Књижевне новине

E a NEPREVAZIĐENO

VREME POSTOJANOSTI

Veljko Petrović: „MOLOH“, „Prosveta“, Beograd 1963.

NAVIKNUTI na rastrzanu, nervoznu frazu modernih pripovedača, čija dela svoju često bizarnu ali damašnjem ukusu ipak dragu lepotu otkrivaju sa mo oku veštog i odamog čitaoca, koji se ne libi napore avanture uma u traganju za skrivenim značemjima savremene, prenapregnute i ćoškaste proze, izgleda da smo već izgubili sposobnost da uživamo u jedmostavnoj i toploj starinskoj pripoveci, kakva je kod nas pisana počeukom veka, Lišema dubokomislenosti i teško svarljivih filosofskih i moralnih problema, fantastike, vizija, dijaboličnmositi i mračnih nagona, pristupačna, neposredna, olvorema i široka, s nekom naivnom ljupkošću vedrih, srdačnih i prostodušnih ljđi, koji kao da nestaju u brižnom i namrštenom životu današnjice, ta pripovetka čak i kada saopštava najteže životne istine ne gubi draž dobrođušne prisnosfi, kakvu pamtimo iz pričanja naših baka. U tim prozama što i sads do nas, 5 vremena na vreme, domprau odmekud iz prošlosti i zaborava, ne rasprskavaju se fajanstvemi simboli niti. se rastvaraju pažljivo sklapani asocijativni nizovi i sistemi. Ome teku mirmo, tromo, bez žurbe, i kada se, neprimetno, nameinu čitaocu, kao što mu se namefme neko lice ili nečiji stas, zadive ga svojom postojanošću. Nisu kilmjaste, ali su daleko od toga da deluju ogoljeno i strogo funkcionalno; nisu opterećene mičim što bi im smetalo, ni celomudrenim umovanjem ni summjama i psihičkim tenzijama, ali ne ostavljaju utisak praznine, površnosti i neobavezmosti. Nastoje da steknu i očuvaju naklonost čitalaca, kojima, za uzvrat, pružaju toplinu prijateljstva i odamosti.

Pripovetke Veljka Petrovića, koje i i damas, kao kasni, poslednji trag jedne davne književne epohe, žilavo prkose prolaznosti, označavajući neuga-– šenu snagu i krepki izdamak stare pri-

'poveđačke tradicije, pripadaju tom ro-'

du starinske, priče, čije je tanke, isušene i krhke grame vreme odavno polomilo. Oko njih svuda je mir i sve je | grob; izumrle su davne strasti, pogašene su stare žudnje: one odolevaju postojanom staračkom snagom ponosite vernosti, otmene jednostavnosti i Uuspravne plemenitosti.

Najbolje pripovetke Veljka Petrovića imaju nešto od staroga srebra: vrednost im se ne meri cenom koja trenutno vlada na hirovitom. tržištu, već po tome koliko u njihovim skladnim formama ima prirodne ljupkosti i nemametljive draži. „Među starim pripovetkama Veljka Petrovića majbolje se poznaju po tome što i posle više od pola veka ne deluju ni staromodno mi smahronično, mada su i ruhom i duhom starinskoga kova. U postupku kojim su ostvarene ima mečega što ih čini svežim još i danas, kada su kao prevaziđema frađicija označema gotovo sva dela nastala u klimi duha u kojoj je stasao i sazreo ovaj Živi saučesmik i svedok novije istorije maše književnosti. Znalački i vešto odabrane, ·pripovetke u zbirci objavljenoj pod neadekvafmim naslovom Moloh, u izvesnom mmislu objašnjavaju u čemu je tajna Taladosti i svežine pripovedđačkih proza Veljka Petrovića, Kada su one pisane, svhska pripovetka se 8 naporom oslobaćala bledunjavih #eselinovićevsikuih

