Књижевне новине

Nastavak sa 1. strane

vrlo odlučno kritikuje. Iz đva osnovna izvora mjegovog stava prema svetu: iz. bunta protiv porobljavanja i ubijanja čoveka i iz shvatanja la se ofDorom i pobunom protiv apsolutnih autoriteta može stvoriti istimski humana i humanistička civilizacija, jasno proizlazi da Krležina filozofija mora da bude aktivistička. Već u svojim prvim delima, u „Legendi“, o „Mikelanđelu Buonarotiju“ i „Kristofori Kolumb::“, Krleža je prevladao skepticizam i pokazao kako akcija daje smisao ljudskom životu. Nikakvo mišljenje radi mišljenja ne dolazi u obzir da bude izlagano kao stav istinskog humanizma i zato ga Krleža odlučno odbacuje.

. Krležini filozofski uzori su alktivistički filozofi evropske misli: Volter svojom borbom protiv klerikalizma, Didro i Holbah svojim militantnim materijalizmom, Šopenhauer svojom mržnjom prema katedarskim, etatističkkim i religioznim okovima ljudske misli, Stirner pobunom protiv svih nasleđenih prava ı svega što je u čoveku divljačko. Niče svojom oštrom kritikom političke, naučničke i filozofske kratkovidosti, gluposti i jednostranosti, Fojerbah svojim shvataniem da je bog delo čoveka a ne obratno. A iznad svih njih, kao najviši Krležin uzor, stoji Marks, koji je sve ove kritike sveo na kritiku građanskog društva i plan o izgradnji novog društva, u kojem će čovek biti svoj gospodar, slobodan i svestan svoje dužnosti da gradi novi svet kakav ranije nije postoiao. Pored njega, na Krležu je uticao i Darvin svojom feorijom evolucije, Bakunjin svojim „beskompromisnim buntom protiv svega što okiva ljudsku ličnost. Hekel svojim prirodnjačkim naturalizmom i Renan i Štraus „svojom kritikom hrišćanske teologije, Sve su to mislioci koje je Krleža zvao ili mogao zvati „učiteljima“, a njihov zajednički cilj je bio osloboditi čoveka od iluzija, a oslobođenjiem od iluzija osloboditi ga i od društvenih okova kojima su ga okivali u svim dosadašnjim epohama. U svojim delima Krleža se eksplicitno osvrnuo i kritički oceniivao dela Hjuma. Berklija, Kanta. Hezela, Maha, Ostvalda. Bergsona, Hattmana, Koena, Kajzerlinga, Špenglera, Huserla, itd. Svi oni, po njemu, zasnivaju svoja shvatania na nekoj iluziji, na ideji, na „logos“-u. U njihovim filozofemama ima i nesumnjivih činjenica, neoborivih dokaza i neospornih igstina, ali to je ono što je, u stvari, materijalističko u njihovom delu i protivreči osnovnom duhu njihovih shvatanja. W

Krležina filozofija je izrazito materijalistička, Po njemu, materija je „svemu što postoji zajednička ~ tjelo-

most i stvarnost stvarnog, gibiva u gibanju, snažna u raznovrsnim silama, jedino pojmljiva i osjetljiva, ne-

razoriva, neuništiva, postojano trajna i po dosadašnjom ljudskom iskustvu od ljudskog početka isto takva“, kaže on "u „Pımaču imena i pojmova“ u svojoj knjizi „Mvropa danas“. On ističe da stu već francuski materiialisti XVIII veka iednom zauvek utvrdili da je malieriia sve što postoji i da je. isto tako, ljudski duh jedna materijalna tvorevina. Čovok je izveo duhovno iz sna, a u tome ga je poipomogla smrt i strah od nje. Iz svemirskog haosa čovek je izvodio simboliku pomoću koje je nastojao da taj haos shvati i da se nekako obezbedi od samrtnog straha, U toj simbolici prvo i najviše mesto dobio je bog. Taj simbol jie irebalo čoveka da oslobodi od sfraha. a, u stvari. stvorio je od njega poslušnog roba, tako da sa sada od toga freba oslobađali:

