Књижевне новине

Zoran Mišić: „REČ I VREME“ I-II, · „Nolit“, Beograd 1969.

više ne prepozna... Tražili smo posrednike da nas privedu zmmediteranskoj kulturi, ne uviđajući da se prava Kultura ne prima iz posredničkih ruku, već se uzima sa izvora“, Nedostatak kritičkog sistema, koji zahteva rad i trud, jer podrazumeva idejnu i formalnu, etičku i estetičku, filosofsku i strukturalnu analizu, ukočio je razvoj mnogih talentovanih kritičara i odredio sudbinu Zorama Mišića: on se iskazuje prvemstveno na planu Kkmjiževne politike. Njegov metod grubog pojednostavljivanja, njegovo vrdoglavo insistiranje na nepremostivim podelama i mehaničko svođenje svih umetničkih i intelektualnih pokreta na shematizam crno-bele klasifikacije, kao

TAKTIKA ILI POETIKA

PRE DESET GODINA, kada je objavljeno prvo izdanje knjige Reč i »breme, kritička reč Zorana Mišića očekivana je s pažnjom i zanimanjem. Istomišljenici su se od nje nadali podršci, verujući u snagu njenog dejstva; protivnici su, već unapred :narogušeni, bili spremmi da je dočekaju povikom, otporom, žučnom polemikom i feškom osudom. Danas, međutim, te kritike nikoga više ne uzbuđuju. Oko njih nema više one prijatne atmosfere nestrpljenja i komešanja, koja kritici olakšava da ističe nove stvaralačke ideje kojima se literatura pokreće, obnavlja i osvežava. Svojevremeno jedan od najautoritativnijih kritičara posleratnog naraštaja, pisac zapaženih eseja „Pevanje i mišljenje“ i „Među javom i međ snom“, oduševljeni tumač i odani popularizator poezije Miodraga Pavlovića i Vaska Pope, Zoram Mišić je, ismenivši unekoliko svoja „dotađašnja

shvatanja, u periođu velikog preloma (1950—1955), kada se naša literatura oslobađala jednostranosti, trivijalnosti, površnosti i horskog „prosvetarstva,

istupao isključivo „kao mnepokolebljivi i odlučni pristalica. one Vrste umetnosti koja se smelo suprotstavljala „različitim oblicima es-

letičkog dogmatizma, nasilnog umiformisanja i ufilitarizma vulgarno-materijalističke teorije, još uvek ne pokazujući, kasnije jasno izraženu, težnju ka monopolu i dominaciji. Strastan i aktivan učesnik književnih diskusija između „realista“ i „ modernista“, on je svojim opredeljenjem unekoliko potvrdio mišljenje „Alfreda Kazina da “kritičar koji postavlja standarde za svoje doba, mora da bude pristalica jedne vrste umetnosti ili ogorčeni kritiča” druge“. Raspravljajući prevashodno o aktuelnim „književnim. temama, Zoran Mišić je svoj sistem vrednovanja, u uslovima oštre konfrontacije literarnih i idejnih stavova, građio uglavnom od materijala zaostalog iz vremena međurafnih modernističkih proglasa i manifesta, zalažući se za shvatanja koja su u drugim kmjiževnostima bila poznata pre više decenija.

To razdoblje, u kome je Mišić uobličio svoji kritičarski lik, bilo 'je veoma pogodno za kritičku afirmaciju i nju su fada vrlo lako stekli nekoliki kritičari koji se teško snalaze u današnjim književnim prilikama. Sliztkorečivost i lakoća britkc i gipke rečenice, sposobnost da se duhovitom i čipkastom frazom saopšte lični doživljaji i brvi utisci kritičara. impresionističkog tipa, bili su još pre deset godina vrhunski, opsenjujući kvaliteti kritičara koji su zanemeli kada je kritičarski posao prestao da bude prepodnevno nedeljno ćaskanje sa publikom. Lepe fraze, čistoga jezika i široke Književne kulture, Mišić ·je svojim nesummnjivim kritičarskim vrlinama «dodao i jaku sklonost ka teorijskim ispitivanjima i posvetio se uglavnom kritici poezije, sadržane u knjigama Iskušenja poezije i Pesničko iskustvo.