NOVINE

KNJIŽEVNI

senčene seoske

slika iz seoskog života, pokušavajući da idiličnost pastoralnih pejzaža | madoknadi i dopumi realističkim prikazima dramatičnih i kobnih moralnih dilema, koje su poklkresale naše društvo u procesu prvobitne akumulacije kapitala. U pripovetkama i nomanima Svetolika Ramkovića, „Radoja Domamovića, Petra Kočića, Stevana Sremca, Iva Ćipika i Borisava Stankovića naslućuje se duh jedme komplikovanije društvene simukture, koja svojom etikomni ruši osnove starog patrijarhalnog sveta: na domaku sela rađa se grad. Obeležavajući prelaz od folkoristički zapriče ka realističkoj gradskoj pripoveci, koja slobodmo zadire u sama čvorišta socijalnih odnosa, moralnih šokova i duševnih kriza, kao snažan topli vetar s beskrajnih panonskih ravni, pripovetke Veljka Peirovića donele su u srpsku književnost obnovljeni duh poluurbanizirane Vvojvođanske proze, Od Sterije i Jakova Ignjatovića, preko Veljka Petrovića i Isidore Sekulić, dđo Miloša Crnjamskog, ta pripovetka se, kao svotlucava, Živolodavna nit, protegla sve do naših dana, stvarajući čitavu ilradiciju raVničarske pripovetke koja, uprkos gotlovo neshvatljivim neskladima i zapanjujućoj neujednačemosti, srpskoj pripoveci obezbeđuje jedam posebam ton, bez koga bi ona bila oštrijih, manje plemenitih cria, grublja i siromašnija.

Ne oslobodivši se sasvim fradicionalnog pripovedačkog kulta rodne grude, zemlje i kućnoga praga na kome je, u svoje vreme, podjednako gradio i SVOiu poeziju („Novi Antej“, „Čovečja zemlja“, „Povratak“ itd.) i svoju pripovetku („Bunja“, „Zemja“, „Salašar“), Veljko Petrović je smelije nego ijedam pripadnik njegovog literarnog naraštaja ušao u protivrečnosti vojvođamske malovaroške sredine „(„Pmmja“, „Moloh“, „Jovanče“, „Perka Perkuša ili mosje de Riu naš budući neprijatelj“, „Maturantski. sastanak“, „Naš učitelj

četvrtog. razreda“, „Karlovački doživljaj 1889: gSodime“), dajući ceo niz izvanredmo upečatljivih, prevashodno

žensikih, majstorskom, danilovskom rukom ostvarenih portreta, kojima je u celokupnoj našoj Kmnjiževnosti feško naći takmaca i premca, Njegov Ravan=grad, koji je u svojoj imaginarnosli stvaram goleovo isto koliko i Foknerov Džeferson u Joknapafafi, pum je ma jedan specifičan način urbamiziranih ličnosti koje, kao čarđaci između neba i zemlje, raspete lebde wu nekom vakuumu vremena koje kao da je stalo („U ohladnelome domu MNegovana“) i prostora koji kao da je poremećem i ispreturan („Sremačka šala“, „Ni imena mu ne 2nam“), dok se u njima probinju i zatežu ambicije, strasti, nagoni i žudnje, stapajući se u široku panmora= mu jednoga sveta razlivenog po nepregledu monotone ravnice i obolelog od čudnog pamonskog bola.

Vraćajući nas u taj minuli, jučera= šnji svet, koji, strogo luzevši, i nijc imao čvrste konture određemog doba, regionalnog tla i karaktera, pripovetke Veljka Petrovića, ođabrane u ovoj knjizi, oživljuju onu davnu 'književnu epohu u kojoj su se, kod nas, rađali gradski roman i gradska pripovetka; epobu u kojoj su priče Veljka Petrovića bile nagoveštaj obnove i modernizova-– nja pripovetke, kao što su, svojom mešavinom gradskog romana i senbimentalme ispovesti, Uskokovićevi Došljaci bili literarmi događaj prvoga reda; epohu bez koje se, ma koliko đa je damas zasenjena prolaznom slavom savremenih vredmosfti, ne mogm ni prafiti mi razumeti razvoj i rast moderne pripovefke. Zaobišavši, s pravom, dobar deo Petrovićevih rafnih priča, i gotovo sve one koje obrađuju motive iz beogradskog Života, ali, na žalost, i nekoliko priča bez kojih se pripovedđačko delo Veljka Petrovića teško može smatrati neokrnjenim („Bunja“, „Sremačka šala“), Moloh, znači više nego bilo koja druga kmjiga izabranih dela nekog pisca: to je trenutak u kome živom rečju

progovara vreme koje je saćuvalo sve~-

žimu i ostalo neprevaziđemo.

