Књижевне новине

njiže\nost na Pati

U poslednje vreme u književnim, krugovima sve češće se govori o izvesnom, diskriminatoyrskom, i mipodaštavalačkom, odnosu, Yadija prema „Kknjižeomosti. Pisci se osećaju zaposta»vlje mi jer se broj i oreme traja mja čisto literaynih emisija, u. poređenju sa situacijom, iz ramijih, godina, postepemo sve više smanjuju. Na jednom, nedavnom plenarnom, sastanku Udruženja knjižeonika Srbije to osećanje zapostavljemosti dobilo je čak, reklo bi se, alarınantanm vid glasmog mezadovoljstDa, koje se pretvorilo u otvorem „zahtev da se postojeća mesrazmera između literaYmog i drugih programa koliko-toliko uskladi.

Jedna prosta Yačunska a– maliza nedeljnog „pbrograma adio Beograda daje rezultate koji u mnogome potvrđuju mezadovoljavaju će stanje o kome je ma plenaymom sastanku iUd(druženja kmjižeonika bilo reči i opravdavaju postojeće mezadovoljstpbo među knmjižev nicima.

Redđovna dužina trajanja programa adio Beograda za jedmu medelju dama izmosi 126 časova. Računska analiza programa pokazuje da vreme trajanja emisija koje NISU samo usko književne, iznosi medeljmo 5 časova i 22 minuta, ili 6,570/,. Prilikom, izračunavamja ovog bYrYocemta uzete su w obzir sledeće emisije: lirika, medeljnma humoreska, mala radio sce me,'umetnost i kritika, Tasgovorirormmetnosti, poezija i muzika, radio drama, osvrti i popularna adio igra.

Bez radio dramskih, emisija, koje su majduže i čije trajanje izmosi medeljno 3 časa i 15 mimuta, dužina trajanja ostalih emisija iznosi 2 časa i 7 minuta, ili 2,600, od, celokupnog medeljnog programa. Ukoliko bi se, međutim, uwutar emi sija obuhvaćemih ovom Yačunskom, amalizom, izvršila podela ma čisto literarni i uslovno ili pseudo-literarmi deo (bez “udela truzičke pratnje), a kritičke beleške o kulturnim događajima vazvrstale po oblastima o kojima govore (slikarstvo, pozorište, muzika, književmost), udeo literature u pro gramu bio bi procemtualmo još daleko manji.

Kad se o ovoj, očigledno mparadoksalnoj, situaciji povede reč, ma radiju se daje objašnjenje da je sada ma smazi takozvama letnja šema programa i da se ide za tim da se govorni deo programa što više smanji. Osim toga, Yezultati izvesmih anketa s), navodmo, pokazali da se literaTne emisije vrlo malo šlušaju. Koliko god letnja i zimska šema programa i temdenmcija ka smanjenju govormih, emisija mogu ima fi svoju logiku, ovaj bDOslednji, „amketnić aYrgumenat wowravo je tragikomičam. Ukoliko bi se išlo tom, linijom, očigledno je da bi meke emisije morale biti jedmostavmo brisame. Još tragikomičnije je to što je ovakva argumentacija gotovo idemtična sa čimjenicama koje u svoju odbramu ističu omi koji, malazeći se ma položaju kulftuvnih, poslenika. skreću u sumnjive vode konjunkfure i komercijalme logike, ističući veću ili mamju zaimteresopamost publike kao jedimo merilo kojim mere svoju kulturnu DOlifikw. Radio je, pre svega, kulfuvrna ustamova, čiji je 9aSs– pini i kulturno-prosvetni značaj ogroman. Zbog toga je jedma ovakva tipično komercijalna argumentaci-

