Књижевне новине

OJO

Roman o psiholog Jednog vremena

LJU

(MLADEN OLJAČA: „RAZVALINA“; „NARODNA KNJI GA“, BEOGRAD 1962)

Ođavno već pisci romana čija je preokupacija istorijska prošlost težište svog interesovanja prenose sa istorijsk'h događaja na psihološku istinu. Odavno već oni su svesni da onaj međučin, ono rastojanje između istorijskih ličnosti i događaja, predstavlja oblast koju čisti istoričari SVOjim istraživanjem ne mogu da popune, a neophodna je za sagledavanje kompleksne situac'te. Umesto toga, oni se trude da kreiraju tipične slučajeve podražavajući raspolažućim faktima. Svekolik njihov postupak u stvari ie oživljavanje prošlosti, ali ne i oživljavanje činjenica. Ta oblast postala je mnogo višc stvaralački medijum.

S tog stanovišta treba posmntrati i najnoviji, · „peti, roman Mladena „Oljače, „„Razvalina“, mada se o njemu ne može govoriti kao o klasičnom istorijskom delu, koje bi bilo komp5novano na širokoj, epskoj, monumenfalnoj osnovi, sa mnoštvom ličnosti, sukoba i previranja uključenih u istorijska kretanja. Roman „Razvalina“ je mnogo više psihološki roman o jednom vremenu, ili bolje, roman o psihologiji jednog vremena, najburnijeg, možda, i nnjtragičnijeg u našoj istoriji. Isiorijske činjenice za Oljaču su, zapravo, psihološke činjenice, a malobrojni likovi formirani su tako da simbolišu jedno oi mnog'h sukobljenih raspoloženja, jednu od periholoških komstitucija ljudi koji su u prošlom ratu bili učesnici četničkog pokreta. Vojvoda Vuk Marčeta, sa svoj'm pomoćnicima nazvani n Sveti Stevan i Karađorđe, četnički komandant Drenovac, VO.nik i ideolog, „Vranješ, major bivše jugoslovenske vojske, ne-

pouzđan i kolebljiv propagandist, Vojkan Brđanin, šef „Neprikosnovenih Hteritorija“ i komandant „srpskog „dobrovoljačkog korpusa“, koji ne priznaje apsolutno nikog, to je niz ličnosti koje su se više slučajno nego po svesnom opredeljenju, i samie međusobne zavađene i ekstrem=no različite, našle na istoi strani. Već u „Molitvi za moju braću“ Oljača je govorio o tragičnom dvojstvu, o raskolu u jednoi ličnosti. Roman „„Razvalina“ bavi se raskolom u narodu, tragičnom moralnom dezintegra– cijom velikog broja veoma različitih ličnosti, dezintegracijom koja će konačno odvesti u izdaju i zločin, u potpunu propast. To ie tema ovog romana, a radnja i događaji projiocirani su kroz ličnost i senzibilitet glavnog junaka dela, četničkog vojvode Vuka Marčete.

Najimpozantnija „figura OVOgE dela svakako je Vuk Marčeta. Ličnost gotovo magbetovske..

Mnogo humaniji od svojih najbližih saradnika, koji se nadmeću u bestijalnosti, on je oličen;e pogrešne usmerenosti, a pogrešna usmerenost rezultira iz slučaja, nesporazuma sa samim s„bom i sa svetom oko sebe, iz nesazrele svesti. Marčeta ne poseduje predispoziciju ka zlu, on nije rođeni zločinac. Potreba za afirmacijom, čitav niz nasleđenih i stečenih predrasuda i karakterističnih nacionalnih osobina i, pre svega, rekao bih, zia kob kojoi ne može da se odupre,odvode ga u zločin. Sve vYveme, do poslednjeg daha, u hnjemu je prisutna svest o sopstvenom zločinu, on se kaje, opsedaju ga priviđenja, on ne uživa uvek u pričama svojih saradnika o zlodelima koja su počinili i,