Polemičar više no amalitičar, Mi-- ·

. Šić je načela svoje poetike izlagao isključivo kroz afirmaciju svojih i negaciju tuđih uverenja, ne "libeći se jetkosti, sarkazma, omalovažavanja i svesnog uprošćavamja protivničkih stavova, čime su se ramije u Kmjiževnoj laktici drsko koristili nadrealisti. SvoJu poetiku on je gradio uglavnom spretno baratajući sa, više,ili mamje očiBlednim simplifikacijama, „neumormo ratujući sa frećerazrednim „pesnicima bez ugleda i bez uticaja, nad kojima je bez teškoća dokazivao svoju superiormost. Izbegavajući razgovor o nijansama i prelazima, ne ispitavši pažljivije ni jednog jedinog pesnika koji se nije sam uklapao u fesne šablone njegovog merila, Mišić se najrađije bavio krajnostima. Kritički ugled stekao je zalaganjem za poeziju koja „predstavlja najpuniju afirmaciju aktivističkog principa borbe“ i bespoštednim negiranjem intimističke lirike, koja, navodno, živi od „narcisoidnog izliva svake i svačije glavobolje i saopštavanja lirskih trica i kučina“. Efikasmija kao. oružje književne politike nego kao načelo mođerne poetike, ta shematska podela na pravoverne i nevernike, sliČna detinjastoj srednjovekovnoj viziji strašnoga suda na slikama florentinskih kaluđera, karakterističan je Pprimer . Mišićevog . mehanicističkog kritičkog ı postupka i, istovremeno, dokaz skučenosti i malog dometa njegove reči, ž U ime svoje subjektivne komcepcije moderne poezije, koju prihvata kao aktivnu kritiku života, Mišić je Ha dio jednu od najjačih i najizrazifiji struja u našoj poeziji, tvrdeći da ei i mistička lirika, zbog. svojih mra 2 tonova i pesimizma, nije izraz naše stvarnosti i naših dana, Poezija, RO navodno odgovara zahtevima jedne m!Xićevske fikcije, nazvane socijali stički homo yugoslavicu.s, rea-

KNJIŽBVNE NOVINE

je OSU- ,

listička je samo deklarativno. U osnovi, ona je prožeta nadrealističkim ''skustvom, fantastikom, svešću o psihološkom, iracionalnim otkrićima, simbolikom snova i, povrh svega, što je izvanredno važno za njem socijalni položaj, optimizmom koji uslovljava „naša socijalistička društveno-ekonomska baza“. Pokušavajući da afirmiše pra'vovernost i društvenu prihvatljivost te poezije, Zoran Mišić nije prezao od obezvređivanja intimističke lirike, služeći se pri fome vrlo nedvosmislenim aluzijama i ni malo naivnim implikacijama: „Naša stvarnost takvu liriku rađa ne zato što je tvornica uplakanih i malodušnih ljudi, već zato što njihovo starovremsko čemerno-bosiljaŠko i božjačko pojanje godi sluhu ma– lograđanina i patrijarhalca, čiji ukus (što da se lažemo) još uvek produžuje da se nameće u našoj sredini“. “To svoje više književno-političko nego estetičko uverenje, u kome se lako mogu pronaći ” tragovi sasvim oprečnih, ali podjednako isključivih, nnadrealističkih "i soc-realističkih shvatanja, Mišić je, doduše, pokušao da oživotvori svojom Amtologijom, srpske poezije, koja je srpsku poeziju odđ Njegoša do Miodraga Pavlovića predstavila mnogim uspelim ostvarenjima, ali jedmostrano, u svetlu sastavljačeve isključivosti. Shematska veštačka podela u stilu dogmatske tvrdoglavosti: dovde da, ođavde -— ne, nije, međutim, mogla da bude temelj nikakve poetike, dobrim delom i zbog toga što su i Ta podela i ta poetika pre svega bile sastavni delovi jedne književne politike. Ni dobijena ni izgubljena, borba koja se pre deset godina zametnula u mašem ·literarnom životu, najviše je koštala kritičare: koje je sama afirmisala. Oni još nisu izašli iz busija i rovova, u kojima- se: bitka više ne bije, i zato ne uspevaju da savremena Književna zbivanja dijalektički sagledaju u široj perspektivi.