. Od tremutbka kađa je pokazao svoje akademizovane vizire, maš pseuwdomodernizam je nužno proklamovao stanje konformističkog odnosa prema čoveku i stvarima. Ova zlosrećna faza modđernizma, kađa on oholo odbija da se identifikuje sa pomagačem, sluškinjom integralne umetnosti, javljala se gotovo ma isti mačin u evim vrememima; od bezibrojnih podražawvalaca autora dioritskog kipa faraona Hefrena, koji su u egipatske grobnice unosili duh ritualnih simbola i okamemjavamja onih crta u čoveku što su odvajkada podločne izmemama i prodđubljivanja, psewilomodemizam je preostale zalihe svo)e veštine tražio po strani prave realnosti, čije je prisustvo bilo mogućno samo u kretanju i nalaženju novih ime na stvari i pojava. Ako je jednakopravno polemisanje sa drukčijim mišljenjima, ocenama, stavovima oznaka jednog nekonformističkog ophođenja sa ljudskom mišlju uopšte, odsustvo snage i zainteresovanosti za ovakvu polemiku prisno je svakoj Rkonformističkoj — akademizovano modđernističkoj — manifestaciji. Konformizam ne daje prebijene pare za pravu realnost; on stvara svoju „realnost“, svoje kontakte s mjom, svoju ocenu njene važnosti za ljudsku ličnost. Ne treba naglašavati kako se ova igrarija pojmovima bavi kkrutim sažimanjima, · „skučavanjima, zaleđivanjima svega što je postojalo ili postoji kao argumenit drukčijeg mišljenja; čoveku je obećama retka pustolovina, a on je snuždeno spustio jedra u prvoj luci.

Da li je bilo mogućno bolje opremiti savremenog čoveka u mjegovoj modernističkoj akciji pohoda neznanim sferama, ili je poraz modernizma ovog plod bahate nametljivosti nepozvanih samo? Čini se da slumja poraza leži na onoj granici gde genijalna vidovitost nekolikih predaje štafetu marljivosti mnogih. Najavivši se kao stvaralačka urota značajnih pojedinaca-novatora, modernizam je tako i trajao kroz istoriju, tako i bivao zabeležen —' kao pokret velikih duhova, koji su vraćali život istrošenom, umornom telu angažovane umetnosti; i potom, on je uništavao samog sebe kao pokret, obraćajući se marljivošću i najčešće — bezimenosti rutinera što su aktivirali svoja dleta ulepšavanja, sjaja elegancije. Plemenita —d kako bih je nazvao — faza modernizma iskazuje se tako u kretanju od genijalnosti neorganizovanih pojedinaca ka školi njihovoj, od bleska svežine ka blesku uglađenosti. Bez težnje za prevlašću, dakako, jer takva jedna prevlast nije bila znak i razlog jedne pojave nužnog ranga: i bez isticanja „filozofije“, „teorije“, jer je bilo mnogo sličnosti u poslu ove garde jednakih potomaka velikih osveživača sa anonimnim „srednjevekovnim cehovskim majstorima. Bila je to velika uloga svetskog modernizma, koja je pokadšto spasavala poverenje u umetnost; ali bio je to i njegov zahvalni, zasluženi okvir.

U ovu istoriju sličnosti naš pseudomodernizam je uneo jednu važnu, poraznu distinkciju: umesto stvaralačkog, poetskog stava da svet valja kazivati kao da je prvi put viđen i doživljen — jedan nihilistički stav, prema kojem je svet stvoren onog časa kada ga je pseudomodernistički ori-

·misliti · pravovernost

EKSPLOZIJA

KONFORMISTIČKOC

DUHA

jentisani umetnik pohodio, i ispoljava se onako, kako ga zamišlja pseudomodernistička „teorija“. o „realnosti“. Na oko bezazlena, ova razlika je upravo omogućila svakojaka suštinska i terminološka izopačavanja, kao i sve vrste ogrešenja prema onome što je od drukčijih mišljenja prošlosti "ušlo m zakone umetnosti u trajanju. Naš svagdašnji čovek (mera svega: kakva iluzija), uvek pomalo Sizif koji izvanredno istrajava u ratu,.ali ne ume baš lako da se snađe u miru, čovek koji je bivao u večitom položaju da doživljuje uništenje svoga doma i svoje porodice i da iznova diže krov sebi i svojim potomcima, — u okvirima pseudomođernističke „poetike“ ·mašao se van dotacija sa realnošću; štaviše, realnost njegova svagdašnja· proglašavana je nedoličnom iolevkom mjegovog kosmički prodornog rasta. Eto divnog povoda za ekspanziju konformističkog duha: kada se nenormalne, neuobičajene stvari i pojave oglase za sasvim normalne i uobičajene, lažna predstava uvek zbunjuje i uspavljuje mismo, i čovek van realnosti vrlo jedmostavno se može poistovetiti ne samo sa brižljivim Rolekcionarom materijalnih dobara za sebe, no i sa uzorom jednog doba, jednog načina mišljenja, jedne šamse za ocenjivanje stvari i pojava. Kako znamo, svako stanje koje se kloni vekovima proverenih kontakta u svim „oblastima ljudskog postojanja, neizostavno je stanje konformizma; nje mu ne samo što godi nego mu je i neophodno odsustvo drugih stanja. u procesu prilagođavanja; možemo čaj verovati — ako tog stanja nema, konformizam će ga izmisliti. Pseudomoder nistička „poetika“ je odista morala zijedinstvenosti takvog stanja, da bi u fazi svoje zakasnelosti i suvišnosti delovala iole kao jedan pokret.

