Књижевне новине

Pogorišta bez publike

Na međavno održamom za, sedanju Kulturno-prosvetmog veća Jugoslavije sa 2a-

dovoljstoom, je istaknuto da se tokom, poslednjih godina ubrzao razvoj i oboga– tio sadržaj mašeg kulturnog života. Ideja o „demoknYnatizaciji kulture“ sve više je počela da dobija opipljive obrise. jedne primetne činje nice. Podignti majižire mase stamovništoa do mivod kulture, uključiti je u kulturu, me samo kao pasiomog posmatrača mego kao aktiv nog učesnika, postići zadovoljavajuću „kulturnu, masovmost“, odupreti se inteYnim, navikama izvesnih kul tuvrnih, poslenika koji SVojom delatnošću pružaju otpor pri realizovamju Oobog plemenitog zadatka, smanji ti broj nepismenih, izmeniti programe i repertoare Dojedinih, kulturnih, institucija koje ne zadovoljavaju po trebe, dokazati svima koji kulturu potcemjuju da se za nju treba boriti — to Su, grubo ocrtame, osnovne ide je kojima se Yrukovode Kul tuymo-prosvetna veća prilikom, ostvarianja svoje ideie o demokratizaciji kulture. Posmatrami u sklopu obih mastojanja i čimjemica, da su rashodi stanovništva za kulturna dobra i usluge u njihovoj ličmoj potrošnji porasli od 1,4 odsto 1957. godine ma 4 odsto 1961. godine, izvesni podaci o beo-

. gradskim, pozorištima poka zuju, što se broja posetilaca tiče, jednu memilu stagnaciju. Podaci Kulturmoprosvetnog veća pokazuju da se ukupan broj posetilaca ma predstavama beograd skih, pozorišta za poslednjih šest sezona mije bitno menjao. Premda 2ža proteklu sezonu, me postoje još tačmi statistički podaci, veruje se da. se situacija, u poređemju 8#d bpošlom, sezonom, mije bitno izmenila.

Brojke govore da se u odnosu ma Ssezomu 1956/57. broj posetilaca u sezoni 1960/61. bovećao Za 8sVega 60/, dok. se broj predsta va povećao za 220. U vremenu od, 1956/57. do 1960/61. jedino je u sezoni 1957/58. ukupan 'broj posetilaca pro cemtualno bio veći od, ukup nog broja predstava (102,9 prema 105,4), dok su u, svim, ostalim, sezonama pobvećamja broja predstava praćena smamjemjem, kupnog broja posetilaca. Ovo mesumnjivo govori da ukupan broj pozorišnih Y.osetilaca ne zavisi sumo od, pobeća= nmja predstavq, već od, čitavog miza drugih, okolnosti.

Prosečna posećemost jedne predstave naizmenično je rasla i opadala sa temdencijom, sve većeg smanje nja. Neznatam porast broja posetilaca, ostvaYem u SeZOni 1957/58. (532 DO jedmoj predstavi), kretao se u\ sledećim, sezonama ispod pTOseka wu odmosu ma 1956/57. godinu, (519 posetilaca). U sezoni 1958/59. smamjio se za 10,19/, (467), u sezomi 1959/60. za 2,60J, (506), a u sezoni 1960/61. za 14,7o, što je najveći procenat sma njemnja prosečnog broja DOsetilaca po jedmoj predstavi u posleratnoj aktivnosti be ogradskih pozorišta.

Nije mezamimljibo naglasiti da su porast prosečnog broja posetilaca DO jedmoj predstavi u sezomi 1960/61. postigli samo Opera Narodnog pozorišta, Mala scena Jugoslovemskog dramskog mozorišta, „Atelje 212“ i Ma rionetsko pozorište, dok je poseta wu ostalim pozorištima znatno smanjena: zamimljio je takođe da su premijere u proseku bile slabije posećeme od repriza “441 prema 453).

