Књижевне новине

Esej „Zapečaćeno blago“ So-

la Beloua objavljen je u knjizi „Pisac u nedoumici“, koja je štampana 1961. godine s

zanimljivo da bi se opisivalo. Džejms Stivens je u svom predgovoru Solitariji ruskog filosofa Rozanova kazao da „romansijeri pokušavaju da veštačkim sredstvima održe u životu osećanja i stanja bitisanja izumrla u modernom svetu, nagoveštavajući da mi samo laskamo patuljcima zaodevajući ih strastima mrtvih divova.

Manipulisanje duhom, psihoanaliza i socijalna tehniky samo su najnoviji stepen razvoja jedne evolucije koju su 'pisci civilizovanog sveta odavno shvatiMi...).

Ja mislim da oni romansijeri čiji su pogledi na našu modeznu situaciju najgorči, najviše postižu nu umetnosti ro'mana. „Da li vi mislite“, Flober odgovara jednom korespondentu koji se žali na Gospođu Bovari, „da ova gadna stvarnost, vama tako odvratna kao reprodukovana, ne tišti moje srce kao i vaše? Da me bolje poznajete vi biste znali da se ja gnušam svakidašnje egzistencije. Lično sam se uvek držao · što sam mogao dalje od nje. Ali sam ovaj put estetički zaželeo — samo jednom — da izmerim sšme njene dubine“.

Čini se da je piščeva umetnost naknađa za beznadnost i ništavnost egzistencije. On je pomoću izvesnog metoda sačuvao osećanja i idealne pojmove kojima nema nikakvog traga u običnom životu. Neki romansijeri, naturalisti, sve su polagali na svakodnevni život m želji da ođrže vezu sa

okolnim svetom. Mnogi od njih pretvorili su se, u najboljem

slučaju, u instrumente koji beleže, a u najgorem slučaju odvratno su se upili u gomilu. Ali većina modernih roman–sijera sledi Floberovo pravilo, estetičko pravilo. Šok izazvan gubitkom vere, kaže profesor Heler u knjizi Duh lišen prava na masledstvo, doprineo je da Burkhart prihvati estetičko gledanje na istoriju. Ukoliko je on u pravu, oštro osećanje razočaranja i esteticizam idu zajedno. Flober se·žalio da je

· spoljašnji svet „gadan, iscrpljujući, podmitljiv i poživotihjavajući... Ja se okrećem ka nekoj vrsti estetičkog misticizma“, pisao je on.

Ja se držim PFlobera zato što veze između Jonvila u Normandiji i Gejlsburga u Ilinoisu (i Londona i Čikaga) neprestano postaju sve tešnje; zato što je Flober verovao da pisac pomoću slikovitog izlaganja i stila mora nadoknađivati ljudske osobine koje nedostaju spoljašnjem svetu; zato što smo svi vaspitani na njegovom metođu, slični smo onoj usamljenoj ženi iz Molajna čija sensitivnost predstavlja njeno deset puta zapečaćeno blago.

Razočaranje mu čoveka kao građu ugrađeno je u savremeni roman. Smatra se da romansijeru društvo ne može da pruži pogodne teme i ličnosti. Zbog toga bitno čoveštvo romana mora da bude piščevo čoveštvo. Njegova snaga, njegova virtuoznost, njegove poetske moći, njegovo čitanje sudbine nalaze se u središtu njegove knjige. Od čitaoca se traži da pokaže svoje simpatije za pisca pre nego za ličnosti i to ga unekoliko čini romansijerom.

Upadljivi estetički cilj kođ romansijera kao što su Flober, Henri Džejms, Virdžinija Vulf i Džejms Džojs ponekad

iiraniše,' On''preterano mnogo uslovljava situaciju ličnosti. Poezija i posmatrački dar u mnogome predstavljaju kompenzaciju za to, ali često izgleda kao da je pisac lišen svake snage, osim snage da gleda i očajava, U stvarnosti, međutim, on ima veoma veliku moć. Da li je verovati da vesterni, trileri, filmovi, revije mogu da preotmu tu moć i da neprestano predstavljaju zamenu za nju? Nije, ukoliko ljudska prirođa ne. bude bezgranično pokorna i ako se ne mogne privoleti đa deluje bez svoje drevne hrane.

