Књижевне новине

sa\VPemene Umelnosti–

ni pojam. Ali isto tako malo može Savremeni čovek, ako samog sebe iskreno ispita, sagledati u stvarnosti odsjaj ide alne istine. Zato 'mu Stvamost, a bre svega njegova SsODp+stvena, izgleda suviše zbrkana i suviše zagonetna, suviše Wap BOavšlu i svodna smrti, \ ,

Z loga izrasta treći, savremeni pojam stvarnosti stvarnost njje ni pouzdani kosmos Vidljivih e OdOROBIHIVVE stvari, niti udaljeni svet ideala i ideja, Stvarnost je Uugrožen svet, u čijoj se pozadini nalazi ništavilo, ugrožena egziPEPO. al se približava smrti. Stvarnost je samo u daKORE O Pa samo-održanje bivstvujućeg nađ po-

| Nije se mog)o izbeći da i umetnost bude uvučena u koviflac stvarnosti koja se raspada. Pošto se u imetnosfi uopšte radi o stvarnosti, to joj je sada morao pripasti zadatak da oblikuje savremenu stvarnost, dakle tu ugroženu ništavilu i smrfi prepuštenu stvarnost i da čak ako bi ioj to uspelo, prikaže proces derealizacije realnosti. Tema umetnosti sada nije neposredna pojava, ali takođe ni idealni šmisao, već ništavilo kao stalni ponor sve egzistencije i sama ta egzistencija ugrožena ništavilom, Savremena umetnost POLE na razne načine da ispuni taj zadatak: u ekspre7) UKOR OZ Pikasoa, u prostranim područjima apstraktne _ Pred ovom svojom sudbinom, đa uđe u kovitlac derealizacije kao osnovne crte sadašnjice, umetnost bi mogla biti u iskušenju da se, možda pod parolom „gubitka središta“,. baci na yestauraciju nekog „celovitog“ sveta. No ako bi se ona u to upustila, zaboravila bi u tom okretanju ku nepovratno prošlom, da je njen najplemenitij zadatak, u obLEON ia a ZOOAEDOG) da evocira budućnost. Njen je neotOUR dea a nam kao savremena učini stvarnost proble-

Ali, je li time izgovorena poslednja reč u borbi oko umetnosti? Zar smisao savremene umet{nosti nije ništa drugo do razaranje, razbijanje, ·derealizacija, ništa drugo do ništaevilko? Ili, Zar se neće baš u propasti onog površinskog osloboditi pogled za to, da se u razbijanju počne da otkriva razbijajuće, u razaranju razarajuče, u derealizaciji jedma dublja realnost, a u ništavilu biće? I nije li baš to ono što čini da možemo podneti prizor dela savremene umetnosti? Ako :se njihov smisao ne bi sastojao ni u čem drugom do u razaranju, mi bismo, posmatrajući ih. i sami morali propadati, ako bismo pri tome sebe ozbiljno. shvatili. To što mi podnosimo da nas ona okružuju pokazuje, ipak, da se u njima izražava više od pukog ništavila.

Onome ko obraća pažnju na znake vremena neće izmači da se naša sadašnjica nalazi na tragu otkrića jedne dublje stvarnosti. Poezija se, na primer, truđi, više no u bliskoj prošlosti, da osluškuje tajne i da jezik stavlja u njihovu siužbu. Savremena filosofija baš tamo gde je doprla u najneposredniju blizinu mištavila, u Hdjdegera, udubljuje se u zagonetku samog bića, koje se javlja iza ništavila kao iza nekog „vela“. Ovde, kao i na mnogim drugim mestima, naSoveštava sc odlučujuća promena u“ shvatanju stvarnosti. Ono što se do sada smatralo pouzdanim, pokazuje se kao nodriveno, no upravo u tome se pojavljuje dublja stvarnost, Naravno, stvarnost koja ne donosi jednostavno zakon posle ugroženoskii — to bi bilo neplodno puko preokretanje — već ona koja je u sebe primila ništavilo i koja se stoga pokazuje samo onome koji se usuđuje da sebe izloži ništavilu da bi ie doživeo.