Ovakva jedna statistička amaliza i iscrpni podaci (od kojih su samo majzanimljiiji isnmesemi) wu mmogome mogu da usmere pozorišne vadnike u sastavljanju i bi

ramju repertoara. Golo regi strovanje činjenica i bespomoćno praćenje temdemcije smanjenja gledalaca ma pOo>orišnim, predstavama, s9Gkako nije dovoljno i me ide u korak sa opštim mastoja.mjem kulturnog omasovljenja, a mi Kkoalitethnoa nap-

etka. T Dušan PUVACI G

U mnposlednje vreme problemi izdavačke delatnosti -u. našoj zemlji izbili su bezmalo u prvi plan javnih diskusija o kulturi. Pojava, nema sumnje, izvan redno korisna. Sa raznih strana čuju se mnoga mišljenja, neka stručnija neka sa svim laička, ali u svakom od njih nađe se po zrnce istine. Na onima koji ta zrnca treba da sakupe i proberu, leži odgovornost mmnogostruka i ozbiljna, Međutim, čini mi se da dosad mi u jednom članku o problemima izdavačke delatnosti nije bilo reči o pitanju baze društvenog upravljanja izdavačkim predđuzećima, Naime: postoji prilično rasprostranjeno mišljenje da je broj izdavačkih preduzeća danas prevelik, da ga treba smanjivati. I u Beogradu i u Zagrebu diskutuje se o tome, u Zagrebu čak govore da će biti dovoljna samo dva izdavačka pređuzeća (sad ih ima više od peinaest i to je zbilja mnogo)!

J asno je, razume se. da integracija u privredi predstavlja i potrebu i nužnost, da je mnogo spoljnotrgovinskih preduzeća, da su neke indusitrijske grane rascepkane, a trgovina „atomizirana“, Zajednica ulaže napore da ta pitanja što pre i efikasnije reši. Ali kako pilanje integracije i fuzije (nepopular– na reč!) izgleda u oblasti koja nije čista privreda (nego jedan „međuoblik“), u izdavačkoj delatnosti, kojoj niko he odriče specifični položaj i posebnu ulogu u kulturnom životu zemlje? Osta– vimo, za ovu priliku, po strani sve Oostale okolnosti. Potvrdimo da smo ne za fuziju, nego za likvidaciju svih onih izdavačkiih preduzeća koja nedomaćinski i nekulturno posluju. Deklarišemo se za najenergičnije mere da se spreče deformacije na izdavačkom polju, kome je zajednica dala i olakšice i poseban tretman. Podvucimo opšte uverenje da smo svi protiv monopolizma u lkulturi. Pogledđajmo onaj deo problema gde je od samog početka — zajednica pokazala da ima poseban i naročit interes: dru

\ndavački saveti |

štveno upravljanje izdavačkim predu- ' zećima.

Organi društvenog· upravljanja izdavačkim preduzećima jesu izdavački saveti. Izdavačke savete sačinjavaju javni, politički, kulturni, naučni, prosvetni i drugi radnici (već prema fizionomiji izdavačke kuće). Te ljude, sa đvogodišnjim mandatom i određenim pravima i dužnostima da utiču na izdavačku politiku i kulturnu ulogu pređuzeća, imenuje delom osnivač, a ostale delegiraju zainteresovane društvene organizacije · (udruženja književnika, na primer). Izdavački saveti imaju obično ne manje od sedam članova, ali u većini preduzeća taj broj je veći (9, 11, pa i 15). U NR, Srbiji ima preko trideset izdavačkih kuća. Neka je prosek članova izdavačkih saveta devet — to znači da u društvenom upravljanju izdavačkim pre duzećima naše republike učestvuje gOtovo ini stotine književnika, naučnika, muzičara i javnih radnika. Pa neka taj broj bude i manji (ima ih koji su u više saveta), neka ne prelazi dve stotine lica1). To je ipak impozantan podatak, to je značajna poluga preko koje društvo utiče na izdavačku produlkoiju kod nas.

