Књижевне новине

BEMOSTEN kao politički rukovodilae

B, je Demosten, sm Demostena i Kleobule ·

iz antičkog sela Peanije, bio najsjajniji umetnik

javne reči što ga je Helada iznedrila, to nisu

oravali ni njegovi najljući protivnici. U 'po-

'kim besedama što ih je govorio protiv kralja

”ilipa, od kojega je pretila opasnost samostalnosti i slobodi Atine, on je spajao sva sredstva besedničke veštine, tako da je Filip s pravom Kovorio da on ne vodi rat protiv Atine, nego profiv Demostena. Ali o Demostenu kao politor rukovodiocu veoma se različno mislilo i misli,

Jedni, kao B. G. Niebuhr, E. Curtius i naročito A. Schaefer, nalaze u njemu obrazac Todoljublja i državničke mudrosti. Već sam naslov Schaeferova dela Demostem i mjegovo doba

. (1856 — 1857) pokazuje da je Demostem posmaibran kao žiža celokupne istorije IV veka. U izradu ovog dela pisac je uneo najveću filološku brižljivost i enormnm marljivost, tako da ono i damašnjem istraživanju može da posluži kao riznica podataka, ali, na žalost, njegov pisac nije imao nikakve sposobnosti da uđe u dinamilm političkog života i da domese prihvatljiv sud o Demostenu kao državnilku.

Pošto je klasicizam ranijih vekova Demostena posmatrao kao nesrećnog poslednjeg prvoborca za helensku slobodu, istoriografija u početku XIX veka donela je šire i trezvenije'shva– tanje: zakon razvitka Demostenova vremena uveo je Helene iz stare usko ograničene gradske države u Aleksandrovu ekumensku državu i u svetsku prosvetu „helenizma“. Makedonska narodna snaga i helenska kultura, kao i egipatske, babilonske i persijske tekovine, pod Aleksandrovom kosmotvornom rukom postaje sredstvo za stvaranje unufrašnjeg jedinstva nove, ekumenske imperije. Posmatran u toj veličanstvenoj perspektivi, Demostenov državnički lik smanjivao se u simu prepomu na kretanju nezaustavljanja sveftsko-istorijskog procesa. To je uglavmom communis opinio istoričara IX veka. U svojoj Istoriji helenizma J. G. Droysenm pokazao je slabo interesovanje za Demostena, što se objašnjava njegovim shvatanjem da se helensikka kultura mogla raširiti na Istoku samo pregalaštvom i rađom makedonskih rukovodilaca kao njenih mandatora. Ono što je Platon uzalud očekivao od sirakuških vlada na Zapadu,

(0. našeg poslednjeg viđenja prošlo je nešto manje od sedam godina, vreme dovoljno da se u čoveku štošta izmeni ili potvrdi. Uostalom, pisac kao i svaki stvaralac, živi okrenut preman svetu i prozire se kroz svoje delo... Sećam se, prošli put, bilo je to u junu 1955. gOdine, sreli smo se u domu pisca, u Moskvi; Brenburg je tada delovao posustalo i malo odsutno. Bilo je nečeg melanholičnog u njegovim teškim očnim kapcima što su se tromo dizali i spuštali, u glasu koji je negde po širinama njegovog intenzivnog unutrašnjeg života, hvatao i povezivao teme. Kritikovao je sovjetske pisce i hvalio sovjetske čitaoce, govorio o stvaranju kao ličnoj drami, o snažnom procesu („To je bespoštedna unutrašnja bitka, ponekad traje godinama, iznuri...“ Hulia Hurenita napisao sam samo za mesec dana a nosio sam ga u sebi godinama“). Pričao je o Alberu Markeu i Pablu Pikasu („Bio sam sasvim mlađ kada je u moj život ušla poezija i Pariz. Pariz je na mene ogromno uticao, naučio me pravdi i nepravdi, harmoniji i neređu, ushićenju i očajanju. Bio sam žedam saznavanja* Modiljanijevo slikarstvo, filosofija, arhitektura, religija... Živeo sam u bedi, snalazio kako sam umeo; vodio strance po gradu, nosio terete.“) Govorili smo tađa i o našim freskama, o Andreju Rubljovu, o tome kako se ne može Živeti mimo svoje epohe.