Tako je sad mogućno pokušati jedno novo tumačenje savremene umetnosti. Ostaje, doduše, i dalje da savremena umetnost, tamo gde ispoljava svoju suštinu. pokazuje vidujivu stvarnost kao onu koja razara i koja sebe lišava real

ncsti. No: upravo u. tome ona ukazuje.na ono:što se javlja}

prilikom razaranja „stvarnosti“: na”dublju stvarnost, na stvarnost dubine; jet ova se u sadašnjem istorijskom trenutku, drugačije nego u prošlosti, može javiti samo u Dpropadanju Dovršne „stvarnosti“, i

Tako, dakle, hodđ umetnosti u poslednjim decenijama predstavlia čudovišni juriš razarania onog što je na Dovršini pod silom iskonskog i u isti mah tihi početak pojavljivanja dubine u dejima: počev od prikazivanja onog što u.razaranju aktivno deluje — u ekspresionizmu — pa do tačke gde se — u apstraktnoj umetnosti — u odricanju počinju pojavljivati, nasuprot svem „predmetnom“, sami čisti znaci, sklop linija i boja u igri njihove unutrašnje nužnosti.

Ovaj put savremene umetnosti je, naravno, opasan, no ne drukčije nego kao svaki korak u neizvesnu budućnost, pa ipak danas na poseban način. No to je put koji vodi tamo gde se čovek, ako je to uopšte mogućno, još jedimo može nadati da u problematičnosti svoje savremene egzistencije dobije paradoksalni „položaj“: ne u neugroženoj zaklonjenosti, već tamo gde se ušred ugroženosti nazire novi lik budućeg sveta i gde se on osvaja u hrabrom podnošenju

ugroženosti. Preveli D.i M. DAMNJANOVIĆ

Vilhelm Vajšedel je profesor filosofije u Berlinu. Qbjavio je više Wnjiga, među Kkojima estetičke problemc tretiraju naročito Die Tiefe. im Antlitz đer Welt, 1554. i Wirklich»

cit und Wirklichkeiten, 1960.

prevedeni tekst, Vajšedel Jje na poslednjem

učestvovao i

međunarođnom kongresu za estetiku. — Priredio je izdanje

” celokupnih dela Bleza Paskala na nemačkom, zatim Kantovih dela, a prošle gođine i vrlo značajnu publikaciju Iđee und Wirklichkeit đer Universitit.

Iz ove poslednje je i ovde

Drugi pisci su naročito osetljivi prema psihologiji njihovih ličnosti, Jeđan način trajanja od Žorža Piruea i dedna. Nobelova nagrada, od ZŽerara Prevoa, dvc knjige teške kompozicije čije ličnosti nisu date „u komađu“, već sec otkrivaju malo- po malo kroz uspomene onih koji su ih poznavali, takođe su romani običaja. Ali psihologija dominira u delu Muški rođ u jednini od ZŽila Rosea, suptilnom romanu na jednu delikatnu temu; u Gradu uspeba od Emila Vizela, koji je pokušaj da sc rekonstuiše prošlost; u Neustrašivom od Danijela Bulanžea, čiji heroj menja svoju mračnu samoživost i ludilo. A delo Blaga kao med od Žorža Bonoa egzotičan je roman, u kome sc upoređuje evropska i japanska

duša, j | POBZIJA I FANTASTIKA

često natopljen simbolikom i fantastikom, naročito je dobro zastupljen. Wraj neđelje od Beđaride neka je vrsta sna, Ncćobđija od simona Žakmara iznosi jednu O običnu ljubav. Divna priča o 'rajnoj planini od Oe PON Puna je simbola. U Odžačaru od snega od R.-2ŽZ. Klota nalaz Puno realistične fantastike, koja je draga ovom piscu.

