Књижевне новине

ISTO VRIJEME dok su nas potresale i razdirale bolne i neizbježne, tragične vijesti iz raskomadđanog Skopljia, dok smo preživljavali tužnu sud-

binu jednog grada i njegovih „nedu. žnih žitelja, u trenucima kad je ljudskost u nama snažno i manifestno progovorila, kad smo se svi zajedno osjetili zbratimljeni u nevolji, kad smo zajedničke osjećaje pretpostavljali po-jedinačnim i ličnim, i osetili se moralno obavezni da jedni drugima pomognemo, sticajem okolnosti pročitavao sam eseje Slavka Leovca (ranije pojedinačno objavljene) u knjizi pod karakterističnim nazivom: Drama poeczije. T odnekud, iz eseja, ali i iz života, iz ideja za kojima stoji ova knjiga u ovom času, ali i iz tragedije koja je naglašavala nužnost tih ideja, bar nekih od njih, vođećih u Kknjizi. razvijala se, rasla i potvrđivala misao o konačnoj, neopozivoj pripadnosti poezije — a to znači cjelokupne umjetnosti — životu i čovjeku. Jedna-

kost umjetnosti i života, i prije poznata, dramatično se postavljala kao osnovna ideja Leovčevih eseja, kao

idđeja-vodilja, kao poziv, kao pledoaje čitave knjige, kao alarmantan, naglašen i u svakom slučaju potreban čin o kome mnmeprekidno valja misliti. TI u tom smislu djelovati. Život u umjetnasti i umjetnost u životu — fo je neizbježna akcija, jedina šamsa umjetnosti-poezije — alo želi, ako hoće, a mora i želi i hoće, da dijeli ljudsku sudbinu pumu uzvišene ljepote ali i

KO SE ROMANI Vjekoslava Majera Život puža i Dnevnik Očenašeka posmatraju kao deo naše književne produkcije tridesetih godina i u odnosu na dela iz vremena kada su nastali, o njima se može steći i izreći relativno povoljan sud; Majerovi romani o” stavljaju više dela za sobom, no što ih imaju pred sobom. Ali, ako se cenc po onome što oni danas predstavljaju i šta nama kazuju, onda se sa izvesnom melamholijom sećamo «stare istine da vreme, istina, „građi niz Kotare kule“, ali da ih ono postepemo i sigurno i razgrađuje. Za protekli periodđ vreme je mnogu ~ kulu koju je Majer brižljivo i brižno građio prilino uzdrmalo i razgradilo.

Ovi romani pripadaju onom, u Vrememu pred ral prilično „negovanom vidu literature o malom čoveku, literature sa socijalnim pretenzijama u kojoj se o društvenim nevoljama i o društvenom zlu govori više sa naglašenom senftimentalnošću no sa teško uzdržavanim gnevom. Majer se više obraća otvrdiom čovekovom. srcu i želi da čoveka, eventualno, podstakne na dobra dela no što hoće da uzbuni i uzbudi njegovu svest i đa ga podstakne na društvemu alcciju u određenom smislu i u određenom pravcu, kao što su to, u isto vreme, hteli protagonisti socijame literature.

U središtu interesovanja Vjekoslava Majera, i kao pesnika i kao proznog pisca, nalaze se svakidašnji i svako” dnevni problemi običnog čoveka i oni događaji koji u životima tih običnih ljudi postaju razlozima njihovih Yadosti i izvorima mjihovih problema.