Odavno znam: doba našeg života ne obuhvata samo dane ispunjene nama. To su i životi svih onih sa kojima smo se na neki način dotakli, svih koji su se posredno ili neposredno utkali u odlomak vremena omeđan našim trajanjem. Ako hoće, i ako zato ima smisla, čovek može da učini da se ništa ne dešava uzaludno; tako ljudski životi mogu biti, pa i bivaju, veoma bogati. Frenburg je Upravo jedna od tih ličnosti: svoj sopstveni život povezao je sa tokovima tolikih ljudi svoga vremena, razlivajući se sam kroz te mnogobrojne ru- · kavce, prožimajući ih strujanjem sopstvenih o sećanja. Oni koji i sami dele svoj život između intenzivnog uzimanja i tihe izolacije pune duboke uwsredsređenosti, znaju preimućstva ali i cenu takvog izbora. .

Jutro a Moskvom ove 1962. godine, vedro Je i hladno. Kroz prozore automobila, koji bira najbliži put do severnog izlaza iz grada, vide se moderne staklene palate, pored kuća drevne ruske arhitekture i onib monumentalnih kamenih zdanja niklih tokom prethodne tri devenije, zdanja čija se raskoš danas smatra suvišnom i apsolutno nefunkcionalnom. Ovo je peti put kako boravim u ovom gradu, sa manjim

ili većim pauzama, i zato baš faze :DOEOVOK razvitka doživljavam upadljivo. Za sedam godina čidbačrija Moskve, koja buja, znatno se izmenila: od težnje da se gradu da osobeni pečnt sa osloncem na spoljni sjaj i jak efekat, stiglo se do vedrih i jednostavnih domova „sa balkonima u raznoboinim OS OB tonovima i širo!ri rozorima gladnim svetiOsll.

a Najrad., uplovismo u lenjingradski a cari koga, nešto kasnije. skrećemo na volokolamski

KNJIŽEVNB NOVINE

Nada MARINKOVIĆ

tj. razvitak i obezbeđenje helenske krvi i prosvete, to su na Istoku izvršili Aleksandar i njegovi naslednici.

_ Sasvim drukčije uzima Demostena kao državnika istoriografija na kraju XIX veka. Jedan njen predstavnik, na primer K. J. Beloch, smatra da je Demosten kao barjaktar antimakedonske stranke svojom upornošću i svojom nepomirljivošću uvalio Atinu u sve nevolje koje su je snašle, jer ako je on i bio rodoljub i neumoran. agitator, nije bio nikakav politički rukovodilac. Beloch uzima da je Eshin, Demos-

U traganju za svojim

vremenom

RAZGOVOR SA ILJOM ERENBURGOM

put. U sunčanom bljesku raskri se pred nama jedinstvemi pejzaž: breze zaogrnute snegom, blago zatalasana dolina sa selima rasturenim u živopisne .gomilice. Mrlje crvenih krovova, odblesci stakla, rundđovi, guske, nađunđani mališani.sa samkama... Naš cilj je Istra, selo sedamdesetak kilometara udaljeno od Moskve, gde se Erenburg povukao u svoju vilu i radi. Lipovom alejom, preko mostića skrećemo levo. Deca. ukazuju na jednu od nekoliko vila. Kuća je stesana od drveta, sa veranđama i velikom staklenom baštom punom narandžinih drveta. Lep pas, duge njuške.i belosmeđe svilenme dlake, lajući trči u susret. Okolo kuće je mnogo četinara a bregovi se ugibaju pod snegom od čije beline bole oči. Jedam žemski glas viče: „Tajga, ovamo Tajga!“ U vratima verande stoji čovek i, kroz nesnosno lajanje dveju pudlica, doma–huje dobrodošlicu.

· Ilja Erenburg. Osedeo je sa svim, kosa mu je tršava i meka s visokim zaliscima. Dok aa izgovaramo prve konvencioonalne rečenice, lik ovoga pisca čiji duh ničim ne odaje umor ni starost, živo se utiskuje znatno izmenjem: duboki podočnjaci ispod prodornih očiju, beo osetljiv ten, mek i namreškan, tanke gorke usnice. Smeštamo se na verandi u zadnjem delu kuće koja, zbog obilja cveća i pletenog nameštaja, naliči na rascvalu korku zagnjurenu u sneg i sunce.

