Књижевне новине

FRANCE

. FRANCE KOSMAČ spada u red nih naših pesnika koji su u toku bot tekle, krvave, teške i ljudski lepe borbe

uz pušku negovali stih i u njemu, preko njega i kroz njega, izražavali

: a sve svoje dož'vljene dane noći, wvoje izgubljeno i svoje očekivano, svoju

veru da će nestankom dima T. žnje biti „ostvarene. Kosmninč i ce? jim Partizanskim, sonetima, Uoči DTO= leća (Pred pomladjo) i u Slikama mašeg marša (Podobe našega pohoda) izrazio na osobeno uglađem poetslxi način i dao sliku, sugesiitvmu i ujedno potresnu, o frnovitom ~ pariččamskom maršu, o okršaju i porazu, klonuću i o pobedi borca koji ne zma za odmor, predah, počinak. Njegovi soneti poseduju nešto toplo i nensmetliivo od one prešernov:ike uglađenosti, sonetske doteranosti i iznijansi~anosti, za koje se, u paklu i' vrtlogu rata, nije imalo ni mnogo vremena ni mnogo strp'jlvosti. I to je ono po čemu njegovi stihovi treba da budu izdvojeni kada se govori o našoj još uvek neproučenoj poeziji narodnooslobod!'lsčke borbe; to je ono po čemu se njegova nafna poezija najviše približava | sugestivmim rimama i versima Mateja Bora, ispi-

sanoj u zbirci „Previharimo “iharje, našoj inače prvoj zbirci partizamske

poezije (proleće 1942). Kosmačeva poezija je prepuma slika, snažnih i potresnih, slika u kojima je jedno vreme nevremena kazano u svim trenucima i u kojima su ljudi, „neveni nevremena“, uhvaćemi u određenim momentima m;ihove meodređenositi, njihovog somogovora, „preispitivanja i traženja sebe. Po tome su Kosmačevi oiklusi pesama tanana ameliza i ispovest čoveka rata i čoveka u ratu, u neizvesnosti i, izmad svega, nadi.

'Novom knjigom stihova Dom » besolju (Kuća u svemiru) Kosmač čini jedan mali, ne doduše potpun ali ipak nagao, zaokret u svome poetskom stvaraloštvu. On je sada više okrenut sebi i njegova poetska inspiracija, daleko odsutna od rata, nalazi se u samom njegovom pesničkom ja, zagledana je u samu pesnikovu ličmost, prepumu viđenog li doživljenog sveta. On je ·ovoga buta nepcsrednije vezan za sebe, za svoje dane i noći, snove, čežnje i neumiknu javu, koji su se, u svoj doživljenosti, prelomili u njegovoj psihi. Ta prelomjenost, upravo Wrštenost, daje Kosmačevim najnovijim stihovima neku osdbenu boju i ton, daje fm emocionalniji vid kome pesnik inače u prvim svojim pesmama nije gotovo nikako pribesavao. Strahote rata i viđenje tih ratnih strahota dali su njegovim ranijim stihovima neku crnu, tmurnu patinu, dali im neku ukočenost, ponekad čak i škrtost u 'zrazu i skučenost u plastičnosti. Pa i docnije, u zbišrci MKwrent i smrt (1950), on će ponoviti i „potvrditi te Kkvalifikative svoje prve poezije, a crnine smrti i nestajanja — bez jauka — biće naglašenije, jasnije i drastičnije.

~U drukčijim uslovima života i poetski ton jednoga pesnika može — a to je i prirodno, ako samo od toga zavise njegova raspoloženja i inspu.racije — da budđe drukčiji, svetliji i jasniji, ispunjen čak i dosnivanim snovima detinjstva i prve m"adosti, i započet novim snovima, novim tražemjima sebe i sveta, novim ispovestima.

RIBHIRRIRIHIHIHHHINIHIHIJIHIIIIHIHHIIH III HIIINIHIHTIHIHIIRIHHIIHIHIHIRIITIHHIIRIHITIRIIIIIIITIIII III IRTIRIIIHIIIIIHTIIII IIIRIIIIIIIIITIIITIIIIITIIIIIIHIRIHIRITIIJHIIN WHIHHRWIMIV IRI ERVRWRV VIII IAFPRWRVAAINI RITA HWMIWRWI ITU TP FIRUMUIWWIIIIIII IF PWVWFVAVIT7 (17 EPPYRVIWWYYITIIFIAVFIAIT III PIT IIIIII III III PUPIIIIIIIII IP TFAOPI070HITFHMFH{

Monografija o vesniku bure

Ljubiša Manojlović: „SVETOZAR MARKOVIĆ“, | „Nolit“, Beograd, 1963.