Prozno delo sastoji se iz niza trenutaka tokom kojih se dobrovoljno izražavamo kroz tuđe doživljaje, ili, kako se kaže u jednom neđavnom članku objavljenom u Hadsom Rivju, „plodno uverenje da nečiji tuđi individualni život sadrži svu ljudsku istinu i ljudsku potencijalnost“ moraju deliti ·'i romansijer i njegov čitalac(..).

· D. H. Lorens je o ovome govorio najsnažnije što je mo·gučno, „Saosećajno srce je slomljeno“, govorio je on. „Mi smo jedni drugima trn u oku“. To jest, mi ne možemo lako da. primamo sopstvenu egzistenciju bića, ili nečiju drugu. 1, kaže nam on, u tome je greška moderne civilizacije. S njim se delimično moramo složiti, ali stvar je tako ozbiljna :da treba paziti da ne preteramo. Naši životi zavise o njoj. ' Da, postoje dobri razlozi za revulziju i strah. Ali revulzija 'i strah škode moći suđenja. Zebnja uništava razmeru, ' patnja doprinosi gubljenju perspektive.

Čovek bi morao da buđe optimist do stepena imbecilnosti. pa da uspostavi standard čiste afirmacije i piskavo uzvikuje „Da, da“, nasuprot dubokoj pozadini negacije. Međutim, samilosno srce ponekad je slomljeno, a ponekad nije. Lakomisleno je kazati „slomljeno“; besmisleno je reći „celo i neoštećeno“. Sa obe strane prostiru se crnilo i belilo paranoje. Što se romansijera tiče, dolikovalo bi mu da produži da buđe pažljiv i skroman. Nikako ne bi trebalo da osuđuje opšte zlo na čisto literarnom tlu, Svet mu ništa ne duguje 1 on nema razloga da bude srdit na njega ime romana. On ne sme od života očekivati da se obaveže da će radi njega biti nepokolebljiv, ili da se saobrazi s njegovim ambicijama. Ako mora, pustimo ga da se, kao Flober, „gnuša svakiđašnje egzistencije“. Ali on ne bi trebalo đai pada u očajanje zbog sitnica. Jedno od zaveštanja koje je nasledio od romantizma jeste osetljivost na banalnost i ružnoću u kojima nastaju mnoge sitne promene savremene proze — iskrivljeni zubi, prljav veš, činovnik 5 crvenim pegama. Otuda proizlazi konvencion:lna nezaslužena potištenost, gorčina nad životom koja je obična mođa. Jedno od zaveštanja koje je nasledio od humanizma je ideja dostojanstva koja ga navodi na pomisao da je mnogo šta od onoga što oko sebe vidi 'apsurdno,

Izgleda da je ogromno povećanje broja stanovništva umanjilo individuu. To su učinili i moderna fizika i astronomija, Ali mi možemo biti negde između lažne veličine i lažne beznačajnosti. Možemo bar prestati da se sami sebi netačno predstavljamo i shvatiti da je jedino što u ovom svetu možemo jeste da budemo ljudi. Privremeno smo ogre-

zli u čudu i osećamo se malajksali, (Prevela Mazalta PUVAČIĆ)

KNJIŽEVNE NOVINE

pređgovorom Stivna Spendera,

IZLOG KNJIGA

=Czr:={1 i e ==CCcC e II III II ——————

VLADAN NEDIC

· Aniologiia {|ugoslovenske narodne lirike

„NARODNA. KNJIGA“ BEOGRAD, 1962.

POČEV ođ „Male prostonarodne pjesnarice“ Vuka Karadžića, za sto peđeset godina razasule su se naše narodne pesme po đanas retkim, nebrojanim zbirkama i zaborav“ ljenim časopisima. Vrio mnogo, osobito novijih „pesama, ostalo je ncizđano u rukopisima skupljača. Nejeđnakih vrednosti, za savremenog čitaoca sve ove pesme mne mogu biti privlačna lektira. Zbir ke narodnih pesama, koje je Vuk Karadžić sabrao i ođabrao, štampane su u celini u više mahova; manji đelovi i izbori iz njih bezbroi puta.

