Књижевне новине

ORFEJ MEĐU ŠLJIVAMA

Antologija pesnika seljaka,

sastavili Dragiša Vitošević

i Dobrica Erić, „Svetlost“, Kragujevac 1963.

ONO STO SE ODMAH može uočiti kađa se, makar i površno, pogleda i pregleda Orfej među šljivama, jeste činjenica da su se Dragiša Vitošević i Dobrica Erić pri sastavljanju ovog pesničkog zbornika, koji bi se samo uslovno mogao nazvati antologijom, služili nu priličnoj meri neujednačenim merilima, U želji da pruže što jasniju i pot= puniju sliku pesničke produkcije sečljaka-pesnika, da prikažu poetske i mjsaone, ukoliko ih ima, tokove, sve bogatstvo i punu šarolikost njihove 'irike, sastavljači ovog zbornika nisu uzimali samo kao merilo vrednosti estetički kvalitet. Oni su, iz zazloga koji su teško prihvatljivi, želeli da uspostave, ili nategnu, neke kontinuitete i da prate razvoj pesništva našeg sela od Mihaila Brašića i Momčila Tešića do Stane Popović i Radoslava Mihajlovića. Njihova knjiga imala je da bude i antologija i dokument, Ona je postala isuviše dokument da bi mogla da se prihvati kao dobra antologija.

Takva kakva jeste, ona omogućuje da se izvuku određeni zaključci i povuku izvesne paralele. Između pesnika starije generacije i pesnika mlađe generacije poštoje osetne razlike u kvalitetu. Mlađi pesnici poseduju veću pismenost i, uglavnom, razvijeno osećanje jezika. Poređenje između bilo koje pesme, recimo Božidara Mitrovića i, na primer, Milene Jovović, moglo bi da potkrepi naše mišljenje. Kao što se razlikuje u pesničkoj pismenosti, tako se stari i mladi razlikuju i po osećanju sveta. I jedne i druge privlači život sela. Ali njihov odnos prema tom životu je različit. Stari su, ne tako retko, skloni da govore o tegobama življenja i o mukotrpnosti seljačkog rada (Tešić i Pavlović); mlađi u seoskom životu uglavnom vide lepotu i izvor neprekidne i nepresušne radosti. Stariji su, kao Brašić i Stevanović. sentimentalniji, mlađi, kao Erić i Petronijević, senzibilniji. 1 jedni i drugi skloni ljubavnoj poeziji, oni različito govore o ljubavi. Živadin Stevanović je neateŠšni ljubavnik za kog je voljena žena nedostižan cilj. Dragoslav Živadinović je vidi „kao plavu maglu jutra što se ljulja“, dok Nedeljko Bogdanović ima jedan plotski doživljaj); žene .i njegov ljubavni zov je sasvim Jasno odreden.

Ima nešto što je svima pesnicima zastupljenim u ovoj antologiji zajedničko. To je izvanredno osećanje prirode i za prirodu. Oni u prirodi i njenim dražima, njenim lepotama i uvek novim bo-> jama nalaze razloge uzbuđenjima i kod mnogih je prisutna želja da se sa svim tim što ih uzbuđuje u što većoj meri prisno vežu i srode. Neki, kao Milena Jovović, koju su sasvim nespretno i nesretno uporedili sa Emili Dikinson, doživljavaju sebe kao integralni deo prirode, dok drugi, kao Srboljub. Mitić, imaju prema lepotama koje ih okružuju odnos uzbuđenog i zadivljenog posmatrača. Ako bismo želeli da izdvojimo nekoliko pesnika koji ostaju u sećanj, koji mogu da buđu dragi i čije pesništvo daje ovom zborniku pravo opravdanje, onda bi to bili Milena Jovović, Dobrica Erić i Srboljub Mitić. Kod Milene Jovović razvijeno osećanje jezika, smisao za jezik i muzikalnost, koja je, svakako, izuzetna, mogu da nas zavedu ı da ne uočimo neke druge kvalitete njene lirike. To su, pre svega, toplina i neposrednošt koje· zrače iz većine njenih stihova. Ona ume da kaže mnoge istine o životu.na način koji .ne ostavlja nikakve nedoumice da li je taj, ko ih je rekao, bio pesnik ili ne, To u pod-

