Књижевне новине

/

STO PEDESET GODINA OD NJEGOŠEVOG ROĐENJA

_ NJEGOŠ

Nastavak sa 1. strane

TI

„Weltschmerz“, „životolakrdija“ „svetska komedija, božanska i nebožanska“, „svijet je ovaj tiran tiraninu“, i slično kroz celu svetsku misao od Laoce-a do Sopenhauera i do. L”'Etre et le Neamt Sartra i do „biti il ne biti“ — sve je to malo,kad je na planu Njegoša. Kad se pročita Njegoš Izbliza Boža Bulatovića, možemo se zapitati kako Njegoš nije bio crnji nego što se iskazao u svom. genijalnom opusu! Svoj kratki život proživeo je u najdonjim spratovima pakla, Još dobro nije ni navukao vladičansku mantiju ni primio vladarsku službu, sa svih strana se pucalo na njega. Samo što mu nisu nabacili da je ubio sinovca u Rusiji. Pa tu su Radđonjići, glavari, siYotinja, uhode, žbiri, Rusija, Austrija,

_ glad, nemaština, Turci, poturice, Orešitović, Gagić... Bacano je na njega smeće sa svih strana: da je prodao mauagtire Majinu i Stanjeviće, đa je uzimao pare od pomoći koju je dobijao, da se mnogo šetao po svetu, da je ženskaroš, da je ubijao svakog ko mu je smetao i šta mu sve nije prebacivala ljudska pakost i adska mržnja, Ono što je Bulatović skupio dovoljno je da se vidi koliko je taj nesrećni vladar morao da propati u svojoj pustinjskoj

sređini od sređine u kojoj je Živeo. Da nesreća bude još đublja i crnja, on je bio i težak bolesnik.

Njegov je slučaj najteži, najveći

naš duh živi pod najnesrećnijim uslovima i u prilikama koje su ravne paklu. Raspinjan je na krst, nabijan je na kolac, udaran na sve muhe. Sve same macke i kljuse, bukagije, lanci, loma-–

' če. On· je ličio na Lovećn o koji se lome svi vetrovi, munje i gromovi, i simbolično je da je insistirao đa se baš tu njegove kosti i sahrane, da bi i posle smrti bio u muhama kao i za vreme života. A i s tim se desilo svašta: selile mu se kosti svaki čas i, evo, i danas još se razgovara šta će se 5 njim i njegovim spomenikom kongenijalnog mu Meštrovića!

Njegov je slučaj crn od rođenja sve do smrti i taknv io isli od smrti sve do đanas. Da je Milorad Mitrović Živ, morao bi dopuniti svoj poznati epigram koji se odnosi na Pavla Popovića. Sad bi, tek, ustao iz groba i, kao Stentor, kriknuo gromko:

Ostav'te me, jedanput, na miru!

Njegoš je još crnji i po prirodi nego što je crna njegova Cma Gora u kojoj mu je bilo suđeno da vlada. U jednom pišmu on Hiše Jeremiji Gagiću, ruskom konzulu u Dubrovniku. na ovaj način:

„Ovo ja sudim po sebi, jerbo meni svagda sopstvuje protivni vjetaT, a pribježišta za meme, po DYilici, ne ima do tu grobu... O sudbino, sudbino, rašta si meni tako stroga? Ja sam tvoj welikomučemik...“ Kad pređe u tom pismu na Crnogorce, jasno je koliko je bilo preteško, i kakvo je to bilo prokletstvo, vladati jednim fako plahovitim i nemirnim narodom kakav je taj narod, i jadikuje:

„Tako, ma primjer, kad Crnogorci počnu samovoljno Yaditi, kao što su svagda, kad kažu: „Vladika je. čovjek slab, pa bi trebalo stariji i sposobniji čovjek mjima da vlada“. Kad se predstupnici makažu, onda Wele: „Vladika vlada strogo, tirjanski“. Kad mas TuYci puste da malo otpočinemo, onda kažu: „Već Crnogorci mijesu omi prvi, neo im je wpravljemij" današnjeg Vla dike junačkome dahmu, mnogo bovredilo“, Kad Crnogorci me miruju, mo Se svete i gone s Turcima, onda kažu: „Tome je uzrok slavoljublje današnjega memifrmoga i kYrvožedmoga oladike"“.