Poetsku fresku svakodnevnoE, tajanstvenog i ROPOPOICEVOK Pariza, koja se vezuje sa starim Parizom, pruža nam Rober

i lg} u Svadbi vanile Luj Mason nas u Zec PM BPRFUI Ciro PRO OĆ i S ubavi. 1, najzad, Marsel Šnajder,

leni raj dalekih ostrva i dečjih lj | = detinjstva i tajanstvenog evocirajući i dovodeći u VeZU snove t i: OR ONO VORRE

Š 3 e jednom onima starog Pariza, dokazuje još ž i u svakodnevnoj realnosti,

da je nestvarno prisutno uve! i Ako volite poeziju i fantastiku imaćete VOR OR ato hočete | „novi roman“, nemate ga ništa manje. o KN eoae: knjiga Robera Penžea, a Mišel Bitor objavijuo O ORVNRAN, | iske meko te a radio i koji iznosi ut; ul iko lsmodh Francuske i Okeanije, jednih a OIK RUB drugih S Zapada na Istok, Gaetan Bris od E OLAOOA:Oa mnogo Džojsu. Maini plan od Danijela YetonacE minalnu temu sa tehnikom novog romana. (N. TK

Lukasa o - e

Ove sezone poetski romam,

KNJIŽEVNE NOVINE ·

|___7

Vojislav Lubavrđa

bližnji svoj Paso ovi sad 1962)

Wtoman „Vojislava Lubarde „Bližnji svoj“ pokazuje svu đefektnost jeđnostranoz iretmana jedne kompleksne ieme kao što ·je revolucija. U isforfiranom eksperimentu i n tegnutoj originalnosti pisac je otišao u mistifikaciju pravom

· tipskog pođatka kojim umet-

most jedino može uspešno Čm operiše. Pisac izdvaia košmarsku situaciju pokolja i uništenja iz celovitog kompleksa revolucionarne drame u Jodan autonoman i zatvoren svet kome dje. jedini princip egzistiranja umiranje i mučenje. Ali

.Se ne umire zbog ideje, nego

od razjarene, neurasten'ićne strasti razgolićenih žula antagonističkih formacija koie sc borc za kakav takav politički cilj. U svom #Ssimplifikatorskom sistemu MLubarđa zastupa jednu. biheviorističku tezu inđentifikacije ljuđske strasti sa životinjskim nagonom. Tako pisac jednu objektivizira-

mu mrevolucionarnu uslovijenost objašnjava individualiziranim porivima strasti i seksa.

Tri su osnovne grupe Pprotagonista: ustaše, četnici, i partizani. Njihova politička

pripadnost je čak podvučena. Tri su osnovna čvora koji vezuju sve konce radnje. To su tri mistifikovana bračno-ljubavna. trougla: na ustaškoj strani „Cerić-Manda-Ivan; ma partizanskoj Gojko-Anđelka-

Đorđe. Treći čvor U, doduše, uspeloji antitezi između dobra

"i zla, čednosti i gnusobe, po-

entira opštu trageđiju moralnog pađa i smrti. To je trougao koji vezuje odnose izmedu Ljubana-Rabije i Velika. . Sve ličnosti romana „Mližnji svoj“ su angažovane samo ta seksualnom planu. MBezbrojni su primeri silovanja i skrnavljenja. Ustaška naložnica Man= da svojim precvalim dražima, kao da diktira celu košwarsku atmosferu događaja, Stojan, misionar revolucionarne Đoruke, jeđini je pošteđen razjarenog demona strasti. Ali miegova seksualna impotenc,ja postaje i verovatni uslov njegove „političke anemije. On radi da bi trebalo da rađi konunista, „ali dok tako radi, 5 prkosom pomišlja da bi inGglo nekako drukčije“, „On živi s uverenjem da se igra mnekakvog skrivanja, hodi mi dođi mi, i to ga pomalo ljuti i golica“, Konačno se priklanjia svom političkom neprijatelje, četničkom YhHKoljašu Veljku. U Veljku prihvata „Žeđ osvete koja ničim neće biti sputana.“ Nevešto tempirana. rađanja uvek ima suprotan efekat. OdTučnu akciju prati neodijučno psihologiziranje, što sve odaje utisak usporenog pokreta Koji i uspelije epizođe (silovanje Rabije) sa tragičnog „plana prevođi u grotesku i bufoneriju, Insistirajući na erotskoj dimenziji u proiciranju ličmosti, Lubarđini junaci su više Wkreature izveštačenog pokreta, više lutke na Kkanapu mego i” stinski akteri jednog tragičnog čina revolucije. (O. Đ.)

o ner KiB II O TARI gura ——|

Metal i zvezde

(Književni klub Radničkog univerziteta „Đuro Salaj“ u Beograđu, Beograd 1962)