Erenburg, ne prekidajući rad na ciklusu „Ljudi, godine, život“, piše članak o francuskoalžirskim odnosima... Čovek koji je uvek živeo u sadašnjosti i plaćao to često, jer je ta privrženost sadašnjem trenutku značila bacati se· zatvorenih očiju u vrtlog života ne pitajući prošlost za savet; literarne polemike, političke oscilacije, grozničav i protivurečan život onoga koji sa instinktom velikog bpubliciste grabi za činjenicama, rijući po njima sa strašću literate i filosofa, boreći se uvek za nešto, protivu nekoga.

Posmatram ga: na dopušenoj cigareti Ppripaljuje novu. Onđa govori, reči se guše, potiskuju jedna drugu, praskaju kao vatrometi. Najpre, problem vremena, to vreme koje se survava kao planinski potok. Kao da su dva neobuzdana vramca upregnufta u njegov život! Ko

tesvow pošfttičidi probivnik i wođ: makeđonske stranke, političku stvarnost shvatao zrelije nego Demosten, jer da je ovaj bio pronicljiv državnik, on bi se, kao Eshin, zalagao za ostvarenje

političkog programa koji su zastupali Isokrat sa svojom školom i makedonska stranka. Braneći realno-političke snage koje su preko Demostemova otpora prešli na dnevni red, Beloch Demostenovu borbu za slobodu naziva „famatizmom i frazom i praznim. brbljanjem“, a za one koji su pali kod Heroneje tvrdđi da ih je „Demostenova politika bez potvrde žrtvovala“. Nesumnjivo je da je taj sud pogrešan, a fo je proizišlo otuda što Boeloch u oceni Demostenova državničČkog rada nije uzeo u obzir realne istorijsko-političke činioce Demostenova vremena, a takav postupak i jeste inače odlika Belocha kao istoričara, nego iđeje koje su određivale pozitivističku istoriografiju na kraju XIX veka. Helenski kamtonalizam i partikularizam on je merio merom italskih i nemačkih malih država i ftako na helemsku politbiku primenjivao merilo sasvim strano helemskoj istoriji: ideje pruske i savojske politike. Njemu se činilo da zadatak ujedinitelja, koji su na se uzele Pruska i Savoja kao vojničke moći, vrši u Heladi makeđonska monarhija, i zato je njegova rekonstrukcija makedđonsko-helenskih odnosa na osnovu takve netačne amalogije ispala pogrešna.

Trezvenije i s više razume vanja prišli su Demom:stenu A. Croiset i noviji dispitivači: R. PoOhiImamn, Georgs CIćmenceau, Pickard-Cambridge, Paul „Clode, „Piero Treves i W. Jaeger. Istoriju uvažavamja Demostena u modernoj Evropi, naročito u Engleskoj i Americi, skicirao je Charles Darvin Ađams u svojoj privlačnoj Kkmjizi Demosthenes and, his Influence, u seriji Our Debt to Greece amd

ome.

Iako Demostem ne može više da postane središte istorije jednog veka, opet odavanje pošte i pravde njegovoj borbi ne mači vraćati se shvatanju A. Schaefera.

Otpor atinskih radikala s Demostenom na čelu protiv makedonske monarhije bila je borba za demokratsku narodnu državu, u kojoj je kao jemstvo protiv tiranshe i oligarhijske samovoljnosti vladao zakon, i kao takva ta borba imala je dovoljno idealan razlog, jer Atina sa svojom istorijskom slavom i dugom kulturnom tradicijom mije se mogla drage volje odreći svoje samostalnosti. To ne znači da treba osuđivati politiku makeđonske stranke, jer su hegemoniju i pobedu Makedonije doista tražili interesi potonje kulture: kao kremen iskru, samo je Makedonija sa svojom harmonijom samosvojnosti i zadružnosti nosila u sebi budućnost i kao takva svojim sarisama mogla helensku, a to znači najvišu čovečansku, misao preneti na Istok i njome najzad oploditi ceo svet. Autonommu gradslku državu, koja se već bila istrošila, zameniće nove Atine, koje će Aleksandar, kao drevni Kadmo zmajske zube, posejati za sobom kad bude, kao omađijami soko, leteo od slave do slave i kao pronicljiv simfoničar i sintetičar naroda i kontinuiteta helenskim kon cem vezivao Evropu, Aziju i Afriku.

to nije osetio? Ipak, on neće i ne ume da faj život posmatra iz ptičijeg leta, treba se doticati s ljudima, makar gušajući se s njima. Usred snega vodimo razgovor pun žara, krv se penje u obraze, pulsira u venama.