Našla su se u Njegošu dva pakla, dva prokletstva — njegovo „Ja“, prepuno čromova, građa i bure, i ono Što odlikuje Crnogorce, bistre i uvek nezadovoljne i nemirne: plahovitost, anarhičnost, borbenost, napetost, uočljivost. III

U fakvoj almosferi· moglo se raditi i stvarati samo sa elemenfarmom VOljom. Njegoš je nje imao. Ja ne znam u svetskoj filosofiji takvu misao kao što je ona Njegoševa: „Biti mora što biti ne može“. U njoj je đie Welt i Wille und forstelung (Šopenhoauer) i Wille zur Macht (Niče). To je tvrđe od granita i diorita; seče kao dijamant. Kao da ju je izrekao kakav Kublaj-kan i, uopšte, kalav osvajač. Ali je dobra kao deviza i za sve druge velike duhove, jer je Drkosna i hoće u nemogućno i kuca, lupajući, na sva vrata i, kađ odgovora nema, ruši dinamitom volje. I volja može biti viđovita, Njegoš je njom uvek dobro ciljao i sjajno pogađao. U Gorskom wijendu ne postoji ni jedma misao a da nije u centar pogođena.

Uzmimo ovu situaciju: glad u Cr. noj Gori. 1846. Tuberkuloza u prsima. Politički teška situacija. Stvarao se Gorski vijenac pod prvobitnim naslovom Crni vijenac. Preko vladike Da~

6

\

PRILOG. ZA PROLOG

nila, najcrnjim mastilom Krvi, Njegoš peva:

/

A ja što ću, ali sa kime ću? Maulo rukah, malena i snaga; jesna slamka među vihorove. Sirak tužni bez igdje ikoga!

Moje pleme snom, mrtvijem spava, Suza moja mema Yoditelja,

Nađa, mnom je mebo zatvoremo Ne prima mi plača mi molitve...

. Na crnom planu, na zlopogledstvu i paklenom pesimizmu, retko da se ikad ovako teško izrazio koji pesnik, Na liniji romantizma, čija je osnovna boja olovha i mrka, na liniji Toro Bajron — Igo — Šiler Mickjevič — Puškin, na celom tom velikom meridiijanu od Amerike i krajnjeg evropskog Zapada do krajnjeg evropskog Istoka, u jednoj od najdinamičnijih era evropske lirike i misli, retko je ko došao do takvih misli (a ima ih još i crnjih i težih u Gorskom vijencu , kao što je to slučaj s Njegošem. Kao da se ceo svemir pretvorio u mrak, tamnicu, u mubilišta!\

Čitav jedan niz stihova Gorskog vijemca \ pripada najvišoj lirici, naročito filosofskoj lirici, celokupnog evropskog i svetskog romantizma.

Njegoš je, na veliku žalost, nepre= vodiv. Otuda on u inostranstvu i nije na onom mestu na kom bi trebalo da bude. Ceo Njegošev prosede nije organ= ski rođem đa se prebaci u druge jezike, čak ni u slovenske jezike. Dinarski je njegov izraz: plahovit, nabrekao, prenapregnut i vrlo neelastičan. Uostalom, neprevodiva su i druga velika dela. Faust na francuskom ili italijianskom vrlo je vodnjikav, Niče na italijanskom skoro smešan.

Nedaleko od Oštre nalazi se, na pučini, najdublja dubina Jadrana, na drugoj strani Bokokotorskog zaliva je= dna je od najviših visina Južnog Dinarskog sistema. To je Lovćen. Na njegovom vrhu odmara se telo jedne od najviših visina i najđubljih dubina našeg književno-filosofske misli i emocije: Njegoševo.