KNJIŽEVNE NOVINE

„DOM V VESOLJU“, „Cankarjeva založba“, Ljubljana, 1963.

KOSMAČ

Uostalom, poezija i može biti samo to: san i traženje, ispovest i nada, jer su to jeđino smišljeni trenuci čovekova života. Kosmač je u svojoj novoj zbirodi obojio svoje stihove nekom čudnom radcšću, radošću što može da Živi prema svojim shvatanjima i svojim žŽživotnim normama, prema onom zamišljenom, u detinistvu, smu o životu i svemu onome, lepom i ružnom, što Život pruža. Svetlo je Kosmačeva osnovna inspiracija i on u njoj, u svoj kcmipleksnosti svetlosti — a time i senke — vidi pokreinu nađu koja je smisao života i postojanja. Kod njega će se kao osnovni lajtmotiv pojaviti problem o lepoti i smislu tužnih i radosnih dsna, o Jepoti ljubavi i mlovenja, o treperenjima koja su pratioci suštastvenih nesporazuma čovekovih sa svakićčiašnjicom. Kosmač koji je život — znamo to na osnovu njegBovih partizansMih pesama — sagledao na ponoru njegovog nepostojanja, na izvoru njegovog nestajanja, i zato je u svemu, u svakom trenutiku i svakom mimohodu vremena video nešto lepo na čemu se treba zadržati, iskazati ga i poetski ovekovečiti. One crne, pesimističke natruhe, ona beznađežnost i nešzvesnosit nestali iz njegovih najnovi, stihova u kojima još uvek ima prokkletstva, još uvek ima pakla, ali je iz njih nestala izvesna bezdana tuga, očaj i pletva. Sada, Kosmaču su prisne lepote tužnih i ređosnih dana, prisno mu je ono ovozemaljsko putovanje kroz nepoznato, kroz neizvesnost, putovanje ivicom smrti i kataklizmi:

V življenju so lepi dmevi veseli im so lepi dnevi žalostni.

Kdo ve, če mi sprememnljivejši eter » pristamih

ko na dolgih potovanmjih,

brez miru.

Kako hitro minevajo

noči, kako mepremične težijo 9 mespečmosti.

Zdvojnega na, vrhu Kklamca te oblije mrzel pot:

saj misi le hodil, bratec,

tudi sam, si — Dot. Kosmačeva poezija nije „opterećema nikakvim #ilosofirmamjem, oslobođema

je verbalizma i patetičkog toma, Kao i pre. on i sada neguje prirodmost izraza, nepatvorenost i jednostavnost. Ispovedajući život i svakidašnju. čovekovu radost što živi i postoji, Što uspeva da se ophrva i bori sa nemilostima, „,on nije pribegao nikakvoj „deklarativnosti, ničemu što bi ovoj poeziji oduzelo sugestivnost i umanjilo njemu neposrednost. Ovoga puta Kosmač je svoj stih učinio još elastičnijim, gipkiji'm, lišio ga je svake ukočenosti, nužnog rimovanja i ulkalupljenosti. Samo, u tom oslobađanju „svoga stiha od izvesnih poetsikih, klasičnih normi on je unekoliko preterao, ol'šao predaleko, tako da se njegov stih ponekad približava proznom izrazu; u pesmi „Vsi smo koz=monauti“ i još pomekoj Kosmaču kao da je ponestajalo pravog poetsikog nadahnuća, poetskog daha i srca. Ka toj neujednačenosfti nesumnjivo ga je odvela izvesna težmin za modernošću, za preterano slobodnim stihom. No te mamjkavosti nisu velike; one su plod trenutnog eksperimenta koji, uza sve, ne remeti utisak celine zbirke Dom 9»

lju. Fe Oe Tode ČOLAK

O SVETOZARU MARKOVIĆU i njegovom delu postoji čitava mala 'biblioteka i velika zbrka mišljenja. Malo čija misao kod nas je toliko ispitivana i fumačena, objašnjavana i, u ove ili one svrhe, falsifikovana, precenjivana i potcenjivana, svojatana i kle= vetana kao što je to bio slučaj sa idđejama ovoga „sejača bura i oluja“. Marković je, u isto vreme, bio i „divni mladić i „takozvani pokojni Svetozar“, preteča srbijanskih radikala i prethodnik srpskih marksista, ideolog čiju su misao spasli od zloupotrebe Samostalni „radikali i tvorac i amticipator srpskog fašizma. Oko svake ove tvrdnje rađali su se sporovi, na argumen=te se odgovaralo besmislicama, besmislicama su protivstavljani ozbiljni raz= lozi. U jedan mah od drveća se nije videla šuma; zbog zaokupljenosti Markovićevim idejama mnogi nisu ni primećivali njegovu ličnost.