Predrag PALAVESTRA

Pesnik

Ljubiša Jocić: „KURIR, NA PROZORU“, „Prosveta“, Beograd 1965.

koga treba čilali

LJUBIŠA JOCIĆ bio je i od mnanij» poznat, kao pesnik koji više od svega drugog Voli sam, famtazmagorije bunovnih noći kad se buđi uspavana podsvest, oblasti famitastičnog u kojima logika svakodnevnog života biva neprestamo ismevama. Knjiga Kurir ma Prozoru dobrim svojim | delom pokazuje Jocića u nešto diazmenjemoj svetlosti i u mnogo složenijem vidu.

Kao da se frgao iz svojih košmarnih slamja, iz SVOB nadrealističkog delirijuma, Jocić sada izgrađuje jedan drukčiji, realni svet, svet jave načinjen u prvom redu od istorijske građe. Veliki događaji narodne revolucije nadahnjuju ga i ispunjavaju osećanjima veličine i ponosa. U nizu pesama („Zelengora“, „Kurir na Prozoru“, „Noć na Sutjesci“ itd.) on nadahnuto i sveže opeva kolektivni zanos boraca, tegobe njihovog puta do pobede i slavlje na kraju borbe. Bez obzira da li ge vori o borbi ili patnji na stirelištima i u koncentracionim logorima, Jocić evVocira zbivanja patetično, sugestivno, s jasno izraženom idejom da je naš čovek uspeo da se u patnji prekali i da sačuva veru u dobro i lepotu kao svoju najveću vrednost, Humanistički patos i bogata metaforičnost Jocićevih stihova, inspirisamih ratom, predstavljaju njihov nesummjivi kvalitet na koji treba posebno ukazati .Ova onijentacija ka domenima realnog i istorijskog, koje je prisutno u osnovama našeg sadašnjeg trajanja, znači jedam od plodotvornih napora da se prevaziđe uski krug solipsističkih tema u kome mnogi naši pesnici istrajno i monoftono variraju nekoliko motiva o samoći, otuđenosti i izgubljenosti, I,jubiša Jocić ne opisuje događaje iz revolucije amegdotski, sredstvima direkinog saopštavamja Činjenica; on uočava u njima uzvišemi moralni smisao i daje im univerzalno značenje koje obuhvata svaki plemeniti ljudski podvig usmeren budućmosti. U borbi za idea-

EO ose OI cc

SVAKO KO JE imalo truda uložio u pokušaj da savlada prepreke koje otežavaju kontakt između auditorijuma ı one vrste autemtičmog intelektualnog pesništva, kakvo u svetu postoji već više decenija, a kod nas se povremeno javlja posledmjih desetak godina, svako ko je odbio da kreme limijom mamjeg otpora na kome se mnazlozi smamjemju imteresa za noviju poeziju uopšte nalaze iskliučivo u pesnicima, monmao je u mnogočemu da izmeni svoja shvatamja i proširi uverenja o tome šta je sve poezija i šta čimi i me čini poeziju. “Tiako je, između ostalog, pomekad istina uz fugovanku za prošlošću, ali i sa snažnim ubeđemjem da pokušava da se saobrazi sa logičnim nastavkom ne-

. čega što je voleo, morao da se pomiri

da shvatanje po kome poeziju čini samo verbalna lepota, ispoljavamje emocionalnog i misaonog bogatstva koje će izazvati buđenje čitaočevih čula, pripada prošlosti. Morao je da se navikne nekad na maksimalnu semantičku posrednost, nekad na neizostavnu predspremu potrebnu za pristup takvoj poeziji, na mnoga čitanja od kojih iz svakog može da proiziđe novo razumevanje, a relko sigurmost da je to baš oho pravo, s tim, naravno, Što se često izlagao opasnosti da čitav Taj polemcijal dobre volje i priručnih sredstava utroši u obične mistifikacije, U svakom slučaju, čitalac je imao priliku za izvanrednu imitelektualnu alktivizaciju. Jovan Hristić: SKA ŠKOLA“, „Prosveta“, Beo-

„ALEKSANDRIJ-

grad 1963.

