Књижевне новине

SUSRET

APOLONA | MINERVE

— Jedan novi zadatak književne kritike —

EMINENTNI SAVREMENI matematičar i filosof Bertrand Rasel sastavio je naučno-fantastični romam Koat mevidljivih, a fizičar Han, jedan od «pionira razbijanja atomskog jezgra, napisao je satirične stinove o alomu.. S duuge strane, romansijer Tomas Man je u svom Čarobnom, bregu razmatrao maučne probleme vremena, žive materije i atoma, dok je književnik Oldos HalksJi koristio građu moderne biologije za izgradnju svoje romaneskne ironične utopije Divmi mobi svet... Uostalom, Rasel i Han bili su samo dva imena na spisku današnjih naučnika koji se otiskuju ma pučinu pesničkog i Književnog stvaranja; Man i Halsli predstavljali bi, isto tako, tek dva redna broja na podužem spisku pesnika i pisaca, koji preduzimaju pohod u stranu zemlju naučnog istraživanja. Oba rpiska čine dve patalelne, simetrične liste, koje postaju sve duže i sve karakterističmije. Na mjima se povećava ne samo broj, nego 1 rang obuhvaćčćenih imena. Stoga ove liste ocrtavaju zakonomerno Mretanje savremene nauke i umefnosti, a ne samo ekstravaganitna „skretanja“ pojedinih maučnika ili umetnika,

Sledstveno, umefnost i nauka kretale bi se dahas jedma drugoj u susret, u smeru svog inftimmijeg zbliženja i međusobnog prožimanja. Drugim rečima, žreci Minerve postaju ujedno i Apolonovi sveštenici, i obratno. Trebalo bi, dakle, nešto bliže odrediti karakter i uzrok označenog susreta, koji sačinjava, bez sumnje, jednu od najspe" cifičnijih i mnajrevolucionarnijih bojava kulturne istorije u našem veku, naročito u njegovoj drugoj „polovini. Najbliži, meposredan uzrok valjalo bi tražiti unutar same nauke, odnosno Uuhutar umetnosti.

Pod sugestijom maučničFPmr pozitivizma i „scijentizma“ minuloz stoleća, čovek bi mogao pretpostaviti da će ftraženi uzrok naći u jednom „organskom nedostatku nauke: u siromaštvu emocije i fantazije. „Doista, ovo siroma-– štvo je nekada primoravalo pojedine, izuzetne naučne radnike, nezarobljene podelom rada, da svoje duhovno i liudsko upotpunjavanje traže u poeziji i umetnosti. Damas, međutim, ovo Siromaštvo preobrazilo se u distimsko bogatstvo i obilje, koje omogućava sve ve” čem broju naučnika da svoje delo totalizuju, produžujući ga iz dimenzije naučnog saznanja u dimenziju poetskog i umetničkog: stvaramja. Zašto se taj odsudni preobražaj odigrao, posebno je pitanje; ovde je polrebno samo Kkon=statovati da se on dogodio, i da se dogodio na podlozi stalnog prisustva poetskih potencija to jest emocije “TT fantazije — u semom jezgru autentične nauke. Veoma je karakteristično da ie tu lafentnu, ali suštinsku, nužnu poetičnost mauke nazreo i potvrdio jedam naučni mislilac i praktični borac par ewcellemce: Lenjin, U raznim trenucima i ma raznim mestima, on je Dpisao sledeće nadahnuto-proncjlive reči: „Bez ljudskih emocija nikad nije bilo, nije i ne može. biti ljudskog traženja istine... „. Fantazija je izvan= vredno dragocena. Neosnovano je misliti da je ona motrebna samo pesniku, Ona je potrebna čak i u matematici, čak bi i pronalazak diferencijalnog i integralnog računa bio memoguć bez fantazije... s. Fantazija je kvalitek od najveće vrednosti“. Samo, u prošlom stoleću . trebalo je ispirati i prosejavati mnogo,

veoma mnogo nanoša, da bi se iz nje” ga, iz toka naučnog saznanja, izdvojilo nekoliko zlatnih zrnaca fantazije i emo” cije; u naše doba, međutim, zlatna žila fe svojevrsne, sirove naučne Dpoezije dospela je do same površine na učnog saznanja: dovoljno je samo zawrebati koru moderne nauke, pa da iz nje šikme mlaz osobene, presne, ali iz vorne boezije. 7 .