RUGA PESNIČKA ZBIRKA Jasme Melvinger, Sve što diše, nije ni zamišljena ni komponovana tako da izražava, recimo, jedno formirano i kroz delo sprovedeno shvatanje sveta i života. Nju ne nosi, dakle, jedna ujedinjujuća iđeja vodilja koju bi čitalac ili kritičar, pokušavajući da uspostavi približno istu falasnu dužinu, imterpretirao, polemisao s njom ili je prihvatio, Ona spada u dela koja se posmatraju i doživljavaju mnogo pre kao galerija slika različitih sadržaja, ili kao drama pesnikovog bića sastavljena iz niza mozaički raspoređenih scena. Dodajmo tome da nijedna od scena, u ovom slučaju, nije naročito dramatična — 5 tim što je jasno da i najjača osećamja često mogu da izviru ako ne iz „poetičnog ćutanja“, a ono bar iz prividne smirenosti — i osnovni, u prvi mah stečeni, utisci o ovim stinovima biće time izrečeni. Ako treba tražiti nešto u njima zajedničko, karakteristično za celu zbirku, to je onđa, svakako, elegijski tom i raspoloženje kojima ova

KNJIŽBVNE NOVINE

Ka punoj odgovornosti i društvenosti

poezije

Slavko Leovac: „DRAMA POEZIJE“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1963.

SLAVKO LEOVAC

Vjekoslav Majer posle

dvadeset

godina

„ŽIVOT PUŽA“, „DNEVNIK OČENAŠEKA“, „Zora“, Zagreb, 1963.

VJEKOSLAV, MAJEER.

Cveće nesvesne

| blagosti

Jasna Melvinger: „SVE ŠTO DIŠE“, „Bagdala“, Kruševac, 1963.

tragičnih poraza, kakav je i omaj u Skopju. Ta misao, jednakost umjetnosti i života, drugim riječima: društvenost poezije, odjeknula je jače i intemzivnije na fonu skopske „drame nego što bi, možda, odjeknula inače. Tako je život, wvirepo i meumoljivo, osvijetlio aktuelne probleme umjetnosti, na koje ponekađ zaboravljamo, i u konkretnoj knjizi podvukao neke suštinske teze davši im u ovom času primat nad drugim, fakođe zanimljivim i značajnim, ali drugostepenim u ovakvom odnosu i kontekstu.

Nastala između ranije knjige eseja Mit i poezija (1960), a uporedo sa stu” dijom Helenska “tradicija i srpska književnost XX weka (izvjesnih odjeka ranijih knjiga sadrži i ova treća), Drama poezije u nizu eseja o poeziji potencira i zagovara angažovanje umjetnika problemima svoga vremena. Okrenuta i ovoga puta protiv raznih ishitravanja i mistifikacija, mitoma~– nije i ostalih jalovih nanosa koji dopiru do nas iz prevaziđene i nežive tradicije, umjetnost, podsjeća nas Leovac, mora da se moralno i ljudski angažuje u Vremenu sađašnjem da bi očekivala privilegiju i pravo na budućnost. Misleći na to, ova knjiga bi možda mogla da se nazove i nešto preciznije: Prisustoo poezije damas (prema jednom eseju) ili još određenije: Sudbina „wpoezije i sadbina čovjeka. Jer za Leovca, i za nas, ne postavlja se uopšte pitanje poezije izvan Žživota, nekakve vječne, čiste poezije, poezije nje same radi, nego fek u kontekstu društvenih potreba, naloga, nuždi i imperativa koji izviru pravo iz mora ljudskog života. Kad Leovac pledira za Žživotvornost, životnost, prisustvo poezije, poezije kao esemcije, kao

Jedma predratna Majerova knjiga zove se Pjesme zabrimutog Evropejca; taj zabrinuti Evropejac nije nikakva evropska ili panevropska državnička veličina koja Evropu vodi, no takozvani mali čovek koji ima tu. nesreću da ga te državničke veličine vode. U jednom od ovih romana takav zabrinuti PEvropejac je Očemašek koji u svoj dnevnik savesno beleži sve beznačajnc događaje svoga skučenog života, sve svoje nemire i snove, svoje, po neki put volter-mitijevske Rkombinacije i u glupim i besmislenim filmovima koje gleda traži odmor i zaborav još glupljeg i besmislenijeg Žživota. To je usamljenik koga je sve u kome živi osudio na to da bude osamljen. Ovakve ličnosti karalkteristične su za vid literature kakvu stvara Majer. Koga, poređ tolikih drugih eksploatišu i pisci socijalno-sentimemtalnih istorija, Sličme ljude sreće i puž na svome putovanju kroz grad. Istina, većinu mjih ne more izuzetne brige za sudbinu sveta u kome žive nego su više zaokupljeni svojom sudbinom u svetu u kome žive. Ulogu Očemašeka u romamu Život puža preuzeo je ma sebe puž. Majer je za „junaka“ odđabrao životinju nižeg reda da bi mogao lakše da opiše i prikaže svet koji je daleko od toga da bude razummo saodam i mudro ustrojen. Puž propada iz onih istih razloga iz kojih lije suze Očenašek u dalekom Zagre” bu očekujući Ruzveltov odgovor koji