čak, ume da oprosti krivcima za smrt njegove majke. Sve vreme je svestan da ne čini dobro, ili bar, svestan je da proliva krv da bi postigao nešto što, po njegovom shvatanju, može da bude dobro, korisno i, u.krajnjoj lin:ji, patriotski. Nije, zato, u pitanju nekakvo progresivno jačanje animalnosti u njemu. On je veliki tragičan lik, snažan čovek i junak konačno, čovek koji mora da ostane na nivou sopstvene svesti o samom sebi. Bez obzira koliko je ta svest u stvari ne-svest, promašena svest o istini i laži, o dobru i zlu. Umetnička snaga Oljačina ogleda se naročito u odnosu između Vuka Marčete i Đeržinskog, španskog borca, partizanskog komandanta. Mada ni izbli· za nije prisutan u romanu koliko Marčeta, mada se njim pisac prividno ne bavi toliko, Đeržinski je neprekidno prisutan u Marčetinoj svesti. Od samog početka Marčeta je hendikepiran Đeržinskim, „prati ga strah od njegove unutrašnje snage, impu sivnosti, hrabrosti, ugleda među borcima, strah od njegove sugestivnosti. Mnogi njegov postupak motivisan je tim strahom. Jedan sasvim običan, sasvim lj ıd ski i shvatljiv momenat odlučuie o njegovom preokretu, o preckretu posle kog bespovratno to;ie u krvi. To je jedno neprekidno sukobljavanje dveju human: situacija, dveju egzistencija. Im se utisak, otud, da je utom odnosu sadržan sukob dvojice ljudi koji progone jedan drugog — 8 tim što jednog od njih, Marčetu, progoni i sopstvena svest ·i, istovremeno, sukob dveju antagonističkih strana. Kroz njiho-

ve likove pisac provlači sve niti koje, izvanredno umešno upletene, daju sveobuhvatan uvid u mnoge aspekte ovih događaja. Zbog svega “toga, Marčetina „lična ftragedija, na moralnom, emocionalnom i vo:ničkom planu, označava i neminovnost propasti jednog antihumanog opređeljenja.

Ovai svoj roman, „umetnički najzreliji, Oljača je komponovao ugledajući se „na literarni postupak najizrazitijih predstavnika romana „toka svesti“, a prevashodno na PFoknera. Kombinujući retrospekciju, unutrašnji monolog, „dramski dijalog, uvodeći pisma, dokumenta i proglase u delo — što sve na SVDjevrstan način daje kontinuitet događailma — on „zanemaruje hronologiju, a u prvi plan izbacuie „dramatične „konflikte u ličnostima i među njima. „AKO i nije naročito originalan, ovaj prosede u njegovom delu primenjen je veoma dobro i funkcionalno. „Razvalina“ je, istovremeno, sinteza dosad pokazanih dobrih osobina Oliačine proze: veocma solidne „narativne tehnike, poetskog tona i karakterističnog nacionalnog duha, sočne i sonorne rečenice.

Treba, konačno, reči i ovo: dobar pisac mora „da bude živ čovek koji pored osećamjja za kvalitet treba da ima i sluha za sve što pokreće jednu literarnu epohu. Romanom „Razvalins“ Mladen Oljača je pokazao i jedno i drugo. Šta više, pokazao je da problemu rata prilazi huma-– nistički, bez afektivnih opredelienja, sa svešću i savešću pravog umetnika.

Bogdan A. POPOVIĆ

životna

N esporazum kao

filosofija

(MIODRAG ĐURĐKEVIĆ: „SAMO LJUBAV“; „NAPRIJED“, ZAGREB 1961)

Osnovni predmet romana toka svesti je svest jedne ili više ličnosti, čije opisivanje služi piscu kao ekran na kome on projicira bitne tremutke zapleta i rad nje. Pisci koji neguju ovu vrstu proze naročitu pažnju posvećuju istraživanju takozvanih „pre-govomih“ stupnjeva svesti, nastojeći da u njima otkriju tok i suštinu psihičkog bitisanja ličnosti, kao i karakter njihovog ce lokupnog bića.

