše reči. Predrag PALAVESTRA:

Hzopačemie mita i Si MIILMILUL}|

„Mrtav. magarac može bo=

lje da pouči nego žib fi-

lozoje . Viražinija Vulf

i dvojica-trojica najsposobnijih svetskih režisera tog žanra. Jednim jedinim nezgrapnim udar= cem on je pokušao da razreši Gordijev :čvor u koji je, u isti mah, upleo prastare mitološke niti, savremene konce i fantas3 sna, U osnovi, njegova zamisao je duho= vita i izvanredno pogodna za lir= sku i stilizovanu komediju intrige, ali je istovremeno pogubna za svog: realizatora kao mač sa dve oštrice. Režući komplikovani čvor, koji je kao pretenciozni pauk izatkao oko sebe i svo= jih ličnosti, Đorđević je, i protiv svoje volje, odrubio rođenu glavu s ramena. Od tog trenutka pa do kraja filma (a taj se trenutak odigrao već pri samom početku) obezglavljeni reditelj

služio se samo udovima koji su

mu preostali: srcem i spretnim prstima, a dobro je poznato da srce nije nimalo pogodno za kom plikovane stilizacije. Zahvaljujući tome, načinio Je·.film punog srca i ispražnjene glave, film nalik na razneženog i konfuznog sanjara koji je zaspao na obali predivnog mora s Homerovim spevom na uzglavljima. Posmatrajući ovaj fim u sve=flosti besmrtnog antičkog mita, gledalac se suočava s neugodnim otporom koji mu, uliva svaka šala i šega na račun Odisejevog lutanja đavnim morima. Taj se otpor i taj se pritajeni revolt s mnogo dobre volje može ugušiti, ali i pored toga na Đorđevićevom delu i gleodaočevom doživljaju ostaje mala ljaga kao ožiljak od hrzopletosti, nopoštovania i turističke nonšalantnosti. Home=

LIKOVNE PRILOGE TI VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO DRAGOSLAV STOJANOVIĆ-SIP

rov spev i starogrčki mit izopačeni su prizivanjem u savre= menost, prilagođeni su hirovitoj mašti i površnom modernom sen= zibiliteku i na tom planu pred» stavljaju dijametralnu suproinost i nakazno naličje jednog sličnog, ne tako davnog, pokušaja da se tema Uliksa sikuira u uslovima savremene filozofije i života. Ako je na početku ovog veka Džojs dokazao da je taj mit integralan inepovrediv,ovaj film ga je srozao u najjalovije plićake, doka= zujući isto tal:o ubedljivo da ne postoji ništa što se ne može Obezvrediti i uprljati.

S druge strane, tanušna savremena žica, koju je reditelj upieo u svoje predivo, izopačena je kao i sam mit, opterecena je pomodarskim i snooovsdim masninicama, mirisima luksuznih privatnih pansiona među čemprusima, sablažnjivim kupaćim tioaieta mailažnim draguljima, kao pre*

tenciozna pariinierijska prodav- U. nica sa numerisanim tečnim sno= '· savremenost” u

vima:. I mit i jednakoj meri izopačeni su u ucvom filmu i kao takvi oni duboko postiđuju moderni duh i duh legende. Teško „Je pronaći prave razlože tog velikog razc> čaranja; eventualno, oni se kriju u detinjastoj težnji da se pokre= ne veliki teret bez čvrstog oslon= ca pod nogama, bez oslonca u savremenom svetu ili u davnoj legendarnnoj istoriji. Takođe, oni su deo toplih i putenih miločerskih sutona koji uzburkavaju čak i zmijsku krv producenta i režisera, oni su ogledalo naše tre= nutne konformističke kinemato> grafske klime koja se iz dana u dan pušta sve više na jug, u toplije i idiličnije predele za ko= je, na nesreću, postoji verovanje da su u stanju da zagreju O=> hlađena srca i osveže sparušene mozgove. Mislim da je kucnuo čas upozorenju da će ta sredo= zemna podneblja, to južno sunce, nama, kontinentalcima, samo usijati glave. + Vuk VUČO

Milivoj SLAVIČEK

DIO VELJAČE 1962.

