Књижевне новине

ARST

SA „ČAST“ SAVREMBOG POZORIŠTA

U poslednjem broju ovog 1lišta, u uvodniku pod naslovom „Za Čast pozorišta“, Žil Sandie se pita da li je tačna misao Žana Onuja: „Čast za jednog dramskog pisca jeste da bude fabrikant pozorišnih komada“? Nastavljajući Sandie kaže: „Da je to kazao Molijer, ta bi misao mogla imati izvesnu otmenost, jer su, na Kkraju krajeva, Molijer, Šekspir, Kalđeron i Breht ipak bili i ami „fabrikanti“ komađa. AIt za Amuja, koji ima geniljalnosti samo utoliko da ih proizvođi i da se u njima ponavlja, ta reč je malo neprilima,“ :

Zgođan je trenutak, ovako na početku pozorišne sezone, da se zapitamo šta je u stvari „časi“ (reč pomalo zloupotrebljena) za jednog „đramskog pisca ili pozorišnog reditelja? „Čast“ je, na primer, za Dposlednjih deset ili petnaest godina, bila napisati jednog „Godoa“, ili „Stolice“, ili „Crnce“, ili „Naivne laste“. „Cast“ je bila naći jedan dramski stil koji odgovara koliko tražemju forme i ritma, toliko i traženju tema i njenih značenja, nada, očajanmja, želja — čak i onih manje jasnih — “li pretnji — naročito onih i suvišc

jasnih —, ukratko, stil koji odgovara potrebi i uslovima našeg vremena. A „čast“ je,

prvo, — 1 to je i uvek — 1mati dovoljno obzira 1 prema publici i prema pozorištu, i smatrati publiku kao veoma zrelu i sposobnu da gleda i sluša, a i pozorište kao pravi izraz, odnosno sredstvo izražavanja, značenja i saopštavanja. Pa čak i da je istinito, kao što je rekao Lorka (ali nismo sigurni da je to zainsta rekao) da „pozorište treba da bude podjednako važno i za damu iz visokog Wveta 1 za njenu služavku“ ipak „čast“ nije onaj repertoar koji „češe tabane“ obema tim ličnostima.

Sanđie podseća na misao 'Antonina Artoa: „Ponavljam da je pozornica jedno fizičko mesto koje „traži da se ispuni nečim" i da ga treba oslaviti da se izražava svojim stvarnmim jezikom. Pronaći ponovo tu „poeziju u prostoru“ o kojoj govori, tu „poeziju“ koja sačinjava osnovu svake dramske obmane, bilo kineske ili grčke, bio bi takođe jedan od mačina te „časti“,

Umesto toga, Beket se učutao, Žene izgleda kao da Je zabranjen — dok Jonesko, Odiberti, Dibijar, Kateb Jalin još uvek imaju reč, A i Ž. M. Sero, i F. Mestr i Bursel ako nauče da budu skromni. 'Uostalom, nadajmo se ipak...

(N. '".)

MERKUR

SECANJA NA GOTFRIDA BENA

U 171, broju ovog nemačkog časopisa TL.l.. Matijas postavlja pitanje: Ko je bio Gotfrid Ben, pa kaže da su se S ovim pitanjem bavili čianci, eseji i knjige, ali on, listajući tu lektiru, nikako ne vidi čoveka koga je poznavao.

Matijas kaže da su na Bena pre prvog Svetskog rata polagali pravo „oni 5 leva“, zato što je pisao u časopisu „AXkcion“, zato što Je bio u prijateljstvu s Georgom Grosom i zato što je razarao ono

' uobičajeno u formi i govoru. Kasnije su na njega polagali pravo „oni s desna“ zato što se zatrčao i nckoliko meseci bio u kolu nacista, a i zato što u kasnim godinama 5 „Onim levima“ i njihovim bpiscima nije znao šta da počne. Ali u osnovi on nije bio ni „desno“ ni „levo“, jer je bio apolitičan, i jer politiku nijc smatrao pogodnim sredstvom za rešavanje zadataka koji su se mjemu činili centralni. Pokušalo se —last but not ieast — prikazati ga samo kao pisca, kao jednog l'art-pour-l'art-bastlera. Ali sve to nije tačno, kaže Matijas. Unutrašnja „vrednost ovog pisca ne može se sagleMdati kroz nekoliko upotrebljenih kategorija, Ben ne pripada ni kategoriji „levo“ ni kategoriji „desno“, a ni pod pojam l'art pour art-a. Sve ove oznake pogađaju samo oOno sekundarno. Suštinskome

