Књижевне новине

Preveo Tvrtko KULENOPIĆ

Malapartea

zijazma, bez vere: koliko da ipak bude prisutan u jed-

nom. svetu u kome je već mrtav.

Sadržaj Kurcija Malapratea. suštinski je podeljen u ovih pet momenata ne samo u hronološko-horizontalnom smislu” nego i u etičko-vertikalnom,. To su pet ličnosti koje žive, na nekim izuzetnim stranicama, istovremeno, onako kako je to jedino još hod D'Anucija bilo moguće (Vigoreli je jednom napisao da je Malaparnte D'Anumcija bio najzamimljivija 1'nost naše Iniiževnosti, upoznao gnevnu melanholiju onoga ko ma kraju svoga puta ne pripada više ni sebi ni drugima.“). Nacionalni hvalisavac, borbeni. diskutant, pri vremeni naučnik, pustolovni ratnik, očajnik bez nade, jesu pet ličnosti koje jedna za drugom izlaze na scenu, ali zajedno prisutnih u jednom jedi-

i možda je, kao i on,

isto tako pet ličnosti nom čoveku.

One retko uspevaju da koincidiraju i da se harmonizuju, celina je skoro uvek nepotpuna a veze skoro uvek veštačke, barmmonija pre igna reči nego rezultat

osećanja.

Iz ove nesposobnosti za sintezu i koincidenciju proizlaze eseji i romani. To su eseji koji se kreću perifernim stazama, operišu lateralnim argumentima i polemičkim definicijama, ističu se briljantnim verbalnim paradoksima ili ravnotežama. To su romami koji se svode na autonomna poglavlja, slepljena međusobno, bez ličnosti i bez strasti, fragmemtami u radnji i neodredivi u zaključcima. Ali isto tako eseji i romani koji su izraz jedne klime, jedne mučne istorijske situacije, jedne bezgranične usamljenosti, jednog društvenog stanja izolo-

vanosfi i nekomunikativnosti.

Kurcio Malaparte je možda svestan, u krajnjoj liniji,

„posle

fakulteta

OVAJ TOM zofskog fakulteta u Zadru“ sadrži jedanaest naučnih priloga od kojih je đevet vezano za bližu i dalju istoriju MDalmacije. Svakako najzanimljiviji prilog je stuđija Dinka Moretića „O društvenim prilikama u Dalmaciji pređ prvi svjetski rat „s osobitfim obzirom „na radničku klasu“, KHoristeći se velikim brojem statističkih pođataka, prilično bogatom memoarskom literatu rom i đokumentima do Kojih je prvi došao, Foretić daje fresku zbivanja u Dalmaciji poslednjih decenija austrijske vlađavine. Mako su neki podaci i od ranije bili poznati, pisac ove rasprave im đaje no wo rasvetljenje i oni u njegovoj interpretaciji dobijaju poseban značaj, Polazeći ođ teze koju je još 1903. izneo u jeđnom svom govoru dr Smođlaka „đa je narođu u ovoj zemlji gore nego najzadnjoj sirotinji a crnoj Africi, đa mu propađa i samo zdravlje, zađnje i još jeđino njegovo đobro“, Foretić govori o stanju prosvete, čitavom nizu „maseljenih mesta

svojih neđostaka, ali, rođeni glumac, on uspeva da ih sakrije i, još više, uspeva da ih proturi kao vrime. I u tom nastojanju obično se služi ironijom i satirom.

Load aca a o Ti u E pr II II LL | RRULUUUUUUNNNNNENNNNNNEN

bez osmovnih škola, malom broju nastavnika, lekara, oskuđno snabđevenim bolnica-

Don Kamaleo je možda najstrasniji i najpotpuniji primer tog nastojanja. Pojavio se 1928, u nastavcima, u reviji „La Chiosa“, književnom dodatku lista „GiorSamo nekoliko nastavaka pre svršetka štampamje ovog dela je prekinuto po naređenju

nale di Genova“.