jednakoj meri važi i za Dobricu Erića. Ako bismo njemu imali šta da zameimo, to je što je kao urednik ove antologije bio prema sebi isuviše kritičan i što nam je na taj način uskratio zadovoljstvo da ponovo uživamo u nekolikim njegovim pesmama. Iza njegovih pesama stoji jedan jasan i određen stav prema svetu i njegova pesnička poruka nalazi puteve do nas i izaziva odjekc daleko u nama. Taj određeni stav prema životu i svetu nedostaje u izvesnoj meri Srboljubu Mitiću. Ali on taj nedostatak stava nadoknađuje izuzetnom emotivnošću, Pesnik razuđenog senzibiliteta, on se prema svetu ne određuje, ali se podaje utiscima koje iz sveta prima i vrlo ih prisno doživljava. U naj većem broju slučajeva on za taj svoj doživljaj ume da nađe odgovara3jući izraz i da nam ga saopšti na način koji ne može da nas ostavi ravnodušnim. Ova antologija, i pored izvesnih pađova pa i drastičnih promašaja o kojima nismo govorili, u svemu daje potpuno tačnu predstavu o poeziji koja se kod nas na selu piše. Da je ta slika, zbog pooštrenijih merila, ispala manje verna, ova antologija bila bi, možda, nešto bolja. Predrag PROTIC

___ Poezija na

intelektualnim osnovama

Nastavak sa 3. strane

stavu koja je o njima u „potomstvu ostala. U centru njegovog „nastojanja je pokušaj da iz tih drevnim . bojama obeleženih tema i ličnosti izdvoji ono što je stalno aktuelno: problem vremena koje nosi zaborav i svome zubu podvrgava nekadašnje dokaze čovekovog uma i njegove snage, smisao punoće života koja je ostvarena jedino u svestranosti. nepredviđenost onoga što nas u životu čeka itd. U ovom ciklusu Hristić ujedinjuje smiren, deskriptivan, realistički, gotovo, postupak, sa manirom koji su inaugurisali Paund i Eliot, a koji dozvoljava korišćenje fragmentima iz drugih autora smatrajući ih sastavnim delom opšteljudskog iskustva.

Hristićeva knjiga stihova „Aleksandrijska škola“, po svoj . prilici, „neće postati pesničko štivo oko koga će se publika otimati. (U našoj situaciji to je, svakako, podatak i o publici.) Ona će biti primljena u malobrojnom Kkrugu poštovalaca intelektualne „poezije koji su spremni da lako stečenom i površnom uživanju pretpostave sopstve= ni napor posle kog je efekat intenzivniji i dugotrajniji. Ovakva poezija se može voleti i nevoleti, rado i nerado čitati, ali se.mora vrlo ozbiljno tretira= ti jer je, sama po sebi, veoma ozbiljna i u svom žanru na neobično visokom nivou. Svaki drugi postupak bio bi ravan ignoranstvu. Iz jednog šireg aspekta posmatrajući, „pojava ove 3 ovakvih knjiga vrlo je korisna, Prvo, je» svojom posebnošću doprinose punoći i raznolikosti naše savremene poezije i drugo, zato što u jednoj pesničkoj situaciji prepunoj „Sspontanih“ genija sumnjive pesničke pismenosti, čiji kvaliteti ostaju kod „osveženja“,

može da pokaže sve prednosti poezije koja je proizišla iz širokog intelektualnog iskustva.

Bogdan, A. POPOVIĆ

likovna umetnost

Izložba Marija Pregelja u salonu Moderne galerije

JEDNA

IZUZETNA IZLOŽBA

KAD JE IZLOŽBA ostvarenje umetnika, kada su dela transponovani trcnuci određenog doživljaja, a njihov niz traka misli potekla iz jednog drugog, ličnog, umetnikovog sveta — onda fakva izložbu treba posebno istaći. U našem gradu, u kome je u sve većem broju izložbi sve manje onih koje, zaslužuju pažnju i poštovanje, Pregeljeva treća samostalna izložba u Salonu Moderne galerije događaj je, po kvalitetu i snazi, ravan doživljaju velikog koncerta, Izložba koju je slovenački umetnik pokazao Beogradu obuhvata dela nastala za poslednjih šest godina. Ova je retrospektiva znalački odabrana jer pojedine slike u njenom sklopu vrlo jasno markiraju evoluciju bitnih, ne samo likovnih nego i idejno filozofskih, problema Pregeljeve izrazito meditativne umetnosti, Promene koje se ovako ispoljavaju — grupisane na ovoj izložbi u tri etape — velike su ali logične i likovno opravdane, te je time i njihovo sagledavanje olakšano.

U dijalogu s Pregeljevim delom privučeni smo naročito umetnikovim odnosom prema određenoj ideji kao imperativu stvaranja, ona je za umetnika što i stalno prisutan motiv, udahnuta u svaku temu, uzrok i cilj ostvarenog dela, osnova ni kojoj nastaje kontinuitet izraza. Sasvim je osobem način, tran sponujući u pojedinim fazama kroz nekad i vrlo komplikovana likovna rešenja, na koji Preglej uspeva da u sklop elemenata kojim gradi sliku sačuva dominantan zvuk svojoj određenoj ideji. Začetak te ideje naći ćemo u slikama iz vremena koje je prethodilo delima sa sadašnje izložbe. Ako u našoj radozna= losti krenemo u umetnosti Marija Pregelja od čoveka ka njegovom delu, se= ćajući se baš tih ranijih slika i grafik3i, odmah ćemo uočiti jako naglašen problem u idejnoj sadržini slike, problem koji bi se, možđa, mogao formulisati kao traženje smisla postojanja i uloge čovekove ličnosti u njemu. Ovo pitanje koje muči umešnika, s vremenom i njegovim promenama, doživljava i u umetnikovoj svesti niz metftamorfoza. Jako markirana doživljajem raty3a i života u zarobljeničkim logorima, Pregeijeva mašta je kroz likovno transponovanje u delima posleratnog perioda realizovala čoveka čija se ličnost gubila u ponavljanju sebi sličnih, prikazana

strane

Nastavak Ba 3.

tera filosofije i prirođe filosofske nauke u snvatanju estetike i definisanju njenog naučnog statusa.

Sam mnogoznačni termin filosofija značio je za Helene nešto drugo od onog što on dan3s za nas znači, i ta prvobitna upotreba ovog termina Je utoliko važnija što ukazuje na onu za evropski način mišljenja tako karakterističnu vezu naučnog i filosofskog. Nasuprot svakoj mistici i iracionalizmu, specifično evropsko mišljenje je bitno naučno-filosofsko mišljenje. U Helena, i na uzoran način u Aristotela, termin filosofija značio je ne samo prvu filosofiju, ono što se danas uglavnom razume pod filosofijom, već i nauku uopšte. Bez obzira na to što Heleni nisu imati tačne predstave o razlici između faktičkih i vrednosnih sudova, o funkcionalnom karakteru naučnih zakona, kao i o drugim pojmovima koji na bitan način ulaze u novovekovnu teoriju nauke; bez obzira na to što se njihovo filosofsko mišljenje nije ni izdaleka oslobodilo bio- tehno- i sociomorfnih modelpredstava (E. Topič), njihov pojam filosofije ostaje i danas u određenom smislu vredan pažnje baš zbog toga što obuhvata i ny3aučna znanja uopšte. Heleni su pod filosofijom podrazumevali opšti sistem ljudskih shvatanja; racionalnost je bila inherentno svojstvo njihovog mišljenja. Tako je prvi uspon evropskog duha do filosofije ostvaren

ne u secesiji od naučnog mišljeneja, već

kao larva u saćama logorskih ležaja. Trake ovih kompozicija, insistiranjem na ponavljanju sličnih elemenata, građene su kao sumorni frizovi ujednačenih ritmova, među kojima nema mirnih površina. O svetlosti življenja govorila su ova sećanja samo prodornim akcentima crvene i plave boje. Kasnije, sazrevajući u snazi i mogućnostima likovnog izražavanja i pošto se mašta odmorila od mrnogoljude ljnudske bede, Pregeljeve slike pokazuju i novu koncepciju istog problema. Nastaje tada niz kompozicija iz domaćeg ambijenta u kojima sc broj figura u odnosu na raniji period smanjuje, ali

zato mirni, sivo plavi pasaži dobijaju novu vrednost i šire se površinom slike, ističući uravnoteženi ritam ambijenta u kome izrasta koloristički vrlo živo sa3atkan, robustan mozaik figure. Faktura hitrog poteza, pastozna i čalna, koliko teži za isticanjem individualnosti čovekove ličnosti, toliko donosi i eho umetnikovih nemira, Harmoničnost je prividna, intenzivan kolorit s prizvukom folklornih akorda ne skriva umetnikovu sumnju. “U želji da prodre u smisao problema koji ga muči, umetnik postavlja sebe u centar zbivanja, insistirajući na nizu, slikarski često monumentalnih, autoportreta., Na ovim slikama javlja se prvi put prostor kao odlučujuaći element. Njega će Pregelj razvijati sve više, brišući iz njega tragove mirnog života svakodnevice, tražeći u njegovom beskraju iluziju o mestu i značaju ličnosti, Poslednje slike iz ovog periođa ujedno su, po svojoj

hronologiji, prve na sadašnjoj beograd, skoj izložbi.

U sledećoj etapi ovog osobenog traženja umetnik radikalno menja izra. žajna sredstva. Paktura postaje lazurna, gama svetla, akordi čistih boja gotovo nežni. Pigura se sve više odvaja od realne percepcije, ranije markatna kontura gubi svoju funkciju u izdvajanju pojedinih formi. Slična znaku utapa se figura u meka koloristička sazvučja čiji opšti tonalitet asocira plemenitost stare tkanine. Ličnost se na ovim kompozicijama prividno povukla iza iransponovanog, Vrlo osobenog, doživljaja vedre klime i novog ambijenta. Ova svetla faza predstavlja u umetnikovom dosadašnjem opusu kratkotrajnu oazu optimizma u kojoj se postojanje ličnosti osmislilo intenzitetom doživljavanja svoje okoline i sebe u njoj („Stari grad“, „Amfiteatar“).