ur a |||{0[]'0DI|d

T sad: krenemo li putem mehaničke integracije, čak i ako smo sve ostale probleme rešili — pred kakvom ćemo se slikom naći ako umesto tridesetak dobijemo petnaest ili čak samo deset izdavačkih· kuća? Sa po devet ili jedanaest ljudi u svakom izdavačkom savetu? Sa po kojim „dupliranim“? Očito bismo se na taj način uputili, najblaže rečeno, na stranputice. Da i ne pominjemo one priče iz Zagreba o dva preduzeća! Integracija u izdavačkoj delatnosti ima, eto, dve oštnice. Možda bismo njome dobili nekoliko · ekonomski jakih preduzeća (možda i ne, jer ekonomsku snagu veličina ne uslovljava automat-

ski — ima i trulih džinova!), ali šta bi-

smo dobili za bazu društvenog upraVljanja produkcijom knjiga? Čak i pri sadašnjem stanju stvari čuju se ne tako retko prigovori koji izdavačima upućuju (na primer) književnici, tvrđeći kako teško uspevaju da plasiraju svoje Tuk:opise. Oni, naravno, znaju mehanizam prijema tih rukopisa, znaju da izdavački saveti uglavnom imaju presudnu reč,

ljute se ponekad na svoje colege Wnjiževnike koji sede u izdavačkim savetima što su im rukopis odbili itd. I, evo, postavljam pitanje: koji će·buđući izdavački gigant izdržati sutra udvostručene dili utrostručene prigovore sa svih strana, zZboB neprimljenih mukopisa ili zbog onih sa čijim se izdavanjem oteže? Jer, ma kako veliko bilo, ni jedmo izdavačko preduzeće neće imati organ društvenog upravljanja u kome će sedeti dvadeset i pet ljudi — mola i pola, recimo, podđeljenih po izvesnim literarnim shvatanjima. Tli uzmimo, kao primer, stručna izdavačka preduzeća: hoćemo li moći da sastavimo efikasan izdavački savet ako spojimo tri specijalizovana preduzeća, ikoja sada imaju po jedanaest specijalista u svakom izdavačkom savetu, a sutra bi imali samo jedan savet od 15 ljudi — raznorodnih specijalista? Koja će stručna oblast. trpeti, a koja biti povlašćena u takvoj situaciji? Do koje mere će član izdavačkog saveta — građevinac aktivno 'učestvovati u onome što govori član izdavačkog saveta — međicinar?

Pitanje je izuzetno osetljivo. _ Pored svih slabosti koje &U, sasvim prirodno, imali — izdavački saveti ispunili su krupnu ulogu u demokratizaciji” naše kulture, ostvarili ono što im je zajednica, stvarajući tu instituciju, namenila. Alko je danas došao trenutak da se u izdavačkoj delatnosti neke stvari izmene i stabilizuju (a jeste, to je'van diskusije), ne smemo ni jednog trenutka zaboraviti ni problem baze društvenog upravljanja izdavačkim preduzećima. A taj problem je iz mmogih razloga ite

kako bitan! a Uglješa KRSTIĆ

1) Prema (nepotpunim) pođacima lista „Knjiga i svet“: NR Srbija — u 13} pređuzeća 214 članova saveta; NR Hrvatska — u 18 preduzeća 168; NR Slovenija — u 6 preduzeća 66 članova saveta.

onu uuuIuiGIIuIuGG azu„_AA(„AČAEIN.= omažmu„_AJ_ČAJ|AIAAAAF—|AA|AIAIA_AEWQ ZINIIIAIA_A–8L[====suuununuuuuuuu AIC GAIN RARRROVRROAZ9

Poznati novosadski slikar Pavle Simić (1818—1876) „malao“ je 1848. godine inokostas crkve u Pirošu. U časovima odmora, verovatno u romamiičarskom zamosu, on je izradio i uljanu kompoziciju „Crnogorac guslar“. Na slici je, po sveđočenju 'Milana' Đ. Milićevića, bio predstavljen guslar okružen slušaocima. „Tu je kompoziciju (slikar) posvetio Todoru Pavloviću. Ta je slika, posle, litografisana i jako se raspro stranila u narodu“. O samoj slici prvi je nekoliko šturih podatakao saopštio Ivan Kukuljević Sak cinski u svome „Slovniku umjetnikah · jugoslavenskih“ (1860), a ponovili su ih, bez novih podataka, Ilija Ognjanović u članku „Grobovi znamenitih Srba u Novom Sadu“ (1876) i Stevan Pavlović u svojim komentarima uz pre vod Pikoovog dela „Srbi u Ugarskoj“ (1883).

liko nam je poznato, dr Vojislav Jovanović, u člamku „O liku Filipa Višnjića i drugih guslara Vu kova vremena“ (1954), izrazio nedvosmislenu sumnju u verodostojnost podataka koje je izneo Sakcinski; jer, ne samo da tu Simićevu sliku „još niko nije 'opisao ni po originalu niti po litografskoj reprodukciji“, nego se, zbog približno istog broja ucrtanih figura ma poznatoj litografiji Anastasa Jovanovića „Srbi oko pevača“ iz 1848. godine, može zaključiti „da podaci Salkcinskoga i Milićevića ukazuju ma neku zbrku: oni se pre odnose na Jovanović-Braumanovu sliku no na Simićevu. Simićeva slika, ako je i postojala, nije mogla imati tako upadljivo istovetne opisne podatke koje i Jovanovićeva“.

Sporno pitanje o postojanju Simićeve slike o pevaču-guslaru ne davno je uspešno rešio dr Pavle

„Sudbina jedne slike:

Kalo Simićeva slika, međutim, nije bila poznata, i pored Milićevićevog tvrđenja da je doživela veliki broj izdanja u litografisanim reprodukcijama, sve znanje naših istoričara umetnosti o njoj, posebno Simićevih biografa, zasnivalo se na pomenutim zabeleškama Sakcinskog. Jedini je, ko-

Vasić u članku „Sudbina jedne slike“, objavljenom u kulturnom dodatku „Politike“ u br. 17504 od 1. jula. Skrećući pažnju zaintere-

sovanim čitaocima da danas više ·

ne može biti nikakve sumnje da li ova Simićeva kompozicija postoji ,autor članka je publikovao njen litografisani snimak u izra-

zito slaboj reprodukciji peštanskog umetnika J. 'Klaroa. Ukazujući, dalje, na mjem strogo simetrični raspored likova, za razliku od raspoređa likova koje je Anas tas Jovanović dao na svojoj litografiji „Srbi oko pevača“, P. Va-

'sić'je istakao sledeću pojedinost:

„Simić je prikazao Vuka pored guslara, možda TFilipa Višnjića, dok su drugi tipovi uopšteni i manirični“.

S tim u vezi, zbog upadljivo šablonskog manira kojim su likovi obrađeni na Simićevoj slici o guslaru-pevaču, želimo da učinimo jednu dopunu. U svojim izvesno već sentimentalnim sećanjima na Branka Radičevića, koje je zabeležio advokat Ljubomir Živković u Beogradu 17. maja 1993. godine, stari slikar Stevan Todorović (1831?—1925), Brankov lični poznanik, prisetio se i OVOga detalja: „E, hoću još nešto da vam kažem o Branku. Tma jedna slika koju je rađio Paja Simić, slikar, „Pevanija crnogorska“. Na slici je u sredi guslar, a oko njega su slušaoci, među kojima, odmah do guslara, knez Mihailo. Blizu njega se vidi i Brankova slika, koja liči na Branka. Ta je slika bila u manastiru Kuveždinu, kad sam je ja video, a to može biti, otprilike, 1855. godine. Samu

'sliku slikar je izradio dok je još

Branko bio živ...“

Ovaj fragmenat iz Todorovićevih sećanja, zajedno sa ostalim njegovim kazivanjima o Branku, publikovali smo u članku „Neobjavljene uspomene Stevana Todorovića o Branku“ (Književne novine, Beograd, X/1959, br. 93 od 99. maja). Zanimljivo je, među-

tim, da Brankov lik ne nalazimo među ličnostima koje je Pavle si mić izradio na pomenutoj „svojoj slici „Crnogorac guslar“ (ili samo „Guslar“), sudeći bar po mejasnoj litografiji koju. je reprođukovao P. Vasić u svome članku. Bilo bi stoga, u svakom slučaju, korisno utvrditi otkuda OVO meslagamje? Jer, nama ne može biti svejedno da li je stani slikar 'Podorović govorio istinu, utoliko pre što danas nemamo, nikakvih slika, ni litografija ni proverenih dagerotipija, s autentičnim Brankovim likom. Zagonetka u vezi sa ovom Simićevom slikom, nije. se teško dosetiti, uslovljava poražavajuću nelagodnost da i danas tek približ no možemo, daleko od svake vero dostojnosti, konstatovati samo mogućni Brankov fizički izgled: alko, razume se, ovom prilikom izuzmemo onu „dagerotipnu sliku“ izrađenu u Temišvaru, koju pominje Svetislav Vulović (jer nam se ni ona nije sačuvala), jedini stva ni lik našega pesnika, kako pod pretpostavkom. uzima V. Jovano= vić u članku „Jedan nepoznat lik Branka Radičevića“ (1954), predstavlja skicirani crtež Edvarda Braumana, za koji se isti ispitivač domišljao, nasuprot kasnijim protivdokazima dr Ljubomira Dur kovića-Jakšića iznetim u delu „Srbijansko-crnogorska saradnj a“ (1957), da je on verovatno poslužio kao prototip za Brankov lik na pomenutoj litografiji A. Jovanovi ća „Srbi oko pevača“.

Borivoje MARINKOVIĆ

TILIP ROT

PRVI ROMAN PILIPA ROTA

Svojim „prvim „romanom i drugom objavljenom knjigom Filip Rot je ponovo podstaknuo američku književnu kriltku đa mu dođeli mnoge kon plimente i proglase sa „Vero” vaino najđarovitijim romans!jerom ispod 30 gođina u Americi“. Rotova prva knjiga, zbir ka pripovedaka „Zbogom, KOlumbo“, objavljena bre tri BO

dine kađ je pisac imao 25 BO.

dina, učinila ga je slavnim ! donela mu je, ni manje ni više, četiri književne nagrađe. Njegov neđavno objavljen TO” man „„Prepuštanje“ („Leltin8 Go“), prema mišljenju orvila Preskota, predstavlja novi dokaz o Rotovom gzačuđujućem talentu. U svojoj kritici objaVv ljenoj u „Njujork tajmsu“ om ističe đa je njegov roman „la“ bave konstrukcije“, „morbidno fascinantan“, psihološki ubed-

iv i emocionalno dirljiv. Rot ima fenomenalan sluh za KO" lokvijalni dijalog i dar za e” fektno pripoveđanje, mada Vi”

še voli đa ispriča nekoilko 0Odeljenih priča nego jednu CElovitu, On sa jednakom Sigur-

nošću vaja svoje sporedne lić-"

nosti kao i glavne.

Ww svom novom romanu On priča istoriju četiri ličnosti, prepričava njihove doživljaje koji su im se desili tokom ne koliko gođina Života. Njihova glavna preokupacija ie seks, ali ne samo on. Oni vode brigu i o novcu, religiji, porođici, deci, ljubavi. Rot je mlad pisac i zato nije čudo što na iz“ vesnim mestima želi da šokira svoje čitaoce. OVO, međutim, Preskotu ne smeta da u aključku kaže da Rotova knjiga „vri od života“, i da je on Dpisac koji piše zato što je strasno zainteresovan za život i sud binu svojih bližnjih.

NOVA ISTORIJA KNJIŽEVNE KRITIKE

Svojom knjigom „Rnjiževni kritičari“ („The Literary Critics“) Džorđž Vatson daje pre-

gled razvoja Književne analize u Engleskoj od prvobitnih pokušaja u XII veku do metođa koji se primenjuju u NnaSem vremenu. Po Vatsonu Suština kritike se zasniva na Slo bođi misli u društvu širokih pogleda. Istorija engleske knji Žževnosti uglavnom je delo pojedinaca, velikih revolucionara Wnjiževnosti, kakvi su bili Đrajđen, Džonson, Vordsvort, i Arnold u prošlosti, a danas T. S. Eliot, A. A. Ričards i FP. MR. Livis. Oni su se borili protiv ustaljenih oblika, odbacili stavove svojih prethodnika i krenuli novim putevima. vatson veruje da Književna iritika predstavlja pre odbijanje čuvenih kritičara da pri hvate postavke rasprave koja je u toku, no nastiavak postojeće rasprave Kroz vekove. „Veliki Kkritičari*, kaže on, „ne doprinose: oni prekidaju“.

Knjiga „Književni Kritičari“ zasniva se na Vatsonovim predavanjima iz istorije Mritike koja je držao na univerzitetu u Kembridžu. Dragocen dođa-

tak ovoj knjizi predstavlja „Odabrana bibliografija savremenih izđanja i studija“ koju Vat son daje na kraju svog dela, objavljenog, inače, u izdanju „Penguin Books“.

SAJAM ANTIKGVARNIH KNJIGA

Od 19. do 23. juna održan je u Ligi za nacionalnu knjigu u Londonu peti sajam antikvar– nih knjiga. Za vreme sajma 0držano je više savetovanja o sakupljanju knjiga i o problemima antikvarne Knjige. PoŠto je slično savetovanje prilikom prošlogođišnjeg sajma naišlo na veliki odziv i interesovanje, ove godine teme razgovora bile su mnogo Šire. Uvođ u katalog izđavača — Uučesnika sajma napisao je Lo-

rens Darel. •

JAPANSKI ROMAN O ZULOUPOTREBI JEDNE BUDISTICRE SEKTE

Za tamošnji promet Knjiga u ogromnom izdanju, u 300 hi ljađa primeraka, prođat je U Japanu roman „Požar hrama", ciji je pisac gukio Mišima. AU” tor zastupa tezu „goropadne mladosti“ u Japanu. U Svom romanu on obrađuje događaj koji se stvarno odigrao 195. godine, kađa je u carskom građu Kioto zapaljen istorijski spomenik „Zlatni trem“, mana stir jedne budističke sekte. A“ utor otikriva apsurdnosti ŽiVO' ta ove sekte, izgladnjavanjć svešteničkih kandidata i pijal ćenja glavnih popova. Tu 0 opisuje i zloupotrebe koje 5( čine s kultom čaja, sveća i Cr težima od tuša. Ova knjiga | mala je veliki odjek u Japan Zbog SsVOg razotkrivalačkog ka' raktera.

areal Sipa eiyabo iii ua CI

e Direktor i ođgovorni urednik: Tanasije Mlađenović. Uređnik: Predrag Palavestra. Sekretar ređakcije: Bogdan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema: pragomir Dimitrijević. Ređakcioni odbor: Miloš I. Bandič, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Vladimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-5ip.

KNJIŽEVNE NOVINE

e List izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broj Din. 30 Godišnja pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko. e e: izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Mmjiževne novine", Beo grad, Francuska 7. Ređakcija Francuska 7 "” ci.

r · el. 020. Ććun ' LOL OE ı | OSa 020. Tekući ra' e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

ae e A sa CA 8 —145 —A_ik