8: t Š

se može približiti ako se kaže 4la je Ben bio (i ostao) jedini Nemac u kome se ogleda svest o vremenu. Ta svest je tako vidna kao mašinerija sata pod staklenim zvonom. Prva polovina ovoga veka se ne može razumeti ako se čita Stefan Georg ili Tomas Man. To vreme se ne može razumeti ni kad se čita Rilke, ili koji drugi poeta laureatus, Ovi pisci su, koliko god da su veliki, bili samo pokrovitelji prošlih iluzija. Oni su bili veliki kao pisci, ali me kao savremenici. Ni sam Breht nije izuzetak od OvVOg pravila, njegove iluzije su bile upućene budućnosti. A i mjegov moralni svet je bio bezvredđdan i spađa, možda, najpre — izuzev „„Prosjačke opere“ — u drugi ili treći hrišćanski vek, u svet verujućih mučenika i legendi.

Ben stoji 8 onu stranu ove Talange pisaca. On je jedini koji ostaje netaknut od pro-

šlih i idućih on je

iluzija. prisutan u skoro nepodnošlji-

vom smislu. On prezentira svest vremena kao medicinski preparat — veli Matijas. Benu nije teško naći mesto u francuskoj literaturi, ali kako i gde smestiti ga u nemačku literaturu? On nema prethodnika, a ipak se čini

da ne ispada iz reda nemačkih pisaca, terature poslednjih sto gođina

ako se istorija li-

_ IZLOG Č

prorešeta kroz druge aspekte nego Što je to uobičajeno, U tom slučaju je to, koliko god čudno zvučalo, srodstvo s naturalistima osamdesetih godina. I naturalisti su, počev od Arnolda Holca pa do (mladog) Gerharda Hauptmana napuštali sve što je do tada važilo kao literarna trađicija, pa su išli u poteru za fenomenom koji su nazvali realnost. To je bila socijalna realnost, ali sasvim različita od one koju je Ben već pre prvog svetskog rata otkrio, Ali ozbiljnost, besomučnost, radost kojom ic ova realnost kao kakav lovački trofej do neba dizana, u oba slučaja bili su"isti. Ruka koja je pisala „Weber“ i ona druga koja je pisala „Morgue“ — bile su srodne. To su bile tvrde ruke, nemilosrdne, po> mamne za radom, koje nisu želele da se sviđaju nego da zgrabe, da zgrabe ono što niko nije video. A šta je tad zgrabljeno bilo je u osnovi različito, ali koreni koji su ovakav trud hranili, ležali su tesno jeđan kraj drugog.

'uU Benovo vreme bilo je pisaca koji bi se mogli sabrati u jednu Ben-grupu, ali nije bilo nijednog u čijem zahvatu za nevidljivim se ono zgrabljeno povezalo u neprolaznc forme, zvuke i rečenice — za-

ASOPISA

na je bila delo ljudi koji su

The Listener

DA LI SU SAVREMENI PESNICI IZGUBILI DODIR SA ZIVOTOM

Kađ čovek damas čita pisma Ezre Paunđa, kritike T. E. Hjulma, imažistički manifest i Kliotove rane eseje, pisane između 1911. i 1926. gođine, primećuje da su ovi mladi ljudi, potpuno neshvaćeni od kritike, nastojali, najpre, da postave temelje na kojima će graditi svoju poeziju, a potom da odbrane poeziju koju su pisali. Oni su morali ponovo da otkriju irađiciju da bi je spasli od lenjih duhova koji su smatrali da se tradicija sastoji od odjeka literature prošlosti zatvorenih u konvencionalne oblike i isključe-

ni iz idioma savremenog Eovora i života. Ovim rečima istaknuti savremeni engleski