Naravno, ove situacije nisu stvaralačke; konformizam je antipod jednoj izvornoj filosofiji, jednom principu, jednom sistemu, jednoj stvaralčkoj ideji; budući samo zabluda privremenog karaktera, u kojoj se trenutak fiksiranja nečega predstavlja kao iluzija trajanja, zabluda koja počiva na samovoljnom prisvajanju efemernih prava i na vremenski ograničenoj inertnosti sredine prema tom činu, Rionformizam se tako izražava i u umetnosti: on nije stvaralačko stanje, vreme rasta i sazrevanja. Nestvaralačka priroda pseudomodernističke „poetike“ pokazals je neobičan smisao za eklektičku isključivost; jedinstvenost zamisli joj je potpuno strana, pa je otuda dosta teško utvrditi na kojoj osnovi se ova pri-

druživanja „poetici“ pseudomodernizma vrše. Ipak, naveđimo neke njene stavove, koji se prikazuju kao njena ogrešenja: među njima je osnovni stav — jedna izvitoperena -u- vazduhu lebdeća verzija problema čovekovog otuđivanja i njegove komičko-vitalističke težnje za totalnošću, koja ishodi u jedan simultani optimizam, alias optimizam konformiste u trenucima kameleonskog zaklanjanja sopstvenih ćudi. Nadalje, pseudomođernizam je na jedam anahronističan način izvršio potpuni raskid sa zakonitostima naučnog posmatranja umetnosti, iako — da bi ekstremmost „poetike“ bila zadovoljena! — izražava dosta deklarativnu solidamost, sličnu nekadašnjem pokretu konstruktivizma, sa kretanjima naučne misli savremenosti. Odbacivši sociološki aspekt analize jednog umetničxog dela, koji je poticao iz shvatamja određene srodnosti nauke i umetnosti, psendomodernistička „poetika“ je otvorila dveri lutanju dvoranama estetičkih kategorija; da je obavila bar ovaj zadatalkk, ona bi već na osnovu sume dobijenih zapažamja, recimo kao ruska Tformalistička škola, morala priznati da umoefinički poslovi nisu baš tako nemerljivi i neuskladivi sa nekim principima zakonitosti stvaranja. No, sada · nastaje odiseja poraza: pseudomodernistička „poetika“ nije bila kadra da pruži nijedno posvedđdočenje o prisustvu bilo kakve koncepcije estetskog pbristupanja umetnosti; „poričući važnost načela istoričnosti u posmatranju umetničkih pojava, ona je u isti mah prepustila slučaju kako mogućnost ubiranja pozitivnih plodova umetničke akcije, tako i merilo za svoju teorijsku ambiciju. Evo nekih „rezultata“: ni-

· jedna · subjektivna istorija 'književno=

sti (mada je to bio tradicion»ini dar ranijih epoha modernizma), nijedno pouzdano merilo za estebsko ocenjivanje umetničkog dela, nijedam orijentir plod ne, originalne imaginacije kritičarske misli; i dosta povoda za prave lekcije inteligencije, „obrazovanja, erudicije, istinske kulture primitivizmu, neznanju, laičkom shvatanju poziva aktera, teoretičara i ftumača umetnosti. Najposle, pseudomodernizam je nužno otkrio svoju stvaralačku nemoć i sušftinski: raskorak između njegove „poetike“ i prakse toliko je upadljiv, da neki kritičari pseudomodernizma odbijaju da priznaju značaj čak i umetničkim delima, nastalim po obrascima njgeove „poetike“.