Novu fazu markiraju čovekolike figure, uznemireni živi znaci što se olimaju nepoznatim prostranstvima izrastajuči u simbole umetnikovih sumnji, Igra fakture na ovim poslednjim slikama dobija opet svoj puni značaj. Da bi beskraj prostora raščlanio, učinio ga manje okrutnim Molohom čovajkove ličnosti, Pregelj ga gri3di i razgrađuje u pravilne, različito isfakturirane segmente, čije jednobojne površine umetnik markira ostrvcima visoke paste ili

_ unošenjem novih materijala: kockica-

ma mozaika, spiralom konoplje. Zvučnost intenzivnog kolorita građena je na principu kontrasta, s prođorima crvene boje. Ritmovi su mirni, široki. Ubačen, vrlo sveđem crtež deluje asocijativno, kao eho veze sa stvarnošću („Crvena trpeza“).

Radđoznao i izrazito cerebralan duh umetnika služio se uvek primenom novih fekovina likovne tehnike. Zanimljivo je, međutim, do koje je mere Pre= gelj uspeo da ove novine održi na 'stepenu .sredstva 'koje se vrlo- disciplino=, vano potčinjava umetničkoj sadržini dela. A ova je originalna i duhovita, s prizvukom ironije, uzbudljiva u načinu na koji aktivno angažuje koncentracija gledaoca, tretirajući čas lako čitljivo, čas gotovo hermefički — ali uvek savremeno — jednu temu staru koliko i ona umetnost u kojoj je čovek tražio odjeke svojih i pitanja i odgovora.

Katavima AMBROZIĆ

ESTETIKA —

NAUKA ILI

ne u secesiji od naučnog mišljenj3, već njenica ostaje od značaja za dalji razvoj evropske filosofije. Racionalnost se ne može identifikovati s racionalizmom, kao što se naučnost ne može izjednačavati sa scientizmom,

Zbog toga se u Helena, pored filosofskih estetičkih teorija, mogu naći i

prvi prinosi naučnoj estetici i nauci u-– metnosti, kao što su svođenje lepote na racionalno odredljive i konstruktivne elemente, pojam mere i kanona, psihološka teorija estetskog dejstva, teorija tipičnog itd. Linija racionalnosti u estetici započinje dakle u Helena, produžava se ka Renesansi (Alberti, Leonardo da Vinči i dr), ka evropskom raciona= lizmu (Baumgarten) i engleskom empirizmu (Berk, Hogart) i, preko Kanta i Hegela, dopire do „veka nauke“. Dominirajući uticaj posebnih nauka i prirodonaučni stav dolaze tađa do izraza i u estetici koju Fehner želi da

zasnuje, po uzoru na fiziku, kao eks-

perimentalnu nauku. Vunt i, naročito, Kilpe i T. Cien negovali su dalje eksperimentalnu estetiku. Međutim, naučna estetika još je snažnije napredovala u drugim pravcmia koji ne samo da nisu imali eksperimentalni karakter,

FILOSOFIJA

već su upravo poricali eksperiment kao naučnu i egzaktnu metodu u estetici. Liniju racionalnosti u estetici prihvataju u našem veku, pored marksista, i predstavnici semiotike i teorije infor= macije u estetici, zatim izv. semantičke estetike i, najzad, značajni pojedinci koji, polazeći od moderne teorije nauke, žele da estetiku zasnuju kao samostalnu posebnu nauku (R. Byje, T. Manro, E. Surio, Fr. Kajnc, P. Rafa i dr.). Zahtev za naučnom estetikom, shvaćenom kao antropološka estetika, istakao je snažno i Manfred "il, verujući da i sa“. ma filosofija nužno mora imati naučan, sistematski i konstruktivan karate. Prema tome, ako su ovde nabrojane važnije tačke u razvoju estetike, shvaćene kao nauka, onda se moga imati u vidu, kao što to pokazuje upravo navedena ideja M. Tila, da se i sama filosofija može shvatiti kao muka, i u vezi s tim treba podsetiti n; činjenicu da su mnogi istorijski filos)fski sistemi izveđeni prema modelu posebnih nauka, naročito matematike. Međutim, filosofija se može shvatiti i kao akt egzistencije, i postoji dugi iiz značajnih filosofema u prošlosti i sedašnjosti, čija je osnovna ideja oegzisencijalistička. Ako se filosofija shvati kao nauka, onda

KNJIŽEVNE NOVINE