. sasvim izvesmo nikada neće doći, U

svetu koji ga okružuje on ne wume da se snađe i mije u stanju da ga shvati. Ali to što puž nije u stanju da shvati svet je, ı izvesnom smislu, sasvim prirodno. U ovoj mođernoj basni ljudski život i odmosi koji u svetu vlada-

suptima lirska pesnikinja ispumjava svoje različite, „često veoma delikaftno, a gotovo uvek nežno i spontano pesnički framsponovame teme, Jasna Melvinger ne kreće se trnovitim stazama pesničkog uopštavanja i ne trudi se da svoje stihove dđepersonalizuje stavljajući težište na čistu misao i izraz .Čak i kad se dotiče večnih tema, kao što su smrf, ljubav, prolaznost, ona ih projektuje kroz svoju ličnost, kroz svoju, određenu, emocionalno-psihičku situaciju, one su direkino uslovljene pesnikinjinim ličnim, posrednim ili neposrednim iskustvom, „proističu iz njenih dilema, iz mjenih ljubavi i susreta sa pojavama, ponekađ bizarnim, svakodnevnog Života. Suočeni sa nekom od njenih tema ili sa nekim „od nekolikih postupaka koje primenjuje možemo, načas, pomisliti da je u Ppitanju tipičan pesnik lirskih refleksija, ili namativan ili deskriptivan pesnik. To su, međutim, sve površni utisci. Jasna Melvinger je pre svega i iznad svega pesnik koji peva o svojim ose-, Ćanjima. Time, naravno, nije dat potlpun odgovor ma pitanje: o čemu ova

sušfime sveloMAće umjetnosti, on time

' ne podrazumijeva njemo podređivamje

alttuelnom Žživobu, savremenosti po svaku cijenu. Naprotiv! Služiti savre” menosti znači „istovremeno i jedimo služiti poeziji. Pitanje se postavlja samo: kako? Leovac uopšte nije za ropsko i utilitarističko služemje „stanju stvari i situacije kakva jeste, nego u pozivu da se ona prevazilazi, nadgrađuje u kritičkom stavu i odnosu prema fakvoj ili bilo kojoj savremenosti, Njeno prihvatanje znači i „negiranje zarad nečeg boljeg, neostvarenog još. Umjetnik će služiti i životu i poeziji, i sebi samom, tek u fakvom jednom opredjeljenju za savremenost. Pa i buntovno, jeretički prema zakržljalim, konvencionalnim „istinama i ostalim prisilama ograničene ljudske situacije u kojoj se zatekao. Svako iživljavanje u mitu vam tog cilja nije ništa drugo nego izbjegavanje da se prihvati ljudska odgovornost i odgovornost poezije. Istinski umjetnik će uvijek naći načina kako da „prihvati živu savremenost s kojom je,suočem i da je djelom i u djelu prevaziđe. Obratno, ne istupati tako znači Živjeti za prošlost a odricati se budućnosti kojoj jedino pripadamo, Leovac jc insistirao na fim presudnim pitamjima, uvijek aktuelnim i nagušnim, čitavim tokom fema, problema i eseja o poeziji danas i njenom mjestu u Životu. To je ona bitna, ođređujuća misao čitave Knjige koja je, i pored raznovrsnosti priloga, čini bilmo cjelovitom. Ta misao je stalna što ne znači da je prisutna samo ona. Od tradicije do eseja o eseju, od rasprave o helenizmu danas i ovdje do prisustva Dpoezije u svijebu duha, ta misao povezuje i sljubljuje u jeđan jedđinstven rje-

ju prikazani su kao niz besmislica i nesporazuma i razum i logika puža imaju nesumnjivu ·„nadmoćnost nad ljudskim razumom i logikom.

