Књижевне новине

O) plicama i ljudima

STEPENIŠTH

Još kao dete čovek nauči da hoda, a docnije za želi da poletiu vasionu. Neki ubrzo dobiju krila za lecenje, a drugima ona nikako ne mogu da izrastu. T'akkav jedan čovek, koji je shvatio da od krila neće biti ništa, dođe na pomisao da se digne u vis na taj način što će se osloniti na ramena drugih. Fritisnu svojim rukama dvojicu ljudi i prope se iznad njih. Oni uzdrhtaše, ali kada podigoše glave, iznad sebe videše čoveka koji ih je nadvisivao.

To nije bilo dovoljno onome gore — jer, kad se neko malo uzdigne, u njemu se ta želja pojača — pa naumi da izgradi stepenište. U tu svrhu naredi onima dole da sa dižu još više. Diveći se čoveku na visinama, sve ih je više bilo koji su se podmetali pod one što su se već bili uzidali u stepenište. Znoj im lice oblivaše, ali se u njima strahopoštovanje javljaše, jer počeše da veruju kako je onaj gore dopro do samih zvezda. Počeše da govore kako onaj gore ima veličanstvena krila i da svojim letom ukazuje na put kojim treba svi da poqu. Lik njegov sa zemlje jedva se razaznavao, toliko je bio uzvišen i opavijen blistavom svetlošću. kFrodro je i u carsivo ptica, tamo gde se slobodno leti i peva. Opčinjen letovima oko sebe, poostican obožavanjem onih ispod sobe, čovek i sam podiže laktove u uverenju da su krila i poče njima da maše. | |

Laktovi nisu krila, i zato je razumljivo što nije mogao da se oarzi na vasinama. Ostaqe samo jedan irenutak na onoj mrivoj tački na kojoj jeanake sile vuku sivarı ı gore i aole; ništa ga vise ne zadrža u iom položaju, izgubi ravnotežu i stropošta se niz stepenište od ljudi na zemlju. Tu je dugo i nepomično ležao, više besan nego očajan. Ljudi se swupiše oko njega i pocese čudom da se čude kada videše da on ima samo laktove bez krila.

TRAGANJE ZA ZLATNOM STRUNOM

Došao je na svet sa violinom, svirao na njoj, a ljudi ga slušali. Bio je zadovoljan sve do onoga dana kada su neki imućni ljudi postavili pored njega drugog svirača, davši mu u ruke violinu sa zlatnom žicom, Svi koji su do tada slušali njegovo sviranje počeše da se dive novom sviracu sa zlatnom žicom koja ih je zaslepljivala bleskom,.

Glasnik dode i saopšti mu da i on može dobiti zlatnu žicu ako se pokaže nje dostojan. Znajući da to nije u njegovoj prirodi, razočaran što je izgubio svoje obožavaoce, njega obuze očajanje, pa odluči da krene u potragu za zlatnom žicom. Neko mu reče da odleti u carstvo ptica koje imaju u izobilju zlatnih struna. Posle dugog putovanja na krilima svoje ambicije, uzdiže se na visinu ptica da im ispriča šta ga muči, d ,

Shvativši u kakvoj se situaciji nalazi, ptice rekoše da mu bez po jada mogu nabaviti zlatnu strunu, ali zvuk njen u stanju su da čuju samo oni kojih više nema i koji će tek doći. Ne'razmišljajući šta će mu takva sfruna na

· zemlji, čovek je uze i spusti se dole.

Na zemlju je zlatna žica već bila predata novom sviraču koji je revnosno svirao pred velikom gomilom sveta, dok su svi oni kojima je bila oduzeta stajali okamenjeni. Čovek se oseti srećnim šio njegovu zlatnu strunu niko ne može da oduzme, jer je to bio poklon ptica. Razape je na violinu i poče da vuče gudalom. Opiše ga zvuci i pomogoše da zaboravi sve što se oko njega zbivalo. Tako blaženo osećaju se i r,qice, pomisli i zaspa.

Kada je, za trenutak, otvorio oči, vide kako gomila sveta sluša opet novog svirača sa zlatnom žicom. Samo po neki prolaznik zastao bi i pogledao u čcvoeka: ieško je bilo reći da li se čudi zanosnom kretanju gudala, koje je već bilo sraslo sa njegovom rukom, ili ga ipak zanose zvuci violine.

