Књижевне новине

I cela naša komedija počinje i svršava se vremenom koje je duh, duhom koji je vreme i, kad se on ugasi, gasi se za nas vatra vremena. |

ruži ovaj svet nekim svojim pute-

K stvorili i kroz prostor koji je njesov, Ogromna povorka sveta, ljudska neka litija, sa suncima kao patrijarsima i planetama i zvezdama kao prat= nja njihova, kreće se na neku molitvu samosvojno, mirno, čudno, tajanstveno, zagonetno, nepogrešivo, kroz beskonačnost i u večnost, Milijarde naših godina tu su protekle, milioni zvezda sjakte, hiljade i hiljade meseca i sunaca hladno i toplo zrače, crni bezgranični prostori nemo ćute, beli se mleko mlečnih puteva, silne se pertuberance i strašne revolucije dešavaju nečujno za naše uši, i pred teleskopima Mon Vil'sona otvaraju se ispolinske slike svetax Ko zna šta se sve to zbiva? Gde je, gde smo? Kako je, kako smo? Zašto Je, zašto smo? Naša naprava je tu, njeni nervi, njena belo-siva moždana cen= trala... to je jedina osmatračnica, to je jedini periskop, to je jedini kompas i termometar, i jedro, i pramac, i sidro. Ta zagonetna mašinica, napravljena ko zna kako, ko zna od koga, ko zna zašto, mala, majušna, jadna, stoji pred svetskim čudom kao pokisli miš, i tužno i bedno zuri u tu nepojmljivost i nedokučenost. gleda, sluša, oseća i beleži šta se u njoj zbiva u vezi i u odnosu na taj ogromni svetski poredak. Prostruji u njoj po nešto, zatreperi, zadrhti naš stroj, i skazaljka zabeleži, nacrta neku sliku, izgovori po koju reč. Cela je naša svetska hronika u sočivu te napravice, u nJenoj mračnoj komovi, u njenom ogledalu, i to onakva kakva je ta sprava. Skraćen, izvrnut, prav, posuvraćen, ili ko zna kako, tu je ceo svet ter ko zna kakvog sveta.

I o čemu mi to govorimo? Verovatno je to ono Ništa o kome Romeo govori Merkuciju; verovatno (Merkucio kaže) „govorim o snovima, deci jednog jedinog mozga...“ Igra se nešto na na=> šoj maloj pozornici, odigrava se neka seoena iz velike svetske tragikomedije, i sve je (opet Šekspir) „slavlje sapunovog mehura“, i to tako ide i do najvećih slika jednog Platona ili Kanta. Ceoifta}i prikaz je jedna više ili manje uspela bajka,. „koja ništa, ne znači“ (Makbet), samo „senka jedne senke“ (Rozenkranco).

Postoji samo misao, samo ideja, naša misao, naša ideja, Nem i ćutljiv, stoji svet pred nama. Gledamo ga iz naše tamnice, iz naše sićušne osmatračnice, i naše nervne žice trepere, odjekuju i komponuju o njemu {uge, kanone, slike, simfonije, sisteme, Na debelim zidovima te tamnice ispisujemo slovo o njemu, o njemu preko i zbog njega, i sve je to samo jedan šum, jedan odjek, jedno bedno, odzvanjanje našeg stroja o nama i svetu.

Sve je ideja, i-de-ja. Vreme naročito, prostor, beskonačnost, večnost, uzrok, posledica, snaga, materija, teža, kruženje, protoni, elektroni, elementi: sve je odjek našeg duha kao „posledica“ udarca glavom n svoju tvrđavu i u „snagu stvari“, Duh? Tu je sve, ali šta je to? On je to koji sve to „izmišljava“, ali šta je on?