Naučno saznanje vazda je nicalo iz klice osećanja i mašte; sada su te klice izrasle u razbokorene cvetove i zrele plodove, koji se nude kao nova, zaista kalorična. hrana poeziji i umetnosti (prilično ispošćenoj uostalom). Običan posmatrač vidi tu poetsku floru, Uglavnom, na poljima moderne fizike; ali, ista takva cvetna vegetacija buja, ništa manje, i na tlu savremene _biologije. Bezbrojni popularno-naučni časopisi i slični prilozi dnevne štampe sačinjavaju neku vrstu herbarijuma a ovo cveće. I, da postavka o Imanentnoj poeziji nauke ne bi „ostavila pogrešan utisak jedne proizvoljne ap” straktne konstrukcije, ovđe bi se momalo prezentirati, u svojstvu Rkonkretnih primera, nekoliko odgovarajučih primeraka iz „herbarijuma ·

Listajući na dohvat i na preskok pomenute časopise i Ppriloge, čitalac može naići na smelu, 1 potezu nobelovca Linusa Paulinga da se uznok smrti mne krije u intimnoj strukturi ljudskog organizma, već u štetnom dejstvu spolinih činilaca, pre svega u radjoaktivnom zračenju “ije smrtonosne efekte živ organizam „YTIJE u stanju sam da spreči ili da TOparita: Čak i ako nije sasvim dosledan u e žnji da prati liniju naučnog OG Ž i mia enigme života, čovek će 1paš, UR koro, dospeti do još jedne prelomne tačke ma istoj Ua je štampa serviraće mu podatak, da smeričkih naučnika sa prof. COOONE na čelu uspela da izdvoji hlorop ::iz zelenih biljnih ćelija, te da u l1aboratoriji napravi šećer iz vođe i ugljen-

KNJIŽEVNE NOVINE

inspirativnu hi- ,

ekipa ·

dioksida, što mači — da veštački proizvede nešto što je do sađa stvarao jedino život sam, A još pre Paulinga i Arnona, švedski fizičar i hemičar Svante Arenijus (1859 — 1927) objavio Je sa svoje. naučne osmatračnice da nazire — besmrinost života (ne besmrtnost „duše“!) U svojoj poetskoj viziji, on je večni element života video kao sićušne žive klice, koje su sastavljene od ugljeničnih, Kiseoničnih i azotnih jedinjenja, i koje doživljavaJu pravu odiseju u čitavoj vasioni, pošto mogu mesecima i gođinama podnositi kosmičku studen od mimus sto do minus tristo stepeni. Žan MRostan, uveren je da će biologija „omogućiti

. čoveku da regeneriše izgubljene udove,

kao daždevnjak, te da produži život koristeći zimski san kao bodljikavo prase. I tako dalje.. u beskraj.

Očevidno, savremena biologija u saradnji s drugim naukama — i sa mo-> dernom fehnikom — već uveliko iznalazi racionalna i realna sredstva za ostvarivanje „bezumnog“, idealnog cilja, koji je poezija obznanila pokličem Hajnriha Hajnea: Pobediti smrt! Zaista, mravi nauke još jednom će nahraniti cvrčka umetnosti. (Uostalom, ako se baš hoće, cvrčak se može nazvati pčelom). Cvrčak ili pčela, daroviti umetnik-novator danas adekva” tno ocenjuje i stvaralački agsimilira hranu, koju mu pruža savremena nauka o prirodi i životu. Još pre tri godine, sovjetski pisac Valentim Katajev izjavljivao je u Literaturnoj gazeti: „Fantastične mogućnosti kibemetike i elektronike, kako ja osećam, neograničemo su raširile oblast poezije... ... Mala Ajnštajnova | „Mmjižica bezgranično širi naš poetski horizont“, |

