Књижевне новине

pozorište | | .

Atumosfera stvaralačkog V rijateljstva

ZDRUŽITI u isto vreme i na istom mestu {tako neprijateljske afinitete i divergentne estetske preokupacije, formula je koktela od kojeg se daju oša-, mutiti i najbistrije glave, one koje kaskaju za teatrom sa zašiljenim perima u ruci, one koje mu osvetljavaju put zlaćanim lovorovim gramčicama, čak i one koje ga slede samo odanim srcem. Sarajevski Festival malih scena Jugoslavije, potvrdivši nam se i ovoga pula kao jedinstvena i nezamenljiva stimulativna teatarska institucija, sprijateljio je ovog proleća brojne i raftoborne pozorišne poklonike u kompaktan fromt čija je zaljubljenost u teatar kadra da pruži krasam nauk našim uobičajenim taborskim podvojenostima i fraikcionaštvu.

Gotovo nemogućno je pronaći pravu reč koja je u stanju da obeleži i protolkuje sjajnu atmosferu stvaralačkog prijateljstva Roja je dominirala na predstavama u okviru sarajevskog Eeativala, čak i kada su bile u pitanju i odista odvratne predstave. Bilo bi jednostrano pripisati zaslugu za to samo izuzelmoj gostoljubivosti organizatora i domaćina ili činjenici da se sarajevske festivalske nagrade mogu kopnistiti iedino kao ponos kune ditrine ili ukras u zapučku ženinog kostima; taj devetodnevni ritual duguje svoj uspeh pre svega bujnoj kolektivnoj klimi duha, stranoj svim ukorenjenim razmiricama, oličenoj podjednako u istupanjima kako osveštanog festivalskog poplavice Borislava Mihajlovića - Mihiza, tako i poslednjeg glumca staktiste. Taj dirljivi fenomem obavezuje čak i najstrožijeg recenzenta da izrekne i najnegativniji sud ne bez izvesne razložne sentimentalnosti.

„NA KRAJU UZMI SVOJE LICE“ Beogradska dramska družina „A“

O predstavi Na kraju uzmi svoje lice Beogradske dramske družine „A“ pre izvesnog vremena već je bilo reči na sliranicama ovog lista, i iz pera današnjeg sarajevskog. izveštača izrečen je nedvosmisleno laskav sud. Ponovno viđemje ove golicavo-lipsške, parodičnopozitivističke komedije Miodraga Đurdđevića venifikuje osnovne teze prvobifnog zaključka, ali i implicira nekolike korekture od sekundarnog značaja. Romedija Đurđevića delo .je odista #ačeto iz postojane egzaltiranoskti pozorištem i demonstracije jednog nesvakidašnjeg i intceligeninog duha, delo drskog zavrzana koji se zavlači pod kožu ukorenjene i oveštale teatralnosti. Oni Koji mu zameraju plitkoću misaonog sondiranja, odaju lošu poštu njegovoj „geometnijskoj | humornosti, simplicističkoj kao što je simplicistiı većina parodđičnih analica. Izvođačama Đurđevićeve komedije da se zameriti što piščevo sukcesivno razobličavamje stvarnosti u teatru i teatralnosti u realnosti nisu odenuli u autentičniju scensku odoru, u barokni haljetak na prsima strip-tiz dive. Na primeru „MĐurđevićevog dela nameće se pitanje hoće li Dramskoj družini „A“ ikada poći za rukom da izvede imteeralam iluzionistički pozorišni komad. Đurđevićev parodđični konkavni iluzionizam njegovi dobronamerni izvođači maboli su na rođenu sablju do balčaka. „AMERIČKI SAN“ Komonrni oder SNG iz Ljubljame