Ovaj skromni zbornik poezije i proze u neku ruku je javno sumiranje osmogodiŠnjih napora Književnog Kiluba jednog od nmajvećih radničkih univerziteta u zemlji, njegov pckušaj da u izve-

. Shoj, meri, isveđe iz aAnonim-

nosti svoje vredne literarne. . poslepike i, istovremeno, Želja . da se okuša pred jednim daleko širim i pozvanijim auđitorijumom. Ono što povezuje u ovoj heterogenoji zbirci okupljenih četrnaest autora, tako različitih po pređenom životnom i literarnom „putu, nije samo pripadnost istom klubu i Pprivrženost umetnosti koja pokreće ruke nažuljane osmočasovnim rađom u i{abrici ili rađionici da se „poveravaju hartiji kao. najvernijem prijatelju. Povezuje ih i ona svojstvena atmosfera radničke sređinc kojoj pripadaju i u hojoj, razumljivo, nalaze i iZvor inspiracije i izražajna sredstva, To je ono Sveže, O” no najvrednije što donosi ova knjiga i šio opravđaya njen vaison d'čtrc, Šteta je samo što ta sredina ovde nije ištinski i punim glasom progovorila, već se samo može nazreti u mestimičnim mnagoveštajima i umetničkim odsevima.. Ovu mogućnost, najpristupačniju i najsigurniju za pravu literarmu afirmaciju, da se u našu . književnost unese jedan novi zvuk, da zatreperi jedna nedirnuta struna, da SC Dprogovori svojstvenim glasom i O formi individualna umetnička ličnost, u ovoj zbirci, na žalost, samo su okrznuli neki od pesnika, To je ujeđno i najveća mana ove knjige.

Među takvim pesmama nešto uspelije od đrugih su pesme „Među opiljcima* Bore Mlađenovića i „Umorne ruke“ Tiogdana Arambašića. Ali to nije ni izđaleka ono Bto se i u ovako skromnoj publikacıji moglo očekivati, Većina njenih autora je, međutim, jedmostavno žmureći zaobišla pravi rudnik i sa dosta neveštine i spoticanjia dala se U potragu za takozvanim večnim motivima po terenima već toliko puta prekopanim i istraženim. Na toj, da je tako nazovemo, «tranputici pesnici (koji su u knjizi zastupljeni nekolikim rađovima) izgleda” da se snalaze mešto bolje od

· svojih kolega u prozi. Svima

njima je zajednička relativno

fata ea tazi lula ati ye a ty oku la Pišu: OSTOJA ĐURIĆ, SLOBODAN POPOVIĆ, PREDRAG PROTIĆ, IVAN ŠOP, DRAGOLJUB S. IGNJATOVIĆ, TODE ČOLAK i ALBKESANDAR POPOVIĆ, :

visoka pismenost i vladanje zanatom. Mestimično poneki od njih se izđiže i do autentičnog doživljaja (Dušanka Dodik, Dragan Žigić u pesmi „Zarđali bogovi“ i MDesanka Čolić u prvoj pesmi ciklusa „Nemiri“).

mnaskorak među prozaistima je, međutim, znatno veći i graniči se pravim početničkim sastavima. Cvetina Mihailovića i Jovana Štule (bez kojih bi

. knjiga samo đobila u vred-

nosti) i ambicioznih pokušaja

"Stanojke MKobYivice" i uovanu” .Marinkovića-Duneta u istraži”

vanju čovekove podsvesti pod uticajem mođernih literarnih strujanja., „Ostali između te dve krajnosti variraju sa više ili manje meiskustva, spretnosti u pronalaženju motiva i uobličavanju likova, ali ne uspevaju da sc otrgnu osrednjosti. (5. P,)

onako kako mu se čini ·

Fedor Šešun' PL laeyiyad

Jahači velra (ĐBapdala, Kruševac 1962)

Zbirka. Fedora Šešuna donosi kredđoiizraz pesnika odluč„ no opređeljenog za maše svakiđašnje vreme i aktuelnu problematiku sveta u Kome se Kreće. TI kao prva, uopštena konstataciia nameće se da je Sešun pesnik koji ume i da se . zamisli, a ne samo (ili prete%no) raspeva; ukoliko u njegoyoj poeziji ima nesrazmere između pevanja i mišljenja, onda, je odnos svakako u korist ove druge komponente. Ideja vodilja ove lirike je autorov pledoaje za očoveče-

nja, eksplicitno izražen u pesme smi „Paralela“:

„U pubertetu Zemlje

već jednom su carevali gmizavci Opđa je pobedio čovek“

Sešun tretira ma više mesta aktuelnu problematiku budućnosti čovečanstva i đehumanizacije, sa manje ili više đuha i uspeha. On se, međutim, istovremeno okreće i manjim, ali me manje akuilnim problemima našeg savremenog đruštva i civilizacije uopšte, birajući za teme svojih pesama bĐeskarakternost i preživele Ostatke malograđanske svesti u čoveku, i u ovom slučaju njegova ironija poštaje oružje društvene satire, ne odveć OŠštre i precizne, ali dosledne. TYma u tom njegovom nastojanju i uspelih, zrelih ostvarenja, kao Sto su pesme „Hijerarhija“, „Pacovi“, „Planine“ 1 još neke, ali na mnogim micstima njegov izraz nije đovolino prečišćen, niti je poenta (verni pratilac ovakve poezije) dovolino efekina i Jasna. daleko od prave alorističnosti boljih mesta ove zbirke, ŠloO je mnajverovatnije „plaćanje danka, žurnalizmu i novinskoj pseudofilozofiji uvijenoj u oDlandu stiha. U slabije momente plakete „Jahači vetra“ možemo ubrojati i nekc pesme u ciklusu „Moć“, u Kkoji-

___ZLOG KNJIGA

ma, autor istim poetskim rekvizitima pokušava da ostvari iriku drugog žanra, neku vrstu deskriptivne poezije štimunga, gde i pored uglavnom originalnog ritma i izraza nema dovoljno đubine i poteksta koji bi doneli ili bar nagovestili istinski novce lirske situacije. i

Lirska minijatura je majčeŠća Torma RBešunove pgezije i njen Rkomačan „đomet zavisi, dobrim delom, i od specifičnosti 'ovog oblika izražavanja. Po svojoj suštini minijatura je suprotnost đetalju i predstavlja završenu, zaokrugljenu celinu, Feđor Šešun nije

u svim pesmama uspeo da iz-

radi celoviće poetske oblike, već je ostajao u domenu detaljia; tako se, na primer, pe„Zima“ i „Obmana“ teŠko mosu prihvatiti kao definitivna ostvarenja, već samo kao skice iz kojih tek može nastati određena celina. Pesnikov stil je, inače, jednostavan, jasan, zasnovan obično na jeđnoj slici koja se provlači kroz čitavu pesmu. Tek u ponekim pesmama on ođ ovoga odstupa i obilatije se koristi mctafo-

Tom. (ILI. S.) - ls ________ Beremnisa (Progre5, Novi Sad, 1962,

prevod Saša Guto)

Metempsihoza, swmiritizam i reinkarnacija tema su pet priča Edgara Alana Poa, Dikensa, L,jeskova, Eversa i Bukea, složenih u ovu knjigu. Večnom problemu „višeđimenzionaJnosti, višeslojevitosti stvarnosti ovi pisci, u određenom trenutku, prilaze pasionirano, ali i nejedmako, srazmerno obdarenosti i snazi poniranja u le skrivene oblasti, ospora= vane i hvaljene, odbojne i primamljive.

Ako se pretpostavi da 5stvaralačka obrađa fenomena iracionalnosti nije tako ni jednc-

„stupna biva,

stavna ni dostupna Kkao stva• ralačka obrada vidljivog i opipljivog, onda je razumljivo da je za takvu obradu poirebno više nego rutina, čak više nego obdarenost. Potrebno je da stvaralac poseduje ličnu, naročitu podložnost za konima iracionalnog, da, po» moću integralne strukture nervmog sistema i izuzetnog Kvaliteta čula, bude dovoljno obuhvaćen almosferom ·nestvarnog, koje je često nadstvarno, a često bitno-stvarno u svojoj mneprihvatljivosti i nepojmljivosti. Dikensu, MLjoskovu, Evensu i Bukeu, međutim, iracionalno nije ni Dpotvrđa zainteresovanosti, ni atmosfera; kođ njih ono je samo terem, sasvim nezavisan, akta bizarnog pripoveđanja o bizarnim slučajevima pojavljivanja vampira i vukođiaka, seni du» hova. Njihove se priče, zbog toga, čitaju isključivo Kkao uzbuđiljive jezivo-kriminalne storije; zabava su, ne saznanje, ni otkriće.