Poznato je kako je duh konformizma redovno širio ustajalost, primitivnost, nestručnost mišljenja i zaključivamja. Konformistu nikad nije bila potrebna

prava slika sveta i prava orijentacija: čoveka u njemu; on će uvek pristati uz onaj pogled na stvari, što obznanjuje i, potvrđuje kakvu -takvu legitimnost prava koja je samovoljno prisvojio. Ako u

području umetnosti nije Ostvario iole značajnije rezultate, konformistički raspoloženi pseud omodernizam. stvorio je impozantu sliku svoga učešća mu takozvanom tekućem umetničkom životu, Svaikako njema dugujemo čitavu revoluciju u tumačen. ju pomova „afirmacije“ i „pozicije u svetu umefmosti“, — pojmova koji se „odnose ma relacije pisac — čitalac, pisac kritičar, pisac — kulturno-umetnička javnost. Pseudomodernistička kritika je obelodanila dosad nepoznati vid kritike i značaj mjemog mesta u umetnosti; ona nije vaspitavala Gogene koji će za ljubav umetnosti napuštati porodicu i odbacivati šansu poslovnog uspeha, nego poslušnike mišljenja koje je valjalo smatrati meritornim, i koje je to postizalo upravo po cenu razvijanja konformističke pokornosti i kon= formističke izolovanosti od tokova prave realnosti. Bilansi ove vrste najmanje su pogodni bilansi umetnosti; oni ukazuju na neverovatne tamnine” kojim je konformističko shvatanje života obdarilo svakodnevicu savremenog ĆOveka, i izazivaju osećanje nezadovoljstva postojećim — pseudomodernističkim —T razvrstavanjem umetničkih stvari i umetničkih tokova.

U današnje vreme, kađa su našem sluhu neophodne 'Litove reči O Dotrebi „izučavanja realne situacije radnog čoveka“, i kada mlada generacija stvaralaca mora biti suočena sa neprijatnim „posledicama Rkonformizma duha, koji je porodio za umetnika suvišne i lažne predstave o uspehu, slavi i priznanju, moraće se ozbilino prionuti na ispitivanje dometa ovih posledica i uznoka ovih čudnih deformacija. Jedan vid hrabrosti oduvek je isticao narode ovog mašeg podneblja; odlučnost u priznavanju sopstvenih slabosti. Ako smo to mogli da učinimo, smelo i vizionarski, u oblasti materijalnih odnosa, moramo {o učiniti utoliko Dponosnije i u sferama umetničkih strujanja. Talambasi nepotrebnog optimizma pseudomodernističke prezentacije

' pokazaće nam se tada kao surogat jed-

nog stvarnog mepoverenja prema prisnosti realnog — dakle, i prema stvaralačkoj skejpsi da istina najčešće ne leži tamo gde se'na mju suviše upadljivo prstom ukazuje. Konformizam duha uvek je imao dva ozbiljna protivnika: doslednost satire i neuporedivovost „iskrenog, „neposredno-poetskog kretanja ka srcu drugog čoveka. Vidim već: moralno isceljenje naše literarne situacije jeste u neumištivosti čovekove smelosti da inentnosti izvesnog doba prizna kao jednu prolaznu zabludu, i da obale utehe i osveženja potraži spon tano u onoj važnoj Floberovoj misli o umetnosti kao nezasilnom judejskom bogu. A onda, možda će biti očiglednije kako se nestvaralačkog ne moramo ni bojati mnogo: po isteku izvesnih rokova, ono kao da nije ni postojalo... Milivoje JOVANOVIĆ

Nova knjiga o Ruderu Boškoviću

wu Londonu je nedavno, ! Čast 250-godišnjice rođenja našeg velikog naučnika, objavIjena knjiga “Ruđer Bošković, 1711—1787“. Ovu zbirku eseja o životu i delu Ruđera Boškovića objavio ie izdavač Alen i Anvin kao „komemorativni pri merak“, čiji je cilj „da bodseti mođernog čitaoca na OVOS sjajnog spekulativnog genija“ i njegovu „začuđujuću mnogostranost“. Biografski esej Elizabete Mil bavi se svim fazama MBošlovićevog života i pisan je Živo i zanimljivo. To je, po mišuJenju engleske Kritike, model kako treba pisati kratke Mbiografije čuvenih ljudi. Kisej KOji se bave Boškovićevim nauč nim postignućima pisani su vrlo stručno i dokumentovano. U njima je, u prvom Tedu, podvučen Boškovićev doprinos razvoju savremehe maučne misli.

