Књижевне новине

~

b'

Godina XV

Nova serija

Broj 191

· Beograd

22. II 1963. \ Cena 30 din. /

LIST

KNJIZEVNE

ZA KMNJIŽE V NOST,

OMETNOST II

NOVINE

DRUŠTVENA

PITANJA

PETNA4ESTOGODIŠNJICA

NAŠEG LISTA

OVAJ

LIST

„Mnjiževne novine“

oznata latinska poslovica kaže da P i knjige imaju svoju sudbinu. · Kao i ljudi. Kao i sve, konačno, što postoji pod ovom kapom nebeskom. Kao sve što obuhvata ljudska misao pod relativnim i neobično krhkim pojmom trajanja, |

I kad je već reč o trajanju u vremenu i prostoru, i naročito u ovom na= šem vremenu i prostoru, u kojima se, valjda, više nego igde, tako brzo smenjuju događaji i, gde umesto pravog i stvarnog istorijskog kontinuiteta caruje diskontinuitet, onda je Jasno da kod nas i relalivno mali vremenski odsek ima svoju daleko veću specifičnu važnost i značenje no bilo gde drugde, u nekim kulturno jačim sredinama.

Međutim, ako pomenuta poslovica govori samo o knjigama, onda je više nego sigurno — dodajemo mi — da se njen gorki fatalistički smisao pre svega može prolegnuti na književnu periodiku, na književne časopise i knjiže= vne listove.

Po samoj prirodi stvari već, periodika književna, te privremene radionice i laboratorije spisateljske koje se nude i mladima i starima, i iskusnima i noiskusnima, radi svakojakih ekspoerimenata ı pokušaja, radi ventilirany,a i pročišćavanja njihovih ideja i tekstova, sve do krajnjih rezultata i manje ili više srecno dovršenih fraBmenata ili celina — po šamoj prirodi stvazi, dakie, periodične publikacıje izložene su i daleko većim opasnostima i nedaćama svakakve vrste. od kojih one materijalne, ako i nisu po važnosti i posledicama poslednje, nisu ni Jedine.

Knjige, u najgorem slučaju, leže po magacinima i tamo dotrajavaju svoj vek, čeka,ući da ih neki dobar i savestan kritičar, odnosno književni istoričar, ili dobar trgovac, izvuče na svetlost dana. Književni časop.si i listovi, koji su više vezani za Jedan određeni kulturni ili književni trenutak, ukoliko

ne dođu odmah do svojih čitalaca, u

najboljem slučaju „nastavljaju svoje manje-više efemerno traJanJe po policama javnih biblioteka u vidu ograničenog broja povezanih kompleta.

A koliki Je broj onih književnih publikacija koja su doživele sudbinu sličnu sudbini vodenog cveta, i jedva preživele svoj književni dan, to mislim ne treba ovde ni spominjati.

Govoreći o trajanju u vremenu i prostoru, napomenuo sam da, u našim prilikama i okolnostima u kojima se kod nas razvija kultura ili, tačnije rečeno, odvija kulturni život, i manji odseci vremenski znače mnogo više no što bi, u nekoj sredini u kojoj DoštoOji kulturni kontinuitet, značili.

Dužan sam da kažem da sam, pri tom, mislio na trajanje lista koji se zove Književne movime.

Tanastje

MLADENOVIĆ

Petnaest godina živi nekako i traje nekako ovaj naš jugoslovenski književni list. Od 17. februara 1948. godine, otkako ga je osnovao pokojni. Jovan Popović, pa sve do danas.

Rekao sam „nekako“, i ta reč koja može da znači sve ili ništa, da obuhvati sve ili ništa, nije mi slučajno pala na um, nije se slučajno našla u &Jateasslu ovog jubilarnog, jubilejskog ıli. nazovimo ga i tako, svečarskog izlaganja.

Živeli smo zaista nekako, a nekako smo i preživeli, sve do dana današnjeg. Uz prilične teškoće, uz prilično razumevanje (ovde ubrajamo pre svega naše verne čitaoce), ali i prilično nerazumevanja. Živeli smo, gotovo uvek, uz Ogromne materijalne nedaće i redovne oskudice.

Pa ipak, ako pogledamo komplete Književnih novina, videćemo da je, uz

| jedan duži i dva kraća prekida, kontinu-

itet lista bio, svejedno uz kakve sve na-

pore, osigaravan i osiguran.

Videćemo, takođe. da su se mnogi redaktori menjali i izmenjali; da je i nekoliko izdavačkih kuća, povremeno i privremeno, „stajalo“ iza lista (da bi mu, pri prvim matoerijainim teškoćama, odmah okrenule leđa); i, najzad, da su se čak i redakcijski kolegijumi, usled raznih više spoijašnjih i spoljnih trzavica i „kriza“ negoli iz. nekih stvarnih unutrašnjih ražloga (slično; na prilika, "koalicionim

wladama u zemljama s višepartijskim vrlo, vrlo. često menjali.'

sistemima), (No, i to je bilo u duhu poznatih „književnih“ prilika i neprilika.)

Videćemo, zatim, iz tih istih kompleta Književnih novina, da je linija lista inaugurisana još u prvom uvodnom tekstu prvog broja od strane Jovana Popovića, uz samo Jedno ozbiljnije odstupanje u godištu 1952-g8om (pa i tu se većini saradnika i većini priloga nema šta da zameri), u svoJoj osnovi i po svome osnovnom duhu, Ostala ista, ostala sačuvana. A ta linija je — linija socijalizma, linija slobodne borbe mišljenja za slobodne i demokratske socijalističke odnose u kulturi i kulturnom životu. Linija otvorene borbe za uspostavljanje, u tim odnosima, normi socijalističkog. morala, protiv svakakvih sitnoburžoaskih predrasuda i verovanja, protiv polušunda i šunda, polupornogralije i pornografije, kao i jevtinog senzacionalizma i svakakve idejne kontrabande, koja je naročito poslednjih godina, uzela maha i u našoj kulturi, nešto zbog komercijalizacije nešto zbog snobizma i primitivizma

nekih pojedinaca, a u svakom slučaju zbog nedovoljnog i nedovoljno organizovanog otpora svesnih snaga svemu tome.

Nastavak na 12. strani

RAZGOPOR PREDSTAVNIKA4 KNJIŽEVNIH ČA4SOPIS4 I LISTOPVA

KARAKTER I ULOGA KNJIŽEVNE ŠTAMPE

U četvrtak 7. februara, u prostorijama „HMmnjiževnih novina“ održan je razgovor urednika i saradnika izvesnog broja književnih, listova i časopisa sa temom „Karakter i uloga Razgovor je orgamizovala redakcija „Hnjiževnih, novina“ povodom petnaestogodišnjice lista.

književne štampe“.

LIKOVNE PRILOGE I VINJETE IZRADIO

LAZAR VOZAREVIĆ

Božidar BOŽOPIĆ

„lMOMOGENA«“« UMETNOST

varajući o prilikama u kojima se

našla naša umetnost, jedan kritičar (koji jeste marksista, jeste pametan, jeste dobronameran, i ima hrabrosti da i nepopularnu stvar kaže glasno ako u nju veruje — a koji, kao živ čovek. nije baš uvek i baš u svakoj prilici morao biti u pravu) izneo je mišljenje da Je teško boriti se protiv više njih. koji hoće „protivnika“ da ućutkaju, i da su se mnogi pojedinci, kadri i potkovani. poslednjih godina, odrekli pisanja kritike, ili oćutali i kad nije trebalo.

Opet jednom prilikom, neko je upotrebio izraz „državna umetnost“ Svi su prisutni skočili na njega: u našem društvu nema, a i ne treba da budo. državne, zvanične umetnosti (već samo reč „državni“. u društvu sa razvitkom kakvo ima naše, para uši i zvuči besmisleno). To je tačno, ali i nije (bilo).

Oko ova dva pitanja, jednim ili drugim redom poređana, vrti se dobrim delom i suština onoga o čemu se sada toliko diskutuje (ovog puta ostavljamo po strani pitanja šunda i komercijalizacije izvesnih kulturnih delatnosti).

Kod nas nema „državne umetnostić, ali bi vredelo da neko sedne i natenane popiše čija su sve dela, iz oblasti likovne umetnosti. bila uključivana, poslednjih nekoliko godina, u reprezentativne izložbe u inostranstvu. odnosno određivana da nas reprezentuju. Vredelo bi i popisati imena onih koji su o tome odlučivali, koliko da se vidi ši-

rina tog kruga.

N ı jednom nedavnom skupu, razgo-

Vredelo bi prebrojati ko je sve dobio, na ovom polju, nagrade, i čija su dela otkupljivana. Pa, takođe. videti sastav tela koja su o tome odlučivala.

Ne bi bilo zgoreg ni pogledati koje

sve funkcije, u ovoj oblasti, drže koji .

ljudi. Ne za to da bi se kome koja fun= kcija oduzela, nego za to da se vidi podudarnost. U materijalu pripremljenom za nedavnu sednicu Saveta za kulturu Srbije. gde je bilo reči o umetničkim nagrađama. pa i o sastavu žirija. stajalo je, kao predlog za zaključak. da žiriji ne treba da budu — heterogeni. Pošto se ne može očekivati da je iza ove for= mulacije zamišljena homogenost u pogledu visine ili boje kose članova žirija, ili toga koji broj cipela nose, oči-

gledno je đa je, u vreme kad je pripre-,

man taj materijal (ne u ovo najskorije vreme), nekome bilo stalo da i po pravilu, zvanično proklamovanom, žirije rezerviše za pristalice jednog određeaog pravca (to već miriše na anahronizam, na „državnu“ umetnost).

Sve ovo objašnjava kako se moglo dogoditi — đa navedemo samo jedam, nimalo bitan, ali ilustrativan primer da na poslednjem Beogradskom salonu Milo Milunović dospe — iza vrata. Bukvalno iza vrata, u cnaj uski prostor na ulazu u galeriju. Nije genijalno sve što je Milo Milunović stvorio i stvara, ali je dovoljno stvorio, i po kvalitetu a ne samo po godinama rađa i plodnosti, i Movolino wčinio za našu likovnu

umetnost, da mu ni lošu sliku mne bi wWiastavak na 4, strani

Pored prisutnih, na razgovor su bili pozvani Mirko Božić, Vlatko Pavletić, Drago Sega, Aco Šopov, Tome Momirovski, Čedo Vuković, Petar Džadžić i Svetlana Velmar-Janković.

Razgovor se ovde objavljuje po autorizovamnim i redigovanim stemografskim beleškama.

Predrag Pa lavestra

Ja bih vas, pre svega, pozdravio i zahvalio vam u ime redakcije KHnji: ževnih novina što ste se odazvali pozivu da učestvujete u ovom razgovoru Ovaj razgovor naša redakcija je orgarizovala povodom proslave 15-godišnjice osnivanja lista Knjižeone novine Meni se čini da na iskustvima Književonih novina, u izvesnom smislu, može da se prati razvoj naše književnć publicistike, Knjižeone movine su za proteklih petnacest godina prošle kroi nekoliko laza, doživele više uredništava i dve serije, zvanične bar. Ta prilično burna istorija Književnih movina pokazuje da na književnu štampu u našoj zemlji često deluju i neke sile izvan nje same. Književni listovi i časopis! se rađaju kao gljive posle kiše i, ista tako, iznenadno gase. Neki problemi ts postoje, i o nekima od njih mi smo svi često pisali i govorili, tako da ćeme imati o čemu da razgovaramo.

Dragan Jeremić

Petnaest godina izlaženja Književe tih novina u našim prilikama predsta* vlja jedan dosta dug period i jedan značajan jubilej. Na žalost, veći broj naših časopisa — a znamo da se dobar deo književnog i kulturnog života raz« vija po časopisima — ne može da sđ pohvali ovakvim jednim jubilejem. N može da se pohvali zbog toga što mi, čini mi se, nismo narod koji se drži tradicije i koji voli tradiciju — možda zato što smo jednom, u dalekoj isto" riji, bili grubo odvojeni cd svoje naci" onalne tradicije, le, s velikim vremen= skim hendikepom, neprekidno nastojie mo ne da izgradimo svoju tradiciju ne= go da imitiramo tuđu tradiciju i da skraćenim putem dostignemo savremeni nivo razvoja književne i kulturne mi« sli u svetu.

Sem Letopisa Matice srpske, koji izlazi više od 130 godina, i sem Kola, koje je nedavno obnovljeno u Zagrebu, mi nemamo književnih listova ı časopisa koji imaju dugu tradiciju u kojima se ogleda književni i kulturni život u toku nekoliko decenija, pa čak i više. Mi nemamo takvih časopisa kao što su, recimo, Revue des deuz mondes ili Mercure de Frawce, koji veoma dugo izlaze i zajedno s raz= vojem i književne i kulturne misli i društva, bar donekle, menjaju i svoj karakter. Prestajući da objavljujema jedan časopis, olako gubimo čitaoce, koje je teško ponovo okupiti kad počne da izlazi drugi časopis. Čitaoci ne mogu da veruju u časopise koji su kratkog veka i koji zbog toga dobijaju izgled efemernosti Meni je žao šta Srpski književni glasnik nije obnovljen s Jednom sasvim novom redakcijom | novim shvatanjima (a, čujem, pokreća se novi časopis Kritika), kao što je, recimo, obnovljen Letopis Matice srpska i kao što je obnovljeno Kolo.

Ja zastupam ideju da je tradicija Ve“ oma važna u razvijanju književne kultu rei kulture uopšte, ne samo radi tradici= je već stoga što tradicija omogućava izvesnu estetičku i kulturnu ravnotežu koja, na žalost, ne postoji kod naših umetnika. Jer, kako bi se mogla objasniti pojava da su isti umetnici u' jed= nom periodu stvarali svoja dela u duhu jednog, a u drugom periodu u duhu drugog, dijamutr.lno suprotnog stila. Ja to smatram kulturnom i estetičkoni neravnotežo,n, koja je, bar delimično, omogućena činjenicom da nemamo tradicije, da nemamo uporišta od kojeg

Nastavak na 2. strani

Oea,

?