Nesposobnost, nepristftrasnog prosuđivanja i odsustvo. neophodne distance, koju obezbeđuje kritički postupak oslonjen više na rezultate predanog rada i trezvenog ispitivanja nego na prve utiske pronicljivih improvizator& i iaktičke, poteze literarnih falangista, omeli su Zorana Mišića da u rasvetljavanju odmosa tradicije i savremenosti, čime se on bavi u novije vreme, smeiije raščišćava zablude i da dosegne dalje od ofkrivanja već poznatih istina: „Nastavili smo da veličamo tezu o antiliteraturi, koja je već sama sebe sita. Počeli smo da tražimo sebe u ogledalu jednog sveta kome preti da samog sebe

viddvi jedne prevaziđene hnjiževno-političke iaktike, me zanimaju današnje čitaoce kao ni jednolična melodija isviranog vergla, Vreme ide ispred kritičara koji čitaocima punih deset godina nudi jedno isto, uvek iznova podgrejano jelo: „Tradicionalist u našoj sredini, to je poglavito čovek koji je ostao privržen književnim merilima iz prošlog veka i našim građanskim tradicijama, mladim i zelenim; on ni .za kakvu drugu tradiciju ne zna, niti hoće da zna. Realjistička literatura koju on ceni sva je, sorašnja, ako mne i skorojevićka; svojim prizemnim, sitničarskim pogledom, ona nije u stanju da dopre do onih milfskih dubina koje nam moderna umetnosi, osvefljava“. Od vremena kada su takvi stavovi nekoga još i zanimali i kada se Kkritičarski ugled dobrim delom sticao na osnovu foga koliko je ko efikasan u Svojoj privrženosti jednoj od dveju protivstavljenih koncepcija, izmenile su se mnoge stvari, pre svega u samoj kritici, Kritičar danas ne može da živi od muprošćavanja i taktičkih simplifikacija, „pripremljenih za književnu borbu koja Je, makar i pod izlikom aflirmacije jedne poetike, već odavmo dobila novi vid i u nekadašnjem vulgarmom obliku (ko nije s nama, taj je protiv nas) izgubila svaki smisao. Da bi shvatio svoje doba i opravdao svoju prisutnost u njemu, današnji kritičar mora aktivno da saučestvuje u preobražavanju duhovnosti i stvaralačke imaginacije. Samo fakvim delovanjem on stiče sposobnost i moralno pravo da za svoje vreme utvrđuje određena meTila. Saopštavanjem istina koje su nekad zvučale smelo } buntovno, a koje su, što se kasnije otkrilo, bile i banalne i beznačajne, Zoran Mišić se poivrđio kao kritičar kratkoga daha: na osnovu svojih ograničenih shvatanja i jednostranih uverenja, on je izvesne stanđarđe mogao da utvrđuje jedino u trenutku mnepomirljivih podela i surovih razgraničenja. Danas, dese. godina docnije, ta kritika služi samo kao svojevrsno svedočanstvo o „jednom Vre-

menu koje nije toliko daleko iza nas ,

koliko smo ga visoko nadmašili. „Za koju godinu deca će voleti da im sec pričaju druge pričeć —u vidovito je predviđao Zoran Mišić pre više od jednog decenija, ali je, na žalost, tu običnu i staru istinu izgubio iz vida i zaboravio. Kritičari njegovog kova, uprkos mnogim nesumnjivim vrlinama, za te priče očigledno nemaju smisla, Je3ni su ućutali, druge gotovo niko nc sluša: deca, međutim, traže da im 'se pričaju novce priče. Predrag: PALAVESTRA