Među poznije skupljenim narodnim pesmama, iako u manjem broju, nalaze se pojeđine koje se odlikuju Visokim umetničkim vrednostima .Današnjem čitaocu te su pesme poznate iz antologija, kroz koje doživljava lepote narodnog usmenog Sstvaralaštva. većina antologija, osobito starijih, namenjena je učenicima srednjih škola, U njima najveći đeo čine epske Dpesme, dok su lirske narodne za” stupljene manjim brojem i predstavljaju neku vrstu Uuvođa. Posebnih antologija narođne lirike ima veoma malo.

Pre kratkog vfemena objavvila je „Narodna Knjiga“ uKkusno opremljenu „Antologigiju jugoslovenske narodne lirike“, koju je priređio Vlađan Neđić. Ova knjiga, rađena Vrlo stuđiozno i znalački, predstavlja izbor iz naše narodne lirike, vrlo široko zahvaćen, i po vremenu i po mestu mastanka pesama. U njoj nalazimo pesme počev od prvih Hektorovićevih zapisa iz Ssređine XVI veka, pa đo tekstova zabeleženih polovinom našeg veka. Odabrane su pesme iz svih naših Kkrajeva, kao i od ijugoslovenskih etničkih grupa van granica državne teritorije. Sastavljač je pregledđao oko 55.000 Tirskih narodnih Dpesa-

ma i izabrao, imajući uvek | pred očima visoko.

estetsko merilo, tri stotine. „Pretežni deo ove knjige čine pesme sa srpskohrvatskog jezičkog područja, ali su zastupljene i slovenačke i makedonske lirske narodne pesme.

Ova po broju pesama nevelika antologija ima posebno Obeležje kojim se ođlikuje od ranijih izbora marođne lirike. Nasuprot priređivačima koji su najviše pesama ođabirali iz Vukove zbirke lirskih narođnih pesama i iz tzv. pete knjige državnih izdanja Vukovh pesama, Vladan Nedđić je sačinio knjigu u kojoj sa» mo jednu petinu čine pesme iz MKaradžićeve zbirke. Pose> žući za ređim i teško dostupnim izdanjima, Neđić je otkrio nove lepote narodne lirike. Iz mnoštva slabih pesa” ma on je zametnim i sporim

.dinmih vrsta lirskih

truđom izdvajao zlatna zrn-

"ca iz peščanih nanosa.

Ww okviru pođele Viđa Natkovića, veoma probranim primerima, Neđić je pokazao koliko je širok dijapazon pojenarodnih pesama, Uspeh sastavljačev u ovome je najvidđniji kođ ob--

rednih i običajnih pesama, ko-

starinske antologiji

je imaju lepotu patine, a u ovoj

često i neponovljiv čar dija-

lekatskih govora. ovakvim istraživačkim izborom pokazan je sjaj naše narodne lirike, osobito one koja je živela na terenu starobalkanske i izmenjene patrijarhalne „kulture. Boki Kotorskoj, Makedoniji i Bosni Neđićeva je antologija pridružila Istočnu i Južnu Srbiju, kao majbogatije predele u kojima je cvetala lepota narodne lirske pesme. Osetljivog čula za lepo i sluha za hod vremena, Vlađan Neđić je na početku knjige đao suptilan ogled o nastanku, životu i umetničkim kvalitetima svih vrsta naše narodne lirike, Ovako zamišljenim i ostvarenim rađom Neđić je učinio znalački i lep doprinos velikom rađu koji tek predstoji u probiranju, Ocenjivanju i objavljivanju naše narodne Književnosti, naročito onog đela koji je zabeleženm posle polovine prošlog Sto” leća, Ovom ogromnom poslu, koji zahteva mnogo vrsnih trudđbenika, Neđić je dao 0Zbiljan prilog pojeđinca. (R. P.)

DUŠAN NEDELJKOVIĆ

Filozoi Rabindranat Tagora

POSEBAN OTISAK IZ „GLA SA SRPSKE AKADEMIJE NAUKA i UMETNOSTI“ 1962. STUDIJOM „Filozof MRabindranat Tagora“, koja je objavljena u jubilarnoj svesci „Glasa Srpske akademije na uka i umetnosti, posvećenoj 20-godišnjici ustanka naroda Jugoslavije, Dušam Nedđeljković je izneo u čemu je suština filozofije inđijskog pesnika i nosioca Nobelove magrađe za književnost (1913) Rabindramata Tagore, povezujući dje sa

. savremenom, naprednom, filo-

'zofskom i političkom mišlju Indije, čiji su mosioci Sarvepal Rađakrišnan i Džavaharlal Nehru.

Nedeljković je Tagorinu misao povezao s prošlošću, nalazeći njene korene još u advajtizmu +— tom originalnom shvatanju koje je nastalo u VIM veku u Indiji, Reč advajta znači ne dvojiti — to je metođski princip što ga je Šamkara u VIMI veku izveo iz klasičnog vedantskog sistema i njegove trostruke Osnove u „Upanišađama“, „Bagavat — giti“ i „Brama sutri“. Advajtistička misao neprestano se razvijala i nalazila svoje tumače u NI, XIH, XIII i XIV veku, pa čak i u savremenoj Indiji u ličnostima Gandija, Tagore i Rađakrišnana i Nehrua. Suprotno drevnom bramanstvu i joginskom asketizmu

. neprevedene knjige ,

ZAHVALJUJUĆI jednoj Knj zi, neđavno objavljenoj u Moskvi, otkriven je za mnoge O" sobeni i jarki svet dramaturgije Mihaila „Afanasijeviča Buijgakova (1891—1940), veoma, talentovanog pisca čija su OS» tvarenja pratili s velikom pažnojm Gorki, „Stanislavski i Nemirovič-Dančenko. dedno od najznačajnijih „Bulgakovljevih dela, drama „Dani Turbinih“, premijerno izvedena u „Moskovskom '* huđožestvenom teatru“ 1926. godine, smatra se i danas tekstom koji je odigrao posebno krupnu ulogu u istoriji tog znamenitog po» zorišta. Prema oceni samih houđožestvenika, „Dani Turblnih“ značili su dvadesetih BEodina za njihov teatar upravo ono što je đve decenije ranije vnačio Čehovljev „Galeb“. Drukčije kazano, delo Bulgakova omogućilo je umetnicima „Hudožestvenog teatra“ kreativ no suočenje s nizom društvenih i etičkih tema epohe u kojoj su Živeli i đejstvovali.

Sagleđana na znatno „širem planu, izvan prcokupacija i stremijenja samo jednog teatra, dramaturgija Mihaila Bulgakova zacelo spada među Više dđomete posleoktobarske ruske Književnosti. WUwostalom, o tome Ssveđoči i pođatak đa

je u Poljskoj i Čeboslovačkoj Bulgakovljeva drama «#·Đ„Bekstvo“ izvedena dve decenije posle smrti autora, koji je tokom poslednjih petnaest Bgodina svoga života često dolazio pod uđar raznih intervencija u znaku Staljinove turobne „sumnjičavosti i odsustva svakog razumevanja za Knjižševnikove težnje. Kako piše Kiril Rudnjicki, „autor Kkomentara u novom izdanju Bulgakovljevih drama, Staljin je „nepovoljno govorio u Bulga” kovu, o njegovim dramama „Bekstvo“ i „Purpurno ostrvo“; tvrđio je da pisac nije zaslužan za uspeh „Dana Turbinih“ i tome slično“.

Razumljivo je, stoga, Što je komeđija Bulgakova „Zojkin stan* u svoje vreme administrativnim „putem skinuta 5 repertoara moskovskog DPOZorišta „gvgenij Vahtangov“ i Što je dve godine kasnije ista sudbina snašla „Purpurno 05trvo“, MHudožestvenicima, Koji su posle blistavog uspeha „Dana Turbinih“, uveliko pripremali tematski srodmu i još snažniju Bulgakovljevu dramu „Bekstvo“, bilo je zabranjeno đa s njom iziđu pred publiku, (Zanimljiva pojeđinost iz letopisa beogradskog „Narodmog pozorišta“ između dva ra-

klasičnog buđizma, advajtizam je pre svega buđizam. Gandi je taj princip našao u pasivnom otporu, Tagora u ljubavi, Rađakrišnan u celovitom sagledavanju u stvarnosti a Nehru specifičnim putem Indije u socijalizam. Celokupna Tagorina dđelatnost, zaključuje D. Nedđeljković, odvijala se pod uplivom koji je sam Tagora formulisao s tri reči: „Revolucija mora doći“, Tagorina misao i Umet-

„nost nastale. su i razvijale se

pod uslovima tri revolucionar– na pokreta Indije: masovnog pasivnog otipora protiv kolonijalnih ugnjetača, aktivizma

na verskom polju protiv dog-

matizma i unošenja realnog života u filozofsku misao. To je bio korak napređ generacije Gandija i Tagore prema generaciji Vivekananda.

TWw ovom delu autor iznosi, s jeđne strane, Tagorin stav prema kapitalizmu, imperijalizmu, Kolonijalizmu i fašizmu a, s druge, stav onđašnje štampe u Jugoslaviji, kulturnih i javnih radnika i javnosti prema Tagori i njegovoj filozofiji i umetnosti.

Prilikom posete Jugoslaviji Tagora je bio srđačno dočekan i više puta dao izjave koje sveđoče o poštovanju, pažnji i ljubavi prema narođima Jugoslavije. Pređ njegov povratak u Inđiju, i odlazak za Sofiju, rekao je: „Kako je to prijatna stvar biti toliko VOljen i poznat u jednom svetu u koji nisi nikad očekivao da ćeš doći! Ja se osećam Kao ptica koja ima dva gnezda na dve suprotne obale. Ja sam srećan što se nalazim u zemlji prebogatoj ljubavi“.

Ovom „stuđijom: DD. Neđeljković je -mašoj,daVkemenoj filozofskoj publicistici đao 05“ veženje. i obogatio naše interesovanje' za Tagorinu filozoTsku i umetničku misao. (BS. C.)

was || bb ECbI

ta: komeđija „„„Zojkin stan“, izveđena na toj sceni, ubrzo je iščezla s repertoara — uglavnom pod pritiskom Antona Korošca.)

Staljinovim odnosom prema dramatičaru, „romansijeru i pripoveđaču Mihailu Bulgakovu bila je veštački stvorena i više godina održavana distan– ca između publike i pisca. Nova knjiga, u koju su ušle Bulgakovljeve izabrane drame — „Dani Turbinih“, „Bekstvo“, „Jaram božjaka (Molijer)“ „Po slednji dani (Puškin)“ i „Dom Kihot“ — otklanja tu distancu, uvođeći mlađe i mlado pokoljenje čitalaca u atmosferu tema, likova, proseđea jednog od najboljih posleoktobarskih ruskih dramskih pisaca.

Dramama „Dani Turbinih“ i „Bekstvo“ obeležio je Mihail Bulgakov kako najviši stupanj svoga stvaralaštva, tako i onaj tematski krug u kojem je zahvatao duboko i samosvojno. Iz neiscrpnog mnoštva tema i motiva oktobarske revolucije izdvojio je đramatičar ono Što se ocrtavalo na vidiku njegovog unutarnjeB doživljavanja kao posebno dramatično područje suđara i životnih prekretnica. Reč je o ođnosu ruskih intelektualaca „prema revoluciji, a isto tako — o

IVAN RAOS.

Žalosni gospin vri

(„ZORA“, ZAGREB, 1962) VEC SAM PODNASOV „Hronika moga dječaštvać“ ukazuje na karakter ove Raosove proze, ispunjene melanholičnim sećanjem na svet detinjstva koji, i kad nije bio najlepši i najsrećniji, kasnije ostaje drag i u uspomenama svetao, sveđen na one odrednice koje čine srž i okosnicu intime. Raosovo dečaštvo, Ssuđeći po ovoj hronici, nije bilo najsrećnije i on mnogobrojne suđare i dileme, doživljene u ranoj mlađosti, u vreme formiranja ličnosti, posmatra 5 humornom sentimentalnošću, izvlačeći, iz perspektive odraslog čoveka, nekoliko izrazito

. humorističkih momenata, kao

đa se nakndno obračunava 5a svojim nekađašnjim zabluđama, s đetetom u sebi. Na takvim mestima on ostaje znatno autentičniji nego U odlomcima u kojima pokušava da 0Oživi i interpretira naivnu 78čuđenost deteta pređ svetom; svet detinjstva ostaje meponovljiv i u tome je, „možđa njegova najveća čarolija, a nepriznavanje te istine može, kao ponegđe u ovoj knjizi, 54– mo naneti štete autoru previše uverenom u trajnost SVOjih dečačkih uspomena. Ističu se, pored toga, i poglavlja kojima je obuhvaćen prelaz i dečašta u mladićko đoba, Uu kojima Raos pokazuje punu literarnu zrelost i muajstors-

stvo.

Ima se, međutim, utisak đa nije đo Mraja iskorišćen materijal koji je detinjstvo pružilo piscu. Čitava ova knjiga, posmatrana u celini, liči na tauromahiju autora, koji poput matadora jedva odoleva navali sećanja i uspomena, ne uspevši đa tom materijalu diš konačan oblik i pečat određene umetničke Koncepcije, ukoliko samo odsustvo koncepcije i ležernost kazivanja nije upravo piščeva osnovna koncepcija. Ne može se poreći izvesna vrednost ovoj Knjizi, niti joj se mogu poreći spontanost i, delimično, jeđnostavnost, ali to još nije znak potpune pobeđe pisca nađ materijalom, niti kraj rađnog PTrOcesa koji ovaj materijal mestimično vrlo nametljivo iziskuje. Uzrok tome je, može biti, raznovrsnost i gotovo me” đusobna suprotnost pojeđinih

fragmenata, kao i neđostatak

jedinstvene niti u ovom pričanju (osim hronologije, koja koliko-toliko ukazuje na celinu). Ali baš ovo odsustvo jedinstvene niti tražilo je jače angažovanje autora, „njegove oštrije i intenzivnije intervencije tamo gdđe je otpor materijala bivao veći. To je, . po svemu suđeći, izostalo, i rezultat je knjiga pisana iskreno, sa zanosom liričara, mestimično sa izrazilim smislom za persiflažu, protkana uspelim satiričnim pasažima: ali, ujedno, knjiga dosledna jeđino u heterogenosti i neujednačenosti pojedinih odlomaka, koji se često mogu posmatrati kao samostalne prozne jeđinice, izvan sklopa ove hronike.

(a. 6)

ZAN RORKTO

Toma varalica

(RULTURA“, BEOGRAD, 1962)

GLAVNA LIČNOST „Tome varalice“ je Gijom Toma Koji sanjarski, istovremeno lukavo i, pomalo, nalik na Manovog Feliksa Krula, prolazi kroz okršaje prvog svetskog rata. Vođen svojim avanturističkim đuhom, "Toma oseća da je rat niz situacija koje pogođuju njegovim · „željama za ličnom afirmacijom. I sa svojih 16 godina om počinje da se Ppromeće Kroz ratne vihore i da svoju okolinu zasipa „lažima, lažima... „Jeđanm „beznačajan

·"inciđent. đao mu je povođa da

svome imenu dođa „de Fontenoa“, po mestu ođakle je poreklom. A to je tada bilo ime nekog čuvenog generala. „Viđite kakvoj vrsti varalica pripađa naš mlađi Gijom. Takvima treba dati posebno mesto. Polevina života prolazi im u snu. Varanje ih ne srozava, nego ih čak uzđiže. Toma je varao bez zlobe. Događaji će pokazati đa je varao samog sebe... Veoma bi sa iznenađilo kađa bi mu neko ukazao da rizikuje zatvor“. Ovim rečima KWokto opisuje SsVOg glavnog junaka. Zato nam je, ovako dat, poređ svih svojih avantura i, upravo ZboOE njih, Gijom Toma simpatičan i đrag sanjar koji nije načisto sa svojom nemoralnošću. Oko njega su okupljene i đruge ličnosti jer, kako kaže Kokto,' „ratna oluja imala je

raznim vidovima otpora novoj stvarnosti, o pobeđama i Dporazima ne samo na bojištima građanskog rata nego i u Ssferama svesti, shvatanja i oscćanja njegovih učesnika, Međutim, za razliku od „“#većine drugih sovjetskih pisaca ( i 5 više likova i kolizija nego kod Wsevolođa Ivanova, autora pripovetke i drame „Oklopni voz 14-6%), Bulgakov ne slika borce za revoluciju već njene protivnike, bilo one potpuno ogrezle u mračnjaštvo, okrutne i okorele, bilo one koji su ipak kadri đa postupno, sloj po sloj, skiđaju sa svojih osećanja i htenja naslage zabluda, opsenc Pprošlosti, U svojim „đvema najsnažnijim dramama razvio je Mihajl Bulgakov niz motiva i karakterizacija koji ubedljivo potvrđuju mnesvakidašnji smisao za međusobno prožimanje dramskih sadržaja sa poetičnošću, humorom i ubojitom satirom, Što W predgovoru novom izdanju potcrtava „Pavel Markov, dugogodišnji dramaturg „Moskovskog hudđožestvenog teatra“, Bulgakovljev prijatelj. Vibrantna, prođorno đuhovita i scenski Kkrepka satira s viđnim grotesknim elementima jače dolazi do izražaja u drami „Bekstvo“ nego u

svoju faunu i floru koje su izumirale čim bi rat prestao“.

Ova knjiga je povest ne samo o Tomi već o jednom čudesnom kovitJacu straha, užasa, jeze, potrebe za zabavom i afirmacijom strasti. Svi oni, naš Gijom Toma, gospođa Vališ i princeza, članovi su jednog zakovitlanog Kola luđosti i taštine. Ovo je zaista, jedna sasvim Kkoktoovska atmosfera specifična po stalnom Rkontrapunktiranju groteske i tragičnosti .

U dođatku ove knjige malazi se kratka drama „Ljudski glas“. Kokto kaže đa je OVU dramu napisao, pryo» „kao, Bećanje na jedam razgovor. ub vačen na telefonu, drugo,. da bi se odbranio ođ optužbe da piše samo rutinerski i đa konstruiše svoje komađe, a istovremeno hteo je, na ovaj način, i da rešava neke svoje probleme pozorišnog izraza. Jedina ličnost ove đrame je že na obuzeta ljubavnom strašću, koja želi samo jedno — da olakša čoveku da prizna svoju laž, đa joj ne ostavi lošu Uuspomenu na rastanku. Dakle, jedan viđ specifične ženske odbrane svoga sećanja.

Oba đela prevela je Dragica Petrović-Cekić. Bili bismo zaista nepravedni ako ovaj njen prevođilački početak ne

bismo ocenili kao vanredno Ubedljivo dokazanu sposobnost za pronalaženjem pravog izraza i upornosti u traganju za nijansom u reči pisca čije delo prevođi. (B. P.)

(MCRYCCT'BO“, MOCKBA, 1962.)

„Danima Turbinih“ — delu koje je nastalo na osnovi Bulgakovljeva romana „Bela garda“. Beznađežno kruta i uska „kritika“ suprotstavila se opusu Mihaila Bulgakova zato što je, verna sebi samoj, u mnogome poistovetila likove i motive dveju vrsnih drama 5 autorovim svetom i, zatim , proširila vlastitu ocenu, plitku ı skroz neođrživu, i na druga đela ovog pisca. Istina, ona nisu na nivou „Dana Turbinih“ i „Bekstva“, ali Bulgakov se viđi kao „inventivan dramatičar i kroz komađe o poslednjim danima Puškinova života i druge tekstove name njene sceni. Tako izđanjem pet Bulgakovljevih drama \(izđavačko pređuzeće „Iskusstvo“, Moskva) i prošlogođišnjim posthumnim objavljivanjem nje" gove beletrizirane biografije Molijera („Mlada garda“) nisu iscrpljena sva uspela ostvarenja Mihaila Afanasijeviča, ove knjige, a naročito prva, znače lepu, ubedljivu potvrđu talen ta i, u isti mah, proširuju sliku ranijih dostignuća 50Vjetske Književnosti, (L. Z.) ; _ a PIŠU: RADMILA | PEŠIC, BRANKO PEKIĆ. SVETOZAR ČULIBRK, IVAN ŠOP I LAV ZAHAROV

9