Ova tehnika romana, koju su negovali i koju neguju mmogi veliki pisci našeg vremena, ima i svojih prednosti i svojih poteškoća. S obzirom da se zasniva na dramama koje se ođigravaju u svesti ljudskih bića, roman toka svesti omogućava daleko tačnije, realističnije i svestranije predstavljanje ličnosti, jer, najčešće, obraća pažnju na dva vi-

da ljudskog života — unutraš-

nji i spoljašnji. S druge strane, u njemu je prilično teško rešiti pitanje forme. U prvom redu zato što nije lako veoma haotičnu ljudsku svest obuzdati i do-

)//, =

KNJIŽEVNE NOVINE

vesti u red; osim toga, s obzirom da ga daleko više zanima psihički proces nego fizička akcija, pisac ne može da računa na konvencionalni način saopštavanja sadržine i zapleta kroz koje uspostavlja nužno jedinstvo dela, nego mora da pronalazi druge metode da bi ga ostvario (jedinstva, lajtmotivi, simboličke struk ture itd.)

Reklo bi se da je Miodrag Đurđević bio svestan i zamki koje postavlja romam toka svesti i prednosti koje on pruža. Pažljivo razradivši plan romana, ocenivši lica i naličja, prednosti i mane ovakvog načina pisanja, Đurđević je zamke uspešno savladao (ne zaobilazeći ih), a pred nostima se razumno koristio (nc zloupotrebljavajući ih). Zato je njegov roman „Samo ljubav“ dobar primer kako pažljivo i detaljno razrađena „konceptualna misao prerasta u zanimljivo i zre lo ostvaremje.

Pišući ovaj roman Miodrag Đurđević je, nesumnjivo, bio svestan da „pokušaj da se ljudska svest kreira u proznoj literaturi predstavlja moderan pokušaj da se analizira ljudska priroda“. Za svoj pokušaj ana lize Đurđević je izabrao jedan već više nego oveštali muoltiv (ljubavni trougao), vremenske granice radnje sveo je na vrlo malu meru (dva dana ili, tačnije rečeno, dva nepuna popodneva u dva dana), a fabulu ograničio na jednu naizgled nevinu ljubavnu razmiricu između žene (koja je napustila muža i dete) i njenog ljubavnika, njeno samoubistvo i sahranu. Pošto je, dakle, fizičku akciju uprostio, pisac je proces u svesti ličnosti razudio, krećući se kroz tri toka: Dejana (ljubavnika), Sofiju (ženu) i Časlava (muža). Pri tome je vrlo vešto primenjivao takozvanu tehniku „„sveznajućeg pisca“ i direkinog i indirekinog momo-

. loga,

MIODRAG: ĐURĐEVIĆ Prateći i razlažući tok svesti svojih ličnosti Đurđević je ocrtavao osnovne elemente njihove tragične situacije. Umnožavajući te elememte i razvijajući sliku os novnog odnosa, posmatrajući ga sa tri različite tačke gledamja, kroz iri emocionalno (i sebičmo) zainteresovane individualnosti, Đurđević je tokom svesti jedne ličnosti rasvetljavao i nju samu, i ostale dve. Na taj način u ovoj knjizi postoje, u stvari, po tri skice svake ličnosti. Čitalac ma osnovu te firoslojevite i nepodudarne slike, taloženjem i kritičkim izdvajanjem svega pristrasnog i sebičnog što se oko njih nahvatalo, stvara njihov auteniičan lik, pravu predstavu o njihovim suštinskim oboležjima.

Pisac je pri ovom vrlo zamršenom građenju likova u svome romanu pokazao veliku ftehmičku sigurnost. U svojoj gustoj, teš koj prozi on je, na primer, vešto primenjivao princip slobodnih asocijacija i koristeći se njima napisao pasaže retke životne ubedljivosti (Sofijina predsmrtna košmarska nastojanja da se spase; opis procesa kojim Sofija dolazi na pomisao da popije pilule koje je ubijaju; trenutak kad Dejan, dok mu sunce u parku prži leđa, pomišlja na mrtvu Sofiju čija leđa leže na hladnom bolničkom pokrivaču itd.). Upotrebljavajući elemente sećanja, osećanja i mašte pisac je asocijacije uspevao da održi pod svojom si-

gurnom kontrolom i da vrlo svrsishodno prožme ono što čovek želi da se desi onim što se događa. Njegove ličnosti, prostorno fiksirane a vremenski vrlo nestabilne, usmerava unutrašnja, podsvesna, vrlo ubedljiva logika.