SVETSKA PREMIJERA NOVOG DELA IGORA STRAVINSKOG

U Njuroku je 13. juna održana svetska premijera prvog đela koje je Igor Stravinski komponovao specijalno za te-

teviziju. Preko američke televizijske mreže „Kolumbija“ milioni gledalaca posmatrali su izvođenje „drame sa plesom“ Noe i potop, koja se, po mišljenju američke kritike, ne može svrstati među najveća ostvarenja jednog od najistaknutijih kompozitora. Muzika ovoga dela nastavlja se na stil koji je Stravinski DpOočeo da primenjuje kađa se pre deset godina upoznao sa dvanaestotonskim kompozicijama Antona Veberna, mada 5e u pojedinim pevačkim i muzičkim partijama mogu nači elementi koji podsećaju i na rana i na kasnija dela Igora Stravinskog.

Ova obilno reklamirana svet ska premijera bila je praćema tipično američkim komercijalnim balastom. Pre pređstave, koja je trajalo oko pOla sata, pročitan je esej O mitovima o potopu, a potom 5U govorili Stravinski i direkior firme koja je finasirala emisiju; takođe su u dva maha reklamirani proizvođi „firmefinansijera. Nakon završetka prikazivanja ponovo su se na ekranu pojavile reklame za sampon. Na Kraju se publika upoznala sa karijerom i Sstvaralačkim pWyqezultatima „Igora Stravinskog preko niza fotografija, skica za kostime, odlomaka iz baleta i filmova.

U Americi je ovaj događaj dobio ogroman publicitet, DOšto su mnogi u njemu viđeli prodor prave umetnosti u televizijska studija.

USPEH INDIJSROG PISCA U AMERICI

U Americi je pre „KkratkoB vremena objavljen prevod TOmana „Cemen“, koji je napisao indijski pisac Takaži Sivasankara Pilai. Ovo đelo je napisa no na malajalam jeziku, narečju draviđskog porekla, KOjim govori oko 15 miliona sta novnika jugozapadne obalske

države Kerale. Pilai je najis-

faknutiji romansijer „Kerale, dobitnih najznačajnije indijske književne nagrađe (Predsednikove nagrađe), koju je dobio za roman „ČCemen“ Radnja se đogađa u jednoj ribarskoj zajednici u Kerali. Tema romana je mlađalačka nesmotrenost jedne mlađe devojke, koja se zove Karutama. Ona je Kćer siromašno ribara i njena potpuno ljudska nesmotrenost vodi je užasavajućom „očiglednošću ka

nesreći, beđi, uništenju i smr ti, Fabula je vrlo jednostavna; Kartuma i Parikuti, đečak iz jeđne muslimanske porod!ce, zajedno su odrasli na obal! uživajući u bezbrižnim rađostima i uživanjima detinjstva. Kađ ođrastu zaljube se jedno u drugo, ali se sve postavlja nasuprot njihovoj ljubavi trađicija, običaj, stari ljuđi, seoski poglavar, vetar i voda. Konvencija trijumfuje nad nagonom i strašću i društvene predrasuđe krše jednu Jljubav. Po starom verovanju nečasna žena donosi nesreću, ribari na olujnom moru bezbedni su samo onđa kad čiste i nevine žene mole za njih na obali, Katuramina veza s jednim dečakom-muslimanom (5u seđi tvrđe da je ona njegova ljubavnica) preti đa se na nedužne glave ribara. sruči gnev boginje Katalama. Zbog toga je prisilno venčavaju za jednog jednostavnog, tvrđoglavog, ribara. Pošto Parikutijeva senMa stoji među njima, oni ne mogu da usreće jedno drugo. Tragičan kraj čini se neizbežan. Kritika ističe đa strogi i laKkonski stil ovoga pisca podđseća na Hemingveja tamo gde je on najbolji. Slikajući siromašine ljuđe, on ih ocrtava U svim đimenziiama, bez trun-

ke sentimentalnosti, More, Tibari, njihove svetkovine, rituali i žrtvovanja, njihova strast i ođanost, opisani su 5 velikim majstorstvom. „Opšti zaključak je da je „Cemen“ knjiga koja zaslužuje đa se čita. S