Ovđe, u Boki, sve podseća na Njegoša, Od nastrešnice u Njegušima, gde je rođen i iz koje je prvo ugledao gorostasnost ove prirode, preko Motora, Dobrote, Prčnja, Perasta, Herceg-Novog — svako je mesto nastanjeno mislima nb Njegoša. Herceg-Novom, u kom se školovao kod Zlotovića, pošve= tio je i nekoliko stihova koji sami lepotom vređe više i od lepote samog Hercepg-Novog, n po ostalim mestima Boke bezbroj je priča o njegovom bavljenju i o njegovim. istorijicama. „Kotor je, skoro mrtav, posetio nosilima donešen i odnešen, i posle toga je tražio da ga „kopaju na Lovćen“. Čudesnost Boke, primorska i morska i, još više, ona od Krstaca i od Cetinja na Lovćen, jedna je od najkrasnijih koje se dadu zamisliti i prema kojima je i napuljsko čudo prirode malo; jer je ovde, u ovom fantastičnom prirodnom kompleksu, dan ceo makro —i mikro-–kosmos. Dva pogleda nema kakva su

M CRTEŽ PIVA KARAMATIJEVIĆA

dva pogleda sa Ovog terena: sa Krstaca na Boku i sa Lovćema na Sve strane zemaljske i nebeske. To su prozori na svet i prizori koji u čoveku izazivaju samo velike i prodome misli; naročito one iz Kroike, s jedne strane i, s druge, crmog ispolinstva pesimizma: čovek je ovde junak, toliko malen u odnosu na svet da moma da bude omji od čađi. rex

I Gorski wvijehac i Luča mikrokosma — to su Kroika i Okovani Prometej. Kadgod sam pročitavao Gorski vijenac, u meni su odzvanjali zvuci Betovenove Treće i Devete simfonije: jedno za drugim herojstvo i borba; prometejstvo i bunt, skerco i adađo, groznica, belo usijanje, gavrani i, s vremena na vreme, uteha i beatibudo. Osećanja slična njegoševskim prožimala su me i u Međdičievoj Kapeli. Ima u Njegošu ne samo betovenskog već i mikelanđelovskog kompleksa. 1 u Kdpeli je sličan lavirintikum: herojjski bornben prometeizam, duloko, muhlo mučenje, crna riza, grozničavo iskkušavanje, mora da bude što „biti ne moz že“ | težak pogled, najteži koji še da videti. Kadgod mislim na Njegoša, a na njega se svakodnevno misli u ovoj boko-lovćenskoj okolini, mislim na ta dva fitama, Milelanđela i Betovena, jer je i Njegoš iz te porodice đuhova, _i mi malo ne preterujem alko kažem da su to Tri kongenijalna titana. ; Branko LAZAREVIĆ

y

ae"

PIVO KRARAMATIJEVIĆ: ZBEG

· Između usamljenosti i nade

ko se pročitaju najvažniji i naj-

opsežniji rađovi posvećeni Njego

šu, nije teško uočiti nameru mnogih komentatora da Gorski vijemac pred stave kao blistavi završetak kolektivnog stvaralačkog duha ovekovečemog u epskim pesmama. Ovakvu težnju koja“ uporno nastoji da otkrije korene dela van njega samog, u tradiciji, u narodnoj pesmi, nalazimo možda najjače izraženu u studiji Pavla Popovića o Gorskom vijencu. Sa brižljivošću koja imponuje ispitao je poznati jstoričar književnosti mnoge veze između GorTskog vijenca i narodnog stvaralaštva. Ali ovo svoje podrobno ispitivanje iz+ vora i uricaja on je uopštio, želeći da protumači suštinu speva pesnikovim oslanjanjem na reč, na misao i izreku anonimnih pevača, „Njegoš je ie (na-