Ljubiša Manojlović pošao je drugim putem. Iako nisam uvek bio baš sasvim siguran da je to pravi put kojim se dolazi do Svetozarevej ličnosti, čitajući ovu Knjigu imao sam OSCćanje, koje je kasnije preraslo u uverenje, đa je Li. Manojlović bio pravi zafaj,ibaš takav, put. Pisca ove knji-

„PETNAEST SOVJETSKIH PESNIKINJA“, izbor, prevod i beleške Desanke Maksimović, „Nolit“, Beograd, 1963.

SOVJETSKE PESNIKINJE

SVAKO OKUPLJANJE Enjiževrih radnika u posebnu grupu, kao što je u ovoj zbirci gde je zastupljeno petnaest sovjetskih pesnikinja, mora da ima svoj razlog, svoju namemu i opravdanje, formalno ili unutrašnje, objektivno ili subjektivno. U čemu je spoljna i unutrašnja karakteristika ove knjige čiji je sastavljač i prevodilac pesnikikinja Desanka Maksimović? Nije to samo pripadnost jednom đdruštvenopolitičkom razdoblju — mada je i tu veliki raspon između generacije Ane Ahmatove i Bele Ahmaduline, koje je našlo svoj ideološki i psihološki izraz u poeziji sovjetskih žena, niti u motivima koji su više ili manje srodni kod mnogih od njih — već u zajedničkom opštem načinu intimnih lirskih doživljavanja i društvenih zbivanja, u speciTičnom a ipak donekle sličnom prelamanju i odrazu tih zbivanja kroz tananu osećajnost unutrašnje ženske prirođe. To se naslućuje čak i u onim pesmama koje osvetljavaju putokaze epohe, a da ne govorimo o jlirskim, ljubavnim, u užem smislu. Izbor je napravljen tako da dočarava pesnički odziv sovjetskih autorki i na sudbinske momente ličnog života i ma tragiku istorijske epohe u kojoj su delovale ili čiji su bili svedoci. Parafrazirajući misao Al. Bloka, možemo reći da je u poetskom glasu gotovo svih učesnica ove svojevrsne amtologije, izuzev najmlađe, prisutan krvavi prizvuk žrtve, sudbinskih dana revolucije i rata. Uostalom, kako kaže u pogovoru sama D. Maksimović, oma i ne pretenduje da da „antologiju u strogom smislu reči, čak ni jedan iscrpniji istorijski presek poezije koju su stvorile sovjetske pesnikinje“, Silom okolnosti, ogramičen prostorom, sastavljač je bio prinuđen da izabere manji broj (jedamaest) ruskih sovjetskih autorki, od najstarijih do najmlađih, koje su još u

BELA AHMADULINA

razvoju, „držeći se pravila da to budu one najpoznatije, one koje znače novu etapu ili bar novu Žicu u ruskoj sovjetskoj lirici“, Broj neruskih sovjetskih pesnikinja nesrazmemo je mali (četiri), i možda bi bolje bilo da je sastavljač ostao samo pri predstavnicama sovjetske ruske poezije a pesnikinje drugih narodnosti izdvojio u posebnu zbirku.

Pa i u ovom krugu, koji je đošao u obzir, D. Maksimović je birala ono što joj je intimno blisko | srodno po tematici, izrazu ili zvučanju, pri čemu je zavetna želja sastavljača bila ne

ge pre svega interesovala je Markovićeva ličnost ili, tačnije, bio mu je zanimljiv Marković kao ličnost. On nije vojevao za čistobu Svetozarevih ideja, on je prikazivao Markovićevo vojeva= 'nje za njihovo širenje i primenu. Izvanredno vešto Manojlović se koristio Markovićevim spisima i pismima, pretakao ih je u dijaloge i navođio kao živu Svetozarevu reč. Tako prezentirami spisi prvog srpskog socijaliste ot= krivali su ličnost onoga koji ih je na= pisao. Marković je postao bliži čitaocu a da se, pritom, ni njegova ličnost ni njegova misao nisu udaljavali od objektivne istorijske istine o njima,

što u romansiranim biografijama &nmije

baš tako čest slučaj.