Savremena. znanosf, i umetnost uzajammo se prožimaju na jedan način, koji se ne da prikazati nekom pojednostavljenom i statičnom shemom. Ipak, izgleda da se one ne prožimaju

neposredno, već posredstvom, jedne specifične filosofije koja isto-

vremeno raste iz dva ođelita korema: iz nauke i poezije. Razumska opservacija nauke damas je izbila na neka granična pitanja o svetu, recimo na pitanje o ritmičnom skupljanju i Šširenju svemira, o anti-materiji, ili pak o botencijalnoj besmrimosti „žive tvari; u isti mah, poezija i umetnost a naročito književnost — dospele su do izvesnih graničnih pitanja o čoveku. Da bi se našao neophodan, pa ma i provizoram odgovor na ta i takva mpitanja, logički razum nauke i emotivna predstava umefnosti morali su, istodobno i podjednako, ribeći jednoj trećoj, višoj moći dli funkciji ijudskos

duha, koju je-Tžegel obeležio kao -sin=">

tetički, dijalektički um (Vernunft), razlikujući je od analitičkog razuma (Verstand). Prema tome, iz naučnog saznanja i umefničkog stvaranja sada izrasta jedmo novo i živo „metafizičko“ umovanje kao poduhvat izgradnje integralne, koheremtne vizije sveta i čoveka u svetu. Ova filosofska meditacija liči na jedno stablo, koje je nastalo srastanjem dvaju istovrsnih iz“ danaka, bponiklih iz dva odvojena korena. Ovakvo umovanje iznutra proširuje krug umetnosti i krug nauke; ono ih proširuje sve do tačke njihovog međusobnog dodira, do tačke njihovog uzajamnog prescanja i delimičnog boklapanja. U sferi nauke, takvo umova~– nje javlja se poglavito u vidu naučne famtastike “(science-fiction), koju bi mogao, možđa ne baš najsrećnije, Teprezentovati rečeni roman Bertranda Rasela; u okviru poezije i literature, ono se razvija, uglavnom, U” formi romana-eseja i takozvame naucne po” ezije: za tip onoga romena mogli bi da se uzmu romani Tomasa Mana, a za prototip ove poezije — stihovi Eimila Verharena, pa i poneke strofe Majakovskoga. Tako bi se kompenetr acija znanosti i umetnosti obavljala, simultano, unutar proširenog kruga znamosti i unutar proširenog kruga umetnosti .

Posle svega, dakle, označeno umova– nje ukazuje se kao mesfo sastanka i venčanja Minerve i Apolona.

Ocrtani odnos između nauke i umetnosti stavlja pređ književnu kritiku jedam nov, posebam zadatak koji, čini se, samo ta Kritika i može da izvrši. Ovaj zadatak dao bi se opisati kao ne= ka vrsta hemijske analize, koja treba iz smese savremenih naučnih saznanja da izdvoji element emocije i fantazije kao poetsko-umetničku sirovinu. Kao što su shvatili neki najvrsniji kritičari, Skerlić na primer, književna kritika je Do samoj SVOJOJ prirođi „hemijska sinteza“ nauke i umetnosti, . i baš u svojstvu takve sinteze, jedimo bi ona bila sposobna da obavi neophodnu analizu koja je ovde u pitanju. Jedino je ona podjednako prisna s haukom kao i s umetnošću. :

Unutarnji sklop kritike pretrpeo bi igvesnu temeljitiju promenu pod uticajem njenog novog zadatka. Unutar ovog sklopa, poezija i književnost predstavljale su objekt kritike, a pojedine naučne discipline — njen instrument. Sada bi se taj odnos obrnuo: sadržavajući · sve obilniji potencijal osećanja i mašte kao Thranu boetsko-umetničkog stvaranja a posebno kao pokretnu snagu emotivnog, slikovojtog, poetskog umovamja, n auka bi

stala pređmet književne Kritiko, dok bi estetski senzibilitet ili umetnički „njuh“ kritičara vršio

funkciju oruđa za selekciju i ocenu poetskih sastojaka nauke. Do sada, kriTika je razmatrala i prosuđivala pes-

ničko-književna ostvarenja: poeme, romane, i tako dalje; sađa bi ona bila pozvana da faj svoj tradicionalni, maltene rutinski posao dopuni jednim novim, svežim zadatkom: pronalaženjem i ocenom „kreativnih „poetsko=

umetničkih mogućnosti, pritajenih u materiji naučnih dela. Predstavljajući nasušnu potrebu savremenog