složio, spojio i sastavio u jedno“ —/ kaže Pavle Popović, Moglo se onda i očekivati da će istoričar koji u Gorskom vijencu vidi pre svega ogledalo narodnog života i dalje nastavljanje gadržajnih i stilskih tokova epske poezije, zauzeti donekle kritički stav prema onim partijama Gorskog vijemca, koje ne sadrže prirodnost, vernost modelima i realističku ubedljivost u reči i gestu. „Ličnosti u Vijemcu (istima, samo neke i samo nekad) ne govore uvek prirodno, kako treba, kako bi im dolikovalo — primećuje Pavle Popović. — Njihov govor postaje katkad suviše lep, filozofski, književan, Što kod ovakvih priroda, kakve im je Njegoš ocrtao, ne bi moglo biti.“ Prigovor bez sumnje netačan, ali u izvesnom smislu i razumljiv. Ako se Gorski vijenac čita sa namerom da se u njemu otkriju sličnosti sa narodnom / pesmom, ohd:a ćemo biti iznenađeni dubokim razlikama koje među njima postoje. Ako ga, međutim, čitamo onako kako je to jedino ispravno, kao završeno i nezavisno delo, kao potpun izraz Njegoševe vizije, kao proizvod njegovog· stvaralačkog genija, onda ćemo lako shvatiti da je ključ za razumevanje Go?skog vijenca u njemu samom, da sva objašhjenja u vezi sa njegovim izvorima mogu olakšati pristup delu, ali da će nam ono biti od male koristi pri otkrivanju i doživjavanju svih njegovih lepota. U svojim kraćim pesmama, epskog žanra, Njegoš je podražavao desetercu. U Gorskom vijemcu on se OSlobodio svih spoljnih stega i progovorio ličnim, nadahnutim glasom, Građa uzeta iz istorije i narodnog predamja bila je iz osnove prerađena, dignuta na viši stepen i originalnom misaonošću produbljena i uopštena. Čak je i sam stih, iako je zadržao obeležje trohejskog deseterca poznatog iz narodnih pesama, dinamičniji, reljefniji, bogatiji od jedmoličnog epskog ritma.

Koji uzroci objašnjavaju , popular= nost i veličnu ovog dela, koje je dobilo karakter hacionalne vrednosti, toliko mmogo čitanog i tumačenog? Mislim da se oni sastoje u tome što je pesnik uspeo da jedan događaj prikaže kao simbol. Za istoričara igstrebljenje političkih i verskih protivnika od

strane većine naroda (istraga u stvari nije izvašena odjedanput, već se odigravala u jednom dužem vremenskom periođu) znači činjenicu od velikog značaja u rekonstrukciji prošlosti, Za jednog prosečno obdarenog pisca to je mogao biti pogodan materijal za živopisni roman ili dramu, Njegoš je, međutim, prodro u suštinu zbivanja, u onu srž koja je neprolazna, večita, koja postoji kao neugasivo žarište istorijskog kretanja kroz vekove i kao unutrašnji, nezaustavljivi pokretač svih čovekovih napora. Njegoševi junaci, ma koliko nam poneki od njih izgledali priprosti i sujeverni, žive prožeti zanosom od koga trepere. Oni se kreću pred našim očima sa odlučnošću i snagom, ozareni veličinom ištorije kojoj hoće da daju trijumfalan smisao.

žodne — P,Z.) pesme umethički skupio, Oni vode među sobom obične razgovo-

re, ali to rade samo u predahu, u zatišju, u atmosferi povremene smirenosti koja treba još jače svojom suprotnošću da istakne dramatične događaje na pomolu. Scene izrazito lo-

Pavle ZORIĆ

kalno obojene (naricanje sestre Batrićeve, svatovi, gatanje u pleća, itd.) daju zbivanjima u Gorskom vijemcu reljef i realistički dekorišu fabulu; one sačinjavaju ambijent koji Njegoševu poetsku i filozofsku koncepciju oživljava, konkretizuje i sprečava njeno pretvaranje u apstrakciju. Etnografski i istorijski eler.enti dela, mada jaki, nisu ipak Njegošev cilj. Pesnik je hteo da naslika „crmogorski život u određenom razdoblju, i zato ga je prikazao sa mnogo strana. Ali Njegoš se, vođen težnjom karnakterističnom za svakog velikog stvaraoca, nije zadržao samo na opisu spoljnih vidova života. Sukobu između Crnogomaca i poturica dao je univerzalnu, simboličnu dimenziju. U istrazi poturica video je odblesak večite borbe u svetu koja se vodi između pravde i nepravde, smisla i besmisla, dostojanstva i pokornosšti, U svetlosti tog univerzalnog antagonizma, koji u sebi obuhvata i kosmičko i ljudsko, istorijska zbivanja dobijaju sjaj nćuništivog trajanja. Zato Gorski vijenac nije samo realistički spev koji reprodukuje jednu epohu, već delo razbujktale filozofske, poetske i istorijske imaginacije pesnikove, koja realnost diže na stepem epopeje, oblikujući je sredstvima mohumentalnog, patetičnog izražavanja. Herojski ton je karakterističan za Gorski vijenac u celini. Humorističke i lirske epizode proširuju pesnikov registar, ali su uvek podređene uzvišenom govoru koji teče kao meki potresni recicativ. Otuda Njegoševi junaci kazuju teške i duboke reči od kojih nas i dan danas hvata vrtoglavica, Njihovo unutrašnje biće hrami se ne samo sokovima iz stvamnog la, već i supstancom Njegoševe misli, Gorski vijenac se teško može razumeti bez Luče mikrokozma. Iako ova dva dela (koja inače hromološki wtože