Musolinijevom.

Don Kamaleo je bio smeo pokušaj da se povuče paralela između fašističkog vođe i jednog guštera — kameleona. To je svakako, neobična knjiga, luk je u njoj uvek zategnut, ravnoteža je namemo odbačena, radnja se razvija kroz sentence i argumentaciju, ličnosti isto tako. Kameleon je ogledalo Musolinija, ili obratno, i u odnosu koji se među njima uspostavlja Malaparte vodi svoju igru. Počinje sa oštrom ironijom, sa satirom koja je puna i humora i uzavrele krvi, u svetu koji je sačinjen od nesigurnosti, dvoličnosti, hipokriziie, tanih reči, činjenica koje optužuju. Malaparte vodi svoju igru u jednom Rimu irealnom, ali, zapravo u određeno vreme, konkretnom, Igra ponekad uspeva tako dobro da piščeve magično pretvaraju u simbolične ritmove i amblemske komtrapunikte. eći, danas pošto.je mit Malaiz Prata ostaje besumnje jedinstvena ličnost italijanske kulture, da svojim nedostacima i manama, sađa već objektivno utvrđenim, pred=. stvalja jednu K'imu avanture, jedan šturm 'und drang. romžahtizam u obliku 'iuminističkeusalie. - Malaparte, dakle, živi u jednoj klimi koja je sigurho!'klima" juče.

se neđostaci i slabosti

U zaključku možemo parte već srušen, da pisa

prošap=

ma i najrazličitijim jezikom statistika i činjenica prikazuje kolonijalne odnose koji su vlađali u Dalmaciji.

Nastavljajući svoja iIspitivanja razvoja jugoslovenske misli i Btrosmajerove političke aktivnosti Kosta Milutinović izlaže aktivnost ovog značajnog političara u borbi za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske. Pisana sveže i poneseno, ova asprava ima osobine svih raıijih Milutinovićevih radova. Pa iznete teze on daje ređommo bogatu dokumentaciju i woje, ponekađ smele, pretpoitavke brani valjanim argunentima. „U svakom slučaju,

o je jeđan od najboljih rađova O Stirosmajeru' koje smo idBHif"d bosredHje" Vremid, az” ian Od \rekkih 'haših nkučnih radnika koji može da se sluti mađarskim izvorima, Milu-'

ee +: ——

rašnjice ali koja, možda, nije više klima naših dana.

Tj) Kamaleo, zapravo camaleonte, znači na italijanskom

kameleon, prevrtljivac. — Prim. prev.· : Od

i | dnović iznosi nove pođatke o

wdnosima Pešte prema sjedi-

Radovi filozoiskog

u Zadru

(SVEUCILISTE U ZAGREBU, ZADAR 1963.)

„Rađova Filo-njenju dveju hrvatskih pokra-

lina, Ova rasprava, između ostalog, može da pomogne đa

ie u potpunosti sagleđa obim ırvatske samostalnosti u od305u na Peštu, da se tačnije proceni Štrosmajerov udđeo: u političkom životu svoje epohe. Napis durija Kolakovića „Hiitorijsko-filozofski faktor u »ozitivističko-empirijskoj Doitičkoj metođologiji“ sađrži uzlavnom konvencionalna shvaanja i opštepoznate stvari i ıe zaslužuje đa bude uvodnik lednom ovako đobrom zbor> naiku. Ako bi se đavala neka određenija ocena čitavVOg OVOE rzbormika, ona bi bila, uprkos primeđbama Kkoje bi se, evenmalno, mogle staviti „stuđiji „Herđer i lirizam“ Nikole Ivanišina i „Geneza Ljubićeva „Ogleđala“ u svetlu razvitka nacionalnoga pokreta u Dalmaciji” Vinka Valčića i Milana RBKkrbića, bila mesumnji-

vo povolina. (P. P-ć)