=== iu n Doprinos razvoju šiptarske proze

Bamiz Kalmendi: „ISPOVEST JEDNE STUDENTKINJE“, „Rilindja“, Priština 1963. ·

PRATEĆI SAVREMENI tazvoj jugosloveske književnosti, uklapajući se u njene tokove na putu njenog i sopstvenog razvoja, mlada šiptarska književnost novim ostvarenjima potkrepljuje ta nastojanja. Grupa mlađih eminentnih književnika: pesnik i esejist Esad Me-

' kuli, pripovedači Anton Pašku, Hivzi

Sulejmani, Tajar Hatipi, pesnici Enver Đerđeku, Mark Krasnići i Redžep Hodža, romansijeri Azem Škrelji, Sinan Hasani i Ramiz Kelmendđi, okupljenih oko. književnog časopisa. Jeta e re (Novi život) daje značajan doprinos njenom razvoju koji već sada, u trenutku nastajanja, ostaje zabeležen kao nesumnjiv uspon. Nevelik broj prevedenih radova iz ove književnosti, objavljen u književnim časopisima koji izlaze na srpskohrvatskom jeziku (na prvom. mestu u prištimiskim Stremljenjima), upoznaje nas u nedovoljnoj meri sa vrhunskim ostva– renjima. i i

'Novinsko izdavačko preduzeće „Rilindja“ iz Prištine čini velike napore da nam približi šiptarsku književnost i DO kaže njenu integralnost sa opštejugoslovenskom. U tu svrhu je pokrenuta edicija „Šiptarski pisci“ čija je prva knjiga Ispovest jedme studemtkinje. Ramiz Kelmendi, slobodni reporter.dnev.

nog lista na šiptarskom jeziku „Rilindja“, poznat je čitlačkoj publici od 1953. godine kađa je objavio u ovom listu prvu pripovetku (bila je to „Ribareva barka“). Izbor iz objavljenih pripovedaka, novela, crtica, umetničkih reportaža predstavlja prva Kelmendijeva zbirka. Borbe i ožiljci (Vija e vrrage) 1958. nazvana u srpskohrvatskom prevodu Ispovest jedne studemtkinje. Ubrza potom, 1962. godine, objavio je i dru gu zbirku Nove ispovesti (Rrefime) a roman. Kad se kose livade (Kur kositem, livadhet), objavio je u nastavcima u časopisu Jeta c Te.

Kelmenmdi je izrazito omladinski pisac kome je literarna opsesija — ljubav. Ona je, kao motiv pripovedanja koji dominira, duliovni pokretač gotovo svih njegovih ličnosti, uzrok raznovrsnim delatnostima kroz koje sc emaniraju njihove osobine. Od sedam-

naest, pripovedaka, novela, noveleta i

crtica ove zbirke u devet desetina pre-

· ovlađuje ljubav kao motiv. Autor je

ispoljava be» obzira na mesto, vreme

i uslove. Na sreću, Kelmenđi je poliva-

lemtam ıı uočavanju mjene raznovrsho-

sti i njene mnmogostranosti pokazivanja. Nastavak na 4. strani

Radomit IVANOVIĆ

| |

– Nada-Marinković: „TASNA POLJANA“, „Kosmos“, 59 Beograd 196. FOB

V

\

| NEPOTPUNA SINTEZA —

IMA VIŠE RAZLOGA koji uveravaju da ova knjiga Nade Marinković nije uslovljena unapred određenom kon= cepcijom, Napisan je najpre prvi deo, a zatim, nezavisno od njega, drugi. Docnije, u toku samog rada, učinjen je po=

kušaj da ta dva nezavisna dela budu

osnov jedne čvrste celine. Proces ni nov, ni neobičan, ali, kao i redovno, veoma komplikovan, jer zahteva posebnu ekonomiju vremena i fruda, preuređenje i 'osveženje radnog aparata.