duha i stvaralaštva, takav zadatak bi neminovno padao u deo baš književnoj kritici; lišena estetskog interesa i čula, specijalizovana | „naučna kritika nije zainteresovana da ga Dpostavi, niti je pak kadra da ga reši. Ispunjavamje ovoga zadatka ne samo da bi se uklopilo u #dyrevolucionarni proces uzajamnog prožimanja znanosti i umetnosti, nego bi se pritom još i poklopiloe sa orgamskim srastanjem književne kritike i književne kreacije. Tokom tog ispunjavanja, kritika bi se odnosila prema kreaciji, otprilike, kaG rudarstvo prema industriji; pružajući pesničkom i umetničkom stvaralaštvu poetsku rudu, koju je iskopala u maj“ danima moderne nauke, kritika bi mu zapravo liferovala sirovinu ili poluTabrikat, koji bi književna „industrija“ zatim prerađivala u finalni proizvod. Pređ ovim zađatkom, međuhžim, kritika još uvek stoji skrštenih ruku i

zatvorenih očiju kao kip Apolona, ne- ~

pomičan i slep, sa očima bez zenica. Oblast tog revolucionarnog zadatka prostire se pređ njom kao „devičanska zemlja“. Kao vakuum. Gotovo nijedan literarni Mritičar nije se odvažio da zaore neuzoranu ledđinu, da ispuni prazninu, mađa bi takav poduhvat isto fako preporodio kritiku, ' kao što bi obogatio i osvežio literafuru, osavremenjujući obe na jedan radikalan način. Niko se me laća sistematske, pa ni sporadične, estetske analize i valorizacije savremenih naučnih tekovina, premđa odasvud naviru naučna dela koja prosto vapiju upravo za takvim kritičkim tretmanom, Književna kritika kao da prezire rudarenje u reviru fih tekovina; u stvari, pre će biti da ona zazire od ovakve „avanture“, budući da je revir isto foliko neispitan koliko i neiscrpan. Ignorišući označeni zađatak, koji se sam stavlja na dnevni red tekuće kulturne revolucije, književna Rknitika podleže ne samo vlastitoj inerciji i rutini, već i gravitacionoj sili podele rada i jedne agrarno-palanačke podloge, koju sve većma guta mrtvo more prošlosti. Socijalistička industrijalizacija, međutim, ubrizgava naučnost u sam organizam života, pa, na + aj način, i u tkivo poezije i umetnosti. Takozvani Novi vek stoji, sav, u znaku naučnosti. U zoru toga veka, čovek je počeo naučno da misli, u podne, naime — od prve industrijske revolucije u Engleskoj, on je stao na” učno da radi, pre svega da proizvVodi, a onđa — i da ratuje pomoću nauke:; najzad, društveni čovek · danas počinje naučno da živi, čak i da umire — naučno (ubitačne posledice nuklear– nih eksperimenata). Prema tome, svestranu naučnost u naše doba iziskuje i omogućava život sam; baš on zahteva prožimanje nauke i umetnosti, pa i stvaralačko realizovanje rastućeg poetskog potencijala moderne nauke.

Na kraju krajeva, književna kritika udovoljiće tom vitalnom zahtevu, Pre ili posle. Ali, bolje pre nego posle.