PJESMA BROJ 1 1 BROJ 1961. to i to je dobro

: ie. Rekoše mi (zatim), Rekoše mi: na spavanje. Reko ( a tebe,

Rekao sam, malo-pomalo: me, nije.

Mislio sam još da postoji netko megdje.

Rekli su mi: treba se klanjati. Odbio sam.

Kasnije sam rekao: to ne smije 77 ouja col taa. OR ı jet 8 O

I poslušah malo vijesti koje se 9 O a negdje

blizak nadi u ovom tihom. okretanjit, okretanju, Svijeta

i neku ljubavnu pjesmu danas (ne jučer ili noelcad)

i čitavu priču (damas i samo jednom)

i opet sam, ipak, rekao: to meću

(ah, zašto baš ja: pitam se. No dobro, neka)

NASTANJEN UVIJEK

Opružem u moći, sam, s pjesmama oko glave

u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom, koje

prolazi

dolomima, negdje kraj prozora među potresima i brođo TOA O abrovaka

odupiranje, smlavljem prostorima i tihim

GLIRGPUSRUE HG P j zubima, opružem.

Vječni mrak posut našim Sa - okiti desdiajjk rnje počasti i dok nastojimo S

đok traju unutarnje Dp i RPSLDA

pomiriti maš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.

Sim, tih i opružen, u vremenu koje će proći, jer mora proći,

i bit će zaboravljemo.

Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih,

tu pravu istinu kojom smo opsjednuti. to nastojam]Je

da se mađemo, da pronađemo sebe, svaki od mas

đok se nismo izgubili u uzaludmo opjevanim godišnjim, | dobima

Da munja kroz maše srce

i sistemima filozofija i mazora. stalno sja

među mašinama, metar-dva od praga pađa

TO BEZMJERNO LJUDSTVO STO NEUMORNO ŽIVI Petru Šegedinu

Stjeskobili smo se više put usred meumormosti

začuvši, nekom iza leđa, gluhu tišinu u kojoj se sve to zbiva

fo što se kojekako zove a samo je JEDNO NEŠTO

i ništa više bez obzira kako ga osmišljavali i zvali

izmišljajući ciljeve, tragedije i radosti, jer mešto aa

kad, već svi zajedmo.·jesmo,. pa onda rušimo, Dba. gradimo, . pa se svađamo. pa razgovaramo

š+ pomalo se.smijemo i mnogo smo tužni i ogorčemi

i vrlo meprotuma.čivi

dok pogleđavamo miz ulicu, ili u nebo ili ni šta, jedmo=

stavmo mektd, O, naravno, moramo mešto. rađiti i, neprestano ići meludn, PU OI i trt naprijed (fak se. .to.zove)

a. rofiBti barjake, teške, sudbonoshe i. nezaobilazme., {ono – ee RO NAŠ ce + | 4

_n } ı | svečane)

# velim, nešto govoriti i misliti, usavršavati se, raditi, mata”

se i, žemšiti

otkrivati, obrazlagati, izlagati se, beskrajno oŽRPHPEiT POSO)

=~staea, nl

strašno šutljivi uvijek jedmako đaleki ođ tko zna čega

od svega toga što radimo i što znpravo mismo

a vladamo se kao da znamo (ali i znamo)

o. tko ma šta, neadaptirami. moeuzdigmuti

mi, ovdje. na Zemlji..među morima

I smrt nam se, ma kraju, ipak učini. izlazom .

(šta bismo mi bez mje, u ovom procijepu između svijesti i nevaljalosti)

jer dopiremo, katkad, đo vlastitog prisustba u. celo. nečemu,

Dok budućnost zazonmo umorni i smžješma zbnn tog -

(ne znajući joj, u stvari, niti ime, mi bilo šta o nmjoš, osmm, već spomemutog)

MALA BALADA O VRAPCIMA

To je taj opći jadnik ovoga komtinemta. Za njega se uvijek nađu (one pozmacte) mrvice. Usput pojede crva koji drugom šteti

Obitava u dugom nizu meke živice + pomalo corkuće.