1

Za vreme je Luda divno rekao Džejkisu u Kako vam se dopada, Gledajući u sunčani časovnik, on kaže: „Deset ie časova na satu. Tu vidimo kako svet teče: samo pre jednog sata bilo je devet i posle jednog sata, biće jedanaest...“ Jeste, bilo je, biće. I bilo bije, i tako i krv struji, i tako sve dolazi, jeste i brolazi, struji, šumi: prolazak našeg

duha kroz duh. To je jedna neminovnost, jedna neumitnost, „dešavanje“ i

vima. Ide kroz večnost koju smo

' zbivanje. Neko ili nešto je to zasadilo u

naš vrt, ali ko je taj vrtlar? Gradinara niko ne vidi u ovoj našoj Gospodnjoj gradini. Za naše bolesne duše, bolesne baš zbog toga, nema leka ni melema u bilju i napicima iz cele ove zemljine bašte.

Baš kao i duh, jer je đuh, kako vreme struji, kako nosi, kako je neodloživo i neminovno! TI kako sve proždire! Ono je groblje. Ono sve pretvara u smrt: od svakog trenutka do života zemlje i vaseljene. Vreme u našem duhu je, stvarno, smrt. Svakog magnovenja ono baca iza sebe sve u prošlost i u nevrat i u nedođin. Nijednog se trenutka ono ne vraća. Jezdi at vremena večito bo svome krugu sa oštrom kosom u ruka ma apokaliptičkog jahača,

I cela naša komedija počinje i svršava se vremenom koje je duh, duhom koji je vreme i, kad se on ugasi, gasi se za nas vatra vremena. ı

Vreme! Neprestano čujemo tu reč: vreme je leći, vreme jesti, vreme ustati, vreme početi rad, vreme, vreme, vrceme... i ništa više. Svi ga filosofski si-

Branko LAZAREVIC

Bal

slemi dodirvuju, okreću, pregledavaju, a ono se kreće neumilno i neđokučivo i neodoljivo, i samo se nešto oseća, i to je sve. „Spekulativnom duhu — pita se Sopenhauer — nameću se, pre svega, ova pitanja: šta je vreme? šta je to biće koje se sastoji iz očevidnog pokreta, bez čega šta se pokreće? — a šta prostor? io sveprisutno ništa koje ne prestaje da je nešto?“ Oyako se pita i svršava Sopenhauez, i to on koji ne voli da ne odgovori, Dalje će, reći: „Sat meri vreme, ali ga ne čini... Ne ostaje ništa drugo nego da je ono u nama, da je naš svojstveni, miran, mentalni proces koji se zbiva ili, kao što Kant kaže, oblik unutrašnjeg smisla i sveg našeg predstavljanja; i još uz io, da predstavlja najdonju osnovu pozornice ovog objektivnog sveta. Ona ravnomernost njegovog toka u svima glavama dokazuje više nego ma šta drugo, da smo svi mi utonuli u isti san, da je jedno biće koje ga sanja“.

I tako je kod svih, Jedna šetnja kroz vreme ji prostor kod svih filosofa, završava se šetnjom bez cilja i bez ideja. Kolika je povorka tih šetača koji lutaju: Parmenid, Zenon, Leukip, Demo=krit, Epikur, Pitagorejci, Platon, Aristotel, Stoičari, Sveti Avgustin, Dekart, Loke, Lajbnic, Njutn, Kant, Sopenhauer i svi tako do Hajdegera, Lavela! Sve se odigrava oko oblika stvari (prostor) i oblika dešavanja (vreme), i ta se igra nikada ne može da završi.

A to je tako tu s nama. I ništa nam prostije nema od togSa: prostor, vreme... "ek kad se zamislimo vidimo i osetimo kako je ta misao prazna, kako je ničim ne možemo da napunimo, nego se po njoj krećemo kao kroz gustu pom?činu. Uzimam opet Sopenhauera, jer on, nekako, najgrozničavije i najustreptanije govori: „Najlakši i, jednovremeno, najprostiji je dokaz identiteta prostora taj da mi prostor, kao i sve ostalo, ne možemo iz misli da izbnae'mo. Možemo ga samo isprazniti: sve, sve. Sve možemo iz brostora da izbacimo iz misli, da

Radoslav VOJVODIĆ

|

B Blažen onaj ko me zvezdu da nađe sebe da izgubi. Vatre stasaju vatre glasaju cvetovi blaženi oni koji vatre proiču. Radujem se noći i dolazim svesti sebe ću sresti i na put povesti.