Tali priliku, sasvim je izvesno, sirmpljiv i poetski obrazovan čitalac, mmogo obrazovaniji nego što je pottvebno za gro naše savrememe pesničke produikcije, moći će da nađe u ciklusu „Mezzogiormo“, wajinspiralivnijem delu treće zbirke stihova Jovama Hmristića „Aleksandrijska škola”, Počevši sa prvom pesmom, čiji „sadržaj“ se može opisati uıı mekoliko reči (centrailma slika je jedno letnje podne) Hristić naoko jednostavnim jezikom, neopterećenim preteranom muetafoničnošću, a u stvari veoma sintetizovanim, sugeriše jedno višemisleno osećanje pune zrelosti, "Taj težišni momenat, fa srediŠna, tako reći, tačka („Podne, kazaljke poklopljene u punom času“) ma zamišljenom polukrugu, ta pozicija, najzad, koja omogućuje jasno sagledavanje puta do nje i od nje, ponavlja se u gSoOtovo svih dvamaest pesama ovog ciklusa. Ajo, dakle, rečeno lemmje podne shvatimo kao trenutak pune , čovekove zrelosti, kao situaciju iz koje se dobro vide „osobenosti Karakteristične za ljudski život pre i posle nje („Zlatna strast postojanja“ i „blaga mudrost nužnosti”), ako neprekidmo imamo na umu da je čitav ciklus jedno višesmisleno pesničko-fiosofsko razmaframje OSsmovnih i večnih sukoba u ljudskom biću, moći ćemo donekle da pmatimo Hristićevu misao, Naslutićemo da je reč o isticanju distimkoije između #fizičkog u ljudskoj jedinki i duhovmog, koje ga iomuom vremema smenjuje, o

Poezija na intelektualnim osnovama

smisli ljudskog postojanja koje je, po pesniku, u dvosmislemosti, u sukobu prividne čovekove slobode i „nužnosti koja neumifnmo sve svođi na prolaznost, 'Umutar tog osmovnog toka misli pesnik se bavi i drugim temama koje 1z njega proizlaze: ljubav, stvarnost i sam, fantazija i, njihov udeo u ljudskom životu teme su uključene u osmovni tok, ome čine jedam od njegovih sastavnih delova koji se naizmenično smenjuju onako kako se smenjuju u svakodnevnom. Žživljenju. Ko pokuša da izdvoji teme. ponaosob, da figure „postojanje“ i „Mmužmost”, simboličku sliku mora kojom pesnik sugeniše permaneninost, sveobuhvatnost, snagu te nužnosti kojoj se sva čovekova nastojanja podvrgavaju, veže za jedam ogramičem smisao, neminovmo će propustiti da bilo šta shvati. Jer, majveća snaga ciklusa „Mezzogiorno“ i jeste u njegovoj konstantnoj višeznačnosti, u fome što njegove izražajne figure i snažne metafore objašnjavaju više približno sličnih siluacija u čovekovom životu, u tome što se bavi čitavim nizom jdeja odjednom.

Druga polovina knjige, ciklus „Alek“ sandrijska škola“, karakteristična je po sasvim različitim osobinama, Pre avega u pitanju je jedna istorijsko-literarnma inspiracija: ma osnovu literarnih i istorijskih podataka, od Plutarha, preko Kavafija do E, M. TForstera (što sc u napomenama vidi) pesmik rekreira jedam određeni broj ličnosti iz amtičkog, preciznije iz aleksandrijskog, istorijskig i Kemuburnmog perioda, neke situaoije u njihovom ličnom životu i one koje su imale zmačaja za pred-

Nastavak ma 4. strani

Bogdan A. POPOVIĆ

le pravde, istine i slobode učvršćuje se nada i &unmce nikad ne zalazi u podneblju gde ona živi. Ritam Jocićević stihova, ispunjenih tragičnim i herojskim sadržajima, uzdržam je ali i svcčanm. Kroz sve mjih provlači se misao da je u revolucionarmoj alttivnosti čovek osnova i cilj svega; meta kojoj on stremi dobija puni sjaj samo od svellosti koja dolazi iz njegovih očiju obasjanih nadom, od zamaha njegovih ruku spremnih da skrše svaki otpor: „Jer sunce je ruka pružena ka suncu“.