Sjajna i zavodljiva karijera mladog američkog dramskog pisca Edvarda Olbija, stečena na dvema žalosnim alktovkama i jednoj, nama još nepoznatoj, dugometražnoj drami, ukazuje na evidentnu potrebu i s one strame voelike vode da se u teatar infiltriraju novi suštastveni hormonalni korektivi, glorifikovani u foku poslednjih godina iskustvom romanske anti-dramske alhemije. "Taj proces asimiliranja i mnaturalizovanja pariskog tealarskog pronalazačkog duha u Sjedinjenim Državama u mnogome je nalik na naijlo-

niziranje svilenog francuskog veša. Zahvaljujući osveštanom „američkom prakticizmu i ukorenjenoj Yealističkoj

tradiciji, francuska amti-drama pod tim podnebljem biva obogaćena nekom vrstom kokelne socijalne note i sumnjivo plačnim humanističkim pledoajelma. Američki sam Edvarda Olbija tipičan je parazitski izdamak, iznikao na Joneskovom stablu, majstor u mimikriji koju bi rado proglasio autohtonošću, poskok kradljivac koji se ne ustručava da se svom težinom obesi o dobroćudno vime takozvane „matore Evrope Olbijeva pitko sročena smeša anti-dramskcih gegova i naturalističke karakterologije ipak je teško svarljiva za Sstomake koji su okusili originalnost i pikanteriju francuskog kulinarstva. Reditelj Žarko Petan našao je niz serioznih i autentičnih sredstava inmterpretacije ovog hibridnog dela i njegov bi poduhvat ostavio neuporedivo bolji utisak da se nije odvijao u inscenaciji čija je koloristička grubost inače idealna za razdraživanje i najdobroĆćudnijih bikova. Umefnica Duša Poč-

KNJIŽEVNE NOVINE

kajeva u sjajnoj ulozi Mame pružila nam je nove dolaze jednog izuzetnog dara i visoke scenske kulture, kadre da kultiviše srce i da animira najsubptilniju karikaturalnost.

„RAZMENA“ „Atelje 212 iz Beograda,

Setna i opora Klodelova poruka gledaocu koja je trudbenicima Ateljea 212 poslužila kao moto narečene predatave — „Učinite da buđem sejač tišine i da se onaj koji čuje moje reči vrati kući uznemiren i težak” — od premijere do ovog ponovnog viđenja Razmeme nastavila je da ilustruje jedam zanosni i zastrašujući paradoks. Klodelova poeiska pozorišna radionica pravi je oltar tog rituala koji „izgovara reč da bi je ponovo zagnjurio u njenu ništavnost“. Na tom žrtveniku, kao pod kovačkim mehom, reč napušta svoje osveštano agregatno stanje, žari se do belog usijanja, klobuča kao rastopljeni metal i isparava u zaglušujućoj tišini. Tek iz ove perspektive, davno posle premijere Klodelovog „komada, mogučno je u potpunosti oceniti sav

ČETVRTI SARAJEVSKI FESTIVAL MALIH SCENA JUGOSLAVIJE

no umrtvljene apetite, pružajući nam nove dokaze stare istine da se ljudi intaktnih jezika sporazumevaju prvo prstima, pa zdravim smehom. „Na nesreću, na predstavi Okrivljenih, trebalo je mnogo češće zagrcnuti se, smračiti se, zanemeti, čak i suzu pusiiti,

„BOJADISANA KULA“ Teatr STS iz Varšave

Ne manje originalna od Okrivljenih, ništa manje ijnspirativna i zavodljiva po neuobičajenom vrelu u koje je zamočila svoj žalac, Bojadisama Kula Vojćeha Sjemjona učinila nam se ipak značajna na prvom mestu kao demonstracija izuzetnog i bravuroznog glumačkog artizma. Animator i jedini akter te iragikomične igre Vojćeh Sjemjon jedan je od onih patuljastih i ne narobitih krasmolikih zavodnika kakvi su verovatno nekađa na srednjovekovnim dvorovima mešali ljubavne napitke, izigravali dvorske lude i drugovali s vilenjacima. Baš kao što i njegova scensikka zavodljivost pokatkad zalazi u opsenarsttvo, tako i njegovo osećanje ri-

{ | | | | |__ | | |

igre koju su reditelj Predrag Bajčetić i njegovi glumci zapodeli s opakom tišinom. Još uvek oni strepe i lebde nad tom provalijom, ne~

rizik i opasnost

ukaljani rutinom, još uvek se ćutke rvu kao borci kojima je gola šaka jedimo oružje. Mira Stupica „u fu igru ulaže skoro muškaračku oporost koja bi nad smrću proklinjala umesto da nariče; Predrag Tasovac priklanja se Škrtoj i asketskoj tvrdoglavosti kao da je srce nešto čega se treba stideti; Petar Banićević prek je i sve srditiji kao da se podmlađuje sa Ssltarenjem predstave; Vera Čukić postojano odoleva na zlokobnoj granici plača. Klodelova Razmena komad je zbog koga ćemo uvek strepeti.