Rađojica TAUTOVIĆ

Nastavak iz prošlog broja

UMETNICKI AKT

Branko

LAZAREPIĆ

VII

Ako bi umetničko delo bilo čist, realam | objektivan prikaz jednog dela prirode, onda nam ono ne bi bilo ni potrebno, jer šta če nam ono u drugom materijalu, i u simboličkom prikazu kad ga imamo u stvarnoj prirodi. Umetničko delo, naprotiv, interesuje nas onoliko koliko je ono Idem in alio, i to Idem in alio, i fo isto u drugom, koliko je idem i iđem i, još više, koliko je in alio, zbilja „u drugom“ i drugojačije nego što je u Idem. U tom pogledu, ukoliko je Idem više alio utoliko je više delo čovekovo kao alio građe i kao alio koncepcije. Podražavanje prirodi je 1 podražavanje prirode u subjektu, i to što više to bolje. Čisto ponavljanje prirode je izlišan posao. Odabiranje iz prirode, iz objekta i, naročito, iz subjekta, bitan je uslov karakterističnog umetničkog dela, Ponovo izraditi i izraziti svaku dlaku u obrvama nije posao umefmosti nego fotografije. Umetnost, pak, nije fotografija objekta, nega je subjektivizacija objekta i objektivizacija subjekta. Iz pirođe se moraju izostaviti i prebrisati mnoge sporednosti, a potcrtati i podvući glavninu i kičmu; izuzev u slučajevima velikog žara i nađahnuća kad se i u jednoj pojedinosti može naći veliki život: ali i tađa, takođe, na punoj subjektivizaciji jedne objektivne pojave. Čisto i obično podđražavanje je ređovno odsustvo pravog umetničkog intuiranja jedne pojavnosti u prirodi. Golubovi i pčele mo= gu se prevariti da je Zeuksisovo grožđe pravo grožđe, ali ljudi i umetnici pretpostavljaju dđa je to veštačko gro= žđe, umetnički veštačko grožđe.

Ako s te tačke gledišta posmatramo tzv. realizam, a cela je umetnost, prava i istimita, realizam, kađa je realni realizam objektivno prikazivanje umutrašnjih doživljavanja iz preseka subjektivne stvarmosti s objektivnom, 5s primatom subjektivne stvarnosti. Ono „objektivno” delo je malo delo. Veliko je delo ono subjektivno pod pogonom i kvascem objekata i iz subjekta

1 iz..objekata, ali nikako ne na, bazi

akademskog prikaza svake borice na čovekovom licu.

'Uostalom, i u poslednjoj analizi, najveći umetnički izrazi i jesu u tome što mogu fantastički, ma osnovu prirodnog i čovekovog, da dođu do mita o Dprirodi i čoveku, do natprirodnog po prirodi i do natčovekovog po čoveku, i to je slučaj najvećih ljudskih umetničkih tvorevina. Nigde se ne dešavaju Upamišade, a kako su uspešno velike, i nigde se ne dešava Hiljadu i jedma moć, ni Tako je govorio Zaratustra, ni Odiseja, ni Nibelunški prstem, wi Komedija, ni Faust, a toliko su ljudski i prirodni i prirodini da su, zaista, takmaci prirodi: jer su našli drugu prirođu i njeno drugačije stanje: uvek na način i po postupku i prirode i čoveka.

Nikada mi nije to dovoljno ponoviti, i zato to ponovo kazujem. Ako bihveć i tražio kakvu imenicu za trijumfalni pohod u stvarnost đuha i stvari, klasicizam, romantizam, aticizam, „realizam, simbolizam, onda bih se zaustavio, pošto je svako delo uspela realizacija doživljavanja, na klasicizam, na nešto od klase i uspeha, i na simbolizam koji je prikaz tog postupka posredstvom simbola izražajnih sredstava. Ali je uvek najbolje reći za jedno delo da je đobro i uspelo, ili da je srednje kazamo ili đa, uopšte, nije uspelo na planu koji je postavljen sa pozicije za koje je ugledano na vizionarski mačin.

Takvo ostvarenje je fikcija. To je simbol. To je akcija ljudsko: nadarenog duha. To je jedna velika pobeda čovekova. To je proizvod njegovih sop= stvenih alccija, njegovom ličnom vrednošću, njegovim ličnim „učešćem u prirođi i životu, po jednom postupku koji je prirodan, ali prirođan ne na načim prirode, nego na način čovekovog intuiranja čoveka i života, a na tome se planu duh zadovoljava i rađuje ne na bazi kopiranja, ne kako kukavica kuka u šumi, nego kako kuka u šumi Betovenove Pastorale. Stvaranje umetničkog đela tu se odvaja od stvaranja prirođe. Ono natprirođuje prirođu, i to ma puhoj bazi pritođe, a to znači akciju čovekovog đuha u prirodi iz koje

<

je on ponikao. Hoće se grom iz Sedđme simfonije, grom čovekov, udar njegov u suštinu prirode. |