PIŠU: LAZAR MERKROVIC

ago Pih u porn

MILENA JOVOVIĆ

PESME

ONO NEKOLIKO „pesama koje je objavljeno u dva ili tri lista i časopisa, zatim i u antologiji poezije pesnika sa sela „Orfej među šljivama“, bilo je svakako ·„neđovoljno da se ima neki potpuniji uvid u poetski svet Milene dJovović. Sađa, evo nas pred knjigom koja sadrži četrđeset i dve pesme «wu izdanju beogradske „Prosvete“ i koja

nam omogućuje đa stuđioznije priđemo jeđnom · „stvaranju, pokušavajući dđa sa ođ-

gometnemo, doživimo i odredimo. Sta čini predmete pesniki-

mjine senzibilnosti, koji su razlozi njenog opređeljenja, odaklc dolaze Koreni ove

LOG KNJIGA —

(„PROSVETA“ BEOGRAD, 1963.)

mašte, koliko obuhvataju gra nice tog Kkmuga koje je ova seljanka iz Dobrače povukla oko sebe prstom koga „Srebrom okovaše“? | Bvo pitanja koja se nameću sama po Sebi nakon čitanja pesama Milene Jovović. Činilo nam se da sti hovi ove zbirke nemaju onu lokalnu boju mesta i ljudi koju je postigao jeđan drugi poeta u gunju, Dobrica Erić, opevajući svoju Gružu kao zavičaj pesama i nege, iđiličnim osećanjem prirode i radosnim „određivanjem „sebe kao seoskog momka koji treperi Sred polja gde „je zuj vršalice i smeh nagih' kupačica u reci, Tako Opeva selo, Milena Jovović ne opeva rodnu MDobraču, i njen zavičaj ostaje u drugom planu, zanemarena pozadina, gde se nikakav trud oko prepoznavanja ne da isplatiti. Vrbe i bubice, orači, i letnja žeđ,

zemlja sa njenim devojkama i Kkosovima u đrveću pripađaju Dobrači u istoj onoj me ri u kojoj pripadaju bilo kome kraju, bilo kome selu nastanjenom oznojenim .Kkoscima, ali bez svoga pesnika. Izgleđa, njena mamera i nije

e zzz—=

+. bila „da Se „„poistovećuje sa . svojim gzavičajem,i đa ga 'do» nosi onakvog kakay' se an sa. nja stihovima-tumačima 'zemlje i ljuđj Kkojije. "obrađuju. Ona je, pošavši jednim drugim putem, subjektivnija od bilo Kog njenog zemljaka i sabrata po peru, · izvojevala pravo da govori pesmama o sebi Sao o ženi samoj i kao o ženi drugu čovekovom. | Ma Koliko se pisalo o. Ssamoniklosti, jeđnom talentu koji izbija iz tajanstvenih šuma njenog značenja, tela i razuma koji uzimaju drugi vazđuh i „viđe jedan „drugi svet, na koji često nismo na vikli, ne možemo da poveru= jemo tvrđenjima koja su, u nekoliko napisa o pesnikinji, težila atraktivnosti i lažnoj boji koja je uskoro morala otirući se da pokaže pravo lice stvari. Onda kada su iza pesnika bile samo marodne deseteračke pesme, najčešće pesnicima sa sela jeđino đostupne i najbliže svojom psjhologijom i uprošćenom meftaforikom, ovi su pisali đesetercem opevajući lokalne seo ske đogađaje i popularne Iokalne ličnosti. To što: đanas Milena Jovović peva mođerno služeći se figurama koje neki put nisu za potcenjivanje, sažimajući Svoj izraz, zabav“ ljajući se jezikom, stvarajući pesmu enigmu, to je svakako

PREDRAG „PROTIČ,

STANOJLO BOGDANOVIĆ 1 ALEKSANDAR RISTOVIĆ

znak da iza mnic stoji dobra poetska lektira,

„Put dug pet života“

(OSVIT, SUBOTICA, 1963)

KNJIGA Kazara ·Merkovića „Put đug' pečt života“ je nov prilog literarnoj interpretaciji ratnih događaja i mnjihovih posledica, Nov ne: toliko. po temi o kojoj govori koliko po načinu na koji govori.