Lp

jedno pored _ različita sveta,

. pa se u to uveriti.

drugoga) . oličavaju dva ona zajedno čine dve povezane etape na pesnikovom putu ka osvajanju smisla ljudskog postojanja. U Luči je pesimizam potpun, 'Treba samo pročitati posvetu, najbolniju ispovest za koju zna naša književnost, Zgrožen i zgađen nad ljudskim Btrađanjima, pred prizorom neprekidnog bola nad zemljom, Njegoš je potražio utehu u religiji.

U priči o borbi između Boga i Satane, Bog je opravdan za zemaljsko zlo, ali čovek je i dalje \avorio svoje dane u patnji, Jer, ako 5u smrt i mo jedine istine, čemu onda naša egzistencija? Njegoš nije mogao da prihva– ti totalan očaj, psy je zato potražio izlaz na drugoj strani. Okrenuvši se u Luči mikrokozma od čoveka ka natprirodnom, on mu se u Gorskom vijencu ponovo vraća i obnavlja svoj sumnjom pokolebani humanizam, Najvažnije ličnosti Gorskog vijenca „doći će postupno od istog ubeđenja: da život ima smisla i opravdanja samo onda kad se posveti nekom moralnom cilju. Ali ta istina, koja stoji na kraju puta, osvaja se po cenu užasnih hnapora. Svaka stranica Gorskog vijenca, govori o protivrečnostima koje su razdirale Njegošev đuh; morao je on proći kroz tolike bure i vihore da se domogne utočišta, da se oslobođi zauvek skepse. U Wazi poznatog monologa

vladike Danila, izgovorenog „u gluho doba noći“, prepoznajemo beznađežnost nasleđenu iz Luče. Ali se postepeno crni oblaci razvedravaju i odluka o istrebljenju poturica sazreva. Kola slave svetle istorijske primere i Oosuđuju izdajnike; glavari, gonjeni saznanjem da je borba neminovna, sve se više odlučuju da pribegnu oružju; iguman Stefan iskazuje potrebu da je akcija protiv tiranije najviši načim iskupljenja čoveka pred smrću, Tako se sporo ali i neizbežno rađa odluka, uprkos svim otporima. Kamen se gura uzbrdo, ogroman kamen, težak kao sama sudbina! Ipak, naposletku, biva izguran na vrh. Značenje Gorskog tijenca ukazuje še u negaciji mita o Sizifu, u obnavljanju prometejskog mita o ljudskoj nepobedivosti. I za razliku od ponoćne -tmine , koja „guta jadikovku vladike Damila, kraj dela je obasjan zracima zore i rađošću igumana Stefana. Setimo se mnoštva reči kojima je pesnik u Luči žigosao trošnost ljudskog tela. U Gorskom vijemcu on rehabilituje čoveka i slavi mladđost. Gorski vijenac znači povwvrdu života. Ovakav zaključak, suvo formulisan, govori jednu istinu o Njegošu, ali je govori hladno, treba pročitati i .pročitavati i doživljavati stalno iznova i Gorski vijenac i druga Njegoševa dela, pa shvatiti šta to znači, kakav podvig predstavlja, kađ se·ceo jedan život, okružem ftamom i ispunjem bolom, stavi u službu traženja smisla i istine našeg postojanja, koja je daleko, odvojena ponorima od usamljenog ftražioca. ı

CRTBŽ PIVA KARAMATIJBVIĆA

\

KNJIŽEVNE NOVINE