Osećao je da ne postoji u trenutku u kome su se smenjivali svirači sa zlatnom žicom. Spustio je glavu: sada tek vide da je na violini

bila ona ista struna sa kojom se i rodio.

ČOVEK I ON

Odjednom se ljudi od njega uplašiše. Svesni da je On uvek tu negde pored njih, nikako nisu mogli i da ga vide. Znali su da On strpljivo prati sve što rade. pa su pokušali da se ophode kao da On ne postoji; ali,čim bi krenuli malo dalje no što je bilo uobičajeno, osetili bi da ih On drži na uzici,

Čoveku to dozlogrdi, pa poče da smišlja kako da mu doskoči, kako aa ga se oslobodi. Nije bilo dovoljno da jedino preseče uzicu, već je trebalo i da pobegne od njega. Još teže čoveku bi kad pomisli: kuda? Gde god ode, On može da se pojavi, jer ga niko ne vidi i ne zna kuda se kreće. Da ga pobedi na taj način što će uništiti samog sebe: tada bi ga, možda, obezoružao? Ili bi, baš oornuto, On likovao što je onemogućio čoveka da se oslobodi?

ipak se doseti: napraviće krila od još čvr= stih vlakana svojih želja i odleteće gore, Što dalje, što više, gde niko neće moći da ga nađe. "Tako i učini. Dok je On dremao, čovek krišom preseče uzicu, propne se, zamahnu rukama koje u silnoj želji posladoše krila i vinu se prema nebu, Nije dugo leteo, kad odjednom udari u mrežu koju je On mudro postavio na samoj granici carstva ptica. Tu čovek zastade i poče da doziva ptice. One doleteše i rekoše mu: „Kad uništiš onoga od koga bežiš, nestaće i ova mreža koja deli ljude od ptica, i preći ćeš ovamo, i ovde On za tebe neće postojati!“

U očajanju, čovek se sruši na zemlju svestan da od begstva nema ništa, kao ni od uništenja onoga za koga ne zna ni ko je, ni gde je, ni ka= ko izgleda. Najzad shvati: „Da bih se borio pro= tiv njega, treba najpre da ga sagledam“. Uhvati uzicu, zategnu Je i poče da se kreće u pravcu odakle se pružala nevidljiva nit. Nije dugo išao kad oseti pred sobom onoga koji ga je držao na uzici. Grčevito poče da ga opipava rukama: On je po svemu ličio na čoveka! Ruke mu se ukočiše pri pomisli da je to, možda, on sam i čovek klonu. Ostade tako privezan za zemlju da prikuplja novu snagu. Ptice su, odozgo, tužno gledale na čoveka pevajući, kao i uvek, u večnoj nadi.

Vladimir PETRIĆ

FC Ognjen LAKIĆEVIĆ

MOJ SPFET

Moj svet ima tri strame:

ma jedmu stranu lete ptice

na drugu stranu lete VetTobi,

ma treću stramu leti moje čedo.

Dok dan sastavim, sa mojim ljubavima moć me zaboravi. Dok noć probudim, ptice mestanu. Dokle zovem, mjeno telo da se na prste podigne moje čelo u vatri nestane. Zemlja me u sam vodi

a ja sanjam, zvezdu lutalicu kako mi kroz čelo proleće. Ptice mi gnezda viju

a ja im krila kidam, pa ih sadim, pored mora da masline Yastu. Ptice ispred, mem kleče i traže milost: ja im, more iz

očiju ofimam i wu kljun, im, pakosti bacam, pa, ih hranim. Muzika dolazi iz daljine: Orfej ratuje sa vetrovima,

meni ptice sam madleću i preklinju

da ih volim, ko što Narcis voleo je svoje lice pobledelo.