Davno sam se zakleo ma vernost i više me verujem,

noć očajanje nema prepreka nemam s kim da se borim noć irowija memam dragu nemam prijatelja

noč gusta bĐomrčima vuk na vuka meće da udari

hoće munja na Ognjena Vuka noć ostvari

wu mom liku u mom kriku noć bez jauka

moć gordost moja moć moja uzdanica

noć slabost moja noć moja izdaja. Noć ozarenje što lete gavrani vrani

meveselu majku da obraduju još neuzbyami cvetovi za sima umormog i omog i poginulog

jer ne zma šta će sa sobom jer ga je uhvatila pomama

slobodan wu slobodi ne može da miruje

stidi se ljubavnih pesama i bisama i voli wu sebi boga i više nikoga.

Hvala ti goyo hvala moja ljubomoro

VREME NOĆI

laženi ludi w svom divljem, sjaju blažena moja duša sama u beskraju. noćas ljubi

} i

obe reči one Yeči što meizgovoreme goboTc došla si ljubavi moja došla u cveću i tami kaćune moj mali moja mila Beatris

sbe su moje devojke uvek majlepše ma svetu

moja moć kad jama sija kad me opija moć užasa Što za lepotu stasa moć moga glasa

Moja Ljiljana, moja Lili, mo)a Nataša Rostova. Suncu okremuto šta se povilo tamom ovilo · razdvojeno od zemlje što udaljemost preobražava

kao mrak što u memi gori kao detinjstvo poginulo pre svih letećih ptica pre ljubičica pre svih ognjeva domas odbolovamih j

živeći koga smo izgubili koga promašli

među stvarima ostovwljemi na memilost .

omh, koji zaboravljaju prošlost da ne bi crveneli. Sta je u krvi blesmulo ponorom pometo umom začeto obiću se kao zemlja poljuljaću ugled zvezdama

gutam noć moje okrilje gutam pijamstvoo

miču

povešću vojsku u bitku mevtzveswu

povešću sebe da blagosiljam nova putovamja zato sam sebe ljubio sa vatrom skvioemom u osmehu,

moći užasa što za lepotu stasa moći ovog glasa

· noći smilja i bosilja noći ludoga obilja. · Miruju vesnici u lovu uhvaćemi miruju meimari koji su kule zidali kule izsmišljali i miruju zatočemi i više memaju koga da lažu sad munja zablista preko moga lica preko ptica | pevaju u mukama sumčanmi potomci i sebe proklinju zašto su rane dobili zašto su apsurd osvajali

oba WOĆ ODO Dbogastbo 0o98G, uzdrmana busija moja moć moj optimizam moja biografija.

Blaženi ludi u svom divljem sjaju blažena moja duša sama u beskraju

blažem onaj ko me moćas ljubi zvezdu da mađe sebe da izgubi

vatre stasaju vatre glasaju cvetovi miču

blaženi oni koji vatre proriču , radujem se moći i dolazim svesti sebe ću sresti i ma but povesti.

učinimo da nestane, i možemo to sebi da predstavimo, kao da je prostor između nepokretnih zvezda apsolutno prazan, i tome slično, Ali se samog prostora ni na koji način ne možemo osloboditi: ma šta učinili, ma gde se postavili, on je tu i nigde mu nema kraja, jer je on u osnovi ~'h naših predstava i prvi je uslov istih. To, pak, sasvim sigurno dokazuje da on samo našem intelektu pripada, da je sastavni deo njegov, i to baš onaj koji daje osnovnu potku onom tkivu na kome će se, posle, držati šareni svet objekata“. To priča, i još ovo: „Kažite mi kad je postao prostor i gde je rođeno vreme, njegova nevesta koja beži, kako je, najzad, ušla u život materija, njihovo zajedničko dete, i tako se stvorili temelji ovom tamničkom svetu! S prostoroni '» nastala borba, s vremenom prolaznost svega“, Eto priče i eto priznanja. Borba i prolaznost svega. Tačno je rečeno u Fatustu:

I sve to tiskanje, i sva ta borba, Večni je mir u Gospodu Bogu.

