Књижевне новине

priča »književnih novina«

gospoža Bvdokija nije više tražila, niti za

njega pitala, kretao po Engel birti, kao

svoja senka. U svojoj, siromašnoj, bolumračnoj sobici, sedeo je i razmišljao i spremao se na izvršenje svog čudnovatog zadatka, prema naređenju, rosijskog, poslanika u Beču, grafa Kayserlinga. 1

Nije mu bilo jasno šta se ođ njega traži.

Nije znao da na sličnom zadatku, radi, već nekoliko rosijskih oficira, u 'rrijestu i duž adrijanskog mora. Nije znao ni to, đa Kayserlingu i nije stalo, naročito, do tih Crnogoraca, ali da mu je taj zadatak dat, na predlog sekund sekretara, Volkova, da se, pre nego što mu se izda pass, isproba.

Volkov mu je dao samo najpotrebnije pođatke o tim Crnogorcima u lazaretu. Sekretaru je bilo stalo do toga, da dozna, iz njihovih usta, da li su oni, zaista, rodbina vladike Vasilija, da li nisu neki svet sa venecijanskih teritorija. A treba videti i to, da li je među njima bilo bo-

|E-3 se, međutim, jadan, sad kađ sa

lesnika, od bolesti, koja se zove, lepra?*Isakoviteč .

je, glavom, imao da donese odgovor, na ta bitanja, a znao je samo, da se ti Črnogorci nalaze, zatvoreni, u lazaretu, u jednom, starom, kontumacu, — bivšem lazaretu, — austrijskih, ubojnih, šajki, u rukavcu Dunava, ispod brđa koje se zvalo: Leopoldsbers.

. Uzgred, 'glavno je bilo da dozna, ako može: je li Vasilije bio kod venecijanskog ambasadora, u Beču, Comera?

Kir Anastas „Agagijanijan tvrdio je, da jeste. A. da su ti Črnogorci zadržani, i zatvoreni samo zato, što za njih niko ne plaća. Čuva ih straža. Niko se od njih ne pušta. Zabranjen im je, već davno, svaki izlaz iz lazareta, u Beč. Hrana im se ostavlja pred kaDpijom, kroz rešetke, na zemlji, kao psima. Medig i apotekar im je pre išao, a sad im ne odlazi niko.

Živi su sahranjeni.

Bankar Kopša, rođak Isakovitča, i njegov totum factum u Vijeni, govorio je Isakovitču, da bi bilo bolje, da se u to ne meša. To je velika sramota,i Vijene,iSrba. Veli, . na ša nevolja. Ni prva, ni poslednja. Šalje im se nekn milostinja, tek da ne pom»u od gladi. Pisalo se i Platzkomandi, pa ništa. Odgovor glasi uvek: lepra!

Kopša je bio čuo da u lazaretu umiru dvojica, pa se nadđao, kad umru, da će se, valjda, neko, setiti, da njihovo pitanje reši. A krivica je i do nekog popa Mikaila, koji je, pre, odlazio Črnogorcima, a koji ima uvo rosijskog poslanstva.

Kaže, da se taj svet oteo, i od vlasti zemaljske, i od Boga.

Ne bi trebalo dozvoliti Kijeva.

Kopša nije voleo popa Mikaila i govorio je, da taj pop, ne zna, ni da še prekrsti, kako treba,

MuudEENEISHRRHNAIHEZNAHHFONAMMEMNSGHHURA RREREZL-dgamaRHuuZHHSB4

da nastave put do

a deli naforu bolesnicima. Sahranjuje i priče-

šćuje samrtnike, a kažu da i nije pop, nego kalcan. Kađ kaže: „Vo imja Oca!“, on još pogodi oca u čelo, tačno, kako treba. I, na pupak, sina! Ali kad kaže, „I svetoga Duha“, prepolovi Duha, pa pola uđari na jedno, a pola na drugo rame, sa tri prsta. A „Amin“ frlji, zatim, nekud, daleko, iza leđa, Tako se krsti Mikailo Vani.

Pavle onda pokuša da uđe, prevarom, u taj lazaret, pomoću Agagijanijana, Kopšinog dragomana. Ode, istog dana, u sumračje, do tog rukavca Dunava. .

Lazaret se belio tu, iza bivšeg pristaništa dunavskih, ratnih, šajki, koje su se, te godine, spremale da siđu do turskog Belgradđa. Sad je tu bilo ukotvljeno, kraj baruština, nekoliko žitarica, praznih, zapuštenih, iz Požuna. Lazaret je, kad mu se prilazilo, bio slika nekog, ludog, konglomerata, starih, kamenitih, zgrada,

U njemu je sad bilo zatvoreno, trideset i sedam ljudi, Črnogoraca, sa dvadeset žena, i decom. Bili su pošli, za vladikom Vasilijem, u Rusiju, kao prvi transport, preselenja, naroda,

Bivši, rosijski, poslanik, graf Bestušev, tražio je, od austrijskog Dvora, da im se dozvoli nastavak putovanja, kroz Saksonsku, o njegovom trošku, ili silazak, Dunavom, do Budima, i put do Tokaja, gde ih čeka rosijska misija. Venecijanski ambasador, međutim, tvrdio je, da su to puškonoše, regrutovane sa venecijanskih teritorija, i tražio je, da sc vrate. Zlo je bilo u tome, da se u prepisci Vasilija i sekund sekretara Volkova, o tome nije nalazilo nikakvog traga. Austrijske kancelarije smatrale su ih turskim podđanicima.

Svi su ih pitali: ko su? :

Kopša je, srdžbom ostarelog čoveka, za SVO to krivio, tog jednog ćoveka, Vanija, za koga jo tvrdio, da je protuva. Taj kaluđer je pratio, i, Vijenu, vladiku Vasilija, i zna ga. Išao je 1 u lazaret, Črnogorcima, sve dok mu nisu zapretili škopicom, jer im jc odvodio žene. Zove se Mikailo Vani, a niko ne zna, ko JO, ı odakle je. Došao je go i bos u Vijenu, sa licom mučenika, 'a sad noši svilu i svilene, vijenske, čarape. Upliće u razgovor filosofičeske izreke, i skaradne. Premijer sekvićtar Černjev, međutim, prima og čoveka i niko mu ništa no može,

Kopša je smatrao da je opasnost u tom, da će, Vani, postati irčkalo Kayserlingovo, pa će odzvoniti vijenskim Srbima. To je, kaže, strašan

č | ija! Iz ČEAČIK sa, onda, pred odlazak da vidi lazaret, bio rešio, da upozna tog popa Mikaila, Agagijanijan mu obeća da će udesiti to još istog Vcčera. Isakovitć onda požuri i dođe do pomenu-

tog lazareta, u sumračje, u svojim kolima, u kojima je vozio i Agagijanijana. Lazaret se belio, avetinjski, u baruštini rukavca Dunava, medu vrbacima, kraj jednog porušenoB bastiona, gde je bila ukotvljena stara, rashodovana, fregata, dunavska. „La Fortuna“. Na njoj više nije bilo topova, ni jedara, ni jarbola. Ostala su Još samo njena rebra i grede trupa, masne 1 crne, od katrana. Oko te stare olupine odjekivao Je ZVeket žaba.

U daljini. zelenila se piramida Leeopoldsberga,

zarasla šumom. U blizini, pred ulazom Uu lazaret,

most, sastavljen od starih pontona, a sta, neka stražara, već osvetljena.

crnio sc kraj mo-

TOMJIŽEVNE NOVINE

LRRREERRNSREKRANNANAERRRNEMAOKARRNNBNRRGRESMMASERH appHHRmedahLRAkA&RhahakahnubuNRANWARESSupaMHHWNNeuRERRUR VJ SPuqEVeH RESE RIPi

Miloš CRNJANSKI

(Odlomak iz druge knjige romana »Seobe«)

Isakovitč se obradova, kad ču, da je straža sastavljena od jedne polurote slavonskih vojnika. Pred stražarom gorela je vatra. .

Ta stražara morala je biti nekad neka cigljana, a oko nje su sad bile razapete ribarske mreže, koje su obletali čitavi roievi nekih, noćnih, krupnih komaraca. Uokolo bila je svud voda. Najbliži kućeri pregrađa vijenskog bili su na jedno hiljadu koraka. Kad zamukne lavež pasa, u okolini, zavladala bi muytva tišina. Nikakav ljudski glas nije dopirao do lazareta. Na drugoj strani, reka se činila beskrajna.

Isakovitč posla, prvo, Jermcnina, opipa.

On je ostao u kolima.

da ulaz

19 Nađao'se, ako. ustreba, daće ući u Jazaret,

i pored straže, onako, kako je to,bio navikao, u svojim, sirmijskim, husarima. Da sec približi u mraku, počne da se dere na stražara, pa da, vikom, i psovkom, otme pušku, od posta, Operacija je bila opasna, ali je uvek uspevala. Post bi se prepao, pospan, kad bi pred sobom ugledao, goropadnog, oficira. Predao bi pušku, a zagatio zatvor i batine. \|Agagijan je počeo da se dere, kako je on apofekar, došao da vidi unutra, u lazaretu, dva samrtnika, pa traži da mu dovedu vokimajstera i donesu ključeve. Ima odobrenje.

Stražari su, zaista, pokorno, otrčali da otvorc kapiju, ali su, sa sobom, doveli, i voktmajstera. To je bio podoficir novog kova, uniformisan, čija je kika, pri svakom: koraku tresla se, kao da je od lanaca. On je prvo, nepove?ljivo, posmatrao, pred sobom, civila, a zatim reče, da se kapija nikom ne otvara! Stojao je, pred Agagijanijanom, u novom mundiru, koji je Austrija, te godine, Slavoncima delila, zakopčan do grla udarajući o daske, cokulama. O

Ponavljao je: neka gospodin apotekar odc do komandira.

Kapija se samo komandiru otvara.

A kad Jermenin poče da se dere, da ima Odobrenje, iz Beča, pa dodade da su unutra, Crnogorci, braća Slavonaca, podoficir uze štuc od jednog stražara, k nozi, pa reče: Čast i čest Ornogorcima! Mogu oni bili i braća njegova! (Rekao je „unsere Bruder“)

Ali, ne mož on, carski boefel, pogazit!

Uzalud je Agagijan bogoradio. |

Isakovite mu doviknu iz kola, da se ostavi loga, i da se vraća.

Vvatili su se nesvršenog posla.

* . * *

Po savetu Agagijanijanovom, lIsakovitč je isto veče, imao sastanak, sa pomenutim popom, Mikailom. Sastanak je bio u grečeskoj kafanici, u Vijeni, na Pleisehmarktu, kraj grečeske crkve.

A ko je bio taj Mikail Vani, vidi se, iz jednog, poverliivog, izveštaja, nekog Carla Imbriani, policijskog pisara u Vijeni, koji je bio Špijun venecijanskogs ambasadora. Taj izveštaj, pod

' datumom 31. jula god. 1753, nađen je u veno-

cijanskoj ambasadi, bosle četrdeset godina, kad je Venecija propala i Austrija u zgrađu ušla.

U tom izveštaju, Imbriani, piše, da je dobio, za pare, i lepa obećanja, i žensku, nove, brze, podatke, od popa Mikaijla, o Crnogorcima, i nckom oficiru, rosijskog posola, koji odlazi Ćrnogorcima. Zadatak mu je da vrbuje puškonoše, za Rusiju, i, da ih transferira, u Kijev. On će, i dalje, izveštavati, o tim Crnogorcima, i tom oficiru, šta bude bilo, — moli samo da mu se, ugovorenim putem. dostave, što pre, pare, koje mu nisu isplaćenc. Moli njihove ekselencije poradi te male bagatele novaca, zašto mu je sada, od potrebe (upotrebio je reč „Notduerftigkeit“ i „mancanza“). Trudiće se „kaže, da i više dozna.

U docnijim izveštajima Imbrianija pominju se nbki drugi oficiri, a Pavle se ne pominje.

Na sastanku, međatim. Isakovitča i Mikaila Vani, kaluđer je bio očarao Isakovitča, i uzeo mu, odmah. i prijateljstvo, i pare.

Pavle je, docnije. pričao. bratencima, da še Vani čovek ljubazan i uglađen, a da ne može imati, manje, od četrdešet, ni više od pedeset, godina. Stasit je, a crn u licu, kao što su ikone,

pred kojima je, pedeset godina, Porela, i Bašila se, sveća. Ima, kaže, krupne, crne oči, 'kao većina naših sunarodnika, a lepu, belu, ruku, kojomni svaki čas gladi byađu, koja je proseda i svilena. Takva je ruka retka u naših sunarodnika, —o 7 Čista, Slatka, topla. Ima blag osmeh, a govori crvenim, neobično crvenim, debelim ushama. Kad gSovoi ne može se, Sa njegovih usta, ski nuti pogleda. Suh je, i ako je stasit, a sav kao izgoreo. A kad uperi pogled u sagovornika, oči mu svetle, kao da u njima ima žeravicu. Kažu mu, da taj čovek viđi i u mraku, kao sova.

A u svojoj crnoj prolazi nečujno.

Posmatrao ga je uvek čudeći se, obkudđ takvog čoveka među nama. Tačno je bilo, da je Vani imao na slavi, skupocenu kamilavku, a ha nogama svilene čarape, i, da se ponašao otmeno. ali nije bilo taćno da se ne zna, ni ko je, ni odakle je. Agagijanijan je znao, da je taj čovek, kaluder, iz manastira Hođoš, i da je u Beč došao, manastiršlcin poslom. pa je manastirske novce, profućkao, i ostao. Kopša je tvrdio da je mitropolit Nenadovitč tražio, da sc iaj čovek arestira.

Mao probisvet, i bludnik,

Ali je bilo tačno i to, da je Vani bio zašao u rosijšku am-. basadu, i, đa je bio ušpeo, da se dodvori grafu MBestuševu, to jest rosijskom popu Bestuševa, koga je posle, ocrnio, od Bestuševa, pa zauzco njegovo mesto.

Nije bilo tačno da Vani ne zna, ni da čita, ni đa piše.

Oznojio se, namučio, ali je i to u Vijeni naučio.

Ni jedan čovek me zna svoju sudbinu, ni budućnost, pa je nije znao ni Vani, ni Isakovitč Vanijevu. Mikail Vani ode, kako je Pavlu bio nagovestio da će učiniti, iz Vijene, u Rosiju.

Ali, tamo mu se trag i izgubio.

To veče, međutim, u Vijeni, u grečeskoj kafani, pop Mikailo je Pavla i očarao, i izncnadio. Reče da mu. neće biti teško, da Isakovitču otvori vrata, u lazaret. Zna jednog apotlekara, koji je tamo, pre, zaista, odlazio. Dovešće ga Isakovitču. Taj će sve udesiti. Dabogme, imaće da sc plati, nešto.

Vani je, za vreme razgovora, sa TIsakovitčem, dobro jeo i pio. Priznavao je, da on nije nikakav pop, hego·: ga Tako zovu, a psovao je mitropolitš ,aji uljudno,' koji Ba mrzi, kaže, zalio, što: je om kol, Vasilijem, priklonio, koga je Nenadovitč u mana stir Krušedol zatvorio. Zato što Vasilije govori, da treba, svi da se iselimo, u Rosiju.

Među ogledalima, u kafani, na spratu, gde su zidovi mirisali na kafu, uz svetlost i trepet sveća, Mikailo Vani pričao je Isakovitču, oduševljeno, o vladici Vasiliju. A što se tiče lazareta, to je, kaže, lako. Ući će oni, sutra nakosutra, u lazaret, ako Pavle bude potrošio malo.

Isakovite mu onda reče da su Črnogorci, za popa Mikadila, spremili škopicu, pa bi on radije da uđe tamo, bez njega.

Pop Mikailo, kad to ču, blago se smeškao.

To, kaže, zavidljivci, zli jezici, o njemu pričaju. Nema, za sveštena lica, škopice! To neki Crnogorci luduju, jer su mu, pre, dolazile žene, i dovođile mu svoju decu! Pa čak i da je zgrešjio, nijedan se čovek nije. za isposnika rodio, nego spremao. Žeravica želanija, prema ženi, gori u svakom čoveku, pa i u kaluđčđertu, jer je to volja Božija. Zato, da bi se kaluđer, u manastirskoj tišini, u molitvi, sa suzama u očima, kajao, a sujetu ovog sveta Wviđeo i upoznao!

Pavle, koji je, posle dužeg vremena, hteo, da se umili jednom čoveku, upita onda, Veselo: Lepo, lepo, ali šta će biti, sa grešnikom, na samrtnom času? Kad treba poći u pakao?

~ - | s

| xume SLAP

mantiJji

“Aa De:

nRuBaWHRRBBNEM"

Ze grmi zeleni slap pomladi sko» predore močnih, koremim, kopno je ma begu pred napadi cvetja ih, zelenih, površim,

Sel bom, med rastline in živali in postal bom, Yuda, potok, hrib, beli grmi bodo z mamo spali in zeleni veter mladih, šib.

Naj pregloda majtemnejšem lesu moro cuvetje skorjice smega, .

po vrteh, po hišah, po telesu

naj zelena bara Đodivja.

Košuta Veje im listi prosijo 2d, mir. Nenadoma je preveč, prebeč pomladi

za mlado drevje v cvetni čeladi, za modnih, potokov tesni okvir.

Zdaj korenine sesajo iz žil

motnih Wristaloo prozovme sokove, živali gredo skoz meskončnoe gozdovoe s hojo, napeto od, novih sil.

Nekje je samotem, samotem gozd im jasa z belim, cvetjem posuta,

na mji je ramjena, mlada košuta, obkroža je kač strupemi grozd.

O, preobilje rastlinskih, moči,

ti, ki ozdraviš od, smrti im, stripa, dotakni se njenega hladnega trupa, matoči ji sveže, Šumeče MKkYvl.

X

S

gno,. pted 'rnogorskim vladikom,

Pop se i na to setno smeškao. · i

'Pu priču, o užasima pakla, izmislili su Papežnici! Nema toga u našem svetom i slatkom pravoslavlju!

Gospod naš, Isus Hristos, otkupio je, za nas, sve grehe, i Srešnike, na ovom svetu, kao sin Božiji, svojom, smrću, na krstu. Nema straha, ni paklenih muka, za onog, ko se pokaje, na samrtnom času! Sve mu sc prašta!

O sebi reče, da, eto, njega, nigde ne prate suze ženske, uz kletvu, nego ga blagosiljaju žene, kad za njega pitaju: gde li je sad pop Mikailo? A tu priču o škopici, i njegovom bludu, izmislili su njegovi sunarodnici, da bi ga, za

račun Nenadovića, dotukli! Tutor serpske crk- ·

vice u Beču, Konstantin· Berškovitč sve je to skuvao pa ga je čak i vlastima denonsirao!

Isakovitč ga, onda, posle tog uvoda, zapita: Zna li vladiku? Pop mu onda reče, uvređeno, da on nema običaj da laže i da vladiku Va= silija, zna, dobro. Vasilije prođe kroz 'Trijest i Vijenu, a on mu je desniću, na kolenima, celivno. Hteo je i njega da povede u Rosiju, ali ga je graf, svemoćni, u Vijeni, zadržao. Da poslužuje ambasadu. Samo, kapetan ireba da upamti, da Vasilija, Rusi, ne voledu! i

Bolje je ćutati, kad Rusi Vasilija pomenu. Sutonja sc sa rogonjom ne bode. Nego, ako se vladika Vasilije, iz Rusije, bude, čio, vratio, sreino, čuće se i Vani, pob Mikailo!

A dotle da čekamo!

Isnkovitč onda poče da ispituje Vanija, je li istina, što Rusi tvrde, biav mu Kopša, njegov ToOdal, tako kaže: da je Vasilije udario na vladiku Savu? Da nije njomu do Rosije stalo, nego da u Crnoj Gori, što bre, on, zameni, Savu. A ove svoje rođake, eto, ostavlja, u lazaretu. Pop na to, umiljato, ispriča, kako Sava drži Crnu Goru, po Bogu, ali Vasilije, na mudrost i snagu. Sava je ostario, pa su ljudi, kao ljudi, prišli Vasiliju. Tako je uvek bilo i tako će uvek biti. Vasilije jeste sad u najboljim godinama, u najboljoj muškoj snazi. On mu se klanja i ruku mu celiva, u mislima, svako jutro, kao što mu je, nckad, u zbilji, celivno. Njega se treba držati! A poštovati Savu. |

Budučnost, kaže, u Crnoj Gori, pripada Vasiliju. Tsakovite na to reče, da je čuo, da Vasilije želi da odseli celu Crnu Goru, u RHosiju, pa se narod pobunio. Vladika ima za sobom samo ma jinu, a Sava, voćinu.

Isakovite nije, ni vladiku, ni Crnu Goru znao, nego se truđio, da popa Mikaila navede, da mu što više kaže, o tim Crnogorcima u lazatetu. Nikad pre takav zadatak nije imao, pa se čudio šta ga snađe.

Pop se međutim smeškao i na io.

Preleteo je, katkad, sa isakovitča, pogledom, Ba kafanu, na kockarnicu, u susednoj dvorani, na žene u ogledalu, kao da su sve to neke šarene tice, koje uleću, izleću, a samo se, za irenut, pred njim, lepršaju. Jeste, reče tužno, kad

je prestao da jede, Vasilije ima za sobom samo ”

manjinu, za selidbu, ali, kad se vrati iz Rosije, pretvoriće je, sigurno, u većinu. Mudax je Vasilije. Radi on črezvičajne poslove, dobro! Ne putuje on u Rosiju, bez pameti. Pozlatiće on, duž mora adrijanskog, našu svetu, pravoslavnu, cCrkvu! Pavle mu dobaci da vladika Vasilije prodaje narod, u rosijsku vojsku.