„OKRIVLJENI“ Teatr STS iz Varšave

Već je poslovično pravilo, osvedočeno ı Više mahova u toku nekoliko proteklih godina, da nas poljski estradni tealar i poljska satirična drama-– turgija pohode u svojstvu lucidnijih, snalažljivijih, visprenijih duhova koji, odnekud, svakad pre nas stižu devojci. Dakako, i u teatru, pre svega u teaftru, devojka je onoga koji prvi do nje dođe. Ni ovaj „susret sa Studeniskim teatrom satiričara iz Varšave nije protekao bez nedvosmislene potvrde te već ustaljene tradicije.

Nepoznavanje jezika ma kome su Okrivljeni Pavedeni „mnogostramo je hendikepiralo maša zadivljena · čula.

Autentični „materijali regrutovami iz Sreskog varšavskog suda i pravničkih publikacija „neuporedivo češće golicali su khomedijsiku rezomamcu maiblike

tma potkrada muzičke kompetencije, tako se i u njegovom pokretu ogleda lukavstvo divlje mačke. Kolaž poljskih narodnih tekstova koji nam je Vojćeh Sjemjon „predstavio, uz asistenciju četiri monstruozne giganfske lutke, po svemu nalik je na emfatične, fragikomične, altavističke plesove predaka. Još uvek teško se otimamo sumnji da •je Vojćeh Sjemjom bio jedđimi altter tog spektakla.

, „POD MLBEČNOM ŠUMOM” Eksperimentalno gledališče iz Ljubljamc

Režiseru Balbini Batelino-Baranović, autoru predstave slavnog Dilena 'omasa, bez sumnie pripada kvalifikativ najnaivnijeg i, reklo bi se, najkomičnijeg učesnika na ovogodišnjem sarajevskom festivalu malih scena Jugoslavije. Nije to mala stvar biti u nečem na prvom mestu na jednoj smotri saveznih razmera, Doći na pomisao da se jedna dvočasovna poetska radioigra jednim udarcem prekvalifikuje tı scenski medijum i prezentira uz stotimu „mimucioznih mebuloznosti i ,groteskmih simplifikacija, u najmanju ruku izraz je duboko ukorenjene stvara-

lačke naijvnosti. Prezentirati uz to taj galimafijas u nemilosrdnom, Hyritmički

momnotonom kontinuitetu bez spasomosne pauze, žnak. je, međutim, sadističkog { neučtivog pomašamja.

„DUGI ŽIVOT KRALJA OSVALDA*“ Nayodmo pozorište iz Beograda.

. Druga po ređu pozorišna drama meizlečivog pesnilca Velimira-TLalcića, koji

latenine tragedijske .

nisu celomudrenije

nastoji da izneveri poeziju izneveravajući oveštale uzuse teatarske vokacije, ilustracija je jednog osobenog pozorišnog uvernja i nastupa kakvom se teško mogu naći srodne duše u kontekstu naše savremene nacionalne: dramaturgije. Zametak pomenute Lukićeve originalnosti mnajeksponiraniji je u njegovom tvrdokornom, pasioniranom nastojanju da kontaminira, da obljubi obrasce i iskustva dve teatarske cpohe koje danas eli dvadđesetvekovna istorija pozoništa: da svede pod jednu jedinstvenu ufilitarnu formulu „pricipe deklarativne helenske dramaiur– gije i savremeni „crmohumorni amtidramski iluzjionizam., Velimir Lukić svojim novim delom dao nam je povoda da poverujemo da je njegovo predano teatarslo posleništvo, protkano iznenađenjima i prevratima, ipak smišjena i konsekventna ekspedicija, trag dijamanitskog šiljka kojim se nešto buši, kovačnica u kojoj se lije dosad neviđena legura helenskog i savremenog Žželeza. U isti mah Velimir Lukić ie i isto tako pasionirani igrač na žici, prkosnik nad ponorom, jedan od onih neobjašnjivih jogunaca koji stvaraju zamke da bi im olkmili neviđena rasplitanja, koji skoro muazohistički postavljaju sebi samima klopke da bi ih izigrali. Njegovi karakteri profilisami su od nesalomljive žice mimo svih psiholoških' normi, njegovi dramski toko= vi kao čudne pomornice nalaze put i iz najcrnjih ćorsokaka, integralnost njegove drame, najzad svedoči da modernoj. dramaturgiji ništa nije strano, da je autentična inspirativnost kadra da oživi sredstva: kojima je autoritativna pozorišna estetika već davno polpisala umrlice,