Svojim lepim revolucionarnim stihovima T,jubiša Jocić pridružuje se brojnoj grupi maših istakmutih patniotskih i revolucionarnih pesnika. U odnosu na fran| cuske uzore, koje Jocić toliko voli i poznaje, on podseća na Aragona i Elijara Ž postnadrealističke faze kad su oni pevali bol i i prkos porobljene 'li nepo=beđene Francuske.

Knjiga Kurir na Prožoru ne sadrži, međutim, samo ciklus pesama s ratnim motivima. Nekadašnji poštovalac Mišoa, pesnika bizarnih i grotesknih fema q ljudskoj nesreći i deformisanosti, i dalje živi u Ljubiši Jociću, Sada je taj glas, koji ga vezuje za njegovu literarnu prošlost, puniji, zvučniji, originalniji.

pre često pokazivao saliterarnu tehniku, sada izražava svoje misaone presvoja osećanja stanja 5

postao

Dok je mo veštinu, pesnik okupacije i mnogo više ubedljivosti. Istina, ima u

zbirci pesama „praznih i izveštačenih, građenih po šablonima nadrealističke poetike, u modernom . marinističkom duhu, pomoću zvučnih asocijacija i igre reči koje postaju cilj same sebi:

Besanica ili bez sanice, bez senice ma grami

trajanja, bež» stamice suvih stemica pustih vremena...

Ali sva je sreća što takve formalističke igrarije nisu pretežne u knjizi, Tamo gde je zbirka sva ojađena, krvava od rama koje život zadaje, ispovedni ton je iskren, doživljen i spontan. Treba istaći u ovom pogledu pesmu „Ne luduj“, bolnu ispovest piunu umora, rezignirani bilans prošlosti, pa se uveriti u snagu Jocićevih emocija ponekad skrivenih iza bezbrižnog stava i verbalne lepršavosti. Dok čita najnoviju Jocićevu Knjigu, čitalac više puta stiče uverenje da pesnik ispod maske nonšalamtnosti skriva svoj dublji, tužmi lik. Ljubiša Jocić želi, pomalo šeretski, da nas zavara i obmane metaforičmim vatrometima retorike i da ostame ne vidljiv iza dimnih zavesa dugačkih rečeničkih tokova. On se često prerušuje u dvojnika koga izvođi na scenu, dok om ostaje po strani, puštajući to drugo, izmišljeno lice da galami, čavrlja, da sastavlja Walambure i pravi gegove, U pesmi „Ne Tuduj“ progovara o Sebi, o svetu ı kome živi bez klovnovske maske, jednostavno i melanholičmo. Ima u knjizi Kuriy ma, ProzoMu dosta uspelih pesama koje se pamte. Jedna od njih je i „Pustinja straha“, čiji početni stihovi atmosferom napuštelnosti i strave toliko podsećaju na de Kirikova platna:

Ulica, je slomljena. i pusta i sama i ukleta

kuće su. kao vezani konji mirne

ž nesrećne vezami konji između, mrtvih. konja konja koji gimu i pađaju i ćute i dugo

| đute.- «

Mogli bismo navesti i mnoge druge primere Jocićevih inspirativnih ftremutaka koji obasjavaju njegovu knjigu izdvajaju je iz tekuće pesničke produkcije. Njome se aubor konačno obeležava kao pesnik zrelog dara koji je dostigao svoj zenit, koji zaslužuje đa bude i pažljivije čitan i više conjem nego dosad. e

Pavle ZORIČ

3