Njegov glavni junak evocira svoje. ratne doživljaje u trenutku kađ mu za borbu sa Smrću, kao jeđino sredstvo, preostaje — evokacija života. Taj psihološki momenat trebalo je da posluži kao jed na živa žiža iz koje bi zračila tragičnost i besmislenost rata, Kkao jeđna projekcija njegovih stravičnih ·posledica' na ŽiVo kkivo odmnišijene lju ske egzistencije. Konkretnije rečeno, Merković je hteo da izbegne uobičajeni način opisivanja ratnih đogađaja njihovom hronologijom i njiho-

vim sađržajem. I, cela je is" tina, način koji je izabrao da je neograničene mogućnosti da se čovek-individđdua i čovek-socijalna ćelija osvetli iz najvažnijih i najinteresant nijih aspekata. Da se istakne spreg indiviđualnih pobuda i akcija. Međutim, Merkoviću je, izgleđa, izmaklo iz vida da je to mač sa dve oštrice.

Ponesen težinom i važnošću činjenica koje iznosi, njegov junak priča jednim visokim tonom (u kojem dominira đeskripcija, naracija i, nađasve, patetika), toliko visokim da, reklo bi se,' gn.ne 'govori:ne-:

_ go Viče i wapomraže;i FE WS

'Mojudeni" je ad''su autotu' ou 7 BUCO bična“

činjenice o kojima govori iz

' nekih razloga posebno drage

nak ih ne samo priča đo Kkraja nego čak đaje svoja objašnjenja i komentare. To, Očito, nije u sklađu sa zahtevima romana, pogotovu ako to treba da buđe „eksperimentalni“, „neobičan“ roman. Jer, roman ako i jeste stvarnost, om je mogućna a ne postojeća stvarnost, život prvi i jeđini put rođen i mogućan, doživljavanje a ne preživljavanje i prepričavanje doživljenoga. Povišeni ton i đehronologizacija nije mogla da autentične činjenice pokrene i oživi, da pribavi tekstu neophodnu sugestivnost i gustinu, koheziju, celovitost i temperaturu koja bi te činjenice preobrazila u umetničku istinitost. - .

Po svemu suđeći, vrednosti Merkovićeve knjige svode se na: dokumentarne · vrednosti, pa,ipjesov konstrukcija „eksperi-. mentalnog“ romana pokazuju

se izlišnim, muestimično čak

lični ton i „neoQv,.

Ali, možda je prerano Kkađa je reč o Mileni Jovović govoriti o nekoj poetskoj zrelosti, Ražem „možđa“ jer ni“ sam siguran prema kome li prema čijim ostvarenjima. tre ba meriti snagu njenih vređnosti. Često pađamo u grešku đa pesnike sa sela grupišemo i ostavljamo im prostor koji će biti njihov, ali izvan kojeg ni omi ne smeju dalje, tobožc da ne bi izneverilj svoje pesničke ličnosti, poredeći ih jedne s drugima, stav ljiajući im imc i obeležje· koje će ih činiti inferiornim · u odnosu na druge stvaraoce, Na ftai način, pođ izgovorom nužnosti Klasificirania, ođuzimamo im đalje mogućnosti kojih su oni sigurni nosioci. Dakle, prerano bi bilo reči da je Milena Jovović oform“ ljen pesnik | Rome nisu 'Do> trebni novi putevi'na Rojimu će ona tražiti svoj i sve vi-

še svoj, izraz, ali je izves-

no da smo u njoj đobili još

i da mu je stalo da ih što glasnije izrekme. Njegov ju-

i štetnim. (S. BH.)