FRANCUSKI PISCI PROTIV OASOVSKRIH ZLOČINA

Nakon paljevine alžirske Univerzitetske biblioteke, članovi Nacionalnog komiteta francuskih pisaca doneli su Sledeći proglas protiv oasovskih zločina: „U Alžiru OAS vali Škole, pali 600.000 svezaka Univerzitetske biblioteke... Posle zločina protiv ličnosti, vrše zločin protiv đuha; posle Zločina Krvi, vrše zločin mraka. Nema nijednog „intelektualca koji bi mogao odbiti da da, pravo ime onome što osvetljava plamen ove paljevine: odlučni i svesni fašizam. A oni koji to vrše po' Alžiru bezuslovni su neprijatelji svakog ko misli, sanjari, „istražuje, proučava. Clanovi Nacionalnog komiteta pisaca podižu svoj protest protiv činjenice da su francuske ruke, „uništavajući cak i centre francuske Kulture u Alžiru, mogle zapaliti Platona i Getea, Avicena i Iga, "M'olstoja i Sekspira, Servantcsa i Dantea. Da bi njihov pepeo ostao pepeo Žžločina, da ne bi postao pepeo srama. Nacionalni komitet pisaca traži od svih, koji imaju u našoj zemlji poštovanja prema duhu, đa zahtevaju zajedđno s njime da Zbog toga zločina krivci, i )zvršioci i njihovi podstrekači, buđu lišeni francuske mnacionalnosti, ne oslobođajući ih krivičnog gonjenja“.

JEDNA ORIGINALNA IZLOZBA

U Parizu je ovih dana knjižara-galerija „Peron“ otvorii, spomen-izložbu francuskog pe-

snika Robera ĐDesnosa, koji je strađao u fašističkom logoru za vreme rata. Posetioca na Ulazu ne dočekuju hladnoća i

groza smrti, „uspomene iz rata već, tako reći živ pesnik i smeh dece, Atmosfera „izložbe tako je sve-

ža i vedra da se čovek prosto čudi što sam pesnik nije tu. Ali ako pesnik nije prisutan, tu su mnoge skice i crteži đece iz pariskih škola, inspirisani divnim pesmama «za decu ubijenog pesnika, naročito iz zbirke „Basne za pevanje“,

Posetilac viđi kutak pesnikove sobe za rad, njegovu biblioteku, pisaći sto, knige koje govore o- njemu, panoe·: 5 rečima drugih pesnika i kr! tičara o njemu, Sa mnogih svojih slika Desnos se smeši divnim osmehom. A ono Što su neprijatelji hteli da uniSte u mjemu, njegove StihoOVe čuje se preko mikrofona ~

kako ih recituju veseli dečji glasovi. e ISPRAVKA

U prošlom broju našeg lista tehničkom greškom potkrale su se izvesne omaškce u članku Velibora Gligorića „Kritika i kritizerstvo“. mRečenica iz drugog stupca, s druge stra ne, koja počinje rečima „Medu kandidatima...“ treba da Blasi: „Među kandidatima se nalazi i seđam pisaca, članova udruženja pisaca: Zoran GaVrilović, Miioš Bandić, Predraš Palavestra, 'Pode Čolak, Pavle *Zorić, Vuk Pilipović i Milorad Pavić“,

e Direktor i odgovorni urednik:

Tanasije Mlađenović. Urednik: Predrag Palavestra. Sekretar ređakcije: Bogdan A. Popović. Tehničko-umetnička

pretplata

e List izlazi svakog drugog petka. Din.

600, polugodišnja Din. 300,

Pojedini

broj Din. 30 Godišnja

za inostranstvo dvostruko.

KNJIŽEVNE NOVINE

e List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće grad. Francuska 7. 101-20-1-208.

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8

oprema: Dragomir Dimitrijević. Ređakcioni odbor: Miloš I. Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Vlađimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-Sip. S

„Rnjiževne novine“, Beo-

ja koliko meshvatiljiva toi. Ređakcija . Praneuska ? 27) 1. Tel. 21-000. "Tekući račun

liko i žalosma.

Dušan PUVAČIĆ

·