TInvenitivni režiser Braslav Borozan došao je na krasnu zamisao da u prospektu ogledala udvostruči Lukićev komad, i vizuelno i psihološki. Kada se jednom dođe na tako sjajmu zamisao, onda sve ostalo ide samo od sebe,

„KROLENIJA Malo pozorište iz Sarajeva,

Prvo scensko delo panamskog građamina i francuskog pisca Renea de Obaldijea, satira u dva dela Kolemija, putnik je namernik koji kao da je naišao iz neznanog podneblja, pa, reklo bi se, i s nepoznate planete, To ne znači, međutim, da .Obaldijinmo, prvenče ne duguje baš ništa znanom zemaljskom liku, vetropirastom anti-teatarskom afinitetu i lukoremjemoj romam-– skoj perverznosti. Svedočenje Obaldijinoj amti – dramskoj parodiji po mnogo čemu autemntičniji je anti-dramski doživljaj no izviđanje čak i pojedinih rodonačelnika i klasika pomenutog žanra. Jednom rečju, stvarajući parodiju na celokupni žanr amti~drama, Rene de Obaldija, je napisao veoma dopadljiv i autentičan amnti~komad. Nije na odmet mapomemuti: odmah da u tome ne treba videti ništa loše, jer osuđeni smo u fteatru, čak i kada „poznajemo njegove tehnološke mutacije, da ce-

nimo samo finalne rezultate, lišene svih ·

prelaznih, perifernih i sekundarnih

pretenzija.

Režiseri Junislav Korenić i Mišo BuBić u interpretaciji Obaldijine zamosne komedije našli su načina da konvenocionalnu pozornicu kutiju sarajevskog Ma= log pozorišta, po izvamrednom Piskatorovom sistemu, razmeđe i uvuku duboko u gledalište, i postignu na taj način jedinstvemo prostormo rešenje čija arhitektonika u toku poslednjih godina nije viđana na našim pozorišnim scenama. Taj postupak pružio im je mogućmosit. za brzu, čilu, skoro filmsku montažu nekolikih scemskih plamova. Velika je nesreća, međutim, što govorna i misaona faktura, kojom su raspolagali njihovi mgrealizatori — izvVoOđači, nije pogodovala Obaldijinoj francuskoj nonšalamciji, pretvarajući u hudo olovo ono što je moralo biti pena.

„BALADE PETRICE KEREMPUHA“ Kazalište jednog glumca iz Zadra

Svrha scenske adaptacije Krležinih Balada Petrice Kerempuha po rečima jedinog vlasnika i jedinog izvođača našeg jedinog Kazališta jednog glumca, sadržama je u težnji da se publici približi jedno osebujno literarno delo teško pristupačno čitaocima izvam kajkavskog regiona zbog izuzetnosti jeziČke strukture. Duško Križanec, na sreću ne i jedini naš scenski umetnik, združio je u svojoj predstavi plemeniltu požrtvovanost log srčanog poduhvata sa sitnim epigonstvom, neoriginalnošću i slepom povodljivošću za iskustvima svog učitelja, Poljaka Vojčeha Sjemjona. Njegov nastup ipak nije bio uzaludan jer nam je i poslednje večeri Festivala još jednom potvrdio izuzetnost i samoniklost Sjemjonovog dara. Uz to, trenutak je i za izražavanje ·žaljenja što organizatori Pestivala malih scena poenttirali SVOJ devetodnevni Kaleidoskop jer festiva– li, za razliku od riba, po pravilu od repa znaju da smrdc.

RAZLIKE ALI KAKVE

Nastavak sa 1. strance

ba do anonimnih, palih i preživelih boraca naše revolucije i graditelja socijalizma ' socijalističke svesti, primere da klasno poreklo nije jedini činilac koji čoveku određuje orijentaciju prema osnovnim pitanjima društva i njegovog razvitka, pa isto tako i prema

umetničkom stvaranju? Citirati imena, ·

navoditi dokaze, značilo bi samo .gubiti prostor i vreme.