Z

pguBBHHHHSHHHMHHHEHRGUHHNINMMHNEHMMHGDBHESAGNHuHUGBHEHUBBBBBNNEMBSMMWNIRNADRF

[Dr] stvarnosti [10 umetnosti

“aRunuHHEEIBMHHBBHDWHMNMHHSHBMNURBHURUHSEMEHRAGBBHMBIHULIHNBGBNBSBEHUANGBNENMUBNI

uuzugusumar

Nastavak sa 1. strane

kove (signume) određenih ljudskih emotivnih i misaonih stanja, kako su ti signumi uobičajeni i ustaijeni u odwreaenoj. kuiturno-istorijski UusioOvljenoj društvenoj praksi međuljudskog komuniciranja govorom, gestovima i mimikom, a magnetofonski aparat je iz tog kompleksa sredstava ljudskog iskazivanja i izražavanja izolovao samo glasovnu, samo auditivnim čulom opa zivu komponentiu. Sto je rezultat liakvog artificijelnog izdvajanja ljudskog glasa iz paralelnih i koincidentalnih maniiestacija gestikulativnih i mimičkih izražajnih sredstava ljudske svesti Jedan razroko komični a pomalo i tužni efekt date operacije, za same aktere opisane scene, neka to bude, ako je iole zanimljivo, unekoliko zabavno i za čitaoce ovog malog Ogleda, ali ako iz celog ovog slučaja povućemo odgovarajuće teorijske (estetske i psihološke) konzoekRvence na plan rasmatranja nekih zakonitosti u oblasti specifično umetničkog izražavanja odreaenih ljudskih sadržaja, obave= zni zaključci postaju sasvim ozbiljni, a njihov značaj na problemskim područjima teorijskog ispitivanja umetnosti uopšte čini mi se da ih čini vrednim i dostojnim da ovde budu i formuhlisani. |

Pre svega, čuvena, mnogo upofrebljavana i često zloupotrebljavana teza o neposrednom prelivanju zivotnin doživljaja i njinovih psihiciih intenziteta u konkreine specifične slike jedne umetnosti, da bi umetničko delo tog posebnog jezika tobož zato bilo istinsko, jako, ubedljivo i „Verno Žživoinoj stvarnostii“ čovekovoj, gubi svaku uverljivost i estetski analitičku egzaktnost, čim smo došli do jasne svesti o nužnosti transformjsanja Živošnih jsRusfava (saznanja, osećanja i stiremljenja ljudskih) u specifično slikoviti jezik umetnosti, dakle o nužnosti svojevrsnog stilizovanja, preobražavanja, transponovanja sadržaja svesti u specifične slike umetnosti. Umetnik — čak i gradite! verbalnih umetničkih slika, dakle pisac (pesnik ili prozaist), čak i vajar ili slikar fTiguralne koncepcije svojih „objekata“ (eksponata), a o kompozitoru muzičkih opusa da i ne govorimo — ne mora uopšte težiti i hteti da bilo koju autentičnu situaciju, predmet ili pojavu životne stvarnosti svojim delom prikaže, iznese, izrazi, — on će ipak svoj „pogled na svet“, svoj misaono-emocionalni odnos prema svetu i stvarnosti, svoju autentičnu duhovnu klimu, kao subjektivni odnos prema objektivnoj realnosti, iskazati, u konkretnim slikama fiksirati. Razume se, teškoća konsumenta umetničkih vrednosti njegova dela, da u tu „klimu“ (ili „atmosferu“) prodre, počinje sa emancipacijom od fabule, teme, radnje, zapleta kao konačnog smisla umetničkog dela. Gledalac, čitalac ili slušalac umetničkog opusa mora pokušati da otkrije tu „klimu“, da upozna potencijalni idejni smisao i emotivni karakter dela upravo u onom što je iza konkre= tnih slika, ispod reči i oformljenih stvarnosnih., predmeta, iznad dogadaja, fabule, lika, inden= tifikovane pojave realnosti. No, gde je, sto mu gromova, to „iza“, „ispod“, „iznad“ (ta smešna akumulacija prepozicija)? — Reći ću: u intuitivnoj sposobnosti samog konsumenta da retrogradno transponuje slikovite forme umetni čkog dela u unutarnju psihičku „atmosferu“ autora, u duhovnu „klimu“ iz koje su konkretne slike dela, po ličnom ukusu autorovom za njihove forme i kvalitete,i nezavisno od njegovih estetskih intencija, indirektno, preradom. stilizacijom, transponovanjem celokupnosti sopstve nih vanumetničkih iskustava, jedino i proizašle. Ali, da ne bih izgubio vezu sa uvodnom epizodom, ja ću još dodati: da su prijatelji pred magnetofonom, makar samo kroz improvizaciju, hteli malu umetničku scenu, oni bi morali toliko stilizovati, toliko transponovati svoja autentična psihička stanja u kompleksne verbalno= -–gostikulativno-cmimičke slike, da autentična radost susreta ne bi više ni ličila na samu sebe.

Drugi zaključak iz male priče. Ekspresivna totalnost jezičke specifičnosti u bilo kojoi umet-= nosti vrhovni je zahtev visokog kvaliteta umet” ničkog dela. Radio-drama — to danas zna već i slušalac sa minimalnim iskustvom u konsumiranju konkretnih realizacija ove umetničke grane — nužno mora biti slaba i neuspela, ako pred mikrofon donosi i preko njega prenosi celovito izgrađenu umetničku strukturu pozorišnog umetničkog dela. U delatnosti pozorišnog umetnika, glumca na vidljivoj sceni, kompleks

· izražajnih sredstava obuhvata, pored svuukxup=

nosti upoueDe glumackih sredstava ekspresije, ne samo odnos tih sredstava prema pozorišnom prostoru, njegovoj scenografskoj opremi (SsVO=

_jevrsno likovnoj obradi), kostimograftskom reše-

nju spoljne opreme scenskih likova i „igri“ oOsvetljenja scenskog prostora, nego i odnos među samim glumčevim delatnostima: gestikulaciji, mumuci, govoru. kunkcionalini spreg tih triju jezičkih specifičnosti glumačke umetnosti determinira totalitet glumčeve umetničke ekspresivnosti odmeravanjem (usklađivanjem ili, katkad, i kontrastiranjem) upotrebe svakog od tih sredstava ponosob. Njihovo doziranje, po indikacijama reditelja, usmereno je na estetsko dejsivo trojne umetnikove scenske aktivnosti. U radio-drami, gde vizuelni činioci otpadaju, ako estetski intenziteti gesta i mimike nisu iransponovani u govornu (ili recitatorsku) delatnost glumčevu, dojstvo reči je nepotpuno i ne zadovoljava. Načelno je istovetni siučaj i kod csletskog efekta smene slika u nemom iilmu. Danas, kada je taj početni vid filmskog izražavanja već davno prevaziđen, i kada smo 8svi navikli na sadejstvo govora, gesta i mimike filmskog aktera, *izuelna hiperekspresivnost nekadanjih glumaca nemog filma izgleda nam pomalo smešna, preterana, naivna i nepotrebna, no ne treba zaboraviti da je u istorijskoj situaciji nemog gıumijenja na filmu, dakle na estelskoj poziciji te rane razvo)ne faze filmske umetnosti, upravo ta hiperekspresivna gestka i mimika predstavljala substituciju glasovnog čmiioca i komplementarnu snagu njegovog estetskog delovanja, transponovanu u potrebni i nužni višak pantomimske giumčeve akcije. Unekoliko karikaturalni efekt magnetofonskog snimka susre= ta prijatelja u primorskom gradu R zadržao bi ponešto od svoje izopačene nepotpunosti, i da su „akteri“ uzbuđene sceme svesno hleli improvizirano umetnički „odigrati“ situaciju u kojoj su se spontano našli. Samo svest o činjenici da su magnetofonski snimani (lukavstvo jednog ali ne i aruga dva lica „scene“), potpomogla bi unekoliko da sirova građa žarkog raspoloženja trenutka ne ispadne onakav vrtlog. bućkuriš i minijaturni haos kakav je taj lepi trenutak, na snimku, po napred učinjenom priznanju, zaista bio.

No sa ovim je u bliskoj vezi i naš freći zaključak iz date verbalne deskripcije Jedne pri+ vatne životne epizode, projicirane, po analogiji mogućih posledica, na plan umetnosti. Namenski momenat jedan je od odlučujućih faktora u postizanju ovog ili onog kvalitetnog stupnja konkretnih slika bilo kojeg jezičkog domena umetnosti. Svaki umetnik vazda svesno stremi slikovitom ostvarenju svog specifičnog umelničkod iskaza,a i konsument umetničkog dela uvek bi morao imatina umu da je umefničko delo neadresirano pismo baš njemu lično, bilo ono poverljiva ispovest, narcisovski spektakl, didaktička propoved ili apolinjski objektivirana slikovita ekspresija jedne subjektivne sinteze sveukupnog životnog iskustva, transponovanog u specifične formacije jednog umetničkog jezika. U epizodi „Don Kihota“ o lutkarskom pozorištu ı njegovom direktoru. majstor-Pedru, „vitez tužnog lika“, napaćen i moralno povređen do samog dna svoje jadne i duboke ljudskosti, u zanosu pravedničkog i humanističkog gnjeva, zaboravlja da je gledalac prizora koji izvode marionete, punjene slamom i krpama. Tako „angažovan“ na strani progonjenog ljubavnog para a protiv ljute kavalkade surovih otimača i gonilaca, on skače sa svog gledalačkog mesta u zadimljenoj krčmi, trenutnom poprištu fiktivhih nepravdi i imaginarnog stradanja nevinih, vadi mač iz korica i stane odsecati slamnate glave zlih uzurpatora. Don Kihot se nije umeo dovinuti do superiornog pojimanja fiktivnosti i simbolike teatarske fabule. Taj terenski borac za dobro i vrlinu, očevidno, nije imao umetničkog smisla mi humora. 'Ali je i jednog i drugog, u ogromnim srazmerama, imao Miguel de Servantes Saavedra. Mnogobrojni porazi Don Kihota pobeda su duhovne klime humanitarnog saosećanja Servantesova — u našoj umetničkoj svesti i estetskoj koncepciji unutrašnjeg potencijalnog smisla besmrtne španske romansirane tragiko-

medije s početka Sečenta. Mi umetničke slike .

uopštavamo do stupnja apstraktnih simbola samo zato što ih primamo kao izmišljene, a i onda kada su dokumentativno auteniične zato što ih odevamo simboličnošću, kojom se one oslobađaju svoje dokumentarne verodostlojnosti, izrašćujući u vizije jednog „pogleda na svet“, jednog stava prema stvarnosti, transponovanog u konkretne slike, makar ove bile pozajmljene i od same te stvarnosti. Moj letošnji doživljaj nije, razume se, iz tog regiona pretvorljivih fikcija. Magnetofonski fiksiran, on je samo siromašan, ubog, do izvitoperenosti auten= tičan i — smešan· Slušajući ga snimljenog, i sam sam se dobro nasmejao. No kasnije, projicirajući ga na plan misaone analize, po crti analogije sna snimcima reči, namenjenih fiksiranju umetničkog iskaza, uozbiljio sam se do stepena vrednosti ovde saopštenih zaključaka.

Pavle STEPANOVIĆ

i određena. počinje da samu sebe obmanjuje.

U protivnom umetnost

apstraktnoj umetnosti bile šare sa neke ženske tkanine,

kasnije o toj

dara, veštine ili snage, prenesu na svoja platna. Naša izložba u ovom

raju, i čini se da oni najveći baš podstiču da se pronalaze i otkrivaju i oni

Višak vrednosti

(Iz Pariskog dnevnika IJ)

Muzej Impresionizma 1. januara 1962.

Prva, i reklo bi se poslednja revolucija u slikarstvu, nastala je sa pojavom impresionizma. Ona se javila spontano da bi spontanost ostala glavno obeležje tog pokreta. Pre impresionizma bile su velike ličnosti i škole. Posle njega, do današnjih dana, izumitelji i podražavaoci. Sloboda koju su impresionisti doneli naišla je na takuv otpor kakav ne poznaje istorija likovnih umetnosti. Pa ipak, ona je kosnijie bila na»dovolina i samim impresionistima, :ako su se njome mnogi koristili sve dok jevnisu obezvredili. Tako se pokazalo da svakn generacija u okvirima već postojeće slobode. ili izvan nie, traži svoiu slobodu dok•zujući da ona ne može da bude jednom za svagda data

KNJIŽEVNE NOVINE

-

*

„Mir“ u Vilarovom pozorištu 8. januara

Izvesno je da se samo u mirnim i

· sigurnim vremenima mogu da jave

velika dramska dela, i da svaka epoha ne prihvata tragediju kao oblik dramske književnosti. U vremenima koja to nisu traži se povod za smeh i prolazna radost. Vilar je Aristofanovu komediju prilagodio savremenim zbivanjima, ali više zato da bi publiku zasmejao nego da bi je upozorio na ozbiljnost vremena u kome živi. Uostalom, zašto bi postupao drikčije kad već ima toliko pojava koje upućuje kao krajnju neizvesnost. I naravho, njegovo pozorište je puno, publika se smeje i odobrava iako je to izuzetno loša predstava. Takva nejedinstvenost u režiji, glumi i scenografiji, smeša antičkog pozorišta s Brehtovim i strip-tizom — sve je to izvan umelinosti. A to što ljudi traže povoda da se smeju-nije pouzdan dokaz da su radosni.

* Muzej mođeme umetnosti 9. januara

Ako su povod ?a naslavak jednog od najznačajnihi teorijskih dela o

umetnosti Je raspravljano toliko mno go i sa toliko oprečnih miš:jenja i tako studiozno da to zadire u oblast nauke. Danas valjda niko ne može da porekne vrednost i značaj te umetnosti, što ne znači da se ne može postaviti pitanje njenog daljeg opstanka. Nije li se ona već iscrpla u negiranju svega protiv čega se borila, pre negu što je uspela da osivari ono što je najavljivala. .Jer, njena je uloga bila više negatorska nego stvaralačka, a rezultati koje je donela više su obogatili umetničko iskustvo nego što su simbolizovani u delima. Improvizacija na kojoj se ona zasniva oduzela joj je tvorničku

snagu. *

Izložba savremene jugoslovenske umetnosli

Do skora je važilo mišljenže da mi imamo veliko slikarstvo, iako ni jedan od naših i najvećih ne može da stane uz bilo kog ko u Muzeju moderne umetnosti ima svoj prostor veći od jednog plainnm. Ranije su naši slikari imali dovoljno dara i veštine da budu dostojni sledbenici onih svojih velikih savremenika. Danas mnogi savremeni imaju samo dobre reflekse da uoče sve ono čime se drugi ističu, pa da to s manje ili više

t

Muzeju je realan i pregledan prikaz svega onogn što značimo i što ne značimo u svetu. Možemo biti zadovoljni onim što imamo, ako znamo đa nikada nismo imali nešto više, a možda ni toliko. Pa ipak mi ne možemo nikoga da podučimo, a slava nam nije u tome što možda i prilježno učimo.

*

Našem slikarstvu „nedostaje pre svega autentičnost kao najviši kvalitet stvaralaštva. Ono što se kod nas smatra avangardnim već je to jednom bilo izvan naših granica. Oni pak koji misle da se autentičnost postiže samo motivom a ne i izrazom i kreacijom, ne obogaćuju našu umetnost. Mi imamo umetnika čija će dela uvek biti zapažena, ali ne i takvih koilma će se drugi inspirisati. Ali naše ambicije, kao uostalom i kod drugih, u tom pogledu malih naroda, uvek su bile veće od naših mogućnosti. Velike sredine ne traže da neko drugi pofvrđuje njihove vrednosti da bi ih same bile svesne. Mi uvek donosimo sudove na osnovu toga šta drugi kažu o nama. A blagonaklonost nije uvek dokaz poštovanja i divlienja.

Tamo gde ima velikih stvaralaca uvek je bilo mesta za sve koji stva-

manje značajni koji imaju svoj glas.

„Kod nas uvek smafraju da neko tre~

ba da dođe na nečije mesto, a ne da stane uz onoga ko već postoji. To se i danas cbjašnjava · time da smo mi mala sredina i da nema dovoljno prostora za sve. A u suštini, iz urođens lenjosti i malog interesovanja ne

proveravaju se vrednosti niti se uočavaju već postojeće. A pošto ljudi žele da budu obavešteni, oni svoj ukus prilagođavaju frenutnom mišljenju o nekom delu. Pa pošto do tog

mišljenja nisu došli uz bilo kakav na-

por. oni ga se bez mnogo obaveza i odr:ču, usvajajući ono što im se već sledećeg iremutka ponudi. „Tako se stiče utishk da kod nas postoji višak vrednosti, iako su nam ·'one uvek nedostajale. Dragosloo GRBIĆ