Dve činjenice potvrđuju da je

| Đurđević svoju stvaralačku na-

meru uspešno ostvario. Njemu je pošlo za rukom da ubedljivo i vešto predstavi stvarni sadržaj svesti svojih ličnosti i da, kroz opisivanje tih unutrašnjih psihičkih stanja, dodirne, u podtekstu, izvesne elemente ljudske pri rode, otkrivajući neke svoje poglede na život. S obzirom da se sve pesmatra kroz prizmu tragičnog Sofijinog kraja, Đurđevićev podtekst, krajnje uprošćen, mogao bi da se svede na jedmu rečenicu iz teksta njegovog TOmana, koja se neposredno odnosi na Sofijinu smrt i predstavlja, istovremeno, ključno mesto za razumevanje piščeve životne poruke: „Trebalo je {tražiti nesporazum a ne razloge“ (159 str.). Sofija umire zato što se izvesni koraci nisu preduzeli, što su stid, prestiž, silne igre taštine bili važ niji od svega drugoga. Ljudska egocentričnost je tragično prenaglašena i u sebi krije opasne zamke. Ljubav je dovoljna i za život i za smrt; jedni joj hitaju u susret, a drugi od nje beže. Svest o zabludi nije dovoljna da spreči tragično razrešenje, jer ne ma uvek hrabrosti da se zabluda prizna, a u zamke nespora=zuma, čija su rešenja nekad neočekivano tragična, upada se iznenada. Ono što se dobro poznaje dobro se ne vidi, a u onome što se gleda i radi svako vidi nešto drugo. Nada je važnija od ljubavi, jer je bez nje život nemoguć. Sve se svodi na zabludu, na čudovišni nesporazum, na obmane kojih ima više nego što ih čovek, u sebi i oko sebe, vidi.

Đurđevića, dakle, zanimaju neki vrlo bitni, psihološki i etički problemi savremenog čoveka i on im prilazi sa ozbiljnošću strasnog istraživača. Ako na kraju kažemo da nas je Đurđević više zadovoljio svojim | psihološkoanalitičkim tekstom nego misaonim podtekstom rekli smo, u stvarni, da je om pre tanan psiholog i dobar pripoveđač nego dubok i originalan mislilac. Čini nam se da ovaj roman Dpokazuje da je i sam pisac toga svestan.