Da za Rusiju ginu!

Pop se bio nn to uozbiljio.

Neka kapetan, ma ko bio, ne greši dušu, ma koga služio! Ne zna šta govori! Mučenik je Va-

silije, veliki. Zna se šta radi Vasilije! Jeste, hoće” Masilije slati puškonoše, da za Rusiju ginu,'ali“

ne u zaludu. Hoće Vasilje, i za sebe, tražiti, jednu takvu, rosijsku, regimentu. A kad Turci budu čuli to, obilaziće odsad Crnu Goru! Isakovitč onda poče da priča, kako je čuo, da je Vasilije i venecijanskom ambasadoru, vizit činio. Pop ga je posmatrao zamišljeno. Ako je išao, veli, nije živ izišao! Ako je išao i živ izišao, dobro bi bilo. Venecija ima dugu i tajnu ruku. Venecijani je do Vijenc pružaju. Samo, kapetan, treba ·đa :zna, da ni Venecijani nisu protiv Vasilija, žato, što hoće da scli Crmogorce, da za Rosiju ginu, nego zato, što bi hteli, da puškonoše njegove. za Veneciju ginu. I oni polk spremaju, a Vasilije im je to pokvario.

Pavle onda poče da sipa, sve češće, u, Vanijevu čašu.

Treba piti, kaže, da sve naše brige zaboravimo. Um je naš za morem, a smert naša, možda, za vratom.

Pop se onda zagleda nekud u daljinu i prestade da pije.

Smert, kaže, hao materina ruka, uspavaće i grešnika i bludnika i ubicu. Kapetan njega uzalud plaši, ako ga plaši. Smert je, kaže, toliko moćna, svemoguća, kao more, koje sve nas odnosi, kao zrna peska, sa obala mora adrijanskoga. Nema pakla, niti će on goreti u paklu, ili iko drugi.Sve što beše u životu,smert briše, kao mati suze deteta, Nego je teško u životu, među ljudima. Kurjaci su 1o! Ko zna ko je i kapetana poslao, da njega, siromašnog kaluđera, samog, samcitog, na svetu, ispita i upropasti?

Isakovite mu onda veče, da je došao samo zato, što mu je rečeno, da bi ga pop Milailo mogao uvesti, u lazaret tim Crnogorcima.i Pop se bio digao, kad to ču, pa reče, da će mu to udesiti, koliko sutra. Treba mu samo novaca. Graja je. međutim, u kafani, oko njih, rasla, a sveta je bilo, sve više, u vratima, u ogledalima, a bilo je i žena. Pop ih i ne pogleda. )

Isakovitč tek onda spazi Agagijanijana u vratima, koji ih čeka.

Pop Mikailo onda, praštajući se, reče Isako= vitču, neka on ne brine za vladiku Vasilija. Jeste, vladika, govori, kako ima želanije da Šrnu Goru odseli, a Crnogorce, puškonoše, odvede u serpski usarski polk, koji imaju, u Sankt Petersburgu, ali sviršiti doselenijem Rusa u Crnu Goru. Ide Vasilije, ide u Rosiju, al: ne da Crnu Goru prc> seli u Moskvu, nego da Moskale dovede u Otfečestvo, Mudar je Vasilije, neka kapetan upamti to, ma ko bio.[A kad se rosijska imperija pojavi, na adrijanskom moru, sviće sc naši Kkrvnici sakriti u mišiu rupu,

Kad je Isakovitč izišao iz te kafane, sa Agagijanom, bio je već mrak, dubok, na Fleischmarktu, ali onaj plavi, letnji. Vide i fenjere u tom plavetnilu. Ono što mu pop Mikailo, međutim. reče, na rastanku, učini mu se strašno i veliko, kao da je ugledao neko čudo u svom životu. Kao kađ munja sevne, pukne grom, a O= svetli put u mraku, Pavle vide Rusiju kako jc, nikad dotle, nije zamišljao.

Ostade zanemeo, kad taj, neuki, nepismeni, kaluđer, koji beše manastirske novce profuć= kao, i, u bludu, u Vijeni ogrezao, reče to, i ode,

Učini mu se kao da pop Mikailo ode, nekud, u visinu. A

(Nastaviće se)

Yx

će se preselenije Črnogoraca, ·