Tu se jedino, s blaženstvom i očajanjem, može zaustaviti.

Pesnici se najveštije zaustavljaju. Oni ne traže odgonetku. Oni se dive. Zadivi se, čoveče, i ćuti! Pre jedno dvanaset vekova jedan Kinez je pevao: „Kao kakav beli flamingo luta mesec, u srebrnastoj veličanstvenosti, po čistom nebeskom jezeru noći. Ni oblačak no mrči vedrinu, vazduh je božanski čist; blista cveće zvezda osveiljavajući svemir“, Tako se, na kraju, lepše čita ova velika knjiga vaseljene. Gledaj, slušaj, osećaj i zabeleži svoja treperenja od čudesnosti sveta. Kad ništa druso ne možeš, o ljudska bedo, izrazi, onda, lepotu, prevari se njome, jer te ona, u tvojoj sudbini, najuspešnije greje. Kad se kaže za vreme da je večno i za prostor da je beskrajan i da ništa o njemu ne možeš znati, onda se predaj lepoti i tako se pospi pepelom po glavi i po celom duhu i zapevaj lepo i tiho, kao ono Robert Saudi, čiji se duh ugasi pre sto godina:

Kako je lepa noć.

Rosna svežina ispuhjuje mirisom,

i vazduh;

Ne pomračuje mi sumaglica, mi

oblak, mrlja ili pega

Ne kvare ozbiljnost nebesa;

U potpuno okvužemoj slavi tako se božanski.mesec

Kreće kyoz tamno-plave dubine. Oko njega se širi

Ozarenost opustelog kruga,

Kao kružni okean

Opervažem nebesima.

Kako je divna moć!

(Nastavak u sledećem broju)

Milan , DAMNJANOVIC

O potrebi sistematskog rada na estelici

o ima u vidu makar i najopštije & crte moderne teorije nauke kao i

·'logike naučnog istraživanja, neće moći pod „sistemom“ estetike zamišljati neko spekulativno jedinstvo ideja, neko iz prvobitne klice sistema čistom dedukcijom podignuto pojmovno zdanje, koje su poslednji put s autentičnom snagom izveli još Šeling i Hegel. Njihovi sistemi estetike bili su „džinovi na nogama od ilovače“ (Riesen auf tonernen Fissen), kao što je to konstatovao G. T. Fehner, predlažući sredinom prošlog veka put „odozdo“, empirijski put ispitivanja, čak eksperimentalnog, konkretnih pojava lepog u svakidašnjem životu i u umetnosti: iznad tako dobivenih rezultata tek će se u budućnosti uzdići filosofska estetika, kao što se filosofija prirode sada uzdiže iznad fizike

i fiziologije (G. Th. FPechner: Vorschule

de? Aesthetik, S. 4, 1877). Niko danas ne verujeuto da su „činjenice“, koje je sam Pehner konstatovao, zaista estetički i naučno relevantne, kao što danas niko ne veruje u psihologiju elemenata, u neophodnost Mkretanja u nauci od prostog ka složenom, u naučne zakone kakve je postulirala teorija nauke u Fehnerovom veku, pa ipak ostaje i danas vredan razmišljanja istorijski preokret, ka „estetici odozdo“, koji je rodio empirijsku i tzv. eksperimentalnu estetiku. Zanimljivo je da je upravo u Nemaca, posle silnog metafizičkog poleta u klasičnom idealizmu, došlo do ovog preokreta, pa iako je

TFehner u tome prednjačio, njegov pod-

sticaj je bio prihvaćen i razvio se u pravi pokret tek pošto je Vunt izvojevao pobedu eksperimentalne psihologije i istakao pionirski Fehnerov rad koji su posle toga, produžili naročito Osvald Kilpe i Teodor Cien (Kuilpe i Ziehen).