Ako želimo da pravimo neka poređenja između ovih dvaju romama po tome kako su napisani, ono što prvo pada u oči jeste znatna razlika u njihovim kompozicijama. Materija roma– na tražila je dve različite strukture. Dnevnik, Očenašeka je čvršće komponovan. Poglavlja su približno jednake dužine, postoji i neka nit koja ih povezuje i romam ima fabulu koja se postepeno razvija, Kao što postoji red po kome se radnja romana #jyrazvija, tako postoji i red Do kome Očenašek svoje dnevne doživljaje beleži, Monofonija kompozicije kao da treba da sugeriše momotoniju života koji se u romamti prikazuje. Očemašekovi dami liče jedam na drugi, on u isto vreme obavlja gotovo iste poslove i ono što mu daje izvesnu snagu da može da živi jeste nada da je njegov položaj privremen i da će se kad tad izmeniti na bolje. Struktura Života puža je mnogo drukčija; to je niz priča koje međusobno nisu povezane i koje prividno nemaju ničeg zajedničkog. Ono što te različite ljudske sudbine povezuje je lice pred čijim se očima raz" vijaju životne drame i koje o njima priča. To su fragmenti o ljudima i kreaturama, ili tačnije, o njihovim karikaturama. Majer pored sveg sapatništva i saučešća sa onima koje je život prebacio na sporedni kolosek o Ssvemu govori sa blagom ironijom i želi đa da svojim ličnostima vid, ili bar senku, kamikatura, Ta blaga ironija omogućava mm da se nalazi nad situacijom i spasava mnoge njegove priče izvesne banalnosti, Po neki put ona

pesnikinja peva?, —Kuo još manje odgovor na pitanje: kako peva? Pesma „Cveće upija moju blizinu“ čini mi se u fom pogledu, a i kao odraz pesnikinjinog umetničkog problema, „više struko značajnom:

Da li mogu da govorim, sumo o cbDeću,

kao od »lažnog ljudskog daha,

cveću, koje klone čim, ljuba» prestane,

cveću, koje nikom, wije saučesnik,

jer je samo sebi lek.

Ono mema stida,

samo otvboremu dušu

kraj puta kojim, se žurno prolazi,

odiše iskyemo cveće bez pameti,

samo cveće bez npitamja

i pred, tim, međom latica

ostaje isti okus u ustim,oa

kao da miko mije prišutam,

i niko stran.

Bezoblično cpeće mesvesne blagosli

koje se mi mesvesmo me ulaguje,

koje se ni drugom. cvetu kroz oči me provlači,

koje se me ulaguje mi mekim, obrazom, ni plavljeno kišom, ni dok pliva, mirisom,

čit dijalog i mnoge druge postavke koje se kreću oko te žižne stavke, Istaknuta je i misao da je umjetnik po. ; svom pozivu, istinski umjefnik, razumije se, i danas kao što je to bio nekad, budna predstraža slobode i humanizma. „Ako je umjetnik doista spreman da se žrtvuje za svoju umjetnost, ako vjeruje u moralnu ljekovitqst onoga na čemu rađi s toliko odri” canja i žara, onda on nema drugog izbora. Tek kad spali mostove za sobom, kad svjesno žrtvuje konformističke, po sebe lično ponekad prijatne i komotne perspektive, umjetnik može i moći će da do kraja istraje u svojoj nesmiljenoj borbi — u traganju za istinom, za smislom života i svrhom ostalih egzistencijalnih problema. Tada će nastati i tada „tek nastaje djelo velike i veličanstvene istinoljubivosti, dramatičnog zanosa, bes-

cjene odamosti ljepoti trajanja. Knjiga Slavka Leovca nizom eseja, polemičkih ili samo idejama nosivih, došla je u pravom trenutku da još jednom alktuelizuje, podgrije i podstakne razgovore i rasprave na temu literatura-život. Učinila je i učimiće mnogo za takav dijalog i samorazgovor ako on i ostane samo u intimnim, psihološkim sferama „umjetnikovim. No ona je tu i da potvrdi neđdovojbenu kritičarevu zrelost koja se ispoljava u više vidova, u punoći „tila, u misaonoj oštrini, u načinu „mišljemja kao i u metodu izraza. Pa čak ako ne usvojimo sve Leovčeve poglede i stavove, recimo one izrečene u eseju. o Živoj Heladi, jer nam se čine presmjeli i nedovoljno ubjedljivi, dužni smo mu odati priznanje na usšpjelo prezntiranmoj esejističkoj prozi. ; Risto TRIFKOVIĆ

doprinese da one budu slabije no što bi, inače, bile. Ono što se Majeru ne može osporavati i osporiti to je smisao za groteskno. On je svestan toga i tu svoju sposobnost obilato Koristi.

Vjekoslav Majer ide, međutim, među one pisce koji najradije oživljavaju one ljudske tipove kojima ne umeju da daju život. Kao da ih prethodni neuspesi me obeshrabre i kao da žele i sebi i drugima da dokažu da umeju da urađe ono što u stvari me maju da učine. Njegovi pijanci, na primer, a od svih promašenih ljudi Majer najradije slika pijance, ne samo da se svi na isti način ponašaju, no čak'i na jsti načim gamuckuju i kod istih reči iste glasove tieško izgovaraju. Kaošto se teško snalazi sa pijancima tako. Majer teško izlazi na kraj i sa decom, Nekoliko dečjih likova liče neodoljivo jedni na druge, na isti način govore i na isti način rezonuju, To sve može da se primi i kao neka vrsta manira, ali i kao ustupak jednom određenom pomodnom tıkusu vremena kada su romani nastali,

Vreme je, kao što se vidi, Majerovim romanima dosta oduzelo. Sve ono što je predstavljalo ustupak određenom ukusu i što je bilo neka vrsta obola ftremutku i vremenu predstavlja danas konstrukcije koje se s naporom čitaju. Ali, ono što je nastalo pod dejstvom snažnog unutrašnjeg podstica* ja, što je predstavljalo glas uznemirene savesti jednog humaniste u. trenuiku kada su reči Španija i Etiopija izgubile svoj egzotični i dobile stravi=čni prizvuk, što je odista kreatimmo 1 što predstavlja na sreću veći deo, traje i, što je još važnije, aa dosta izgleda da traje i dalje.

Pređrag PROTIGĆ

cveće bez misli, toplo danomice

čini mi se da i moju blizinu upija kao što upija vlagu ili tamu

celim, mekanim, licem. |

Sem jedne veoma karakteristične ins felektualne dileme ova pesma majpot* punije odslikava svet koji živi u pesnis kinjinoj fantaziji, u najvećoj mogućnoj meri adekvatan njenoj emocionalnoj i duhovnoj prirodi, svet po kome se ona tako nečujno i graciozno kreće, To je jedna mirisna bašta, staklena bašta re kao bih, čiji gracilni stanovnici znaju samo za dva godišnja doba, za. proleće i jesen, za cvetanje i smrt. Nema go“ tovo nijedne pesme u kojoi se ne pos minje neki cvet ili biljka, u kojoj ose ćanje prirođe i njenih mena, osećas nje identifikacije s prirođom, nije ja“ sno izraženo. Neci cvet u stihovima Jasne Melvinger ume da ima snagu simbola, on određuje meru Kvaliteta o kome je reč, on sliku čiji je sastavni” deo čini upečatljivom, a reč uz koju ja izražajnom. Velika je retkost, odista, · pesnik čiji je jezik toliko neizuzetan,

Nastavak na 4. strani } Bogdan “A. POPOVIĆ