U potrazi za Markovićevim imtimnim likom pisac ove knjige zadržavao se i na Markovićevom odnosu prema sestrama Ninković. Dok je većina biografa o vezama između Markovića i Milice Ninković govorila više usput i uz=gred, dopuštala da se pre nasluti da je u pitanju neka vrsta intelektualne i emocionalne bliskosti dveju snodnih đuša nego prava ljubav, Manojlović je sklon da tvrdi đa je fa intelektualna bliskost bila posledica ljubavi u pravom smislu te reči, U prilog toj svojoj

samo da pokaže dubimu, proživljenost i toplinu ličnih osećanja pesnikinja u SSSR, već i bezgraničmu „humamost njihovog rodoljubivog „raspoloženja, vezu s narodom, otadžbinom i mjenom sudbinom. Ta dva osnovna ključna motiva provlače se u ovom ili onom obliku i varijanti gotovo kroz sve ove pesme. Ljubav, čovek i „rodina“. Život lični i život zemlje — neodvojivo. A to je već misoona lirika, u kojoj sovietske pesnikimje mne. zaostaju iza Des nika. Sastavljać je svakako uspeo da pokaže rnaznovrsnost i bogatstvo ljubavne žemske lirike u SSSR i njen visoki domet, Osim toga, dobar deo poesama inspirisan je lepotama prirode, koja je tu prigsulma kao neophodam okvir i podloga ljudskih osećamja, raspolože= nja, razmišljanja. Zato retko možemo naiči na čiste opisme pesme. Preovlađuje u raznim tonovima čitava skala ispovesti žene i majke od opore i sovke A. Ahmatove do tragične M. Cvetaje= ve, intelektualne V. Inber, nestašne V. Tušnove i raz:grane B. Ahmaduline.,

Epoha u kojoj su radile mmoge od pesnikinja zastupljenih u ovoj ”birci, naročito one iz starije generacije, zahtevala je od stvaralaca prilagođavanje pesničkog izraza propisanim ·šablonima i direktivama u oblasti umetnosti. Veći deo pravih pesnika, po skupu cenu, uspeo je da izbegne prelaženje na put književnih hvalospeva, koji su energično preporučivani, Iz ove zbirke se vidi kako su ruske pesnikinje stare generacije baš u tom tragičnom razdoblju stvorile neobično isRkreno proživljenu, ljudski uzvišenu patriotsku poeziju.

Kad govorimo o pesničkom prevodu kao što je ovaj, ne smemo da zapostavljamo probleme i teškoće s kojima se na tom frnovitom putu suočava prevodilac, pogotovu kad se uzme u obzir bogata tradicija i izrađenost tehnike u ruskoi poeziji. U složenom poslu koji je obavila Desanka Maksimović bilo ih je više i to krupnih: u akcentu, sliku, metru, melodiji. Ali sve ove teškoće srećno je savlađao naš majstor st'ha, pri čemu ne samo đa nije izneverio slovo i duh ruskih tekstova nego su oni i u prevodu sveži kao autentično stvaranje. Težnja pesnikinje D. Majksimović bila je da sačuva u prevodu, u koliko je to bilo mogućno, estetske osobine originala. Tako joj je uspelo da kod nekih jambskih pesama krafkog „stiha, kojima nije smetalo što tako i u prevodu zvuče, zadrži romantičarsku raspevanost. To su pesme V. Inber i A. Barto. Sažetost i snagu izraza A. Ahmatove i V. Cvetajeve bilo je veoma teško preneti na naš jezik. Da bi njihovi stihovi zvučali i kod nas adekvatno, mora!i su se dužiti za dva-tri sloga. Muzika pesama koje imaju slobodniji stih zvuči za nas prirodnije pa se i u prevodu dala više sačuvati (V. Tušnova). Verujem da je mnogo jada zadavao prevođiocu akcenat, jambski stih i slik, tako meuzikalan u ruskom a teško prenosiv kod nas.

Da li ostati veran muzici izvora ili svom jeziku? D. Maksimović je odlučila đa ne podražava ruski ritam kad to nije neophodno. Svakako da je bilo prepreka i sa rimama, i to novim, mnogobrojnim, pa se naša pemikimja opredelila za ruski način sazvučja. Na više mesta to je bilo pravo i možda jeđino rešenje da se ne naruši smisao i lepota izraza. Mislim d prevodile u tom nije pogrešio, Umetnički prevod nije samo tehnika, već i intuicija, prestvaramje, kako je rekla umna I. Sekulić. Zato

tezi on je više navodio „racionalne razloge no empirijski ustanovljene činjenice. Ali, om je te razloge navo-

“dio na takav način da su oni dobili

vrednost utvrđenih čimjenica. Iz odnosa Svebozara Markovića i sestara Ninko-

vić pisac ove Kkmjige je izvukao jednu dramu koju je umeo vešto da razvije i uspešno da vodi Drugu dramu Manojlović je izvukao iz sukoba Svetozara Markovića sa njegovom sredinom. Te dve drame idu u knjizi zajedno i daju knjizi posebnu draž. Ako su ramiji ispitivači dela Svetozara Markovića u sukobu prvog srpskog socijaliste sa njegovom „sredinom proveravali ispravnosk i „dokazivali superiornost Markovićevih ideja i pogleda, Manojlović je na osnovu toga sukoba uspeo da pokaže i dočara svu lepotu Markovićeve ličnosti.