Otvorilo se tada bezgranično polje istraživanja i ostalo otvoreno pitanje, da li se na ovom putu „odozdo“, od samih činjenica, može doći do pravog ce stetičkog sistema: pokušaji koji su tada izvedeni, uopštavanjem izvesnih iskustava, nisu pokazali kako se može premostiti jaz koji zjapi između pojedinih Takata i neke sistematske ideje (na pr. Binfuhlung-a u psihologističkom sistemu Teodora Lipsa). Umesto obmanjivanja dogmama predlož'o je berlinski profesor Maks Desoar skepticizam u estetici, u jednom i danas aktuelnom izlaganju (1907, u: Zeitschrift {. Aesthetik usw., Bd. II). Ne misli Desoar na skepticizam koji iz nepoznavanja stvari ili, možila, iz, prezasićenosti i zamora od naučnih napora poriče svaku vrednost rada u ovom području, već, naprotiv, na skepticizam koji najrevnosnije preporučuje pojedinačna istra– živanja. Ali, po Desoaru, „u samoj či-

Malan DAMNJANOVIC

njenici (Tatbestand) estetike nalaze se razlozi koji govore protiv svakog dogmatizma“. On, dalje, konstatuje da „kao što se u novije vreme nije uspelo da celokupni materijal estetike savlada jednim jedinim postupkom, isto tako dosad nije dovršen nijedan sistem Koji, u strogom smislu reči, zaslužuje to ime“. Jer sama tehnika izlaganja ili, pak, provođenje jednog jedinog principa objašnjenja u svim oblastima estetike, još ne daJu pravi sistem. Pa onaj ko iz života ili umetnosti prilazi estetičkoj nauci i nada se zaokrugljenoj istini, mora biti zazočaran kada vidi da se tu nalazi više zadataka no rešenja i da se na najvažnijim mestima nalaze logički nespojive stvari, da Desoar zaključuje s pitanjem smemo li obmanjivati dogmama. Desoar, koji je dobio posebnu kate-

s»= dru za estetiku u Berlinu, ie pokrenuo i decenijama urecđivao zadušo najznačajniji časopis za estetiku (Zeitsehrift fur Aesthetik und alIgemeine Kunstwissenschaft, od 1906; izlazi i sada kao godišnjak) i organizovao prvi međunarodni Kongres za estetiku (1913), udaljen sa Univerziteta od Hitlerovih vlasti, zastupao je ideju o opštoj nauci umetnosti koja treba da postoji pored estetike ,u dualizmu koji vodi svoje poreklo od K. Fidlera. Ne upuštaJući se u analizu razloga za uvođenje te nove opšte nauke umetnosti, ovde treba samo istaći da je Desoar zahtevao vraćanje samoj stvari, tj. umetničkom delu, jer sva druga nastojanja da se, na primer, bioBralski ili kulturno-istorijski, iz ekonomski i društveno određene situacije, objasni umetničko delo, u stvari, čine nauku o okolini samog dela.

Anica Savić-Rebac je konstatovala da posle Desoara niko do danas nije bio u stanju da izloži sistem estetike, ni opštu teoriju svih umetnosti, ali nije postavila u nas aktuelno pitanje verovanja u mogućnost zasnivanja naučnog sistema marksističke estetike. Da li, i na osnovu čega, možemo smatrati da je takav sjstem moguć i da ga, pošto je zbog važnijih problems dosad ostao zanemaren, treba najzad izvesti, jer je u principu izvodljiv, odbacujući na taj način svaki skepticizam u estetici? Kako možemo dokazati da se u estetici može primeniti samo jedna metoda, tako neophodna kada je u pitanju jedinstven sistem, kada stanje stvari očigledno govori o tome da se mora računati s mnoštvom različitih postupa ka? Kako objasniti da makrsistička društveno-istorijska analiza predstavlja centralni put za razjašnjenje umetnosti, kada se ona tiče okoline umetničkog dela, a ne njega samog? Kako sistemat-

KNJIŽEVNE NOVINE