pesnik Stivn Spender ocenjujc atmosferu u kojoj se rađala savremena engleska i američka poezija u cseju „Da li su

pesnici izgubili dodir sa životom?“, u broju odđ 20. septembra. Ovaj rani period moderne

poezije i mođerne kritike može se 5 razlogom nazvati pe-

vršava Matijas, (A. P.) riodom Kreativne kritike, Oe Vilijems su «mitske figure

[ud] {3 Bil] KONJI UI BM

FESTIVAL, POEZIJE SA ZAPADNE OBALE

Donoseći izveštaj sa pcsničkog festivala koji je avgusta meseca održan u San Francisku, Džek Džilbert u broju od 9. septembra. ističe da ovaj grad tokom pet prošlih godina tako zvane američke renesansc predstavljao čistilište. Sada, nakon tri godine,

on liči daleko više na limbo. Mora se reći da se danas u američkoj poeziji oseća DposPaund, Eliot, Frost i

panost.

ocK/

PORBZIJA SIDORENKA I RBBSETOVA

„Direktno pred našim očima odvija se uzbudljiv. razvitak poezije. Određuje ga i stvaralaštvo mladih pesnika rešenih da odlučno iskažu svoju reč“ „o vremenu i sebi“ (mada katkad ne toliko o vrememu koliko o sebi, načinom ličnog izraza) i stvaralaštvo pesnika starije generacije, Koji za sobom imaju veliko ŽivOtno iskustvo, desetine godina rada na literaturi 1 koji ne samo da. nisu iscrpeli svoje stvaralačke mogućnosti, nego, naprotiv, izdaju knjige — 5Vedočanstva o novom procvatu njihovog talenta“.

U okviru ove kKkonstatacijc Boris Salavjov u eseju „Drugo proleće“, u avgustovskom broju ovog časopisa, analizira najnovije zbirke dvojice pesnika „stare garde“ Nikolaja Sidorenka i Aleksandra Rešetova. Zbirka Sidorenka „Plječšejevo jezero“ Salavjov razume kao „neutoljivu žed“ za spontanim prihvatanjem i Oduševljenjem rodnom zemljom, njenom skromnom, ne upadljivom, ali, kad se dublj= pogleda, neobičnom i Vveličanstvenom lepotom. Pesnik opeva besmrtnost života i besmrtnost ljudi, koji, ako i umiru, ne umiru, zabavljeni sDbom i svojim preživljavanjima, svojim poslednjim i teškim časom, ne umiru ubeđeni da sa njima umire sav Život i ceo svet, već umiru kao ratnicj, svesni postojanja druga i prijateljia koji će nastaviti započeto delo i neće položiti oružje u trenu smrine opasnosti, je» tako zahteva sudbi-

na naroda i budućnost čoveka. U zbirci „Cestar“ Rašetov

već razmišlja o vremenu kada če komunizam biti java i kada će svako imati „dovoljno i hleba i ruža“, Za njega to nije pitanje daleke budućnosti, Već aktuelni tekući problem, koji zahteva praktično i

tvoračko rešenje. Za njega je

razgovor o hlebu i ružama, „i u pravom i u prenosnom značenju“, razgovor o nečemu „najvitalnijem, nasušnom“, o najvažnijem što se tiče života i stvaralaštva. Hleb i ruže nisu pusti simboli, ni prosta određenja trudnog i surovog ali uzbudljivog „života. Briga o žetvi, hlebu i ružama, vraća pesnika preokupacijama o rodnom kraju, o sudbinama zemljaka, ali tim ljudima on ne prilazi samo da bi im Sstegao ruku ili da bi s njima ncobavezno porazgovarao. Pesnik vidi da u dušama ljudi ima mnogo zaostalog, sopstveničkog i ograničenog i neće, ne može da se sa tim pomiri: on otpočinje težak razgovor sa svojim zemljacima, u nameri da u pojavama i bićima pronađe perspektivnu suštinu, Negirajući „lepu korist“, interese trenutka, pesnik slavi i afirmiše radost stvaralačkog rada „oduhovljenog: maštom“, označenog „višim zadovoljstvom“ bez koga nema ni sreće ni lepote. Da bi lepota postala. prirodno dostojanstvo svakog čoveka, poručuje pesnik, potrebno je ne samo uživati u njoj, veš „umeti brinuti za mju, boriti se za nju svuda gde je ugrožava opasnost“. Ne pojavljuje se slučajno u njegovoj lirici, kao simbol, mnogo „oštro trnje“: ono ukazuje da budna briga o hlebu i ružama, to jest o budućnosti, pomaže da se u „novoj, „produbljenoj svetlosti“ sagledaju događaji naših dana, oblik i karakter savremenog čoveka. (D. S. 1,

jednog drugog vremena. Najistaknutiji posleratni pesnički pokret — Bitnici — smirio se.

Zbog toga je ovaj pesnički festival imao «dosta veliki

značaj za sticanje predstave o današnjem trenutku američke poezije. Pošto je Testival u San Francisku bio najambiciozniji „pesnički festival ikad održan u Americi, njegov program bio je obiman 1 bogat. Tokom četiri dana, u osam programa, publici su se predstavila četrdeset pesnika i održane su premijere tri jednočinke, Takođe su Mlumci čitali dela #Velikih mrtvih pesnika (Dilen Tomas, Rilke, Volas Stivens). Prisustvovalo je mnogo značajnih pesničkih imena iz svih krajeva Amerike: Lorens Ferlinge= ti, Kenet Reksrot, Mjurijel Rukejser, Filip. Vejin, Džozefina Majsl itd.

Ovaj festival, međutim, postavio je jedno zanimljivo pitanje: koliko se uopšte u današnje vreme isplati organizovati ovakve festivale, da li mit usmene tradicije može da deluje u današnjoj „poetskoj situaciji? Mada se neprestano ističe da usmena tradicija Sve Više slabi, pisac ovoga teksta smatra da je to sasvim razumljivo pošto sama priroda moderne poezije javne usmene pesničke istupe pred publikom čini nepodesnim. „Mnogo hiljada posetilaca koji su došli na ovaj festival očekivali su zabavu i spektakl. Dobili su ih ali daleko više sa scene na kojoj su igrali step igrači i mimičari nego od poezije. Mada ima pesnika koji umeju da dominiraju scenom, nerazumno je očekivati od pesnika da budu glumci, jer je dovoljno

teško biti dobar pesnik. Činje nica je međutim da su svalce večeri sve karte bile rasprodane. Ljudi su neprestano govorili o pesnicima i upoređivali ih. Jedan od glavnih ciljeva ovog festivala, da se otuđena publika vrati poeziji, u suštini je ostvaren. (B.)

bili više preokupirani stvaranjem nego Kritikovanjem, ali koji su, isto tako, bili uve-. reni da u njihovom vremenu svaki stvaralački čin mora da bude takođe i Kritički napad. Oni su, istovremeno, bili uvereni da ako stvaranje predstavlja MKkritikovanje, da onda i Kritika mora da bude kreativna. Kritika je u to vreme predstavljala instrument odbrane i pomoći njihove sopstvene aktivnosti, Danas je situacija sasvim drukčija. Kritika je postala tako moćna da je kritičar istovremeno i „visoki književni žrec“ i „naučni analitičar“. On objašnjava simbolizam umetnosti i analizira i ispituje organizaciju svakog dela, On uspostavlja kanon remek-dela Velike Tradicije i, uzimajući njih za primer, ustanovljava odnos koji treba da postoji između tradicije i savremenog senzibiliteta u đuhu pisca. On posmatra savremeni život i deli pojave na trađicionalne i netradiconalne i od analize i eksegezisa tekstova stvara naučni metod koji ponekad polaže pravo da bude nauka. Zahtevi današnjih Kritičara su takvi da oni lako mogu dovesti do zaključka da je cilj pesme da pruži građu za Kkritičku analizu i da se delo ne može razumeti ukoliko nema radiologa koji rentgentski snimak skeleta organa pesme projektuje na ekran u istom trenutku kad je čitalac čita. Mnogi pisci — a naročito pesnici — primaju ovakvo stanje. Oni prilježno stvaraju verbalno snoplje simbola, dvosmislenosti, uticaja, kompleksnosti. Moderna Kritika „je učinila ogroman napređak „navodeći nas da pažljivo pratimo tkivo reči zabeleženih na hartiji; podvukla je kontinuitet razvoja „tradicije u literaturi (tradicije ·života zajednice i tradicije literarne). Ali sc, istovremeno, koncentrisala na jedan uzak, specijalizovan način na Kritički aspekt Kkreativnosti svakog pisca, zanemarujući ono Što pisca čini besnikom ili romansijerom, a ne

Writičarem života u delo.

Razlog slabosti današnje poezije ne, ireba tražiti u, nec-

dostatku interesovanja za književnost prošlosti, nego u nedostatku interesovanja za život van literature. Današnjoi poeziji najviše nedostaje element novog, Stvarno NnOVOBg, koje se u pravom umetničkom delu sjedinjuje s tradicionalnim. „Novo“ predstavlja svest o promenljivim i promenjenim oblicima života koindividualni semzibilitet u-

je

metnika, kroz njegov dodir sa okolnim životom, unosi u delo.

Od strane kritičara postoji pritisak. da se previdi ovaj novi, čisto individualni element u stvaranju poezije koji se ne može analizirati. Međutim, možda najveći pritisak dolazi iz modernog osećanja očajanja: uverenja da je danas moderni život fatalno suprotan i nepogodđan za kulturu, da svako Mo zanemaruje koncepte kulture koje su postavili kritičari ı analitičari naše šituacije izdaje Kkulturmo nasleđe. „Ali baš zato što moramo da idemo napred u novo i besprimerno mi moramo da kritikujemo ovu kritiku i izazivamo njenc postavke na svakom mestu“, završava SBSbpen-

der. (D.)

Naimladi nemački pisci

Alergija prema izvesnim formama mišljenja — čitamo u uvodniku avgustovskog broja časopisa Der Monat koja se pgkazuje kod generacije što prirasta potiče još od bolesti očeva. Mlađi ljudi pedesetih godina našeg veka oSećaju đuboku ođbojnost prema svakoj interpretaciji SVOje egzistencije po merilima „pogleđa na svet“ Karakteristična je njihova maklonost ka žargonu koji pretpostavljaju frazi. Ovi mladi su ođrasli — kao malo koja generacija ranije — bez idola. U Volfgangu Borhertu prepoznali su još patnju starijeg brata koji se vratio iz rata i vapijući stajao na zgarištu 0čeva. Oni su njegov vapai razumeli, ali se nisu saglasili sa njim, Otpočeli su da tra-

Že, likove koji nisu držali velike govore o slobodi nego 0O-

ne koji su se trudili da dje obistine. Njihov idol je postao između 1950. i 1960. Alber Kami. Pitanje je: zašto je baš

on io postao, jer KRami je bio .

patetičar, govorio je bpovišenim glasom, a rečenice su mu treperile kad je to bilo potrebno., Pa ipak, on je bio tip koji se sviđao mlađim ljudima. On je došao iz otpora koji se okupio protiv njihovih očeva — 8 to je bila „odlučujuće.

Niko neću ustvrdđiti đa Se 5 ovakvim iđejama može Stvarati politika. Prebacivanje starijih političara da se mladi "1ljuđi drže postrance od politike opravdano je utoliko Što u ovoj generaciji faktički postoji averzija, prema idđeologijama. Ona je vaspitana u slobođi i sama se brani od „zahvata“ koji bi ma i samo

tobože mogli đa „naškode

infuziju novog

Janaš VILHELMI

ŠTA UMESTO

ažljivo čitane Sitranputice Koguta. Zato što su pokrenule bida bude. socijalistički onvencije je ipak pa čak i ne elementarna stvar. To se može

Ne čudi me zašto su tako D („Manowce“) Boguslava Koguli tanje: kakav danas u Poljskoj treba d pisac? Neizvesnost u pogledu poetike i k

ena - 2: ZO OataG Oral ona će sama s tim izaći na kraj. AU UOBRIĆ: kakav treba da bude socijalistički pisac? -— zahteva yo odgovor. I to već sda. Ono je postalo ključ i kapija o PB budućnosti naše književnosti. SO Oi tome sc SVI SslažU, ioš nepronađen, kapija još uvek zatvorema. | : Nokoda kako Bye Kogut, za svakoga je to bilo DOSUTnjivo. Socijalistički pisac bio je poborik „pobune“. TOAEe rečima: bio je pobornik klasne ili pak narodnooslobodi ačke borbe. Agitirao je i mobilizirao. Uzdizao je osecamja onih kojima se čini nepravda do takvog napona, kada se emocija već pretvara u neposredni revolucionarni akt. SBB književna dela vršila su onu ulogu koju na frontu VTŠi pesma i borbeni poziv. Danas se, međutim, ta situacija radikalno izmenila, Nezavisnost nam izgleda kao očigledna i prirodna činjenica. Čak je teško i zamisliti „mogućnost njenog gubitka. Socijalizam se učvrstio u institucijama, poJmovima i običajima. Ponekad — mimo ljudske svesti. Idemo. ka opštenarodnoj državi, a naš život se ispunjuje SVE komstruktivnijim sadržajima i stiče sve stabiliziranije i planskije oblike, Tu „pobuna“ kao generalan stav, kao književni program, prestaje biti dovoljna. Ona je anahronizam. Dakle socijalistički pisac mora da traži nove formule za SVOJE sopstveno stvaralaštvo.

Šta može da učini? e :

Može, razume se, da se povuče na teren istorijske temaktike. Može da posegne u prošlost: u ratne i predratne godine, Tamo, na tlu umetničke retrospekcije, na tlu kapitalističkih odnosa, na tlu fašizma i zločina genocida, „pobuna“ stiče svoje društveno, humanističko i moralno opravdanje, Postaje opet najpravilniji odnos prema stvarnosti, ovoga puta prema imaneninoj stvarnosti književnog dela, -

Tstoričnost. Valjda će još dugo donositi plodove u književnositi. Uostalom te godine — ratne, pa čak i predratne — za ogroman broj Poljaka su deo lične biografije. Neprekidnost ljudskog života ne dozvoljava im da sasvim utonu u prošlo vreme. Ona aktualizira reakcije čitalaca, briše u njihovoj svesti dosta neodređenu Do svojoj prirodi granicu između istorijske i savremene teme. I to nije sve. Povratak u nedavnu prošlost osniva se još i na drugim postavkama. Revolucija, rat i partizanska borba je skladište rekvizita modelskih situacija za najdrastičnije konflikte. Čovek koji se buni protiv zatečenog ili silom nametnutog sveta, koji se bori za odbranu izabrane vrednosti — prihvata ovde krajnji rizik, Rizik smrti, koji je potvrda autentičnosti bilo kakve vere i stava, koja se najteže može dovoditi u sumnju. A istovremeno je idealno polje za književno traženje smisla svake aktivnosti i svakog izbora, koja za moralistiku doseže svojim zaključcima izvan jednog jedinog istorijsko; momenta. Povratak u prošlost ima najzad i vaspitni značaj. Revolucionarna i patriotska tradicija sadrži u sebi uzoro ličnosti, čija vrednost valjda ni u kakvim okolnostima: neće zastareti. Dobro je ako ih knjiga širi, Ne omalovažavajmo takvu funkciju književnosti. Sa društvenog stanovišta spada u najvažnije.

Ali socijalistički pisac može da izabere i drugčiji put. Može da iraži mesto za stav „pobune“ ne u vremenu, već u prostoru. Klasna i narodnooslobodilačka borba je svakodnevica kapitalističke polovine sveta — čitamo u novinama. . Javlja se, u, specifičnim oblicima, uslovljena regionalnim uslovima, istorijskom osnovom, epohom, ali ipak njena, bil, nost ostaje nepromenjena. U takvoj situaciji književnost „pobune“, koja mobilizira i agitira, može biti najaktuelnija. Može? ili već jeste. O tome svedoče činjenice, konkretno stvaralaštvo mmogih pisaca kapilali:ittičkih, zavisnih i kolonijalnih zemalja. Ne smatram da bi samo oni imali pravo, ili pak obavezu, da govore o savremenom kapitalizmu ili imperijalizmu. To je isto tako tema i za pisca, čija je otadžbina već prošla kroz socijalističku revoluciju. Između ostalog —· za poljskog pisca. Tema, ne poričem, vrlo riskanina, jier zahteva od pisca da se kreće po tuđim, počesto egzoftičnim realijama” sredine, zahteva razumevanje drugčijin kultura i psihičkih struktura, uživljavanje u nepoznata iz neposrednog iskustva stanja emocionalnih napona. Ali tema je ambicionalna. Ona svedoči o živom osećaniu internacionalnih veza u svesti samog stvaraoca. Pruža mogućnost formiranja i jačanja ih veza u svesti čitalaca. A pre svega — dozvoljava uključivanje u osnovni spor naše sadašnjice. Spor o izboru budućeg oblika sveta. O humanističke ciljeve sviju sistema, koji se takmiče među sobom. O superiornosti njihovih moralnih postavki. O širini njihovih moralnih perspektiva. Taj spor, tu idejnu diskusiju — upravo na materi– jalu iz tog, kapitalističkog sveta — socijalistička književnost može tveć da prihvati i vodi bez raznih uprošćavanja i sputavanja iz vremena kulta ličnosti.

i Putovanie u vremenu i putovanje u prostoru predstavljalo bi načine zadržavanja stava „pobune“ u njegovoni potpunom, integralnom obliku. Ali on se isto tako može zadržati delimično. U tom slučaju pisac zauzima položaj zaEO ra svih RO O poretka. Prihvata, razume ia delima PU E OE razvojne linije, ali u svodruštvenog života. } preonji plan upravo negativne pojave ruštvenog živola. Pojave, koje proističu iz institucionalnih, običajnih i moralnih ostataka kapitalizma. Tli one, koje su postale kao nuzrezultat — nepredviđen ili koji se RODevr da O — pročesa socijalističkih promena. Tako na Bedaldneino zlo, i sVazaro ima pravo opstanka. Ukazuje Zlo, koje treba ukloniti, ako ne danos, to ne-

njenoj volji za slobođom. A

i 2 man, Hans Mr;istij : : nije nikakva greška što se fa i. istijan Mirs oh

javljuiu eseje.

volja javlia uvek famo gde Omladina se &«spotliče o su ljudska prava „zaista na- prošlost koju ne sRvata, padnuta. ta, ali joj ona ipak služi kao

U članku pod naslovom „ne- kočnica u izgrađivanju zdrave patetično“, u #žavgustovskom sadašnjice., U članku „Patriot-

broju časopisa Der Monat, uvodničar ovako prikazuje autore koji su svi određa „ispod triđeset“. Njih trideset i sedam dalo je priloge za ovaj broj. Iako nijedan od njih _ nije prešao triđesetu godinu života, među njima ima već poznatih imena koja se ne javljaju sada prvi put.

Liričari u ovom broju su:

ski znak pilanja* Arnluf Bcring, majstariji među autorima (roden 1932) piše: „Nije li lažno očekivati od mladosti nove misli? Svojstva koja se obično pripisuiu mladima nalaze se u svim fazama čoveRkovog života“. Bering hoće da kaže da stariji moraju imati razumevanja za mlađe jer su oni preživeli ono što ovi doživljavaju. Baš zato

Volfgang Mencel, Uve Raizner, Kristof Mekel, Hors Bingel, Diter Hofman, EBkart Rlesman, Ulrih Klauze, Peter Ham. Pripoveđdači su: Gabrijela Voman-Gijo, Herman Li-

ne, Ute Erb, Jirgen Beker, Štefan Rajzner, Fric Joakim Sauer, Tomas Šmic-Bender, Humbert Fink, Elizabet Mndres, Kristijane Sefer. Herman Ebeling, Ditmar Her-

KNJIŽEVNE

je urcdništvo Der Monal-a dobro učinilo što ie ceo svoj broj ustupilo onima «„ispod triđeset“. Time je pružilo mogućnost mladima da sc afirmišu, n starijima priliku đa vide kako nemačka omlađina misli i. kako luta kroz mrak OVO atomskos doba tražeći putoka-

Ze u svoejost, (A. P.)

NCVINE