No ni fa zabluda ne bi bila toliko štetna (iako ne može, kao ni druge zabludđe, biti korisna), da iz nje ne proističe nešto drugo. Oljačina namera, treba verovati, to nije bila, ali se njegova teza o klasnom određivanju dobrog i ispravnog umetnika (a gde je kategorija vrednosti umetničkog dela tog stvaraoca?) može svesti na zahtev za monopolom, ništa manje pogrešan od ono koji Oljača (i ne samo on) opr3v= dano osuđuju. Tendencije za monobolizmom sopstvenog shvatanja . nisu, kod nas, nove: nije ništa više opravda– na ona tendencija koja bi se, po merilima Oljačine teze, pojavila u ime klasnog i socijalnog porekla. Ako se već slažemo s njegovim mišljenjem da razlika među umetnicima ima i da su te razlike korisne, motamo se složiti i 5 time da se treba boriti protiv monopolističkih tendencija bilo koje grupe. A to onda isključuje njegovu tezu o tome da su pravi umetnici samo jedni, i io po neodđrživom merilu socijalnog porekla umesto merila suštine stvaranja.

Uvođenje kriterija klasnog porekla (i to u društvu koje ide ka socijalizmu!) nije samo principijelno neodrživo, nego predstavlja i osnov za opasan z3ahtev uvođenja političkih, umesto idejnih kriterija. Koliko gođ svaki umetnik zaslužuje priznanja, kao čovek i borac, prema onome što je društvu dao, to u

društvu slobodnih stvaralaca ne,može

i ne sme imati nikakvog uticaja na priznanja koja takvi umetnici zaslužuju kao umetnici. Oni, dakako, moraju imati punog uticaja kao društveni radnici;, kad su i gde bili potiskivani, to nije bilo ispravno, i to treba javno oO=suditi. (To je i pisac ovih redova u poslednje vreme, a i ranije, ne jednom činio, s punim ubeđenjem da je svaki mo= nopolizam u umetnosti i kulturnom ži= votu štetan, a isto t3ko da je među „mođernim“ bilo i prilično šarlatansiva i nama tuđeg, a među „realističkim“, kao i među onim prvim, prilično umet= nički slabog, pa čak i idejno problematičnog. Njemu ostaje, ipak, nejasno da li su čak i termini pod navodnicama ispravni, jer realistično delo može i te kako biti modđerno, odnosno obri3aino.)

U svemu, ostaje potreba da se javno diskutuje, tačnije da3 se žigoše pa time i spreči svaka pojava monopolističkih tendencija, zahteva za hegemonijama grupa i pojedinaca, kao što ostaje Dotreba da se loše javno proglasi lošim, a idejno tuđe buncanje proglasi time što jeste. U svemu što u tom smislu Oljača piše (i mnogi drugi govore) mo> rali bismo se svi složiti, Samim tim ne i s onim delom njegovog članka o kojem je reč. .

Nove generacije počinju da lome štap nad stvaraocima koji nisu m:3ksimalisti u pogledu estetske i idejne vrednosti svog dela. I za umetnike je najbolje da svoju energiju u tom pravcu. kanališu: ka vrednosti onog što stvaraju, Naravno, i da se kao članovi društva ne demobilišu. A osim toga, da

estetske razlike (i grupaške) prevazilaze u interesu naše, jugoslovenske umetno=~

sti i progresa, onda kad je reč ne o u-.

mefničkom izrazu, nego o društvenom delovanju. I kad treba koristiti svaku javnu tribinu (pa i ovaj list) ne da bi se iznosili klubaški zahtevi, već umetnička i idejna shvatanja po suštini. Možda je pravi trenutak da se u jedinom književnom listu Beograda na tom poslu okupe svi, što bi dalo podstreka borbi mišljenja o aktuelnim pitanjima naše umefnosti, posebno književnosti, a pomoglo prebrođivanju grupaških razlika onde gde su one samo štelne, pa time i suvišne.

5

Božidar BOZOVIC ~

LOAIA,

aa i epa a PAO O e. CARA M, VV - ==0