Ne idimo za uporedbom mego za suštimom. On je dakle zadovoljan pomalo čak i zimom. Inače, nema sreće: kad je to potrebno, me može se valjano . altješiti pićem. Leteći stotinjak. metara, on sleti na krov bilo koje kuće koju, \ | mu usput podmetnu.

. IDOLI

1

VERNICI

(Iz Pariskog dnevnika |I)

o — O e ————

Muzej LubT, 3. januara 1962.

Tako nastoji da obezvredi neke vrednosti samo zato da bi opravdao pojedine postupke i prolazne ambicije, svet uporno stvara idole, uvećavajući njihov broj sa onima kojih se nikada ne odriče. Iz mnoštva slika velikih majstora izdvojena je „Mona Liza“, neosporno i zato da bi ipak postojalo delo koje se smatra nenadmašnim. O Đokondinom zagonetnom osmehu još se uvek raspravlja, iako se na nekim drugim Leonardovim platnima uočavaju likovne vrednosti koje su očitija potvrda njegove genijalnosti A da se ne pominiu Ticijan, Rafael, Van Daik i drugi slikari približno istog stoleća, čija dela više uzbuđuju. Ali, kao da radi mnogih mora da postoji i delo koje se ne može

2.

poređiti, koje stoji izvan svega ostalog. Ako bi neko samo pokušao da ospori vrednost toj slici, radi koje mnogi jedino i dolaze u Luvr, oni bi u stanju bili da ga kamenuju. Ne zato što su svesni da on nije u pravu, već jedino stoga što im je srušio jedan od potrebnih idola. * • s

Likovne vrednosti postoje nezavisno od svega što se smatra temom, odnosno predmetom slike. Na veilkim delima samo se u izuzetnim slučajevima mogu uočiti društvena zbivanja jednog vremena. Ono što je odlika epohe. prisunto je na slici kao koloristički fenomen, uz sva ostala svojstva likovne Umetnosti. Otuda je slikarstvo jedns od umetnosti koja je u društvenom (pa i političkom) smislu skoro bezazlena. Zabeleženo je ds je nekfim izuzetnim vrednostima osporavan njihov značaj, ali se nije događalo da su slikare vešali zbog onog što su naslikali i kako su to naslikali Ako su ih i progonili, onda to nije bilo radi slika nego zbog onoga što su govorili i činili izvan ateljea. A ·đogađalo se ponekad da su i tirani prihvatali i pomagali one slikare čija dela. ostaju kao uzor majstorstva i beleže progres u odnosu na prethodno

slikarstvo.

| BYyakobv atelje, Luv?, ! 4. januaTa

Kada je Brak jednom kazao: „Volim pravilo koje ispravlja emociju“ — oh je tom izjavom ne samo odredio karak=

ier svom delu, nego je tom uverenju ostao uvek dosledan. Od prvog do poslednjeg platna, on je obuzdavao emocije građeći od slike arhitekturu sa iz= vanrednim nervom za različile kolorističke zvuke i osećanjem za liniju kakvo drugi nisu imali. Nije se nikada menjao ni prilagođavao. već stalno oObogačivao svoju paletu i to imponuje koliko i njegova izuzetna obdarenost. Ako su neki drugi slikari, značajni kao Pikaso, koji su nastoisli da uvek budu drukčiji, učinili mnogo za razvoj likovne umetnosti. Brak je više neBo ma koji moderan slikar doprineo odbrani umetnikove ličnosti. Oni koji se brzo i lako menjaju. čak i kad su veliki dovode u sumnju potrebu da iskažu samo ono što misle i osećaju, dok oni koji su dosledni, i onda kad su manjeg dara, upozoravaju na veličinu poziva koji su odabrali. Ako se prvima više divimo, druge više poštujemo.