KMorene religiie i filozofskog idealizma KMrležn nalazi u sasvim prirodnoj, nmevinoj i čistoj čovekovoj uobrazilii, koja se našla pred čudesnim prizorima i oblicima objektivnog sveta. Isbpunili svet duhovnim silamn jeste prirodni p”imitivni izraz ljudsko težnje za saznanjem u doba njegove potpune nemoći. To je period „pneumetizacije“ u ljudškom saznanju: dečje doba ljudskog "azumn. doba njegove nemoći i klečećes stava kao znaka bespomoćnosti prema višim silama na čelu sa bogom. U iednom dnevničkom zapisu u delu „Davni dani“ Krleža kaže: „Bog znpravo i nije ništa drugo nego integralna formula (veoma naivna i veoma Pp?r!mitivma) za životnu sveukupnost, spram koje se ljudski mozak oseća bespomoćan, na Rkoljenima, u klečećem stavu“. Međutim. čoveka treba osloboditi te bespomoćnosti i započeti proces „depneumatizacije“. naime eru u kojoj će čovek Živeti bez iluzija u stvarnost svojih snova i u kojoj će znati da je osvešćeni majmun, kojem tek predstojii put u napredak, slobodu, „sreću. Taj prelaz u novu epohu bio bi relativno lak da mu se ne protivstavlja niz čarobnjaka, šarlatana i ideologa KOI se boje oslobođenja ljudske misli. Ni Ti su iluzije potrebne kao veo ROP yOR OJO da skrije zločine koje su izvršili i o i danas vrše u ime nekog nadljudskog prava i pravde. \

U stvari, poslednji razlog rilti filozofskog idealizma, religije i TOA Krleža nalazi u društvenoj kritici, i 8 stoji duboka provalija između apitra tnih pojmova i ideja idealističke O zofije i teške, grube, kyvave stvarnosti, kao što neposredno pokazuje Krležina

KNJIŽEVNE NOVINE'

za kritiku

Droza iz glembajevskog ciklusa „Kako je doktor Gregor prvi put u životu sreo nečastivoga“. Vera u viši red, u „loBos“, u božanski poredak predstavlja težnju privilegisanih slojeva da se čovek drži u nekoj vrsti moralističke kasavne i dase surovo kažnjava za sve svoje ispade i pobune protiv njenog reda. Iza ideia o božanskom poretku, o božiim zakonima. o služenju bogu kriJu se mnogi zločini učinjeni „tokom mnogih vekova ljudske istorije. U jednom zapisu u delu „Davni dani“ Kleža kaže: „Nije bilo krvnika u historiji koji nije kukavno i podlo klao uz grmliavinu božanskih zvona, uz dekorativan bljesak anđeoskih krila, uz muziku sfera i orgulia“. Fideizam i Kklerikalizam. kao i filozofski idealizam, koji, u osnovi brani iste idejne pozicije, za Krležu, misaono predstavljaju nesrećnu preistoriju ljudskog roda, koju on slikovito naziva „diluvijalna noć“, I čitavo njegovo delo je nastojanje da se rasture tmine fe noći i da se liudski duh oslobodi svih zabluda u praskozorje stvarnog oslobođenja čoveka od svih društvenih okova, od svakog slJuženia, straha, potčinjienosti, izrabljivania. Stanje svesti ı stvarna sloboda su tesno povezani: znanje i sudbina čoveka idu istim hodom, isfim putem, istim Yitmom. Treba znati i treba hteti: jedno zavisi od drugoga.

Po tome kako se Krleža oštro, borbeno, vatreno bori protiv raznih idealističkih i fTideističkih shvatanja, vidi se da je oslobođen predrasude da je čovek daleko odmakao na svom butu oslobođenia od borbe za zadovoljenic svojih animalnih nagona. Po njemu, čitava istorija je puna krvi, zločina, ubijanja, mučenja, pogroma, silovania, paljevina. Nijedna epoha nije bila lišena zločina, kriminalna, perverziia, nečoveštva, a kapitalistička epoha je razdirana. najdubljim protivrečnostima, Pojam progresa je relativno nov, Pre bi se moglo reći da čovek napreduie svojim tehničkim pronalascima. nego svojim moralnim normama. To nam Krleža najjasnije pokazuje svojom dramom „Aretoej“, u kojoj se u savremenosti (tačnije: u Ttaliji fašističke ere) ponavlja jedna situacija nasilian nad naučnom savešću iz III veka naše ere (u starom“ Rimu). Naučni i ftehnički progres je ogroman, ali moralnog progresa gotovo i nema. Čovek se odvojio od majmuna svojim mišljenjem. ali u „Areteju“ Krleža kaže da čovek ioš uvek „majmunskom rukom podiže telefonsku slušalicu. Nasuprot Kondoseu i Kontu. koji su smatrali da je istorija čovečanstva bliža kraju „nego početku, Krleža misli da čovečanstvu tek predstoji veliki. put. Elementarno potrebe su još uvek osnovne poluge čovekovog delovanja. U eseju „O tendenciji“ Krleža otVoreno kaže: „Čovjek, po svemu, još uvjjek se nalazi na početku svoga puta s ovu stranu dobra i zla“,