Dušan PUVAČIĆ

Najnovije delo Čede Price nije roman jedne ličnosti, već roman iz savremenog sveta, roman u kome nema sporednih i glavnih aktera, u kome svaka ličnost, makar se i na trenutak javljala, ima svoju funkciohnalnost. „Izlaz na ista vrata“ predstavlja treći, završni deo trilogije započete romanima „Nekoga moraš voljeti“ i „Svijet viđen na kraju“. „Nekoga moraš VvVoljeti“ je roman s tematikom rata, s onim ratnim vihorom i haosom u kome su se ljudi ubijali i voleli, u kome je Pavle Božanić Polip, glavno lice romana, doživeo i video tragičnost ljudskog stradanja i čovekovo nadjačavanje s vremenom. i ljudima da bi se opstojalo i živelo. A onda, u „Svijetu viđenom na kraju“, isti Polip našao se, pomalo izgubljen, u posleratnom' životu, u jednom vrtilogu u kome su ljudi, kakav je bio on, suočeni s jednim novim življenjem, gradskim i građanskim, znali da se povuku u sebe i da u svojoj osamljenosti izjedaju svoju senzibilnu dušu. I sada, u „Izlasku na ista vrata“, Prica je još uvek zabavljen svojim prvim junakom, objašnjavajući ga ovoga puta ne samo samim sobom no, više, drugim ličnostima, ljudima sa Kkojima živi, koje prezire i voli, od kojih je prezren i voljen. Posma– ftrane u vremenskim relacijama, tek ovim „romanom objašnjene su nedorečenosti prvih dvaju; problemi, koji su se naslućivali i koji su kazivani pomalo maglovito, šiknuli su svojom životnošću. Već od početka primetno je Pricino odstupanje od do tada uobičajenog načina prikazivanja rata i čoveka u ratu, od onog crno-belog slikanja života, koje je delu najčešće oduzimalo uverljivost i sugestivnost, davalo mu pečat neke faktografije i reportaže. Čedu Pricu su, pre svega, interesovala čovekova unutrašnja doživljavanja rata, doživljavanja i preživljavanja rođena u neposrednom susretu s jednom stvar– nošću koja nije pružala nikakve mekote-i toplote. Ali, Prica je čoveka posmatrao višestruko, dozvoljavajući mu ljudsku patnju i bol. Otuda su susreti Pavla Božanića Polipa sa mirnodopskim životom prožeti nekom zebnjom i strahom, nekom neizvesnošću koja potencira tragičnost njegova bivstvovanja. Otuda njegovo često vraćanje u rat, razgovor sa samim sobom i razgovor sa mrtvima o snu novog življenja, koji, u doživljaju stvarnosti koja ga je bacila u traganje za izgubljenim vremenom, prostorom i ljudima, suprotstavljen njegovom životu, nema značajne mogućnosti ostvarenja i poprima ton uza ludnosti. I u tom novom živtu Pav la će susresti ftragičnost, ona ljudska tragičnost koja će mu, kao u ratu, odneti drage, one koje je voleo i sa kojima je želeo dosnivati san svoga detinjstva i lepote života (Božena). Pavle je u posleratnom životu video neku poremećenost i posma– trao je sukob generacija: jedne koja se imperativno nametala drugoj i druge koja se žilavo odupirala novoj. Čedo Prica, od početka do kraja svoga drugog romana, drugog dela trilogije, „Svijet viđen na kraju“, konfron tira ta dva sveta, prikazuje ih u njihovom sukobu. Razapetost i pustoš duše obuzela su ne samo Polipa no i, u izvesnom smislu, Maksa, „staroga Hanžekovića i njegovu ženu, nežnu Boženu, prevarenu Irenu i još neke. Ali, u svemu tome Pavle neće pasti do uništenja i izgubljenosti, on samo u jednom momeniu izgleda skršen, slomljen i nejak.

Sve to, takva tematika i, još više, takva raspoloženja, nužno su nametala tim romanima jedan specifičan ton koji je imao sve značajke razneženosti, koja je Pricinoj lirski intoniranoi prozi davala ton bolećivosti. ,Zato je bilo potrebno da bar treći deo trilogije, „Izlaz na ista vrata“, donese izvesna stišavanja, objek tivizaciju stanja i zbivanja. 1I Prica Je novim romanom io postigao: posmatrao je sada svaku ličnost za sebe, pustio je da se ispovedi, da kaže sve o sebi i drugima, o životu i ljudima koji su ih bacili u vihor život. U pričanjima i ispovestima Irene Stern, staroga doktora Handžekovića, Pavla Božanića Polipa, Marije Majdića, Prahtića Gabara, u njihovim samorazgovorima, ima neke životne sugestivnsoti i upečalljivosti celom njihovom paklu i razočaranosti. Prica je duboko zahvatio njihovu razoča-

SVET VEHNHRN U ZIVO

(ČEDO PRICA: „IZLAZ NA ISTA VRATA“; „NAPRIJED“, : ZAGREB 1962)

ranost i, u izvesnom smislu, re= zigniranost, otkrio njihovo nepoverenje prema ljudima, prema bližnjima, drugu, prijatelju i prema voljenoj devojci, pa čak i prema samima sebi. I to nepoverenje ka“akteristično je za sve ličnosti „Izlaska na ista vrata“; ono ih opravdava u svim postupcima i svim ludostima, opravdava njihovu zagledanost u same sebe, i njihovo nastojanje da se živi u jednom trenutku, da se čovek prazni i zasićuje, sveteći se tako nekome ko ga je uvredio, ponizio, srozao.

Dok je roman „Nekoga moraš voljeti“ značio idealizaciju Žživota kojim se živelo i kome se nadalo, a „Svijet viđen na kraju“ nesporazum sa životom, razoča= ranje i klonuće, dotle je „Izlaz na ista vrata“ roman življenja života, najčešće besmislenog življenja koji je bio nužan kao pročišćenje, kao čistilište da bi se došlo do jedne nove lepote i jednog osmišljenog života. Osnovni lajmotiv poslednjeg Pricinog romana sadržan je u ranijim njegovim poetskim tekstovima, u pesmama, koje su bile nabijene iskustvenošću života i saznanjima: „svaka žena dolazi iz preljuba, a korak muškarca: odzva– nja ratom, pustošenjem bližnjega“; na stranicama «„Izlaska na ista vrata“ ti stihovi su našli svoje životno opravdanje. Preljub, jeka rata, pustošenje, razaranje i uništenje — doveli su sve ličnosti u neki košmar u kome se sve dešava kao u snu, koji bi

ČEDO PRICA

mogao da bude inkarnacija životnog pakla. Ovde su se ljudski trokuti čvrsto isprepleli, dajući ovome umetničkom tekstu osnovnu i životnu potku. Tu je svako lice „u ulozi trećeg, i to lošeg lica“, i otuda izvesna sadistička crta kod svake ličnosti, otuda onaj sarkazam, ona ironija, laž i prevara. Njihov pad posledica je neostvarenih snova mladosti i njihovog neshvatanja „da se Život sastoji u malim, toplim dodirima, da veliki prohtjevi vode lomu i opet ostaju samo obične, svakodnevne vrijednosti“.

Ali, u svim tim neshvatanjima i nesporazumima, svim haosima, ličnim fragedijama i tragedijama drugih nema sveopšteg očaja, nema beznadežnosti i totalne izgubljenosti. jedni će ne= stati netragom, dok će drugi, u svome dugom trežnjenju, naći put do sebe, do spoznaje sebe, ljudskog u sebi, i odatle put do drugih. Taj put će naći Polip, a naći će ga i ostali, Irena i Edo, u prvom ređu; a sve ono što su do tađa proživeli, svi sudari i sve pometnje — bili su svakodnevni, imperativni životni „prolaz do čistine“, do lepote i do iskrenog zagrljaja.

Romanom „Izlaz na ista vrata“ Čedo Prica je potvrdio sebe kao romansijera, kao pripovedača koji ume da, jednim modernijim zahvatom, iznese svet savremeno= sti, čoveka koji se lomi, pada i ustaje da bi postojao. On je lišio svoje delo svakog fabuliranja. Nastojao je da svojom poetskom reči i rečenicom „istražuje“ na osnovu grubosti ili ljepote realnog“, misleći pritom „na najužu vezu života i mučnine koja ograničava život“, jer, smatrao je, da je „zadatak živog stvaraoca da otkriva. ispod „mučnine skriveno“. I nesumnjivo je da je u tome uspeo, mada je možda mogao da liši svoje delo izvesnih „filozofiranja“ koja ga opterećuju, koja poremećuju sklad između čoveka i života koji Prica ume da stvori i da ga zadahne sugestivnošću. Time bi i prustovsko traganje za izgublienim vremenom, beketovsko stavljanje čoveka u prostor i vreme i tolstojevsko razmišljanje o prošlosti i budućnosti — postali još životniji, još ljudskiji i savremeniji. „Izlaskom na ista vrata“ naša literatura je dobila delo savremeno ne samo po svojoj tematici, već i po načinu. obrađe, po izrazu i fakturi.

Tode ČOLAK

3: