Књижевне новине

| Beograd, 1963.

ROMANOM Grožđe je počelo da zri Sinan Hasani se prihvatio nimalo lakog zadatka: da prikaže čitav komplelcs društvenog razvoja, šulcoba # odmosa u jednom zabačenom kraju Kosova, Ialro je odabrana tema pružala obilje matenijala, koji je pod piščevim perom bujao,. preplitao se i prelamao, vijugajući i deleći se na pojedine potoke da bi se, ubrzo, opet vralio svojoj osnovi, u glavni tok, pisac se istovremeno našao i pred mnogim zamkama, u kome ga je mamilo upravo ovakvo obilje građe, sva mnogostrukost jednog Wwveta nastalog na suprotnostima istorijskog razvoja, i to kroz zbivanja u kojima je uvek bio.na periferiji. Hasani je u većem delu romana (uzgred: ovaj roman, objavljen 1957. godine, prvi je m književnosti šiptarške nacionalne manjine kod nas) uspeo da savlada materijal koji je ležao pred njim, ultkivajući u tekst potreban stvaralački žar i napor za rešavanje problema Moji su ga opsedahi. Tamo gde mu to nije pošlo za rukom — a u romanu ima taRkvih mesta — krivica nije samo do njega. Neizgrađenost romana kao literamog rođa u književnosti Žžiptarsice manjine nametala mu je i mnoge zadatke koje će njegovi sledbenici na svom putu imati već rešene.

Fabula romana odvija se u dva pravća. Prvi je borba društvenog radnika i aktiviste Kadrije za progres u selu, borba za likvidaciju zaostalosti koja je svuda oko njega carevala i koja, doživljavajući svoje poslednje dane, ipak nije mijslila (a mi mogla) lako da ustukne; bilo je u toj zaostalosti, što je Hasani dobro uočavao, ne malo ostataka nekadašnjih, u određenih dru štvenim uslovima pozitivnih, tradicija koje se nisu mogle prelomiti preko noći. Drugi tok fabule sadržan je upravo u bom prelamanju; siromašni seljak Alija koleba se između starog i noVOg, između progresa koji polako, ali nezadrživo, nadire u selo i vekovnog iavorenja i prevaziđemih običaja, za koje ga vezuje čitav njegov dotadđašnji Život, u koje ga mame nazadnjaci u samom selu, nokušavajući da privuku u svoj tabor sve one što se ioš Iuolebaju, koji još nisu potpumo svesni situacije 'i nastalih promena. Taralkteristično je da roman i počinje i završava se epizodama o Aliji, Ali dok u prvoj glavi: khJige Al ja preHovara sa hodžom-navddddžilom 'o udaji. svoje kćeri, po starom običaju (umesto otkupa”'on je menja za nevestu svoga sina), u. poslednjoj rečenici knjige Alija se priključuje Kadrijinoj grupi, čime je simbolisan čitav mut. koji je on prešao tokom zbivamja opisanih u romanu. Jako se Alija u samom tekstu srazmerno retko pojavljuje, i to gotovo svuda. kao epizodni akter . događaja, ovaj njegov preobražaj u stvari čini jednu od bitnih okosnica romana i zaslužuje da bude pomenut. Alijino kolebamje, njegovo postepeno naginjanje i prilaženje Kadrijinoj grupi, dok im se, konačno, i fizički ne priključi, odraz je čitave borbe protiv zaostalosti u selu; prema tome u Alijinim postupcima Osleda se i uspeh rađa Kadrije i ostalih aktivista.

Na drugoj simani, među 'onzerva–

i Dva romana šiptarskih pisaca

Sinan Hasani: „GROŽĐB JE _. POČELO DA ZRI“, „Nolit“,

Azem Škrelji: „BELI KARAVAN“, „Prosveta“, Beograd,

1963.

Preveo Esad Mekuli.

tivnim (a najvećim delom i negativnim) likovima, ističe se kao centralnm figura age Sulje, nekađašnjeg režimljije, politikanta 1 prvaka, koji nastoji da za sebe veže ljude koji iz različitih mazloga ne nalaze odmah svoj put. Suljo je okružen sebi đ\sličnim (hodža, gazđa Stanko); običaje i fošilizireno pravo Loeke Dukađina on nastoji da iskoristi za ostvarivanje svojih ciljeva. Ali Hasani se nije poveo za ovakvom, jednostranom shemom; Suljo je, istovremeno, i vrlo dosetljiv, a mestimično se daju naslutiti još meke crte njegovog psihičkog života, koje su se mogle u delu dublje razraditi i iskoristiti. (Jedna od najvećih mama Hasanijevog dela jeste prepuštanje s*ociologiziranju, · na štetu svestranijeg prikazivanja pojedinih ličnosti) Sulimma tragedija, u romanu samo nagoveštena, nastaje zbog opterećenja tradicijom koja se ruši i koja upravo nje= ga samog izneverava. Ako bi u drugim prilikama, možda, i mogao biti vođ i prvak, sada se on pretvara u smutljivca i šićardžiju, „a njegova „hrabrost se razobličava kao koristoljublje i poza. Takav, razobličen i.smrvljen, on ostaje da snosi posledice svojih kombinacija i težnji, da ostavljen od svih samom sebi podmese račun svoje pro> blematične igre.

Oikružujući Kadriju, Sulju i Aliju čitavim nizom likova, delom samo skiciranih, delom i detaljnije „nazrađivanih (na žalost, uglavnom samo na sociološkoj osnovi), Sinan Hasani je vešto vodio radnju svog dela, dokazujući da je dorastao problemima „koje „roman postavlja pred stvaraoce. Zato pojedini šablonski pisani odlomci „ostaju u semci uspelijih fragmematfa.

· 8 %E

SVOJIM PRVIM ROMANOM Beli karavam, mladi pesnik Azem Škrelji ostao je, uglavnom, pesnik. „Njegove sočne rečenice, zahuktali ritam njegove proze, grozničava žurba da što pre iskaže sve što ima, a naročito da to što ekspresivnije uolbliči — sve to ukazuje na pisca koji još nema daha da savlađa temu sa kojom se hvata u koštac. Škrelji je, maročito u prvom . delu romana, pokazao. kulkuru izraza koja nesumnjivo zaslužijje pažnju. Prikazujući propadanje i propmst vedmet-4 ničkog vođe Dulj Mehmetija, od prve rečenice („Predaj se. o Dulj Mehmeti!), koja nas. in medias res, uvodi u samu srž problema, pa do povlačenja odmetnika u pećinske gluhote, pisac je držao niti romana čvrsto u svojim rukama. Taj deo, gotovo ceo posvećem samome Dulju, potpum je i zaokrugljen. A onda, kao da žuri da delo što pre

okonča, Škrelji je ostale ličnosti ro-

· mana prikazao famo delimično, ostav-

ljajući više građu nabacanu, pastozno, u skici, nego što je uobličavao, Sve je to samo zapis, živ i životan, ali nezalključem, više mogućnost za kazivanje nego definitivna reč pisca koji je na svoje đelo stavio i tačku iza poslednje rečenice. Majstorski slikajući at» mosferu ikoja okružuje skrivene odmetnike u pećini, Škrelji je propustio

OD JI M EDIT daje a

i eyA

BEOGRADSKE GALERIJE

MILAN KONJOVIĆ Salon Moderne galerije

MAD,A. MILAN KONJOVIĆ zaumgima već određeno mesto u našoj istoriji mođerne umetnosti, njegova refrospektiva, obuhvatajući radove od 1946. do 1963. godine, pruža mogućnost. za nove refleksije, bm pre što donosi i znatan broj novonastalih radova.

Milan Konjović je verifikovan kao izraziti slikar–kolorist, slikar uzbuđe= nja, eruptivnih nagoma koji pulsiraju na talasnoj dužini jedne ffovisinčkoekspresionističke varijante. Umetnost Konjovića, i pored evideninih elemenata ovih pokreta, nije se dosledno držala njihovih koncepcija, kao što nije bila ni njihov savremeni tumač. Sledstveno' izvučenim iskustvima pomenutih pokreta, a dosledam svom femperamentu i estetičkim afinitetima, Konjov"ć, je pronašao zlatnu žicu u fovi-

stički intenzivnom koloritu, u Ooslobo-

đenoj strasti ekspresšonista i furioznoj eleganciji poteza Van Goga: Naime, rekreirajući ove fenomene u smislu vlastitog umetničkog medija, Konjović je. stvorio i ličnu viziju vojvođanskih predela izrazite „ekspresivne snage. I poređ snažnih unutrašnjih izliva, i pored emooc'onalne jarosti koja je vojvođanske mirnme ravnice pretvarala u dramske vriloge, u Kkoloristički kreš-

čendo, Konjović svaku formu tumači.

na najdostojniji način likovnog uobličavanja, njegov svaki potez je znatno sugerisao jednu emociju u kontekstu

4

i određenu i ubedljivu likovrmi Yrmeo opšteg sadržaja.

Izvesne mene, međutim, nastale. poslednjih godina nagoveštavaju, u sve drastičnfjoj deformaciji forme, razaranje oblika, hjegovo dematerijalizo= vanje na fenomen boje. Sve labavije komuniciranje sa svetom predmetnosti ostavlja posleđice na umetnost Konjovia, ona gu"' od svojih randjjih kvaliteta me iznalazeći kompenzaciju u novim vrednostima. Novi put je pred opasnošću da se pretvori u sbranmputicu. Slike prepuštune boši i najčešće samo njoj, bez organske podrške neminovnih faktora koji treba da sudeluju u izgradnji nove „Roncenciie te plastične forme. c*imTedno poka-

· da je Konjović bez suštins".o smDDOE golom informativnošću, pokušao da osavremeni izraz samo spoljnim gestom. Ekertatbično nabačena boja može zaista i imati izvesno psihološko dejstvo koje boja sama po sebi sadrži, ali dejstvo van estetske osećajnosti i plastičnih dimenzija. Kako kaže Surio, „boje koje se u umetnosti stvarno ubotrebljavaju nisu čista spektra zračenja. One su uvek neobično složene, ali ni uzajamni odnosi njihovih elemenata nisu ·jednostavni. Da bi se iznašla tačna zvučna analog'ja, trebalo bi reći da su te boje kao šumovi, a ne fonovi kao čisti zvuci.”

Tako je objekat kod Konjovića ćju> žio uvek kao sredstvo a ne kao cilj, dakle postojao kao posrednik između slikarevog subjektivnog osećanja i. nje-

da je do kraja razvije i funkcionalno iskoristi u romanu. Uopšte, čak i sam Dulj Mehmeti, iako najplastičniji lik dela, ipak ostaje nedorečen. 'Po se još više odmoši na Mehmetijeve drugove, a naročito na njegova sina šŠpenda, koji mu, i pored svih sukoba i nerazumevanja, ostaje verah. Čini se da je Škrelji propustio priliku da, šire prikazujući sliku Mehmetijevih porodičnih odmosa, ostvari roman porodice.

Potpunosti radđi treba dodati da Mehmetijev kraj (ubila se, sam, ostavljen u pečini) ne dolazi neočekivano. Već prva (citirana) rečenica ukazuje na bezizglednost i neodrživost njegove borbe; sve ostalo je košmar koji prati upornog i usamljenog odmetnika. Dulj Mehmeti je nastavliač tradicije koja biva prevaziđena, zalutali, inokosmi i prkosni zatočnik ideia i ideala koji u njegovo vreme nisu imali više nikakvog realnog osnova. Ako mu je, pre rata, nesređena situacija u zabačenoj Rugovi omogućavala da kao živi anahronizam opstane, njegov opstanak posle povlačenja okupatora postao je nemoguć. Sve ostalo sledilo je samo po sebi,

Vešt u slMWiciranju situacije, vladanajući književnim izrazom koji je mogao poneti i podneti i veći teret, Azem Škrelji je dopustio da mu tkivo rOmana izmakne iz ruku, ne osivarivši ono što je u uspelijim epizođama, navočito u prvoj polovini romana, nagoveštavao. Prevodom ova dvia romana MKsad Mekuli je još jednom potvrdio visok ugled koji uživa kao prevodilac sa šiptarskog na naš jezik.

Ivan, ŠOP

PSIHOLOGIJA

\ 7 GOO TO OON, +

SPEKTAKLA

Povodom filma „NEVESINJSKA PUŠKA“ Žike Mitrovića

JAVNOST je, konačno, ovog leta poverovala u sposobnosti Žike Mitrovića i ozvaničila ih jednom relativno značajnom pulskom nagradom. Sada, pri ponovnom susretu sa njegovom Nevesinjskom, puškom, ostaje da se konvencionalno složimo sa oficijelnim ocenama ili da, što je mnogo važnije i potrebnije, utvrdimo pravu prirodu i vrednost Mitrovićevog talenta.

Još od Ešalona doktora M bilo je jasmo da se među nama nalazi jedan od onih retkih mladih entuzijasta koji može da bude siguran u svoje znanje i veštine. To mu je omogućilo da pravi manje više efekine filmove uvek iznad onog famoznog domaćeg proseka. Mitrović je, štaviše, postao u neku ruku specijalist za akcione filmove i istorijske spektakle i može se slobodno reći da u tome frenuino nema takmaca.

Pa ipak, da li su to zaista ištorijski filmovi, ne toliko po faktografiji koliko po duhu i umetničkom shvatanju materije?

Amalizom Nebesinjske puške wije teško utvrditi da se Žika Mitrović, u komponovanju likova i situacija u kadru, a i montaži kao izrazu celine, još uvek koleba između psihologije i akcije. Za Mitrovića je istorija — mešavina prošlosti i sadašnjosti, Faktografija je, istina, istorijska, ali je om filmski transponuje na Osnovu SVO jiskustva i-· poznavanja psihologije, odnosno sintetizuje u dopadljive celine i spektakle kakvi su u bioskopskom svetu na velikoj ceni, samo što ih ni-

aaa era nemam: alana yu aaa zi aii amar punu ena uu auuu uuu ui arta mu aua m aa ramaana aan a_n ue ae wi uuaena ere naeaezuuaanania |

SMRT

— KDO MI PRINESEL bo toplega kruha, pravi, kruha in juhe, ko se bom vračal truđen in lačen? — Kdo bo potem ob večerih pri meni » Kuhinji, vravi,

komu bom, stara in sama, bogrinjala

rjuhe ob sebi?

— Kdo mi še dal bo prijateljsko roko, pravi, roko in tople copate po dolgi, naporni poti?

— Hdo mi bo nesel ma avtobus kovček, pravi. sama potem več gotovo ne bom za mikamor. — Kdo se še bal bo zame, ko bom s prijatelji,

ko bom kidaj sam v gostilni s svojo samoto in žalostjo? — Koga potem bom še kregala, koga učila hoditi, „ saj je bil bčasih, merodem, kakor otrok moj poslednji. „gdodumijal "had. mojo bipo na mizi, stari, vstani že vendar! “< H komu! še tekla bom svtYyga, da mu poem: Tiobico; · komu potem bom, še likala, hlače im, srajco zakmašno? '* — Kdo me še kdaj bo pobožal in rekel dobrotno: obrij se,

Eee OGGO BO. koga bomi slišal še reči:

[0jHh Krah

kdo bo odnesel to posteljo, kjer je ležala ona —

saj eden od naju bo moral oditi prvi,

saj eden od naju bo moral skroz vrata

prvili,

RAJ

bet se začel je z veliko samoto nesrečnega moža. Okoli njega, je bil meskomnčni kameniti raj, pbolm, kač in, skali im, sakomja balov, ki z ostrimš zobmi so mu, izdolbii 9 srce zeleno rano hrepememja. Potem, prišla je ona. Kot levinja. mladiču mu, je z žametnim, jezikom izližala to ramo, se ovila tesnG okoli njega, mu izdala, največjo vseh, skrionosti im, mu. rekla. majslajšo pseh, besed: glej, tpoja, sem,! Glej, tvoj sem, ja delal,.. O bog, kako se

. ponavlja svet! Ma njumi stavi skali zdaj tudi midva, njuma wajzbestejše potomca, goboripa si emako im dihava enako, tudi midva šepečeva. si stare litawije

' zaljubljenceb vseh časob im pustio6. se božati vetrovom, im, valovbom, ki ližejo s preklanimi jeziki teh dvoje golih, krvavečih src.

: Im ko bo ona šla, kot je prišla,

' bo tudi meni kakor mnekdaj njem ostal le raj in, včlika, samota nesrečmega moža, ki bo do konca življenja plul na svoji beli skali proti zeleni, radostni obali za, mjo... za mjo... 2a. mjo, ki je odšla.

ko za to i ne pokušava kao kod nas da identifikuje sa umeflnošću.

Otud ji Nevesinjska puška kao panorama određenih događaja nameće u umetničkom smislu utisak heterogemosti. Njeni likovi često su optlereceni pro:zvoljnim i nekarakterističnim · osobinama, tako dđa imtorijske relaciše postaju samo uslovan dramatvur5ki okvir. Sve se to veoma jasno ispoljava u likovima Svbijanaca, kaluđera i Crnogoraca, Uz to, treba ukazati i na njegov poslovični smisao za osiromaili Mitrović ne funikcio~

šenje, žensikih likova; veruje u njihovu izražajnu

nalnost, ili ih svesno unnlkazuje u naivne lufiice i melodramske rekvizite. Žika Mitrović se, prema tcmc, još uvek ne postavlja u svojim rediteljskim Kkoncepcijama tako da njegov autorski pogled i uticaj na odnose u kadru smdrži i potrebu za umetničkom interpretacijom događaja. Pre bi we

moglo reći da tu postoji nešto od želje da se istorijskim zbivanjima

udahne jedan savremen tom i iz njih izvuče pouka koja bi mogla imati moralnu vrednost za gledaoce. |

Umetničko osećanje reditelja, međutim, mogućno je jedino izmeriti upravo kroz njegov odnos prema predmetima u takvom sadržaju. Zato, bez obzira da li se ·rađi o refleksivnom ili pragmastičkom prilaženju događajima, autor mora svojim | duhom da bude prisutan u svakom kadru i da im dš sasvim određen smisao koji će njegovo delo učiniti upravo strogo individualnim i stvanalačkim,

Mitrovićevi filmovi zbog neodlučnosti u koncepciji nisu tako ni spelktakhli u punom smislu reči, a ni drame, On stalno insistira na nekoj često proizvoljnoj psihologiji kao potrebnom korelativu odnosa unutar kadra. To je mogućno shvatiti s obzirom da on, uglavnom lišen artističkog i misaonog odnosa prema događajima, nije u stanju da se sasvim prepusti dinamici sadržaja i da ga polpuno očisti · od unapred određene' psihologije. Pilm'kao 'Oirnotbrjoko%isicustvio potvrđuje da :sliž ije 'spoljnih> oblika . pređmeta i" do> gađaja ne mora uvek biti bezizražajno i površno. Naprotiv, spektakl upravo pruža mogućnost da se raščlanjavanjem pokreta, fizičkih akcija i određenih postupaka aktera, dobije produhovljena celma u kojoj će #vizuelni oblik izražavati i suštinu odnosa unutar samog filma.

Žika Mitrović, dakle, još nije. sa= zreo u izrazitu umetničku individualnost, Ali ispoljene sposobnosti ohrabruju nas u verovanju u takav razvitak. To, čini se, ne zavisi više ni od istorije, ni od nas, već od njega samog.

P.V

LIKOVNE: PRILOG U OVOM BROJU IZRADIO MILIĆ STANKOVIĆ

Bovog likovnog izraza, on je bio nesumnjiv nosilac bogatog sprega likovno-poetsi:ih Kkorelata. Sa rasolinjavanjem obje" rastočile su se i vrednosti OVOgS sprega na nivo šumova, koji su zamenili snagu jedne at nisame orikestracije.

MARKO ČELEBONOVIĆ Galerija Doma JNA

MARKO ČELEBONOVIĆ i ovom izložbom potvrđuje već rani renome slikara visokog artima, za koga je, očito, čin slikanja prevashodno euforično usredsređivanje čulnih ·poiava. Najnoviji pejzaži i mrtve prirode, sa kojima. nam se predstavlja Čelebononović, sazđani su tako da ih ipak moramo uslovno primiti k.-o nova i značajna ostvarenja. |

· Čelebonovićevo suvefemo vlađamic širokim. rezistrom. likovne sintakse u

osnovi je ovaploćeno u vidu kompromisa sa objektivnom vizijom prirode, sa njenim „ugođajnim harmonijama, koje cu... nadopun*e, woetencira, O3mišljava, ali ih radikalnije ne transformiše, ne preobražava u smislu jedne subjektivnije tramspozicije. Ovo, nanavno, ne smeta Čelebonoviću ·da pokaže, upravo da demonstrira, suveDOS. o s JO%Ia-- 1 iulare a · RiUtuvu, On ja majstor u čijem stu leži OSObito osećanje za hromatsko modelovanje. Njegov sočan, pigmentom nahranjen kolorit, naročito u mrivim prirođama, i naročito na ovoj izložbi, često sugerisan dimamičnim rukomizom, uvek rešava delikatne odnose, iumači oblike, njihovu postojanost, afirmiše plastičnu Jepotu slike upućujući na neposrednu srodnost sa Wbjektivnom stvarnošću. Uz izvesne markanine novine koje opažamo kod Čelebonovića imajući u vidu njegovo ramije slikar-

stvo — lireba napomenuti lucidnu amalizu svetlosti, Čelebonovićevi pejzaži : obilno su osvetljeni, s tim što sjaj te Svetlosti nije tretiran kao zaseban fe= nomem. Svetlost zrači celom površinom slike, iz svakog. njenog tona, ne narušavajući pri tome ni intenzitet kolorita niti Roheziju oblika. Njen plodmosni učinak autor je uspeo da integriše u sliku,

Najzcd, moramo reći da svi kom-. plimenti koji pripađaju ovom slikarstvu, komiplimenti koje smo i mi izrekli, neizbežno inspirišu i na notu izvesne uzdržanosti — naročito što se sintakse Čelebonovićevog poslednjeg izraza tiče,u kojoj prepoznajemo postimpresionistički karakter. A. o svim promenama o koiima ie bilo reči može se SJvoribi samo unutar omusa T--"-a Čelebonovića jer one faktički, u opštoj O OI savremenih „umetničkih

_ujanja, znače evociranie jedne prea ıe epohe, odnosno „Čelebonovićevu varijantu njenih ocstetičkih problema.

Vladimir ROZIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE