Књижевне новине

Preveo Branislay- ĆIRLIĆ

»P OBUN E<«?

sumnjivo u budućnosti. Ne dozvoljava mirenje s njim. Pre svega, pak, stvara kod čitaoca opštu moralnu osetljivost, održava svežinu humanističkih osećanja i neposrednost ljudskih reakcija. Takav postupak je sastavni deo šikoro shvaćene socijalističke pedagogike. Poželjan, pa čak i konačan njen sastavni deo. ,

I najzad stav „pobune“ može se eventualno preokrenuti. Može mu se dati konstruktivan smisao. Može biti upućen protiv otpora mrtve materije, protiv svih oblika društvene nemoći, koje koče kolektivni napor. U tom slučajia stihovi i, roman zazvučaće ponovo kao pesma i borbeni poziv, koji treba da agitira i mobilizira. Samo s tom razlikom, što ne čini to za klasnu ili narodnooslobodilačku borbu, već za stvaralački rad, za socijalističku izgradnju. Tu se menjaju okolnosti, ali cilj ostaje isti: uzdignuti osećanja do takvog napona, kada se emocija pretvara u neposredno delovanje. Delovanje, ovog puta, pozitivno.

ı Sve te mogućnosti stoje otvorene za socijalističkog pisca. Ali samo teorijski. Jer u praksi stav „pobune“ izgubio je skoro sasvim svoju privlačnost. Izgleda nedovoljno plodan. I to ne samo u svom klasičnom, prvobitnom obliku, što bi bilo očigledno. Uostalom javni anahronizam se ne da nastavljati. Privlačnost su isto tako izgubili i njegovi modificirani i situaciji sadašnje Poljske prilagođeni oblici. Zašto?

Smatram da se ta pojava može objasniti. Socijalistički pisac, koji danas stvara u našoj zemlji, hteo bi pre svega da govori o životu koji ga okružuje, koji vidi oko sebe, O najstrikinijoj, najdoslovnijoj savremenosti. Zato predlog o putovanju u vremenu i prostoru tretira kao izvesno izbegavanje, okretanje glave ili gledanje u stranu. Prihvatiće je, to da, ali samo kao neizbežnost: pošto nije u stanju da obuhvati, ovlada i organizuje materijal koji mu dostavlja alktuelna poljska svakodnevnost.

Postoje uzori — uspeli, počesto prvoklasni — stvaralaštva posvećenog revoluciji, klasnoj borbi i kapitalističkom društvu, borbi za nacionalnu slobodu. Na tom terenu može se kretati prema uputstvima književne mape i kompasa. Međutim, nedostaju takvi uzori kod teme socijalističke izgradnje, Ne dostavlja ih program ograničene „pobune“. Istina, pre nekoliko godina likvidacija kulta ličnosti dodavala mu je čak i razmah i produbljenje. Uzdizala ga do ranga idejnog protesta, Ali danas? Danas je postalo vidljivo da bi se idući dalje tim putem književnost pretvorila u jntervencijsku reportažu. Ili bi je bar mogla dublirati. Kritika krutosti i grešaka u funkcionisanju pojedinih društvenih ustanova — to je zadatak štampe. Obaviće ga bolje od umetničkog stvaralaštva. S većom kompetencijom. Na neuporedivo širem forumu. A {o odlučuje i o efektivnosti, io tako važnom u tom slučaju vaspitnom uticaju uzora, bar koji bude naklonost, ne daje ni program preokrenute „bobune“. On je ipak pogrešan. Ne može se — upravo u praksi — niko mobilizirati za konstruktivan napor tako, kako se mobiliziralo za borbu u krajnjim situacijama, kada se stavljalo na slobodu ili smrt, U normalnim okolnostima kod radaiizgradnje ne mogu se izazvati Tiisti emocionalni naponi, koji prate revoluoiju ili rat, Ne može se ljudima, koji žive svakodnevnim društvenim životom, govoriti tako ·isto kako se govorilo članovima grupa, koje su bile maksimalno ujedinjene stanjem zajedničke najviše ugroženosti. To je bila greška i jedan od osnovnih razloga slabosti tzv.

„proizvodne književnosti“. Uostalom greška, koje su njeni stvaraoci delimično bili svesni. Treba obratiti pažnju na

mnogobrojne katastrofe, eksplozije i paljevine u tim knji: gama. One nisu služile samo. kao ilustracija sumnjivih društveno-političkih uopštavanja, U još većoj meri predstavljale su očajnički pokušaj olrzanja od svakodnevice u atmosferu skupnih napona, koje stvara opasnost. To je trebalo da opravda primljenu formulu dela. Pormulu parole i poziva.

Dakle ponovo se vraćamo na početak: kakav treba da bude socijalistički pisac? Reskiraću uopšten odgovor, nabacio ga je uostalom još Kogut. Pisac treba da bude, pre svega, pesnik ili tumnč savremenog poljskog života. Životla koji ga okružuje, i koji vidi. Života ispunjenog konstruktivnim sadržajima, koji teži ka sve izrazitije stabiliziranim oblicima. Ali da li to znači prekidanje sa svim onim što je nekad nosilo stav „pobune“? · Nipošto. U svakoj situaciji, gde je ova „pobuna“ bila i jeste aktuelna, čovek utiče na istoriju. Pormira je. Slično se događa i sadnm. u tom savremenom stabiliziranom životu. Međutim, onda je taj uticaj bio neposredan. Kroz revolucionarnu ili narodnooslobodilačku borbu. Kroz svesni, namerni politički akt. Sada, kao uvek u periodima stabilizacije, čovek — prosečan, normalan čovek, utiče drugčije na istoriju. Pormira je formirajući svoj Život, svoju sopstvenu sudbinu. Težeći sopstvenim, naizgled ograničenim ciljevima, teži istovremeno društvenim ciljevima. Pravac njegovih ličnih namera poklapa se 8 pravcem socijalističkih promena, njihov ritam — sa ritmom velike istorije. To je normalno, tako je obično u svakom pobedničkom poretku koji se razvija i koji je još uvek stvaralački. i . .

Pokazati tu saglasnost u svim komplikacijama, najdaljim vezama i trenutnim suprotnostima, u celom njenom kretanju, u dinamici — to je zadatak socijalističkog pisca. A svakako i obaveza, Hoću da osetim širi, vanindividualni smisao svoga života, njegovu objektivnu vrednost — takav je bio sadržaj zahteva, koje je nedavno na stranicama jednog nedeljnog časopisa postavio mlad osamnaestogodišnii čovek. Zahteva upučenih književnosti, Treba ih tretirati najozbiljnije. To nije glas jedne ličnosti, čak ni jednog pokoljenja. To je glas čitaoca.

Stefan Cvajg

Fantaslična noć

(Rad, Beograd 1962, godine, prevela Mirjana Lalić)

Ako popularna edicija „Reč i misao“ (Rad), donoseći „najbolja ostvarenja naše i svVetske Književnosti“, izborom dela podrazumeva i integralniji uvid u autora, onda se na primeru Stefana Cvajga („Fantastična noć“ i „Amok“) nije postigla žcljena proporcija. Ograničavajući we samo na pri-

povedačku aktivnost, po kojoj.

je pisac popularan, ali ne i loliko autentičan kao u eseju i biografiji, primetna je izVesna nesrazmera između vrednosti dela i celovitog prezentiranja pisca. Ako je reč samo o izboru unutar granica CvajBove novelistike, tu je postignuta puna mera koja je mo-

Bla u ovakvoj prilici da se da.

Rana novela „Amok“ (192? ), koja jc u nas već u nekoli-

ko mahova prevođena, spada među najbolja „pripovedačka ostvarenja Stefana Cvajga. U

njoj su dva kvaliteta Cvajgove umetničke majstorijc: tradicionalna simpatija za demonsko i moderna opsesija ispitiva–

njem tajni psihe, izmiruju u zaista cvajgovskoj sintezi između starog i novog. Tako je demonsko, u osnovi „nečista sila“ čoveku neprijateljska, iznenada postalo njegov necodvojivi deo, ugrožavajući time ustaljene etičke principe.

U noveli „Amok“ demonska sila se očituje kao 'neiživljeni i potisnuti erotski nagon za „večnim- ženskim“, ali koji ne uzđiže i oplemenjuje (das ewig Weibliche zieht uns hinan, Goethe, Faust) nego uniŠtava i ruši. Kako naći sebe postavlja se kao Osnovno pitanje. Onaj ko se spozna, taj je postigao svoj poslednji cili. Njemu i neminovna žrtva nije propast već uteha. Njemu smrt, niie kraj već smisao da se stalno ostane dosleđan pravom sebi. Lekar iz novele, pošto svoju neiživljenu ljubav konačno prihvata kao životni smisao. kao tajmu, na koju ga je zaklela nesuđema žŽena, koju treba očuvati, postaje manijak, koji u ludilu sličnom amoku (ludilo malajskih urođenika) zna samo za svoj cili. U .smrti Koju u morskim dubinama nalazi zajedno sa mrtvim telom pokojnice, on teh nalazi pravi smisao svoje vere, Iskonska snaga pocla, kad već nije pronaŠla svoj prirodni put, transponovala se u nečistu silu koja direktno ustaje protiv žŽivota, a time i protiv njegovih etičkih principa.

Cvajgovska kosmopolitska poruka tim delom se nec iscrpljuje, Pravi autentični pisac je negde u brojnim ličnostima o kojima je ostavio jcdinstvena dela, „Meni je dato da samo ideje prikazujem u likovima“ — izjavljuje pisac. Negde je on između KEWrazmoVOR racionalizma, Magelanovc čežnje za nepoznatim i poljuljane, mračne vere Dostojevskog. . 0, MD.)

_--rnerspnaRIi Ian ann=e~

Miomir HKistović » JM •.. PDP. :udaji zbeg (Bagđala, Kruševac 1962)

Iz pregršti stihova koje donosi Ristovićeva Knjižica vrio je teško, gotovo nemoguće, izavojiti neku celovitu uspelu pesmu koja nalazi pravi put do čitaoca i zatreperi u njemu «autentičnom „senzibilnošću. HMraj ovog malog i Dpomalo pretencioznop vatrometa praskavih, bombastičnih, ali suviše često bezličnih i ncoriginalnih ekspresija čitalac oOstaje indiferenthan i Nl e njihova moć”'obično ne dopirć dhlje od'njegovgr uha. 'oOpterečena naracijom i deskripcijom, sa mnoštvom veštačkih spojeva reči i bezbojnih stihova, sva u povišenom tonu, teatralna, skučenih horizonata ova zbirka. nec donosi nmišta svojstveno, novo, i samo UVĆćava spisak naše svakidašnje literarne produkcije, Pa i onda kad pokušava da se po Kojim svežijim motivom, po Kkojom #štčistijom slikom otrgne stereotipnosti MWnjiškog doživljaja Ristović se suviše često služi toliko upotrebljavanim i SŠablonizovanim rekvizitima („san“, „Život“, „nebo“, „zvećzde“, „krv“) koji ga odvode u sentimentalni kič. Provlači ih iz pesme u pesmu, iz stiha u stih Što umnogome doprinosi samo monotoniji i ođbojnosti ove zbirke.

Tu i tamo, ipak, u ovoj knjipo koji zreliji neposredni-

žici zaiskri i stih, smireniji i ji koji se izdvaja uspelijim izrazom, bogatijim pođtekstom i štimungom, Ali takvi stihovi nisu dovoljna rekompenzacija

često ostaju sazvučju stihova,

za celu pesmu i zasglušeni u opštem bučnih, nedorađenih

hladan" jer?"

tar

Oni ponajviše ostaju kao Obećanje da Miomir MHistović, sa nešto više truda i samokritičnosti prilikom cdabiranja pesama za zbirku, sa nešio više strpljenja, može da pruži i nešto više i zrelije nego što donosi ova skromna zbirka. Na kraju jodna primedba izdavaču: kad ovakvim zbirkama prvi put predstavlja javnosti mlađe autore (ZDOgE čega nesumnjivo zaslužuje khomplimente) trebalo bi da „Bag-

di

PIŠU OSTOJA ĐDURIĆ, SLO-

BODAN POPOVIĆ, TODM ČO-

LAK, DRAGOLJUB S. IGNJATOVIĆ T LAV ZAHAROV

dala“ negđe na MKraju ·Kknjige nađe meoestla i za nekoliko redaka o auloru. Pogotovo khada je, kao u ovom slučaju, reč o

onima koji predhodno misu.

skrenuli na sebe pažnju objavljivanjem u centralnim književnim publikacijama.

(8. P.)

: | Bije, čežnje „sode a ne vrem

Vladimir Segota

Obećanie mira

(Pododbo” Matice hrvatske, 3

Itijeka 1961)

U Hijeci, gradu braće Polića, Cara Bmina i niza drugih umetnika, mladi pesnici su loše prošii: izuzev Što su Se Dponekad javljali u „Riječkoj reviji* i, ređe, u ponekom listu ili časopisu van BHRijeke, oni nisu mogli ni da pomišljaju na objavljivanje zbirke pesama ili pripovedaka. Trebalo je da od oslobođenja „proteknc punih trinaest godina pa da se pojavi „Lirika mlađih“ (1958), u kojoj je zastupljeno nekoliko talentovanih pesnika (Vladimir Šegota, Tatiana Oluić), od kojih je nekolicina imala već pripremljenu za štampu svoju prvu pesničku zbirku.

Vladimir SBSegota, koji je s desetak pesama zastupljen i u „Liric mladih“, pesnik je koji je u svojim „stihovima pokušao da iznese sve svoje nemire, čežnje i ljubavi prema čoveku, ženi, detetu, gra du, moru, nastojeći da ni u jednom momentu ne izneveri senzibilnost svoga Srca. U ispovedanju samoga sebe on je unekoliko podlegao svojoj isKrenosti koja mu, smatrajući je neprikosnovenom i nepogrešivom, nije dozvolila da na svojim pesmama — pojedđinim stihovima — duže radi, da ih doteruje i gladi. Otuđa se s punim pravom može primetiti da je kod njega. dosta ličnog nemara prema stihu koji je često nezgrapan pa i, po onre me Kako govori, banalan. U svoju zbirku „Obećanje mira“ Segota ie uneo dosta stihova koji ne deluju poetski i koji više podsećaju na spomenarske zapise iz mladalačkih prvih susreta sa životom. Pred nama su pocisko-prozni zapisi mo čista poezija, i sloga „Obećanje mira“ je zbirka u kojoj su se našli zajedno i početnička lutanja, eKksperimenti i donekle nađeni pesnikov poetski izraz.

Segotin poetski izraz pošstoji, u ovoj MWnjizi on sc, iako se možda odmah ne uočava, ipak naslučuje. Njegov svet je

svet tišinn, boja i mirisa mora, Rkamenjara i njihovih opoj-

nosti, segola je pesnik, nostal-

y Svi iLVAFGORiJ ia 1 : na i čoveka u vremenu. Žbo toga, njemu više odgovara smireno Kkazivanje, vezan stih,

PRIMLJENE KNJIGM,

Sinkler Luis: ČOVEK KOJI JE POZNAVAO KULIDŽA; „Had“, Beograd 19062; prevela Milena Šafarik.

Velimir Lukić: OKAMENJENO MORB: „Prosveta“, Beograd 1992, Beograd. Drama u tri čina.

Đr Milpn Damnjanović: STO E BEST TK A“; „Kultura“, Skopje 1062.

Ana Abmatova: RASTANAK; „Bagdala“, Rruševac 1962; preveo Lav Zaharov. Zbirkp Stihova. Slobodan A. Jovanović : SERVANTES; „Bagdala“, Kruševac 19062,

Kosta Dimitrijević: PARIZ SNA I JAVE; „Bagdala“, KruŠševac 1962; savremeni putopis.

Zvonimir Balog: BWERVILIBRIŽ; privatno izdanje, ZaBreb 1962; zbirka posama,

Jurij BONDARJOY

o pravičnosti i laži, itd. Poput drugog prozaika, Julijana sSemjcnova, koji je nedavno razvio istu temu u obimnoj

pripoveci“ .. Na službenoj du-

»TFIŠINA«

žnosti“, Bonđarjov

ističe u

Svojim novim đelom, roma- ne. Glavni „junak“ | romana, prvi plan · mladost i mlade nom „Tišina“, 38-godišnji Ju- mladi Sergej Vohmincev, do kao snagu suprotštavljenu Tij Bonđarjov je znatno pro- juče artiljerijski kapetan, U- „tom pritisku, ostajući naravSITIoO onaj krug tematskih Zža- česnik mnogih bitki, BORO no u. domenu njemu bliskih

više odlikovanja, najizrazitije videnja stvarnosti. Mao što

hvata i preokupacija koji se Ocrtao kroz doskorašnje stvatalaštvo ovog nesumnjivo da-

oličava u novom Bondarjovljevom delu sukob između mladosti i svega Što bi htelo

je već pomenuto, ta su vidunja wu izvesnoj meri sa ranijom

povezana

prozom adurija

ta. ODRI a e da zamrači i okrutno ograniči Bondarjova, a prvenstveno e Ke man „Tišina“ nastavlja ranu njen svet U PO a CP POO O BB GGCORSR TK OM Prozu Bondđarjova: dosad je Sstoru 2 Kpuijia pripo a Lo Poo Giyaranje at oh prvenstveno pisao o mla- tor „Tišine“, GOO o BEO UNAUDpIDA HT dima'u ratu, a sada se obra- Bonđarjovljev roman, objav- PE OPEC LO RRMKOI VRELO, Sot,

pisca medu zapažene sovjet

ljen u trima ovogodišnjim sve

ća temi mladosti, čestile, GU" moskovskog časopisa

ske prozajke, iako je izvestan

. - skama e hovno uspravne, VeĆ brekalie” ij mir* (Novi svet), spa- deo Mritičara tvrđio da on ne kroz ratništvo, ali drama Gr miodu ona nova Ostvarenja | donekle naginje ~ „remarkiztično suočene s nečim što 4 oke pojepriašigetkoja) Di mu“. Kako su naglasili isti ri

Suprotno njenom svetu i Stre)

ljenjima, To su određeni Vi wpaju temi Staljinova Ppritia. „n na stvarnost, ljudske od-

dovi stvarnosti u počeinom ;c, pojmove o moralu, 0 Doratnom razdoblju, tj. 1945. ! Soppštenoma i neđopuštenom, 106, a i kasnije — 1949. godi-

KNJIŽEVNE NOVINE

ličari, pripovedaka s temama iz rata nedostajala. je obuhvatnija

Bondarjovu — autoru

socijalna sadržina, u ćemu 5u

se pokazali tragovi uticaja po znatih romana M. M. MHemarka. Međutim, pretežni deo Ocena · Bondorjovljeve ratne proze bio je veoma poziiivau: potcrtan je smisao ovog pisca za razvijanje motiva Madrih da osvetle niz unttarnjih doživljavanja vata, za nenametljivu i, u isti mah, dramatič nu projekciju kroz pojedinaćne suđbine i reagovanja, za usrodsređeno, nešablonsko 0osvetljavanje likova.

Hako su ove ođlike „zacelo svojstvene i pretežnom delu poglavlja romana „Tišina“, ne bi se moglo reći da on Ppredstavlja besprekornu umetničNo-arhitektonsku celinu. Na mahove pripovedanje kao da

„Bubi svoju upečatljivost i iz-

razitost, naročito u završnom delu, Po svemu suđeći, Jurij Bondarjov još ne vlađa potpuno konstrukcijom i tokovima romana, — i mestimično

vanjem gornjih slojeva zbiva-

nja, Ali, i poredđ toga, roman „Tišina“ interesantno delo, kako po za . misli, tako i po onim poglav-

je, neosporno, vrlo

. Vohmincevljeva

·ljima koja znače autorov viši domet, Najreljefnije su date, u postupnom razvoju, gorka suoćenja · 5 pojavama okorelog,, karijerizma, licemerstva, teške nepravičnosti prema Vohmincevu „ocu, poštenom i zagsluženom starcu, koga hapse na osnovi „lažnog sumnjičenja, pri emu traže (i, naravno, ne mogu da pronadu) „trockističku litera„tluru“,., Jarka dje. karakterizacija podmuklog, dvoličnog Uvarova, koji je izmeo ia rata tešku, ali uspešno krivicu, dobro poznatu. Serseju Vohmincevu, ali nepoznatu ostalima, tako đa Uvarov uporno igra ulogu savršeno ispravnog, „odanog“, društve· no aktivnog i čak punog 5r-

dopušta da prodor u unutarnja , naku ostalima, tako da Uvarov

slanja budc zamenjen pokazi-

bezočni karijerizam, hladno

zataškanu

u kome će izreći svoje hirove i radosti, ispovediti sebe izgubljenog dečaka i nepostignuti totalitet zagrljiaja i lepo-

te, Potpuni njegov Ssenzibilitet nose pesme „Buna“, „Nemir“, „Poslije ljubavi“, i možda još neka, bez obzira na to što one u jednom momenlu podsete na Ujevićevu fakturu stiha. Scgoti možda najviše odgovara, po formi, ilirski kroki, lirska minijatura

— u kojoj je nedovršenost, uvek opravdana — nego duže pesme, u kojima se ređovno gubi, Kađa pribegava, dužoj poetskoj formi, stih mu je razbijen, a. izraz nevešt, primetnim proznim primesama koje zamaraju. Slobođan stih, koji Segota, čini se, forsira, Jedino je poetski doteran u toplim pesmama „Prolaznost“ i „Pjesma dolazećem potomRu“ (E: 0) i

CCC Or ogriprnu - ,

A. Serafimovič

Grad u slepi

(5vjetlost, Sarajevo, 1962. · pgodine)

„Dobra polovina mog stvaralačkog rada pađa u period pre revolucije. Mnogo sam pisao o tom gorkom životu ruskog čoveka. Pisao sam o bolu, Suzama, beđi, poniženju. I mene „je shvatao, razumevao i cenio moj čitalac.* Ovako je Serafi„movič objašnjavao ,prvi Pperiod svog stvaralaštva, predrevolucionarni. Roman „Grad u stepi“ pripada tom periodu i uz

proznu poomu „Gvozdena buji- .

ca* (ostvarenu 1924.) najznačajnije je njegovo-.delo. Napisan 1912, om svedoči o izuzetnoi smelosti ı visokoj "revojlucionarnoji svesti, on - je adekvatna umetnička reč u dani-

kontrarevolucionarne stemnogih dekadentno-mibekstava od stvarno-

ma Ee i stičnih sti Woman je široko platno mučnih i neljudskih egzistencija, sastavljeno od iri tesno povezana plana, U prvom je rađanje i razvijanje swrada, Izgubljenog u preširokoj, momotonoj i ravnodđdušnoj stepi, u: prostoru koji uništava i razbija svaki pokret, svaki Bkt gradnje. Zamišljen kao značajan čželezničko - transportni Čvor, asimilirajući bezemljaše i nadničare, upropašćene zanatlije i izgubljenu inteligenciju, grad je, sa svakom Zzecmunicom, sa svakom čatrljom i, kasnije, radionicama, fabrikama, crkvom, zatvorom, dvospratnicama — osvajao Sstepu, širio tipično gradsku atmosferu očajinih, bezrazložnih tuča, javnih MWuća, terevenki i blada, mržnje i zlobe, nepoverenja i preziranja.

U drugom planu su HNcvescIc i otudene sudbine, ličnosti ojađene čamotinjom, izopačene borbom profiv stalne bede, Zatrovane vučjim instinktom sopstvene samoodbrane. Zaharka Korojedov, centralna i gromadna figura romana, Drešao je čudan i zverski put od plesnive i podbule, odrođene i svojinom zagađene jedinke, od pljačkaša, podvodđača, zclenaša i ucenjivača — do fabrikanta i milonera, „časne Starine“ i gradskog 'oOca, do Veličine koja u svojim rukama drži Živote i delatnosti, sav grad i sve što on znači: Korojedov die taj koji podiže cr-

Sebičnjaštvo i amoralnosi vide se u romanu Kao opaka pretnja shvatanjima i težnjama Sergeja Vohminceva, kao negacija čitavog sveta mladosti, Još iz ratnih gođina potiče Vohmincevijeva beskompromisna i pravična osuđa Uvarova, njegove duhovne tmine i bede. Tu osudđu Sergej Dpronosi MWroz najbolja poglavlja romana, a naročito Kkroz ona koja pripoveđaju o novim fazama njihova sukoba i 0 Uvarovljevoj osveti, licemerno predstavljenoj RWao stav nepristrasnog i poštenog čoveka. Naime, ubrzo posle dcEmobilizacije Vohmincev i Uvarov sc upisuju na rudarski instikut, gde ovaj drugi uspeva da postane prilično uticajna ličnost. Saznavši za hapšenje Vahmincevljeva oca, Uvarov iskorišćava taj čin teškog ogrešenja o pravdu kao 19vOđ da protivniku zađa najteži udarac — da mu onem0-

kvu i uvodi policiju, đa bi oni koji imaju imali na miru, uz pomoć boga ! zakona, i da oni koji nemaju nikađ i nikako ne izvojuju svoja prava. Bračni par Poljinov, nameran da Živi čisto i časno, da bude human i progresivaD, trpi surov preobražaj: nemoćan da se odupre nakaznoštima skučenog života, on upada u zločin i pijanstvo, u hi= steriju, sumnjičenja i zIObU, Poljinovi, konačno, kao milostinju, primaju pomoć od čoveka koga su dugo i mrzeli i prezirali, ođ Zaharke, i to farisejskom „prodajom kćeri. Student i „proleterski agitator* Peća, istrošen i Ssenilan, postaje činovnik kod Onog istog gazde protiv koga Je bunio radnike: stan, plata i porodica biće isključivi domeni njegovih ljudskih nastojanja. Najviše, međutim, nanose bola uništene ličnosti radnika-revolucionara: VOIKOV, komunista, čovek Koji se Oseća borcem u svakom trenutku i u svakoj okolnosti, nebuman, dobivši kućicu ! Ženicu, nameštajčić i bašticu, privi malograđanštinu kao najbolje stanje i najsrećnije rešenje; dok HRošavi gubi ličnu sreću, ostajući „dosledan „revolucionarnoj borbi (vrativši se M NSibira, on voljenu ženu zatlče Kao prostitutku).

Svemu ovome ošnovu, smisao i negaciju znače masovni pokreti radnika. Stihijni naj-• češće, elementarni, ti štrajkovi i pobunc imaju i svoju strogu samosvojnu logiku: oni pokreću napred, pročišćavaju atmosferu i obećavaju doba bez neljudskih Zaharki i po-

malograđanjenih Volkova. Ma-

đa je jednom izjavio (posle Oktobarske

sam Serafimovič

revolucije).da bi sasvim, druk.

čije prišao romanu kad bi"tre= balo ponovo di ga piše, da bi, dosta proširio njego„produbljujući volucionarna kretanja“ „Građ n stepi“, svejednako, Ouzbudljivo svedočanstvo

io jest, ve okvire, rc-

staje velil.ong

pisca-revolucionara i (D. S.

komuniste. 1.)

gući dalje školovanje. Sergej napušta institut, odlazi iz Moskhve i postaje rudarski radnik, ali ne kapitulira pred Uvarovom i uvarovštinom. „Nec Bubi veru u čoveka i ljudsko. Ne oseća se pobedđden — i U» pravo tim rečima Jurij GBomdarjov završava Svoj roman. Suština. romana nije, Mmeđutim, u nekom uopštenom slikanju generacije kojoj pripada i sam pisac, tj. je na čijem su viđiku ratne godine naišle odmah ili ubtZO Do završćtku desetnnodišnjeg školovanja, Okosnicu Bondariovlieva dela ćini određeni društveno-moralni šsu-

kob u vremenskim granicao)a 1945—1949, sukob izmcđua životnih vizija smele, istraine mladosti — i one morbidne snagc koja je težila da vizijama oduzme njihov ljudski smisao, da raščoveči i samu stvarnost.

L. Z.

9;

sa.

svoje

kennraci-"

eh