— Uvođenje učenika u Kknjižev-

mo delo“, Beograd, izd. čZčavođa za

izdavanje udžbenika SR Srbije, 1963, str. 127.

ka o književnosti učinila u ob-

lasti proučavanja književnih dela prošlosti i sadašnjosti nesumnjivo otvaraju mnoge probleme i u nastavi književnosti na univerzitetu i u srednjim školama. Bez obzira kako ta nastava stoji danas u pojedinim našim školama i sredinama, naša današnja nduka o književnosti i naročito naša današnja Književnost postavljaju iz, dana u dan sve neodložnije problem savremenijeg tumačenia književnosti u školama, koje zahteva da se nastavni postupci temelie na naučnim principima moderne' poetike i cstetike i da se zasnivaju u prvom redu na novijim rezultatima proučavanja književnog dela. Otuda je razumljivo i interesovanje koje naša kultura i književna javnost pokazuie za pitanja nastave književnosti u našim školama i koje se ne iednom manifestovalo i na stranicama naše periodične Književne štampe u viđu anketa i diskusija o nastavi književnosti kođ nas. Otuđa ie, dalie, razumliivo da i najnovija knjiga dr Redđmila Dimitrijevića, naučnog saradnikn i nastnvnikn feoriie književnosti na beogradskom ilološkom fakultetu o metođici nasteve književnosti kao uvođenja učenika u kniiževno delo — izaziva naše opravdano imteresovanje i poziva na diskusiju o principima nn kojima je izgrađena i o načinu na koji su oni izvedeni i formu-– lisani.,

Treba odmah reći: naše interesova= nje tom knjigom znatno je umanjemo činjenicom da je ona u stvari samo novo grupisanje, sa mestimičnim proširavanjem, dvaju već objavljenih Dimitrijevićevih članaka u njegovoj raniioi Wmjiizi Mostaa' maternjeg jezika i književnosti (Sarajevo, 1955); prvi, teorijski, deo ove Metođike str. 775) predstavlja samo proširen i ilustrovan tekstovima studentskih i đač-

\

pute koje je savremena nau-

KNJIŽBVNE NOVINE

Dr Drasiša ŽIPKOPIĆ

Povođom knjige dr Radmila Di- : 7 ako mitrijevića „„Metodđika mastave Li, J književnosti i maternjeg jezika |

i melodologija književnosli

kih pismenih zađataka raniji članak O književnoj obrađi štiva (Nastavd... str. 55—78), a drugi, praktični, deo Metodike (str. 79—121) — sikkomo u celmi i bez izmena preštamnpan članak Primeri književnih analiza (Nastava..., str. 81—108), sa „dodatkom dvaju novih analiza i „nekolikih primera za analizu posebnih oblika književnih dela“ (str, 112—121). Razume se, Dimitrijević ima prava đa preštampa– va svoje ranije članke pod novim naslovom; čimi nam se, ipak. da je sndašnji nasiov Metodika... itd. unekolilko predimenzioniran za sadržinu · dvaju članka koji samo delimično i Vrlo ograničeno razrađuju materiju „uvođenja učenika u Književno delo“. Pa ipak, mada i već poznata, mada i oskudna, ova knjiga zaslužuje da se o njoj progovori, ako ni zbog čega drugog a·' ono kao prva posleratna Kknjiga kod n»•* en ovim naslovom i sa ovim pretenzijama.