VIII

Mitologija — religija — umetnost filozofija predstavljaju jedam lanac s četiri jaka beočuga: Bog Siva s četiri lica jedne glave jako masađene jednim vratom za jedno smažno deblo. Te četiri moćne glavne grane vuku, preko tog debla, jednu istu hramu iz majke zemlje, sišu mleko iz jednih dojki, jzviru iz jedmog ishodišta. Ceo taj kvatuor preko instrumemta izvodi jedđinstvenu melodiju duha u četiri stava. Jedam je to duhovni tok, „stream of conscience“. Upravo jedan se na drugi nmadovezuju, jedan u drugi ulivaju i, kad je jedam izraz smažam, sva četiri toka su tu sliveni, preko četvorostruke delte, u okean u kome su se sva četiri toka pomešala, simbiozirala, sintetiziraia. To je jedan sliv.

Gde se završava natprirođavanje mitologije a počinje genijalno reagiranje duha na mepoznato oko sebe, što daje religiju, koja je daleko od politike i crkve, nemogućno je odrediti. To su stave u kojima se vođe mešaju. Kad se u faj bimom umeša umetnost, dobija se triptih u kome je celo oblikovanje, a to je bivstveno za sve ljudsko stvaranje. Umetnost je ta koja je stvorila Vede, Upamišade, Sveto bismo, i umetnost je ta koja je stvorila Sikstinu, Svetog Petra, Strađanje po Mateiu, Angkor-evat... Ona je, i u prvom i u drugom slučaju, izvršila natprirođavamje, nafčovečenje, pomovno sftvaramje sveta.

Kad wu taj instrument dođe još i in= strumenft. filosofije, dobija se „dubina, gazivost izraza postaje veća — a svi ti elementi postoje i u onim tokovima iz Triptiha — dolazi se do Opus-Dei, a to je Opus-Hominis, i to je najšire, najviše, najđublje uokviravanje i ograničavanje koje može da izvrši čovek na svome i svefskome planu. i

U prisustvu smo tada najuspelijih destilacija i najusavršenijih KYistšlizacije. Beskonačnost prostora, bes-. kraj vremena, đan je „konačno“ (Šeling), fiksiran je i paralizovan u izrazu, i mi se nalazimo usređ toga stvaranja sveta i duha.

To su četiri izgleda jedne fe iste pojave u kojoj su, kad je oblik na planu via triumphalis... jedna pojava, jedno telo, jedan duh: u kome se prostor i vreme, i duh i materija, slivaju u jedan uobličeni tok.

'U ovakvom oblikovanju — stvaranju sve i svuda — sve radi jedno radi drugoga. Umetnost je radi umetnosti, i zbog filosofije, religije, mitologije: mitologija rađi umetnosti, umetnost radi mitologije i. in summa, sve radi jedno i zbog drugoga, što znači i za sebe. U Sikstini, u Upanišadama, kod WMuedičijevih, u Svetom, pismu, u KRomeđdiji, u Pasiji po Mateju, u Milanskoj Matedrali: svi su ti elementi i momenti organski sliveni u jedan i, u tom slivu., srasli su u jedan živi umetniki organizam u kome su prirodno ti „delovi” jedan unum necessarium, glava sa četiri lica, simfohija u četiri stava, kvatuo od četiri instrumenta. Svi'ti organi jedan drugome daju podršku, jedan man drugoga se oslanjaju, jedan drugome stu cilj, jedan rađi drugoga «se žrtvuju. jedan drugome služi: i svi zajedno služe= ad majorem gloriam artis što, u naj boljem, u najftrijumfalnijem slučaju, znači i ad majorem gloriam religionis mitologiae et philosophiae. Izvršen je ceo festival zajedničkih služenja i napora. U celom „tom postupku svaki „sopstvenik“ ima pravo službenosti kroz tuđu sopstvenost, servitudo, interesi se organski ukrštavaju, svaki se žrtvuje za drugoga, čak do odumiranja, a vrhovni arbitar je, naravno, Ars, jer je ona ta koja oblikuje, izražava, čini

dostupnim, vrhuni i, na kraju, daje 9

no što je glavno: oblik. Oblik je taj koji premošćuje široku i moćnu reku, čitavo more između materije i đuha, iz

među objekta i subjekta, i to je taj

mađioničar koji preobražava građu u živi život, a taj život to je umetnički život. :