Ispitujući koji je pravi put za čoveka.

Krleža ustaje protiv humanizma koji se svršava ma rečima da treba voleli svo bližnjeg, Čovek se nikada nije

mogao rečima ubediti da treba da bude dobar prema drugima, Krleža je potpuno svestan toga da se istinski humanizam neće ostvariti dogod se čovek me bude razračunao sa materijalnim megacijama humanističke misli. Drugim rečima, treba ukinuti sve privilegije

strane

nastavak sa 3,

dominacije Tita Strocija, čiju je kreaciju Urbana kritika označila kao istinsku glumažku perfekciju. U ovoj kreaciji naročito je dolazila do izražaja ležernost, kao iı prefinjeno nijansiranje ironije, koje je ostvario Stroci. Od ostalih izvođača jedino se isticao Aleksandar Zlatković kao interpret dekadentnog Aurela. • Drama U logoru nije ni u Beogradu bila bolje sreće. U Zagrebu je prikazivanje ovog dela zabranjeno na sam dan prvog prikszivanja, 90. decembra 1920, kada je trebalo da se izvede pod nazivom Galicija. Sedamnaest godina kasnije zloglasni pop Korošec, tadašnji ministar prosvete, intervenisao je da se posle treće predstave drama U logoru skine s beogradskog vepertoara. Ovo delo postavio je bugarski reditelj Hrisan Cankov. I ovom prilikom kritika nije mogla da ne zažali za Gavelinim

Dragan M. JEREMIĆ

ežina vizija života

jednih, koje većinu drugih ljudi, dovode u situaciju da budu tlačeni, mučeni i zarobljeni. Tražeći jedini pravi smisao humanizma, on ga nalazi u neraskidivoj povezanosti sa socijalizmom kao poretkom koji materijalno, stvarno, konkretno onemogućava svako nečoveštvo:. Uveren da je čovek mera svih stvari i da je njegova budućnost, uprkos svim preprekama, obezbeđena, kao što je obezbeđeno bilo sve što je dosad čovek postigao, Krleža smatra da je poslednja reč takvog humanizma — socijalizam. U svom eseju „Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o Ssocižalizmu“ on kaže: „Moj poslednji zakljiučak glasi kako ni jedan demokratski ni humanistički princip nije još bio ostvaren u ljudskoj prošlosti kao kolektivna društvena podloga, i kako neće biti ostvaren fako dugo dok ne pobijedi socijalizam, kao hegelovshki ili antihegelovski „sine aua non“ — za izgradnju humane civilizacije, to jest za pobjedu ljudskog duha nad neljudskom materijom“, U krajnjoj instanciji, Krleža svojim delom, „posvećenim većim broiem svojih stranica kritici misaonih iluzija i zabluda prošlosti, u svoioj celini teži socijalizmu kao idealu za koji se, isprva nesvesno-.a zatim svesno, oduvek borio.

I Krležino shvatanje istine funkcionalno je vezano za problem humaniza-– cije ljudskog društva. Nasuprot kontemplativnim teorijama «istine, on u eentar svog pogleda na svet postavlja nktivističko, shvatanie istine. Njega ne interesuju „istine“ od kojih liudi nemaiu koristi. Prava istina ie samo ona kojia čoveku i njiegovom društvu krči puteve kroz istoriju ka potpunom osvešćenju i oslobođenju. U „Varijaciji o istini“, fragmentu iz niegovog dnevnika iz 1942. godine. Krleža kaže: „Istina ie zemaljska mjera dok vrijedi čovieku. Istina služi u ljudske svrhe, a misli su istinife ukoliko proširuiu krusove svijesti ili pojačavaju doživljaini intenzitet ljiudskog smisla. Smanjujući napore, poiednosflavliujući svrhu, snizujući koeficijent bola i patnje na minimum, istina svladava čovjeku nesklone snage, na temelju negativnog isjRustva. kao jedinog izvora istinitog saznanja“. Istraživanju delatne istine posvetio je Krleža čitavo svoje delo. Može se reći da je od samog početka SVOS književnog rada «vodio borbu protiv onih zabluda i iluzija koje čoveka sprečavaju da ostvari svoje dobro na zemlii. i da je njegova poetska reč uvek težila da, u krajnjoj instanciji. ukaže ma stranputice kojima ne treba ići i na prave puteve puteve koji sigurno vode u svetliju budućnost.

Krleža nije dugo ftražio svoje konačne Tilozoiske koncepcije. Šopenhauer, Niče, Fojerbah ubrzo su prepustili svoje mesto Marksu i Darvinu, koji su ostali njegovi veliki učitelji i, naročito, Lenjinu, ·koji je počeo da ostvaruje Marksovu tezu da je na filozofima sada ne da tumače, nego da poboljšaju svet, Krleža je u Lenjinu i oktobarskoj rovoluciji video put u ostvarenje novog humanizma, koji „neće biti više moralna propovjed filantropa, manijaka i religija, već nužna posljedica životnih uslova“, kako kaže u svom „lIzlelu u Rusiju“. U toj aktivističkoj, revolucionarnoi perspektivi treba posmatrati čitavo Krležino delo, Moreno čisto filozofskim morilima, ono je najvećim delom jedna lična varijanta marksizma i lenjinizma, uz naglašavanje nekih prin= cipa darvinizma i, delimično, njičeanizma, shvaćenog kao kritika etičkog licemoprja i političke kratkovidosti evropskog građanstva, Ali ovo delo, sastavljeno iz skoro svih književnih rodova, koje već sada ima oko četrdeset ftomova. predstavlja jednu veliku movalmu snagu ne samo „jugoslovenske književnosti, nego i kulture i političke svesti iugoslovenskih pnarodnm, Nijedno drugo delo nc sveđoči s toliko širine i iasnmosti o revolucionarnim promenama koje su nastupile od početka prvog svetskog rata do danas u jugoslovenskom društvu i kulturi kao Krležino delo. U njemu su najbolje sažeta htenja narodnih masa i napredne inteligencije da se u našoj zemlii udare temlii novom, stvarnom humanizmu, onom koji će obezbediti socijalizam.

Umelnost

„MURAL NOMAD“ nazvao je Le Korbizje savremenu tapiseriju — jer ona savremenom „nomadu“, koji često menja stanove, uslove života, gradove Da i zemlje, pruža izvesno osećanje stalnosti. Ovaj zid od vune može se skinuti, saviti, poneti sobom — njime će se sačuvati kontinuitet jedne odredenoe s5tmosfere.

Zidne tehnike: freska, mozaik, vitraž, tapiserija, sve one služe da odenu zid. 'Tapiserija, međutim, ima tu prednost — i tu opasnost — što se lako odvaja od zida, što je pokretna, te je po toj osobini najbliža slici. Ova bliskost bila je u prošlosti uzrok njene dekadencije. Kad god se suviše približila slici gubila bi autentičnost i specifičan duh — postajala bi bastardni oblik. Takva, bila je ni slika ni tapiserija nego promašaj, jer ne samo tehnika već pre svega oblik i duh vizije koju nam pruža tapiserija, druge je kategorije od one slikarske. Slika preneta u tspiseriju je što i kobija ili, u najboljem slučaju, reprodukcija. Ona nema ni snagu ni vrednost originala. Zato dobar karton za tapiseriju nije nikada ni skica za sliku ni kvadriranje slike — on je posebno ostvarenje i zahteva viziju široku, jednostavnu i dekorativnu. On je posvednik koji, u trenutku kada se prenaša na tekstil, vodi ka nastajanju umetničkog dela, Tek kad se otkine od razboja, kad se uklopi u zid, tapiserija postaje samo=stalna i dobija svoj smisao i fukciju, jer „tapiserija danas ulazi.kao elemenat u kompoziciju arhitekture, a ne kao ukras“ (Le Korbizje),

Slična mozaiku, vitražu, i freski, tapiserija kao sredstvo izražavanja ima, kao i oni, svoje zakone, svoje specifičnosti, svoje mogućnosti, svoje korizonte i svoje granice. Ona nije ni slika ni grafika ni mozaik ni freska — ona je jedan poseban rođ likovne umetnosti, Kada se zaboravi na to, kada se silom pređu te granice i od tapiserije traže izraze i egzekutivni efekti koji njoj nisu svojstveni, odvodi se ona u domen koji nijc njen, gde gubi svoju autentičnost postajući kopija. Klasičnu tapiseriju odvelo je od XVII veka ovo nepoštovanje njenih osobina u podražavanju dekadencije koja je trajala do nedavno.

Naše je vreme donelo renesansu fapiserije, ali i u svojoj novoj epohi ona mora da sačuva suštinu i smisao SVOg posebnog umetničkog roda.

'"Tapiserija je simbioza umetnosti i zanata, Za njeno nastajanje potrebno su dve ličnosti: umetnik — „kartonista“ i tkač, Prvi kreativac, drugi izvođač u Ovoj su grani umetnosti obojica jednako važni (izuzetno samo, i kod naročito·obdarenih, spajaju se ove dve ličnosti u jednu), od njihove unisonosti zavisi kvalitet dela. A to delo ima svoje zakone, strožije i ozbilinije od slikarstva zbog svoje namene i funkcije, zbog uslova svog znata. Umetnost tapisorije, koja krajnjom jednostavnošću sredstava postiže utisak monumentalnosti, ne može i ne treba da podražava i pozajmljuje izraz u drugih vrsta umetnosti,

* Ld *

Ove napomene podstakla je druga izložba „Ateljea 61“ u Guleriji Doma

Izložba u Galeriji 'doma JNA u Beogradu

lapiseri|e

JNA u Beogradu, koja pored izvanzednih ostvatenja (Janez Bernik: Znaci, Boško Petrović: Kreveti na sprat, Mladen Srbinović: Sofra, Etelka Tobolka: Sama) donosi i takve eksponate koji mada odlično izvedeni pokazuju u kon» cepciji izvesne nesporazume koji se odnose na zakonitosti koje postavlja tapiserija (Milun Mitrović: Crveni predeo, Marij Pregelj: Tapiserija).

Prva izložba „Atelje 61“ bila je prijatno iznenađenje, ali kako kod nas uspesi prvog pokušaja nisu retkost, jer nam često nedostsju ne ideje i talenat nego upornost i ustrajnost, potpuna odanost izabranom poslu, onaj radni kontinuitet bez koga nema stvaralačkog uspeha — rezultat koji pokazuje druga izložba „Ateljea 61“ time je za veće poštovanje. Do koje mere je to ozbiljan poduhvat dokaz su i neki suštinski problemi koje ova izložba pokreće. Od prve, prerasla pitanja kvaliteta, tehnike i egzekucije, ona danas postavlja probleme na daleko višem nivou. Pitanja suštine i karaktera tapiserije kao umetnosti, njene individual nosti i samostalnosti u nizu oslalih grana likovne umetnosti, mogu .8#6 pokrenuti zahvaljujući njenim eksponatima. što nije mala zasluga.

Najstarija po tradiciji, a najmlada po prodoru u modernu umetnost, tapiserija koja doživljava svoju renesansu baš u naše dane grana je moderne umetnosti u kojoj je i u svetu malo pisano, a kod nas nimalo. Međutim, ona ni po čemu nije ni nedostojnija ni „prostija“ od ostalih. Naprotiv, odlikujući se velikom jednostavnošću, ona je u stvari vrlo složen oblik manifestacije savremene likovne misli. Upravo ozbiljnost kojom naš prvi atelje tapiserije razvija svoju delatnost podstiče na ozbiljna razmišljanja o ovoj grani umetnosti i njenoj prirodi. Jer, nije svaka jidna tkanina umetnička tapiserija, niti je svaka tkanina na zidu — tapiserija.

Strogost zanata, izvesni uslovi u formi i kompoziciji, koje nameću ncophod» nost, dekorstivnog delovanja, ne spulavaju slobodu invencijec i eksperimentisanja, Kao i sve u našc vreme podložna je ona radoznalosti uma i avanturama misli — uz klasičnu tehniku tkanja javlja se i niz novih pokušaja koji se odnose nu način izvođenja (kombinovanje više postupaka, ubacivanje veza, aplikacije isl,. Takođe, kao i svaka živa grana umetnosti i tapiserija se izražava kroz razne stilove i pravce, Ali bila figurativna ili apstraktna, kubistička ili nadrealistička, ono šio ostaje uslov njene umetničke egzistencije to su njene individualne odlike kao, na primor, jasnost zamisli, dekorativnost forme, mo-

numentalnost kompozicije, poslignute ravnotežom bojenih površina, jedno=

stavnošću kolorističkih odnosa,.„ Poštujući ove elemente umetnik tapiserije ne samo da će naći mogućnost da kroz njih saopšti svoju koncepciju — oni će ga čak podržati u njegovom stv9ranju, Jer, „reč je pre svega o tkamini, mi manje ni više nego o tkanini, samo da bi ovakva ikaninm bila umetnost po frebno je, nazočito i pre svega. da bude bremenita značenjem“ (Žan Kasu).

MKatayina AMBROZIĆ

Krleža na beogradskoj pozornici

režijama Krležinih dela, „zbog kojih je beogradska publika navikla da gleda samo odlično prikazane Krležine ko=made“. Ali, i pored toga što izvođenje nije na nivou ranijih Krležinih premijera u Beogradu, drama U logo?u izvanredno je delovala na publiku. Štampa je registrovala kako je na premijeri bilo dosta omladine, što je bio izuzetan slučaj, To je verovatno i uslovilo nešto kasniju Koroščevu intervenciju.

Već u drugoj sezoni posle oslobođenja, aprila 1946, Narodno pozorište obnovilo je Gospsodu Glembajeve. Sledeće godine ponovo je stavljena na repertoar i drama U agomiji, u režiji Bojana Stupice. Poslerafna obnova ovog Krležinog dela zanimljiva je pre svega zbog odlične interpetacije Laure, koju je ostvarila Sava Severova, dajući ton čitavoj predstavi, a tako i nesvakidašnji primer u svemu organizovane i dosled-

no sprovedene ekspresionistički koncipirane uloge. I prilikom nove premijere OvOg dela, sa dopisanim trećim činom, ponovo su zablistale glumačke kreacije Save Severove i Božidara Drnića, koji je tumačio Križovca. I predstava Glembajevih doživela je ı posleratnom periođu nekoliko metamorfoza. Dugogodišnji tumač uloge Leona, Raša Plaović, pojavio se 19592. godine i kao zeđitelj ovog dela. Za obnovu Glembajevih u režiji Raše Plaovića može se reći da predstavlja najviši domet u beogradskim scenskim realizacijama ovog dela, kao i Krležinih drama uopšte. Najnovije izvođenje Gospode Glembajevih na sceni Narodnog pozorišta oktobra meseca prošle godine, ı režiji Bojana Stupice, nije nadmašilo raniju predstavu Raše Plaovića.

Najstarije beogradsko pozorište produžilo je, izvođenjem 'Areteja 1959. go-

dine, tradiciju ' izvođenja Krležinih drama.

Jugoslovensko dramsko pozorište izvelo je 1953. godine Ledu, u režiji Bojana Stupice. Kritika je imals dosta

primedaba na račun režije, zamerajući

joj preterani akcenat komike, tako ds

je predstava dobila pečat vodvilja.

TI Beogradsko dramsko pozorište (danas: Savremeno pozorište) ogleđalo se izvođenju dela Miroslava Krleže, Na svojoj sceni ono je prikazalo dramu Vučjak, u režiji Predraga Dinulovića, kamo i legende Kraljevo i Kristofor Kolumbo, u režiji Minje Dedića, Pri realizaciji Kraljeva Dedić se koristio poluestradnim načinom prikazivanja, prevashođno se zalažući za plasman teksta, Mladalački ansambl ovog featra, poletan i svež, s entuzijazmom se založio da na sceni oživi ranm Krležina dela,

Raško JOVANOVIĆ

.