Sen, Žermem de Pre, 5. januara,

Crnci koji kleče po pariskim crkvama, prizivajući boga, izgleda đa su ortodoksniji hrišćani od drugih vernika, Njih je pod svodovima crkava više ne= go što bi se očekivalo, i često daleko više nego njihove bele braće. Gledajući u njihova povijena ramena čovek se pita: šta bi bilo sa svetom da ne postoji ideja socijalizma. odnosno komunizma i da svi najednom pri ?ate hrišćanstvo. Šta bi ljudi sve bil u stanju da učine radi wistove vere, i kako bi se obračunavali sa nevernicima, 2a i onima koji su im tu veru nametnuli.

Ne zato što im je koža crne boje, ili zato što su došli s drugog kontinenta, nego samo stoga što su umesto jedne vere prisvojili drugu. .

Oni koji promene veru i uverenje ili su prisiljeni da se Jedne vere odreknu radi neke druge. bilo iz kakvih pobuda (često su suroviji pobornici te nove vere od onih koji je ne monjaju), ili su je već iživeli. Možda i stoga što se tom Tnovom verom pokušavaju da odbrane od one koja je nekada bila njihova zaštita, i što su svesni da se u njihovu odanost uvek sumnja. Zato su i prinuđeni da privrženost toj novoj veri stalno dokazuju i to glasniie ı očitije nego drugi. Fanatici i zločinci najčešće se izdvajaju iz redova onih koji su promenili veru, odnosno ubeđenje.

* * %*

„Ljubav može poticati iz plemenitih pobuda — sklomosti ka prostituciii, ali se ona brzo iskvari sklonošću ka svojini“ Bodler Socijalni uslovi nisu uvek razlog da neka žena zakorači u prostituciju, kako nas je to nekada pokušavala da ubedi određena literatura. Kao što, uostalom, socijalna nopravda nije uvek jedini povod čovekove nesreće i otuđenosti. Ali, socijalni momenti su uvek bili jedan od razloga.za sve nesreće, bez sumnje, onaj najbitniji, jer u suprotnom slučaju zašto bi čovek vekovima pokušavao da se oslobodi siromaštva u kome nastaju mnoga poniženja i sramote, Ako

danas mnogi pisci ne žele. da razmišljaju i o socijalnoj strani čovekovog života, ili o tome samo razmišljaju, nego ih zanimaju jedino strasti niihovih junaka, tražeći utehu u antičkoj umetnosti, to je samo dokaz njihove stvaralačke nemoći. Uostalom, ako neki već danas tvrde da će sasvim sigurno i u najsavršenijem društvu biti nesreć= nih liudi, onda zaboravliaju da oni to neće biti tuđom krivicom nego svojom, i ne samo stoga što su nemoćni.

Rođenov muze? 6. januara

Kađa je pisao o jeđnoj Meštroviće= voj skulpturi, Krleža je rekao da sa nje, ako bi se skotrljala niz planinu, ne bi otpao ni jedan deo. Za najveći deo Rodenovih skulptura može se to isto reći. Taj čudesni i očito čulni majstor sjedinio je u svojim figurama besprekorno majstorstvo s poezijom, a sva= ko njegovo delo posebno potvrda je ne> odoljive potrebe da se izrazi. Onde gde

· nije bilo velikih emocija. taj nedosta-

tak se nadoknađivao voštinom, i to se ne može prikriti. Mnogi savremeni skulptori ispoliavaju samo uzornu Ve= štinu i smisao za tehnologiiu. On stvaraju bez inspiracije, i na njihovim skulpturama mnogo šta je posledica sasvim slučainog izbora. A io nga znači da.se.od: Rodena ne mreža oti e a rak dalje, i da u mođernoj skulpturi nemo iSı ek n StvilalGcd, OBJUU, bije sve u Ssied'miavbmiyy ŽrCmAR OVA A „rfi terijala. Oni koji to čine ipak se više dosećajJu nogo šfo osp?b u, Dragoslap GRBIĆ

KNJIŽBVNB NOVINE