Ima u ovoj Dimitrijevićevoj knjizi parcijalnih korisnih primeđaba i sugestija. . Njen autor je dugogodišnji školski radnik i on zna mnoge slabosti naše ranije i današnie nastave književnosti, naročito slabosti u muetodskom postupku. Tako on vrlo korisno ukazuje na neke tipične mane u našoj današnjoj, i' ranijoj, nastavi Kknjiževnosti: na prepričavanje i parafraziranje umesto analize književnih dela, na deklaracije i gola divljenja umesto književnog suda; on zna da upozori na to da se za književnu analizu treba pripremiti, i to solidno, sa planom i sistematično, a ne oslanjati se na Dovršne impresije i imjprovizacije itd. Primera takvih korisnih uputstava ima u Ovoj knjizi još, i s te strane ona bi se mogla preporučiti nastavnicima, naročito mlađima, kao praktični metodski priručnik za rad.

Međutim, gledana dublje, kao me-

todski priručnik koji treba da se za-'

sniva na novijim naučno-metodološkim

postavkama, ova knjiga 'izaziva'· ozbiljne: prigovore i-teško je oteti se ultisku da bi ona mnogo više štetila nego što bi koristila našim nastavnicima. I pored svih svojih lepih namera, ona upravo uspostavlja i ogakonjava jedan anahroničam, formalističan i Vrlo Uprošćen pristup književnom delu, Koji se u svojim Krajnjim konsekvemcama svodi na ono protiv čega se i sam Dimitrijević „bori: na deklaracije i golo logicističko-moralističko posmatranie književnosti kao uske pouke. Jer Dimitrijevićeva koncepcija književnosti i književnog stvaranja izgrađena je u stvari na vrlo zastkarelim i davmo. prevaziđenim „shvatanjima “7„žklasicističke poetike i Školske retorike: književno delo je, po tim formulacijama, obliko-

vanje značajne sadržine u lepoj formi. Dimitrijević, upravo

tako i veli: „Analiza stila i jezika u književnom delu je analiza ruha kojim je- sadržina odenuta“ (Metodika..., str. 55; i ovde i u kasnijim citabima špacionirani tekst svuda moj ukoliko nije ništa posebno naznačeno). Otkuda Dimitrijeviću ovakvi amnma= hronični stavovi? Nama se čini da se to desilo zato što je Dimitrijević vrlo usko shvatio i vrlo uprošćeno kompilirao ionako uske i uprošćene izvore kojima se služio, i time lišio sebe mogućnosti da dosegne savremenije stavove u posmatranju Kknjiževnosti i umetnosti. Doduše, u Literaturi za mastavnike na kraju knjige Dimitrijević navodi neke vrlo mođerne autore i njihova dela: Tih, S. Eliota, W. Kaysera, A. I. Richardsa, E. Staigera, R. Welleka, ali u njegovoj knjizi, ni u teorijskom ni u praktičnom delu, nema nijednog stava, ili misli, ili orijentacije u duhu stavova tih autora, Nasuprot tome, Dimitrijević se vrlo usko i vrlo neposredno koristio jednim drugim autorom, čije ime ne spominje nigde u knjizi, ni u tekstu ni u literatuni, a či-

jom se knjigom služio kako za samu koncepciju i plan svoje knjige, tako i za niz pojedimosti. To je knjiga francuskog profesora M. Roustana: Precis d'ezmlication, framcašse (Mćfhode et ampplications), Paris, Librairie classique Paul Delaplan, drugo izdanje bez Ooznake godina, ali izđato u stvari pre pedesetak godina (oko 1910). Zavismost D'imitrijevićeve knjige od ovog francuskog priručmika vidi se već pri letimičnom prelistavanju; pri pDažliivijem umoređivanjinu oflceriva se i čitav miz preuzetih stavova i dedulkcija, Tako, i kod Rustana, kao i kod Dimifwiievića, knjiga se deli na dva dela: Metod (u kome su izloženi teoriiski stavovi) i Praktična primema (u kome su dati analizitani primeri): Kod Rustann teorijski stavovi izloženi su ovim redom i u ovim odeljcima (glavama): Glavne linije metoda, Glasno (izražajno) čitanje, Lokalizacija odlomka, Proučavanje sadržine, Plan, odlomka, Proučava– nje forme (koja se deli na: značenje veči šizraža, proučavanje figura, Tmyu– zika stila), Proučavanje metrike i prosođije i Zaključak. Kod Dimitrijevića Teorijski deo ima ove odelike: Tehnika Kknjižeonme amalize, Izražajno čitanje teksta, Lokalizovanje teksta, Plav za analizu, KYatka sadržina teksta, Plan dela ili odlomka, Uočavanje glavne ideje, „Amaliza sadržine (koja se deli na: Razmatranje glavne ideje i Amalizu likova), Analiza forme (koja se sastoji iz: Analize kompozicije, stila, versifikacije i jezika) i Zaključak. Dimitrijević je, dakle, uglavnom preuzeo Rustanovu podelu, ali ioj je mestimično dodao i odeljke preuzete od jednog drugog au-– tora: iz Teorije književnosti IL. Timofejeva (Amaliza likova, Amaliza kompozicije). U okviru pojedinih odeljaka ova Dimitrijevićeva zavisnost od Rustana još je vidljivija; neki od njih su razvijani tačku po tačku po Rustanu, sa znatnim skraćivanjem Rustanovog teksta '(npr. Lokalizovanje · teksta, Oimitrijević, str. 34-55; Rustan, str. 25, 26, 30, 36-37); drugi su rađeni slobodnije, sa mestimičnim pozajmicama iz Rustana ili iz Timofejeva i sa primenom na našim primerima. Tako, npr., ponekad

jednu ženu pesnika. ,(A. KR.)

ie to samo parafraziranie Rustanovog teksta (Dimitrijević: str. 49, paragraf 1, str. 45; Rustan: str.. 45, 45-46); ponekad je to doslovno i dosledno preuzimanje iz Rustana (Dimitrijević: „Tako shvaćena, analiza stila obuhva– ta nekoliko kategorija zapažanja: 1. rečnik; 9. stil u užem! smislu (značenje reči i izraza u odđabranom tekstu — intelektualne osobine; ume{tničku vrednost izraza i rečen'čkih obrta — emocionalne osobine); 8. sintaksu, tj. analizu konstrukcije rečenice 'i. njenih osobenosti kod proznih pisaca); 4, versifikaciju, . odnomo fakturu. stiha i sbrukturu strofe kod pesnika”, str. 56; Rustan: „Ovo glavno načelo analize postiže se kada ispitujemo redom: 1. rečnik, 2. sintaksu, stil u užem smislu, ti. upotrebu rečni-. ka i sintakse s gledišta pojedinačnih, efekata, 4. pokret i ritam, tj. konstrukciju rečenice kod proznih 'pisaca i fakturu stiha i strofe kod pesnjka“, str. 76). i ı i Kada navodimo sve ove Dimitrijevičeve pozajmice i kompilacije, mi nećemo đa insistiramo toliko na njegovoj neoriginalnosti niti hoćemo da. ga optužujemo za nekorektno služenje tudim stavovima. Uostalom, iako ne citi-

ra svoje izvore, Dimitrijević sam kaže

u svojoj Uvodnoj reči da je ova, njegova Knjiga rađena „bez pretenzija,: razume se, na originalnost“. (makar da ne razumemo zašto bi se io „razumelo“), te time, valjda, unapred skida sa sebe svaku odgovornost za takav postupak! Ne, mi navodimo ta Dimitrijevićeva uska ugledanja na jednog, od-

nosno dva, autora zbog toga da bismo, .

s jedne strane, pokazali kako su metodološki anahronični „sami ti aulori, naročito Rustan, i, s druge strane, da. bismo demonstrirali „nedovolinost. i opasnost svake takve pasivištičke i mehaničke kompilacije, koja so, skoro po pravilu, mora zaplesti u mreže pro+ tivrečnosii i nesaglasnosti, što je, kako ćemo videti. knjigu. 7 Nastavak u sledećem broju

7

zadesilo i Dimitrijevićevu