Књижевне новине

NA TEMELJIMA

NARODNOG MELOSA ~

I RITMA

Osamdesetogodišnjica rođenja Petra Konjovića

Muzički mad Petra Konjovića grama se u Ova pravca mu kojima se kroz punih šest decenija razvijala njegova imtenzivna stvaralačka delatnost i u kojima je on izgradio svoja najznačajnija dela: to su kompozitorska i muzikološka oblast. Sav njegov ostali rad, nastavnički u školama il organizacionorukovođeći u operskom pozorištu, Muzikološkom institutu SANU (čiji je on osnivač) i drugde uključuju se hao dopuna njegovih glavnih preokupacija, 'U širokom i valovitom toku njegovog muzičkog razvoja pada naročito u oči to đa je Konjović celog života ostao veram idejama i estetičkim načelima koje je ispovedao još tu mladosti, na početku svog khompozitorskog rada, što govori „o dubini i Ččvrwbtini njegovih umetničkih uverenja, Još pre odlaska ma muzičke studije u Prag (početkom OVOE Veka) komponovao je svoju prvu operu Ženidbu Milošev, u kojoj je, kao jedem od prvih kompozitora kod mag, primenio u velikoj formi ideologiju muzičkog realizma Stevana Mokramnica, Ovaj poduhvat imao je, u to vreme i u Tim mslovima, značaj „prekremmice zaa razvoj srpske muzike, · Kroz ceo XIX vek srpska muzika je bila u osetnom zaostatku za književnošću i slikamrnst:viom. Prema značajnim ostvarenjima u ikmji+• ževnosti Dositeja, Vuja, Sterije, Ignja= bovića, Branka, Njegoša, Jakšića, Zmaja, Lazarevića i drugih, ili u slikarstvu Konstantina Damila, Amse '"eodorovića, Katarine Jovanović, Nikole „Aleksića, Uroša Kneževića, Novaka „mRadonića, Đorđa Krstića, čijim se platnima i danas divimo — stoje „slkmomni muzički Nikole Đurkovića, šŠlezingera, Kornelija Stankovića, Alosemija Maksimovića, Jovama Pačua, Mite "Topalovića, za koje se mueože 7 i je davno mprekrio zaborav. Tek sa Davorinom Jenkom, Josifom Maprinliovićem i Stevanom Mokiranjecm dobijamo Rkommozitore od zmečaja i fPrajnije muzičke vredmosti, Značaj Konjovića i njegove generacije (kojoj pripadaju još Miloje Milojewić, Stevan Hristić, Milenko Paunović i Kosta Manojlović) leži ta bome što su sna=> žoafm uspomom uzdigli dotle žaostaldu srpsku muziku do stepena savremene evropsike muzike, Dobar poznavalac kulturnog žŽivoba Evrope i savremnih problema iz raznih grana umetnosti, naročito muzičke

filosofskim pogledima i složenim kompoziciono « tehničkim zahtevima. Ne bi, stoga, bilo neobično da je ovaj mu-– zičar ~ dimtelektualac, osetljiv ma Multurna strujanja savremene Evmope, po= tražio u swvojoj tmetnosti oslonac mna melri vladajući, modni pravac Svog Vremema, On to ne čini, jer je dobro ose= tio i Whvatio težnje i potrebe svoje rodne sredine, On se me povođi za hučnom bujicom koju izaziva nOVOTOmamitičarska muzika MHiharda Štrausa, niti za neodoljivim šarmom Debisijevog impresionizma, njemu je dalek ? Skrjabinov simbolizam, a isto talkio ne privlači ga ni Šembergovo razračunavanje s ftonalnom. muzikom. Nasuprot vladajućim „pravcima u Evropi,

Konjović je ubeđen da još nije zavrT-

šema istorijska moga nacionalnih šlola, naročito ruske (Musorgsii, RimskiKorsakov) i češke (Janaček), i. da se ma ove blistave tekovine može nadovezati jugoslovemska savremena mluzika, Zato prihvata narodnu muziku (ili alko parafraziramo Vukove. protivniike, govedarsku muziku) za osmovu

svog stvaranja, odakle crpe celokupam ideološki i estetski program. Za Konjovića bi se moglo reći listo što je na drugom mestu rečeno za Mokranjca, njegovog učitelja i uzora:

| „Mokranjca je oplodila narodna mu zika, koju je on crpeo na samom izvoru, ex ipso fonte — kao što je (kad se uzmu u obzir „potrebne srazmere) Bahovu muziku oplodio protestaniski horal (isto tako narodna muzika). Ču veni Bahov biograf dr Albert Švajg”r, muzilcolog, orguljaš lekar, humanist i nosilac Nobelove nagrade za mir, s puno automiteta kaže za Baha: „On joe postavio horal za osnovu SVOg dela“, mislići tu ne samo na one mnogolroijne i raznovrsne obrade horalnih melodija nego na duh i stil Bahove muzike... U Bahovoj metodi Mokranjac ima #uzo” kalko se može mumeflnički prerađivati sirova građa folklore rude, #Wuodeći, razume se, računa o specifičnim har+ momslim i ritmičkim odlikama našeg melosa, i kakve se sve raznovrsme ta~

nanositi mogu postići istinski nmadahnu~ ·

tim vajanjem zvučnih oblika, Bahovom obradom narodni „muotiv protestantskog horala uzdignut je na viši umetnički plan, a to je isto „postigao, u uslovima našeg muzičkog razvoja, i Mokranjac sa molivima., iz naše naro= dne muzike. Na tom višem planu tupotrebljena „građa prestaje biti folklor: ona postaje umeilmičko delo oplođeno folklorom,..“

U toku svog dugog Života Keomjović je mapisao miz dela «koja u savremenoj jugoslovemskoj mrzici zauzimaju istakmufto mesto, Pri rešavanju konstitucionih problema složenih oblika mnjegovu pažnju Đprivlače tri vida muzičkog izraza; dramSki, simfonjjski i kameri, koje ona obrađuje i rešava s podjedmakim interesovanjem za oba velika prostora (kalto on to sam kaže) -— vokalni i ingtrumemnibalni, Na tim putevima on je postavio sopstvene stilske temelje koji se, kao što je rečemo, zasnivaju na elememtima narodnog melosa i ritma. Za tumačenje njegovih wtilskih „odlika značajna je i njegova teorija vokal mog stava, u kojoj stu postavljeni prin= cipi za obrađu pevane meči, „tačnije rečeno, za muzičku inmkarnaciju reči, to jest za Korišćenje latentnih muzičkih (melodijsko-ritmičiko-dimamlıčicih)}

mogučnositi mašeg jezika (oslanjaću se,

pritom, „na istraživamja i ume ostvarenja znamenitog češkog komnpDozitora Leoša Jamačeka). Kao pnraktiičar on je svoje teorijske postavke primenio mu khompozicionim Oblicima: &Olo pesmama (Lirika i Moja zemlja), horovima, Rkamernoj i simfonijijskoj muzici, a naročito u svojih pet opera Ženidbi Miloševoj, Knezu, od, Zete, Koštani, Seljacima, i Otadžbiniš. Najzad, Konjović je dao značajam Pp i ma Šoj muuzikologiji svojim studijama Knjiga o muzici, Stevam Mokranjac i Miloje Milojević, u kojima se prikazuje kao esejist i kritičar origi | promicljivog duha. Naša muzička istoriopgmrafija, za koju se ne može reći da je maročito revnoispunjavanju „zadataka pre-

misli i

sna u ma «našoj muzici prošlih vremena, Već odavno duguje da o o-

voj izrazito Kkompoziborskioj ličnosti putem naučne analize da svoJ sud. Kao jubilarni datum, osamdeseta godišnijica od rođenja Petra Konjovića označila je jedan od ozarenih simbola na razvojnom srpske i jugoslovenske

ike. pe: Milenko ŽIVKOVIĆ

KA MARKSISTICKOJ KRITICI

Nastavak sa 5. strane

tra đa njih svaki romamsijer mora da umimna u obzir, Mađa ceo skup novih psiholoških činjenica o ljudskoj podsvesti ne može sam po sebi da objasni čoveka, njegove akcije, misli i emocije, svaki rnomansijer, ukoliko bi zanemario te Činjenice, bio bi „isto toliko neuk koliko i glup“. Mađa romansijeri, koji su se u svom stvaralaštvu služili isključivo postignućima moderne psihologije, nisu uspeli da vide čoveka u celini, kao društvemo biće, pisci SOcijalističkog realizma moraju se Sslužiti i njihovim iskustvima u stvaranju slike celokupne ljudske ličnosti.

Poks priznaje da dela za koje se smatra da pripadaju lizmu imaju #eliki emocionalni značaj, ali da ta emocionalnost nema svojstva umetnosti, već svojstva prvorazrednog novinarstva, pošto pisci tih dela ne povećavaju znamje O čoveku, niti produbljuju čitaočevu svest i semzibilitet. Dužnost pisca nije da propoveda, misli Foks, nego da daje stvarnu. istorijsku sliku života. „Reči ništa

KNJIŽEVNE NOVINE

tom novom rea-

ne znače, alto ne može da se shvati ceo životni proces na osnovu koga reči naBstaju“, Pigac ne sme da isključi ništa iz Svoje percepcuje života — to je osnovmi Foksov sibav. Ali on, isto tako, zna da se velika dela ne rađaju isključivo putem primenjivanja određemih principa; uvek važi večna istina da se moraju roditi veliki romansijeri pre nego što nastanu veliki romani. |

Uprkos izvesnim simplifikacijama ii često, propagandnom tonu kojim je ovo delo pisano, Romam i marod, omogućuje sagledavanje jedne zanimljive ličnosti koja nije dospela do kraja da iskaže oho što je imala da izrazi, (Foks je poginuo u Španiji iste godine kad je njegova knjiga objavljena.) j

Uvek dosledan, Foks je i u svojim razmatranjima o romanu bio #šveran uverenju đa „Tevolucionari prihvataju sve vitalnĆ i korisno iz nasledstva prošlosti i ne odbacuju ništa iz Badašnjosti što se može upotrebiti da bi se izgradila budućnost“.

Dušan PUVAČIĆ

' \

KAKO SATIRA

DUHOVITOST Slobodana Nova=kovića, pisca i ispisnika Satiričnog kabarea Komarac beogradskih studenata, nesvakidašnje je bujnosti, lucidnosti i bezobrazluka, nalik na tocilo pod kojim varnica sustiže varnicu, šala šalu grize za rep, a gegovi se nižu kao po-

tomstvo u rekorđerke krmače, sve je-

dan drugom do uveta. Novakovićeva humornost, međutim, ma koliko bila golicava, vragolasta i vrcava, veoma je ograničenog dijapazona, pasionirana gotovo isključivo cehovskim literarnim, teatarskim i žurnalističkim anegdotama na koje su kadri da rezoniraja samo profesionalno deformisani duhovi čiji su bliski znanci ili oni sami apostrofi= „. rani u nekoj od tih mnogobrojnih po- šalića. |

Humoristički žalac Slobodana Novakovića veliki je snob i probirač, kao da je odrastao u otmenim salonima, u ćašama od finog porcelana i iza mirišljavih zavesa, i svikao se samo na tan=ku kožu malobrojnM posetilaca tih privilegovanih odaja. 'Faj vetropirasti i šarmantini insekt, navikao ponajčešće da progriza tanane devojačke spavaćice, nemoćan je dđa zabije svoje rilo u debelu slonovskt kožu, u oporo i kvarno meso od kojeg se kvare razmaženi trbusi, Satira Slobodana Novakovića, odnosno skup zanosnih vićeva koje Novaković velikođušno naziva suatirom, štivo je samo za odabrane poklonike humora koje ima malo zajedničkog 5 britkošću, srđitošću i žestinom širokog populističkog satiričarskog delovanja na ljude, Umesto đa ošine i oprlji kao što to čine sve časne koprive, ne strašeći se grmljavine, Novakovićev tekst zađovoljava se golicanjem kao popino prase, kao guščije pero koje je najgovorljivije kada mu se pruži prilika da u svoj kritički fokus uzme evidđentni neđostatak satiričnog žanra ma našim

NOGAMA

U DOSADAŠNJEM nacionalnom filmskom kontekstu reditelj Aleksandar Petrović spada mu red onih veoma retkih filmskih stvaralaca kojima puki kvalitet nije jedina kreativna i etičko-estetska vizura, već koji s promenljivim uspehom nastoje da domaći kinemafografski žatgon obogate mmo> gim novim rečima, izgovaranim danas na avangardnim meridijanima svetskog filmskog iskustva. Reditelj Aleksandar Petrović, takođe, jedan je od retkih jugoslovenskih filmskih umetnika koji je imao srčanosti da svoju stvaralačku pasioniranost upusti u mutne ji virovite vođe modernih “ćgzistencijalnih tema koje, po pravilu, impliciraju i sasvim. nove stvaralačke manire. Aleksandar Petrović, najzađ, spada u red onih ponajređih đomaćih filmskih radnika koji prilaze svome poslu s punom profesionalnom odgovornošću, seriozno, pedantno, pasioanatno i proračunato. Zahvaljujući tome, Petrovićevi filmovi ne odaju inače uobičajenu razbarušenu, improvizatorsku inspirativnost, već predstavljajn ozbiljne pokušaje oformljavanja integralnih dela. Petrovićevi neus– pesi i promašaji zbog toga imaju se ceniti kao zabludelosti čoveka čija časna brofesionalnost to ne zaslužuje, a sve prigovore upućene njemu u račun treba tretirati kao strogost čija je oštrina regulta} jednog ukorenjenog poštovanja.

Pilm Dani Aleksandra Petrovića delo je koje je, poput mnogih sličnih u tradiciji francuskog i italijanskog avan= gardnog filma, usmćrilo svoj objektiv u najbolniju i najnebulozniju tačku savremene egzistencijalnosti, u hudu ljudsku usamljenosti, Jedna socijalna konstitucija, kao što je naša, u principu ima i te kako velikih koristi od slično usmerenih filmova i slično usmerenih tema jer je rvanje s usamljenošću je~

nacionalnim estradama. Ta satira koja satari tuđu satiru ne služi na čast svome autoru jer svaljuje na druge omu istu krivicu zbog koje i njoj samoj zastaje kost u grlu, Slobođan Novaković, inače, poseduje sve one neophodne atribute koji konstituišu rasnog satiričara: oštrinu zapažanja, žurnalističku obaveštenost, pasioniranost dnevnom empiri-

jom, kritičku postojanost i, pre svega,» · jedinstvenu varničavost duha,

Svi ti kvaliteti i mnogi drugi, dakako, uma– njuju oštrinu narečenih prigovora, ali i ne iskupljaju u potpunosti humoristu koji je pokušao da se preruši u satiričara, zalepivši lažne brkove kao mili Andđra i uzevši na nišan svoje bližnje, dragove iz istog ceha, s istim lažnim brkovima.

Ređitelj ovog satirično-humorističkog programa, Nebojša Komadina, čovek je već osvedočenih kvaliteta i izuzetne inspirativnosti u sličnim estradama tog žanra. Svikao na zlehudo siromaštvo golih pozornica i emfatični diletantski amaterizam članova Kkulturno-umetničkih društava, on je već po pravilu kadar u svojim predstavama da te teške hendikepe nadoknadi burnim ritmičkim

Novi satirični program Slobodana

Novakovića t izvođenju Satiričkog kabarea KOMARAC

varijacijama, mlađalačkom razigraho= šću i žarom kakvi se retko viđaju w% profesionalnim družinama. Tekst Slobodana Novakovića Nebojša Komađina interpretirao je,s punim afinitetom za tu vrstu scenske miaterije, posvetivši mno8o firuda jednom vrtoglavom riimičkom toku i prikrivanju uočljivog diletantizma gslumaca amatera.

S izuzetkom Zorana Radmilovića, glumca jedinstvenih komedijskih mogućčnosti, momk: čilog i elastičnog kao zategnuta praćčka, zavrzana, vetropira i nestaška kome već sada nije teško proreći sjajnu karijeru na našim humori=stičkim estrađama, ansambl Satiričkog kabarea Komarac regtutovao je svoje članstvo iz pukog diletantizma čiju neukost nije u stanju da kompenzira čak ni ođuševljenje s kojim je ta zajapurena četa pristupila svom zadatku. Program Slobodana Novakovića, bez sumnje, ostavio bi na gledaoce neupoređivo snažniji utisak da je izveđen s većom merom profesiohalizma, od strane glumaca pred kojima dobronamerni gle= dalac ne bi morao đa zatvara jedno, pa i oba oka.

Vuk VUČO

ISPRAVKA

U prošlom broju „Književnih movina“, tehničkom. greškom na prelomu, ispao je sledeći pasus iz pozorišne kritike Vuka Vuča „Inđiviđua u istoriji“. Ređakcija se izvinjava autoru i čitaocima. ;

„Umetnik Ljubiša Jovanović, interpretafor naslovne uloge Bihnerovog dela, dao nam je povoda da njegovu robusnost i snagu upoređimo s kurjačkim zavijanjem koje traje minutima neprekidno a da, pritom, ne istroši ni polovinu zalihe đuha. Danton Ljubiše Jovanovića, isklesan monumentalno kao dletom nekog gorostasnog vajara, jedan je od najprodđornijih glasova i najkrvavijih. rana koje smo imali prilike da upoznamo poslednjih godina na našim scenama. Stevo Žigon, ww lozi Robespjera, takođe je na svoj način otelotvorio najviši domet ove

zadas iy ipasikuib, NA STAKLENIM

„simplicistički

predstave, precizan kao najfiniji satni mćhanizam evropske glumačke škole, ritmičan do raspevanosti i osetljiv do treptanja, ali i zabludeo u nastojanju da Robespjera karakteriše skoro psihopatskom impotentnošću, Stojan Dečermić, tumač Sen-Žista, pružio nam je ma uvid nečuobičajenu sliku Krvnika, introvertiranog, bolno zamišljenog, sumornog kao klatno časovnika koje odbrojava tragično i neumitno oticanje života. Najzad, Milan Ajvaz, čovek Kroz kog je progovorio klik mnoštva i krik bure, dao je svom liku onu meru bolne

ljudske meposrednosti zarad koje se pijani čovečuljci pretvaraju u Gulivere, na šta ga je maveo ređitelj Belović · „znalačkim prođubljavanjem psihologije gomile“,

Film „DANI“

po scenariju i u režiji

dna od najhumanijih bitaka koje u nas vode na planu integriranja individue i mnoštva. Film Dami, međutim, samo u osnovi, Samo u svom zametku, časno ilustruje ovu časnu temu. U svemu ostalom, inače, on je sklop psiholoških proizvoljnosti, egzistencijalne dehuma= nizacije, monstruoznosti, sadizma i pomodđarstva. Tema koju je Aleksandar Petrović odabrao za svoje Dame, tema ljudske otuđenosti i usamljenosti u velikom mrbanom organizmu, u suštini mnogo više bi odgovarala jednom kratkometražnom igranom filmu nego formi za koju se Petrović brzopleto opre= delio, Na Prokrustovoj postelji, duž ko-

je Je pokušao đa razvuče svoju minija-

UMRO VAN VIK BRUKS

OVIH DANA Amerika je izgubila još jednog Književnog veterana. U seđamdeset · sedmoj gođini Života umro je jeđan od najuticajnijih knjiševnih kritičara koji su na američkom flu delovali — Van Vik Bruks. Rođen 1886. gođine, Bruks je između (915. i 1920. gođine preuzeo Krmilo američke kritike i svojim prvim delima, poglavito iz oblasti kulturne istorije, pokušao đa mađe objašnje-

nje za artističko siromaštvo američke prošlosti i usmeri američku literatu-

mu iz mrtvog mora sukobljenih doktrina i emocija Proučivši utićaj pucitanizma na razvoj američke kulture („Vino puritanca“, 1900), napisavši naučne biografije o Marku 'Tvenu, Henriju Džejmsu i Emersonu i nekoliko drugih, veoma utićčajnih Kknjiga („Književnost i vođstvo, 1018. i „Književni život u Americi, 1921), Bruks je 1936. godine počeo da daje svoj glavni doprinos američkoj literaturi, Te godine izišao je prvi tom njegove studije o američkoj književnosti „XIX veka „" Tvorci i pronalazači“, pod naslovom „Cvetanje Nove Engleske", :

Aleksandra Petrovića

turu, Petrović je razvio i bezbroj drugih apartnih i bizarnih tokova koji gotovo uvek ostavljaju utisak da služe pre popunjavanju metraže nego integriranju i razuđivanju čitavog ovog dela. U brojnim slučajevima „Petrovićevi alkteri u jalovom oduševljenju prepriča=vali su po nekoliko puta uzastopce a> negdote i zgode koje je publika trenutak ranije imala prilike da vidi šopstvenim očima i da ih zaboravi s podjednakim oduševljenjem, Sekundarni po važnosti i tercijarni po dramaturškoj utilitarnosti, Petrovićevi minijaturni ukrasi odišu mučnom neinspirativnošću i larpurlartizmom, zahvaljujući čemu Da mi pokatkad postaju nalik na neuređan turistički bedeker kroz bizarnosti, nika= znosti i iskonstruisana monstruozna čudesa, Dramaturgija Petrovićevih Dana konstruisana je u tradiciji monotonih

antonionijevskih tokova i shematično~

sti francuskog anti-teatra, Osnovna te= za koju ova konstrukcija nosi gotovo neprekidno se kruni na svojim staklenim nogama i samo pokadšto đopire do gledaočevog sluha, zamućena kao zamrznuto okno na međi realnog života i memljivog kazamata u kome vrve importovane, deformisane senke Rene3, Antonionija, Bunjuela, Joneska i drugih. Petrovićev filmski jezik kultivisan je, doveđen do izvesne perfekcije ,ali shematski primenjen u ovom filmu na principu učestalog smenjivanja krupnih planova i dalekih visinskih totala. Mon= tažni rezovi namenjeni stimuliranju vizaelnog ritma kod Petrovića pokatkad su vršili psihološke i emocionalne amputacije kakve reditelj Petrovićeve kul-

ture i iskustva ne bi smeo sebi da do zvoli, bez obzira na svoju pasioniranu”

avangardnost. Vuk VUČO