Stvarnost lracionalnog đou najvećoj mogučnoj meri, samo Edđgaru Alanu Pou. Njegova priča „Berenisa“ svedoči ne toliko o specifičnom žafinitetu prema užasima smrti, stravi večnosti i tajnama razmeštenim ma, liniji tog odnosa, koliko o autentičnom, doživljenom momentu filosofije racionalizacije iracionalnog. Sve je u njcl, svahi detalj, čudno i prirodno, stravično i sugestivno, ta» ko da je nemogućno oteti se uftisku verodostojnosti atmosfere đuboke. i neđokučive Veze između psihe i njene šudbine i stvari koje je okružuju. Te stvari i bića, zračeći esenciju dalekog postanja sveta i kretanja, trajući odelito i nadmoćno đo ubitačnosti, određuju psihu i usmeravaju de prema tragičnoj borbi otmanja ođ smrti za'sćtbć, tajne života za svoje dostojanstvo i spokojstvo. Da bi bila poražena od večnosti, đa bi shvatila, u trenutku uzdignutom i neponovljivom, da jet sama večnost oblast još no» saznatih prostiranja i delova nja izvesne apsolutne, sveprisufne i trajne smrti, (D,5.I.)

Kosta Dimitrijević

• • • Pariz sna i iave („Bagđala“, Kruševac, 108)

gednom prilikom neko je rekao da je jedna od necugođnih posledica putovanja u za nmimljiva mesta i egzotične krajeve i ta što čovek oseća meku vrstu obaveze i pred SObom i pred drugima da o svojim doživljajima sa putovanja govori ili, što je još neprijatnije, piše. Kao da je mogućno preneti drugima ı na druge ono meopisivo uzbuđenje, kao da smo u Sštanju da đočaramo onu meponovljivu draž koju ima susret sa mestima i svetom o kome sno dugo maštali i koji smo želeli da vidimo i upoznamo. Sve to je, svakako, imao na umu i Kosta Mimitrijević. Zbog tosa je i nastojao, i uspevao u tome, đa u svom izlaganju

Fređerik L. Gwinn —

Joseph UL. Blotner

Univerzitek u VWirdžiniji,

SAD, uspeo je da pridobije Poknera· đa mu bude „Writer in residence“ za seminar „Umetnost pisanja" i za engleski seminar. Pokner tu niije bio samo profesorski surogat, kako to pisci pokušavaju da buđu na mnogim univcrzitetima, On je pozvao svoje sluSaoce da ga, kako to izdavači u predgovoru knjige kažu, „pitaju o mjegovom. životu i delu sve Što smatraju da vređi saznati“.

Ovaj njegov poziv iskorišćen je maksimalno. Od pitanja O pravopisu: pa wđo čovekove prirode, od. odnosa Amerike prema, Evropi, pa do problc-•

eprevedene knjige

RAZGOVORI S FOKNEROM

izbegne i trivijalnu ushićeuost i kvazi superiornu „ravnoduŠšnost i da pruži sliku Pariza koja je ostala u njemu i koja Je kao takva postala zanitnijiYa i za nas.

Znajući da jc „reći sve tajna dosadna čoveka“ Dimitrijević je pišući živo, jednom, možda ponekad preterano Za» huktalom „rečenicom punom svežine i boja, nastojao da pruži ritam Života „prestonicc sveta“, Pariz koji poznajemo iz knjiga ustupio je mesto jednom «drugom i drukčiiem Parizu, da bi ubrzo postao istoyetan onom znanom i VOlienom. Izbegavajući da opisuje svoje doživljaje i da eksplicitno izlaže svoje utiske, piSsac knjige o kojoi govorimo, blagođareći baš takvom postupku, davao je celovitu i zaokrugljenu sliku Pariza iz ko je se moglo jasno videti šta on o Svemu tome misli i kako tai građ doživljava.

Na Mhraju, nesumnjivo, treba istaći priklađnu umetničku oDbrađu Slavoljuba Bogojevića.