Sposobnost da u svemu | „pronađe dramu i da je prikaže na jedan doista dramatičan način Manojlović poseduje u jednoj zdravoj meri. U isti mah „on poseduje i razvijeno osećanje mere i zna dokle u romansijerskom tretmanu

ovi i ovakvi prevodi-prepevi plene i zanose kao neposredno doživljena izvornmna ispovest srca. Tako je i ovom zbirkom još jednom potvrđeno pravilo da pesnike treba da prevode pesnici a ne amateri i versifikatori. Zato je knjiga koju prikazujemo dobit za našu prevodnu literaturu i zadovoljstvo za one koji vole dobru pesmu. Bez obzira po kome je ključu sastavljena, ona otkriva čitav svet novih emocija, oduševljenja. nada i gorčina u nadahmutom poetskom zvučanju.

Petar MITROPAN

JUGOSLAVIJA U ČASOPISU »LA REVUE FRANC\ISE«

Pod naslovom „Autoportret Jugoslavije“ Iv WMıorian prikazuje u „Mondu“ specijalni broj časopisa „La revue franczise“ posvećen Jugoslaviji. Florian ističe đa je specijalni broj ovog časopisa „zrelo komponovan“ i da je pre autoportret nego portret, jer su slikari, osim u dva tri izuzetka, svi Jugosloveni. Ovaj autoportret u dovoijnoj meri je objektivan pa je zato i ubedljiv i privlačan, Časopis svoj prostor nije posvetio samo pitanjima civilizacije i kulture, umetnosti i geografije. Nisu zaobiđeni ni politika i ekonomija — i upravo ta raznovrsnost tema i perspektiva đaju ovoj studiji poseban značaj.

Na uvodnom muestu nalazi se jeđan tekst predsednika Tita, a odmah za njim sleđe „dva izvrsna uvođa“ u jugoslovensku političku i socijalnu realnost. Prvi je ekspoze Edvarđa Kardđelja o novom Ustavu, a drugi dr Maksa Snuđerla, rektora ljubljanskog Univerziteta, o #đdjugoslovenskim „pravnim strukturama“ koje „striktno čuvaju lična j moralna prava građana“.

Francuz dr Leodđagar Beker u svojoj reportaži daje širok izvor informacija o Jugo> slaviji koje su, „istovremeno“ i pitoreskne precizne“. On posmatra jugoslovensku stvar nost od svakodnevnog života do inđustrijskog đdinamizma, ođ „socijalnih realizacija” đo ljubavi.

Najsjajniji' đeo revije je onaj koji se bavi jugoslovenskom kulturom, ohogaćen ilustracijama i obiljem „reprođukcija. Među člancima „punim obaveštenja o sižeima koje ili ne poznajemo ili ıh poznajemo rđavo“ Florian naročito ističe tekst Marjana Matkovića u kome on „opisuje sve aspekte jeđnog intenzivnog pozorišnog života čija su glavna ognjišta đeset opera i peđeset dramskih teatara“, u kojima je „dosegnut, ako ne i prevaziđen, srednji nivo evropskih zemalja“. jednog životopisa može i odakle ne sme dalje da ide. Pored toga on ume da priča jednostavno i njegovo neposredno kazivanje „ostavlja nesu- | mnjivo snažan utisak na onoga koji to kazivanje prati, U tome treba tražiti razloge činjenici što Svetozar Marković iako „Mamojlović u svojoj Kkmjizi ne saopštava ništa novo ni o ličnosti, ni o idejama Svetozara Markovića, ni o njegovom dobu, ni o ličnostima s kojima je dolazio u bliži kontakt — postaje čitaocu bliži i kao mislilac i kao revolucionar. U Mamnojlovićevom kazivanju jedan nacionalni spomenik postaje živa i draga ličnost.

I da u brzini nije poluzvaničan list beogradske vlade „Jedinstvo“ proglasio novosadskim „novinama i Jovama Ristića, radi jedne lepe i svakako upečatljive slike, učinio dvadeset godina starijim u frenutku kada prima vlasi; od kneza Milana, Manojlovićevoj Kknjizi odista ne bi imala da se učini nikakva primedba.

Predrag PROTIĆ

3