Prvi deo posvećen je Lavu 'olstoju. Autor raspravlja o moralno-duševnointelektualnim dilemama velikog pisca; ne o stvaralačkim. Njegovo stvaralaštvo se uzima u obzir samo ukoliko je put ili način eliminisanja tih dilema, ali ne i ukoliko je cilj njihovog: razrešenja. Uočljiv nedostatak. Sva pažnja posvećena je, gotovo isključivo, Tolstojevim du=-

ševnim stradanjima. Tolstojev odnos

„NAĐA MARINKOVIĆ"

prema patnji, međutim, pojednostavljen je: „Tolstoj je bio predodređen za patnju kao što je neko predodređen za olako shvatanje životia«. Iz tog odnosa, koji i nije odnos u pravom smislu reči, izvučena je lična, spoljna podložnost »čarima stradanja«. Složeni misaonoemocionalni doživljaju painje u vidu oscilacija i spirala, u obliku teške borbe, ekstatičnih ozarenja sreće i očajavanja nad porazom,'u obliku gradnje mudrosti i čvrstine — nije dat, ili je dat vrlo nepotpuno. Nada Marinković je samo naznačila tri mogućne dimenzije Tolstojevog genija (ili je, naime, Tolstoj bio grčeviti, nepomirljivi borac protiv svih vidova nepravde, ili je bio napor

da se »izmire Život i Smrt«, ili je, ko-'

načno, bio neustrašiv uzlet »do krajnje granice mogućih saznanja«, ili sve ovo odjednom i u jednom?) — mebudno ih, pravolinijski svođeći na izvesnu moralističku poruku: »Savest iznad svega, da bi se pobedilo samoljublje i pohota, lažni sjaj praznog i besciljnog života«.

Drugi deo knjige (sastavljen od razgovora s istaknutim evropskim piscima) zamišljen je kao,verno, prisno i upečatljivo saopštavanje životnih istina, reflektovanih u svesti izuzetnih, umetnosti posvećenih, pojedinaca. Ti razgovori imaju nečeg od shvatanja i aranžiranja stvaralačkih putovanja i susreta Isidore Sekulić; svakako, ne samo po ženskoj liniji i afinitetu. Htelo se »čitavo, tiho, ustreptalo ili gromko« unošenje u te razgovore, ali Nada Marinković nije imala snage tako da čini, ili nije imala mašte, ili nije imala strpljenja. Ovi razgovori su, uglavnom, neuspeli, bez stvarne obostrane prisutnosti, odaju utisak usputnog, fragmentarnog, nedorečenog. Zar je potrebno dokazivati, na primer, da je portret Leonova bilo nužno oslobditi svakog spoljnjeg, neprodornog razmišljanja o fenomenu privatan život - javno delovanje. Mnogi retki i srećno darovani trenuci olako su propušteni. Jedino je razgovor s frenburgom uspeo; on je čak izvrstan. Nisu prenefe samo reči, samo misli; preneta je atmosfera Moskve i sela Istre, uhvaćen je jedan konačni Erenburg, jedan od-mnogih i fim zanimljiviji.