Sada je na redu peta knjiga ciklusa „Ljudi, godine, život“, bogato razdoblje od drugog svetskog rata do 1954. godine, knjiga koja će imati šest delova i u kojoj će, pored značajnih događaja tog perioda, biti prikazani portreti svih ljudi sa kojima se sretao i koji su ga posebno darovali. Svima će se on odužiti: Alekseju Tolstoju, Pikasu, Isaku Babelju, Majerholdu, Majakovskom, Jesenjinu, Matisu, Markeu, ŽolioKiri, Maks Žakobu, MEliaru, Cvetajevoj, Nezvalu... Ljudi uvek neizmerno privlače, zanimljivi su i kada im se divimo i kada u nama bude otpor. „Ono što me je u dosadašnjem životu najviše porazilo, nije bilo ono što ljude razjedinjuje, već ono što ih zbližava“, Svako vreme ima svoju snagu, svoju romamtiku i svoju

~ Dragoslav GRBIĆ

Miloš N.

Ali, i pored svega toga, treba priznati da je amtimakedonska stramka s Demostenom na čelu još živela duhom helenskih istorijsko-stvaralačkih snaga, i njihovoj borbi za istorijski oblik helenske države u njenom klasičkom obliku ne može odreći istorijska veličina. Protivnici su Demostena mnogo klevetali, ali je njegov život u „advokatskoj ropublici“ ostao neuprljan, kao i mesec koji oblaci često pomrače, ali nikad ne mogu da ga pocrnmne, Kao što sam kaže, on je za odbranu slobode sve učinio, i niko neće naći da je nešto propustio. U tu odbranu om se uneo ceo, kao vojska u tvrđavu, i borio se dokle god je bilo daha u njemu i, naposletku, kao ogroman suncokret, pao tek onda kad više nije imao snage da i dalje gleda za suncem. Kao onaj stari borac što je hteo da se, plivajući, uspne na noprijateljski brođ i već se uhvatio broda desnom rukom, a kađ mu je odsekoše, on se prihvatio levom, a kad mu ndsekoše i ovu, on se o brod obesio zubima, a kad mu raskoliše i lobanju, on se, i mrtav, strašnom snagom zubi držao broda, tako da ga niko nije mogao otkačiti — tako se i Demosten održavao neodoljivom snagom volje. Ni najteža iskušenja ni progonstvo posle Harpalove parnice nisu mogli slomiti njegovo rodoljublje, kao što ni alemm rubinu ni najveća ftemperatura ne može umištiti žarnku crvenu boju.

Niko nije lepše i zbijemije prikazao značaj borbe nego A. Croiset u ovim redovima: Državnikov zadatak liči na za=datak vojskovođe koji nema da se pita da li neprijatelj predstavlja viši oblik civilizacije ili ne. Njegova dužnost ograničena je na to da ga pobedi alto može, ili junački da pogine. Demosten je učinio svoju dužnost. A neočekivana posleđica toga jeste u tome da je sama opšta civilizacija time dobila. Jer time što je učinio svoju dužhost Demostem je obogatio moralnu baštinu Helade, tj. samu supstanciju one civilizacije koju je trebalo raširiti po svetu. Helada bi manje bila velika da se Atina nije borila kod Heroneje“ (Istorija helemske književmosti, TV, 1900, 580). Heronejska grobnica postala je, dakle, kolevka novih snaga.

Ako je državni oblik za koji se Demosten borio i bio smrtan, njegova borba postala je besmrtna. Kao polarna zvezda što svoju svetlost pokazuje samo u sutonu dama, tako i ljudska zajedmica zasvetli svetlošću i voljom za samopotvrđivanjem tek u suftonu svog istorij= skog oblika, i ta svetlost daje joj ono najviše duhovno postojanje u kojem ona, i kad prođe, dan njenog konkremnog istorijskog postojanja, pokazuje i dalje put čovečanstvu. Tako je i helenska slobodna i samostalna gradska država tek na svom zalasku zasijala svojim novim postojanjem. Tu svetlost uhvatili su Platon u Državi i Zakonima, Aristotel u Politijama i Po-

liticš i Demosten u svojim državničkim besedama, i u tim spisima ogledaju se igre istovetne prirode i ćudi istovetnog neba i zemlje, kao što se u šarama nekih ptica svetlucaju i prelivaju srebrne i zlatne luče njihova zavičajnog sumca.

ĐURIĆ

Won Va: ego "*R:gFiy Oay,C yyaEka iy eo git ih ak (Pt Al OB rta iy rta ia i ai O ya ya ala ya ia ao i or at a la la o al a alt ti

tragiku, i o tome bi želeo da piše. O složenoj ličmosti Hemingveja sa kojim je drugovao, o Andre Židu, o Antoniu Mačađu i Rafaelu Albertiu, koje je upoznao u bumim i nezaboravnim španskim godinama... Dramatika življenja, bogata skala zvukova i boja, taj uzbudljivi kontrapunkt jednog vremena koje se može sravniti sa silno napetim lukom, ima li pravos pisca koji ne bi želeo to da uhvati? Svetlosti i senke, tama, sve mora biti tu; mržnja kraj ljubavi, ravnodušnost kraj egzaltacije, prezir i poštovanje. To nije samo dužnost, to je duboki imperativ. Treba na neki način ostaviti dokumenat o svome prisustvu u životu, svoju ocenu toga života, i svoju poruku. „Smatraju me skeptikom, tu ima mnogo istine... Ja nikad nisam voleo slepu veru, ali sam poštovao i voleo vernost“.

Ovoga puta mrenburg je ustremljen, zapenušen, jedak; iz njega kao da sevaju varnice koje tu i tamo pale male ognjeve. „Ne treba biti apstraktan“ kaže on, „eto i vi... Valjda bi ipak želeli da vam nešto određeno kažem. Ima li kod nas slobođe, na primer, ili štogod o slučaju Pasternaka? Nama priznaju naučna dostignuća, tehniku, ali moralnu snagu ne!“ „Sve to ste već rekli, neke stvari volim i sama da otkrijem. Zašto da se borimo, bolje da lepo razgovaramo“. „Ljudi se uvek bore ili prilagođavaju, nema trećeg...“ Ne slažem se, ali to nema značaja.

Dok pali novu cigaretu, velikim elegantnim upaljačem u obliku školjke, nervozno tresući glavom, žmirkajući opasnim pronicljivim očima, primećujem osobenost njegovog odela: sive pantalone, kaput od smeđe jelenske kože, košulja žuta kao žumance sa smeđim karo-linijama, široka jasnozelena ešarpa oko vrata sa tamnim tufnicama. Kao što se i ovaj Erenburg razlikuje od onoga pre sedam godina. tihog i zamišljenog, u tamnom odelu i s tamnim sjajem u očima, tako se i ambijent u kome ga sada nalazim, potpuno razlikuie od jednostavne

Nastavak ma 6. strani

NEIZVESNOST SVETA

PESMA BELE VRANE

Razumno smišljaj nerazumne reči zastrašen svet meka bude blaži,

prokaženo ime meka te me spreči da dopevaš vek providam od laži.

Nek surovi o suzu udaraju čelom,

mek okrutnima Kkro mastrama Kkisme: kad ti se priklone ko pred, jelom

sloboda će od pohvala da svisme.

NEIZVESNOST SVETA

Pesme se moćas pesnika odriču jer mrtvi kažu da misu u bravu kad iza crnmoga sunca prYoriču

da im, kroz usta dozovu trabu.

Mudre su reči postale poslušne, život se uči od onih bez časti; glas potkazamog čim, se oslušne zaboravom, se obeščasti.

BUĐENJE VOLJENIH

Iskusni će da se o ljubav ogreše i da mesečinu oskrnave vikom,

ko nevin kog pred vešanje odreše da posmu, i da me veruju nikom.

Brojniji su oni koji ne sustaju al svet obnavljaju neiskusne reči, samo mevešti kad iz sma ustaju Čuju Kako more zalinbhliemo ječi.

dG JD” IO u O O O OREUGIUNUNJLNLLLULLLJLUUUU/ĆI