O: (P.P-6)

matike oko kupovanja konja, ništa nije oštalo neđotaknuto. Vešto sastavljen izvod iz ove „igre pitanja i odgovora“ s jednim velikim piscem dat je u formi Knjige iz Kkoje se kroz lični stav jasnije vidi privatni Fokner'· nego li iz bilo koje biografije. Pasoniranog čitaoca Foknera iznenadiće Kkoliko.je smišljeno ovaj autor stvarao svoje veliko delo. On. nije ni izbliza Onoliko „intuitivan“, kako se to rado govori o njemu. Pokner otelovljuje neku vrstu seljać"ke inteligencije koja visoko» svesno prilazi svim stvarima sveta i njihovim metafizičkim odnosima, Ako je reč:o njego=

Zoran Kompanjet

Sakakoveh nas ije...

(Pododbor Matice hrvatske, Rijeka 1961)

„Kmajući za sobom bogatu trađiciju, KRompanjet, koji je . pre nekoliko godina „dcbito-

vao i doživeo uspeh „Mvaćrima“, u kojima je sav okrenut svojim mladim danima, u svo je move stihove uneo „e izvesnu vedrinu, smeh, tinu račzdraganost. humor Koji, u DOjedinostima, nije lišen i, mnkar i blage, satiričnme žaoke. Njegovi čakavski stihovi realistička su slika Života i doživljenog, njegovih „otočana, života građa i Sscla, Nasleđujući nesumnjivo najbolje čakavske pesnike (Balotu, Zervea, Franičevića i IvaniševiĆa) om uspeva da sve kaže iskreno, nenametljivo i bez imalo patetike. Izraz njegove pesme majčešće je adekvatan

vim romanima i pripovetkama, tu nema nikad „podzemnih strujanja“ i „mitskih bujanja" izrazi koje često upotrebijavaju Foknerovi recenZeti), nego mnogo više Jedne apsolutne jednoznačne koncepcije, za čiju izrađu je autor morao nesumnjivo tegoban truđ da uloži, Saznajemo da su neki pasusi pisani tri đo četiri puta, sve dok misu đobili svoju konačnu formu.

Kroz ovaj orijaški intervju vrači i Wpecifičan „Foknerov temperament. On je hladniji, promišljeniji no što bi to poneko mislio. Ali zato on ipak ne zazire od toga đa se zamrsi u kontradiktornostima. On izvcć-

» '

izrazu čakavske narodnc pesme, imitira za i, u misaonom pogledu, prođubljuie. Na taj način, Kompanjet je )išio sVOJu pesmu deklarativnosti i patosa, ona je najčešće topla, sugestivna i neposredna, iako, u svojoj Žživotnosti, Opora. Ipak, Rompanjet bi morao svoj poetski izraz, koji je do sta ujednačen, osvežiti, razne» iti ga, razmekšati, đozvoliti mu, makar 1 ređe, da ispovcda jade srca, želje, tuge i O smehe, lepote življenja i egčistiranja. Jer, i čakavska pesma mora da traga za novim izrazom, „novom, „elastičnom fakturom stiha. Možda, 5 Obzirom na njeno bogatstvo, ča-

kavska pesma ! nije više samo ono Sto je za nju, rekao Nazor: „ČCakavština je ponajprije u sadržaju; u njemu je njena najjača i najtrajnija snaga“. Raznolikost svetova, sadržaja i motiva zahteva i ramolike i sveže, umetničke izraze., Rompanjet će, nađajmo se, te nove izraze naći, (T.C.)

sne protivurečnosti čak prima

kao legitimni, sastavni deo ŽiVota ı reaguje na njih mirno» ćom koja je za mislioca Koknera isto tako dobro svedo»

čanstvo kao i za Poknera be> ~

letristu, Sasvim je nezavisno od toga što će se ovim izvoO» rom materijala još generaoija

stuđenata zanimati, u ovojsc.

kao u retko kojoj drugoj, direktno susrećemo 5 piscem, s tim čovekom koji Je patio od straha od ljuđi, čiji čestar romana spađa u teško razumljive čestice lite» rature XX ~«•veka, ali i među one koje najviše f{fasciniraju.

knjizi,

i - (A. P.

93

od