M

Nada Marinković upozorava na početku: »Ovi zapisi nemaju fežnju da prikažu Tolstojev život ili rad. Toje lični doživljaj mesta na kome je živeo i stvarao Lav Nikolajevič Tolstoj U osnovi Ovog pisanja, dakle, u nameri njegovoj stoji impresionistički „zahtev, povinovanje zahtevima ličnog utiska, tj. ljubavi, simpatije, pijeteta. Nedvosmisleno ograđivanje, posle kojeg nije mogućno prekoreti za eventualnu nedovoljnu anmalitičnost i studioznost. Neka bude. Ali je, po svemu sudeći, rad na knjizi, vreme utrošeno u napor formiranja knjige — prevazišlo prvobitnu skromnu želju i povuklo u pothvat izvesnog sintetizovanja. Velika, plodna zamisao da se Jasna Poljana predstavi i osmisli kao simbol, kao teren večnih, uzbudljivih i najbolnije ljudskih stvaralačkih preokupacija, za sva vremena i za sve prostore — jeste čudesna mogućnosf, vrhunskog ostvarenja i, na žalost, činjenica da je autor, odstupivši od prvobitne namere, ostao u granicama neubedljivog pokušaja. Kađ se već rodila složenija unutrašnja struktura knjige — trebalo se naoružati većim strpljenjem i neposrednijim, strožim proičavanjem. Nespremna i nepripremljena, dodavši impresijama o Tolstoju površne razgovore s nizom vrhunskih stvaralaca, i osetivši da to nije dovoljno za transformaciju Jasne Poljane 'Tolstoja u Jasnu Poljanu stvaralaštva „uopšte, Nada Marinković je pribegla izvesnim tanušnim refleksijama, izvesnoj tobožmisaonosti. Kao da je iz za to specijalno sređenih svezaka vadila datoj prilici odgovarajuće citate i slobodno ih, nepDbavezno, improvizovala. Pokrenula je, doduše, i ovlaš naznačila jako složene probleme, ali se nije potrudila da doprinese njihovom rešenju ili bar nešto prihvatljivijem razjašnjenju. Česte su, na primer, ovakve digresije i »udubljivanja«: »Ima u nesreći nešto što je produbljuje i nadahnjuje; sreća je sama sebi dovoljna«. Ili: »Delo i pisac, gledani zajedno, samo” šu jedan "vid istine (...), delo. bez pisca-čoveka i njegovog života nije čitava istina«. 1li: »U Tolstojevim delima nema posebno velikih ideja; sve je na svetu odavno već rečeno« — itd.

Jedna misao je, međutim, sprovedena lo kraja, i to čini ovu knjigu srećnom, aıprkos svim nedostacima, i potrebnom aa neki način. Na pitanje: šta je stvaralaštvo i koja je njegova bitna odredba? — dobijamo relativno celovit odgovor. Od Tolstojeve nepomućene „mudrosfi (»Otkrio je da je radost ljubavi u davanju, da je mir u razumevanju, a sadržina života u pregnuću«), preko shvatanja suštine osećanja u umetnosti Šklovskog (»Istinito osećanje poznaje se po spokojstvu, po pomirenosti sa svetom«) — Nada Marinković nas vođi do Kamijeve životne poruke: »Iz čitavog (,..) kontrapunka: pobune, borbe, savesti, rađa se RADOST. Radost koja je pokretačka snaga, hrabrost, usmerenost, spokojstvo zbog izvršene dužno=sti. Ali to nije sve, nije tu kraj. Zar ova RADOST nije (ili — ne može li biti) suviše egocentrična, suviše samo= živa? Nije li, pretpostavimo, isti put »pobune, borbe, savesti«· i- rada prešao svaki fabrikant, svaki akcionar? Njegova radost u mnogome je slična radosti

umetnikovoj, s tom razlikom što je ma- .

terijalno obezbeđeniji đa se njome trajnije naslađuje. Zbog toga je Nađa Marinković i učinila odlučujućom anegdotu o zelenoj palici: »Tu, na. samoj, ivici Zakaza, Lav je prvi put čuo od Nikolenjke priču o zelenoj palici na kojoj je urezan zapis o tajni kako sve ljude učiniti „srećnim. »Palica je sakrivena negde u zemlji«, pričao je Nikolenjka, i koliko su puta uzalud kopali, pokušavajući da je nađu«. Tu zelenu palicu pokušava da nađe, da otkrije, i umetnost, znajući da put do. nje vodi kroz pobunu, borbu, rad i savest.

Ova knjiga je skica; uspela skica, uostalom. Zbog toga bi irebalo sav m8-– terijal, sve razmišljanje — “dopuniti,

naknadno podvrgnufi dubljem naporu

sinteze, novoj višoj odgovornosti prema pojavama, oblicima i problemima stva– ralaštva. I najbolje je đa to autor sam učini. i : A PSA ii

Dragoljub- 5. IGNJATOVIĆ:

3