Књижевне новине

ANTOLOGIJA —

izraz kritičarske zrelosti

KADA JE, pre nekih osam godina, sastavljao antologiju srpskih pesnika između dva rata, Borislav Mihajlović je poželeo da njegova knjiga „bude jednoga dana kongruentni dodatak jednoj antologiji hrvatske poezije između dva rata“. Antologija Vlatka Pavletiča Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata u velikoj meri ispunjava tu želiu. Bez obzira da li jedna s drugom žive u slozi i da li su moveznpme ikakvim drugim „vezama, izuzev što su obe objavljene u istoj biblioteci i što se i u jednoj i u drugoj nalaze pesnici koji pripadaju istoj kmjiževnoj eposi, Pavletićevi Hrvatski pjesnici između duva svjetska rata su uistimu svojevmrstan korelativ Mih»ilovićevim Srpskim, pesniicma između dva rata. U nedostatku amfologiie koja bi srpsku i hrvatsku poeziju XX veka mogla da predstavi kao nerazlučivo i orgamsiko jedinstvo i koja bi, poštujući istorijska kretamja, otMlrrila miemu mpibitniiu umetničku Karakteristiku, ti Kkorelati svojim uzaiamn'im prožimamiem i umopunjavanjem pružaiu relativno celovitu sliku omovnih tokova noviie srp-

ske i hrvatske lirike. Ali dok je Mihaj-

lovićeva antologija, uorkos svome u

osmovi Fkhmiiževnoj«toriis\eom odmeđemiu, ~

samo delimično, kroz daleke odbleske, uspeva!a da osvetli iedan od naizamimljtvijih periođa u noviioj sroskoj kniiževnosti. Pav”etićeva omogućuie znntno pobpumije sagledavanie osmovnih obliWha.i smislova međuratne ·hrvaltske liTike. ·

'Ispituiuć' poeziiu Rkoia je, za mazliku od srpske, u međuratnom razdoblju imala mirniji i staložemiji tok i svojim naiboljim ostvmremima ostaiala u skleđu sa već uobličenom i bogatom poetskom fradic'iom, Pav'etić je lakše nego Mihailović mogspo istovremeno da zadovoliava i Kknjiževnoistoriiske i estetičke zahteve. Pošteđena ekstremnih modđermictičkih nanetranmsti i bučne nadrenlističke avamtbime, brvateka poezia između dva rata ie dosledniie nemovala infimisfćčku T~imiku, Služeći se uglavnom ipsmom, rmzgovetnom i pristupačnc « poetskom frazom. Izoštrenim kritičarskim refleksom, bez koga, uprkos reklo bi se neizbežnim antologičarsk'm zabludama, nema i ne može biti moderne antologije, Vlatko Pawletić je osetio bitne osobine međuratne hrvatske lirike i svojim uiedwačenim i konsekventno sprovedenim merilom izdvojio njene najv še vrednosti, nađovezujući se u mnogo čemu na Anto'omiju movije hrvatske VUrike Mihovila Kombola, kojom se očigledno služio prilikom utvrđivania književnoistorijskih polazišta: njegova amtologija počinje pesmama Ljube Viznera (Wiesnem. kojih nema u posleraftnom izdanju Kombolove amtologije. Impresionista i peizažista. majstor soneta i muzičke arabeske, Vizner je, kao izrazit predstavnik Fasme hrvatske Moderne, larpurlartist'čkom poezijom slika i subšiektivnih rasmoloženia bio naipogodnji da „stane na čelo antologije međuratne hrvatske poezije Uznemirenošću kasnog parnasovca, „Vernmog mafoševcea i dekadđemta. on je napoveštavao slobodnije i dublje zahvate. ostvarene kasniie delovanjem Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića, M'roslava · Krleže. Gustava Kvrbleca. Dohviše Cesarića, Dragutina Tadijanovića i drugih. Književna rehabilitacija Ljube Viznera, koji ie posle rata kao emigramt umro u Pimn. zamožeta Pomnv'ćVučevićevom Novijom, jugoslavemskom poezijom. Pavleftićernm emtooodom ie konačno završena. Bez obzira na pesnikovu ljudsžu sudbinu, koja je gorko završena u tuđini. Pavletić je bio u pravu kada je rekao da će u hrvatskoj lirif „osfati kao Viznerov domet nekoliko suptimo iznijpmsiramih Uugođaja, dviie simboličke viziie, iskrena i jednostavna mevokaciia lika maike i ·kroz sve niegove piesme proviučema barokna arabeska prigušene, rafinirane muzike vokala i konsonanafta“,

Čvrstu nameru da ispravlia kniiževne neoravde i ranije antologičarske zablude. Pavletić je ioš iasnije dokazao smelim izborom nekih pesnika koje su drugi anntolopičnri svesno. ili iz nehata. prenebregavali i zanemarivali. Tvo Kozaržanin i Ante' Cetineo (Cettimem nim ušli u nrie1odikij Noija fjugoslapemska poezija Vladimira Popovića i Šime Vučetića: Dore Pfanove neman ni fu ni u antologiii Hrvatski piesnici izmedu, dva rata Nikokole Milićević9, koja je, bez sumnie, iedna od naikorektnijih i naistandarđniiih antologija koie su kođ nas štamepane posle rata. Sazrela pod mediteranskim suncem. u dodiru sa italiipnskom, francuskom, španskom i portugalskom poeziiom, koiu je pesnik marljivo prevod'o, ispuniena svojevrsnim lirskim panteizmom, Cetineova mestimično deskriptivna lirika opravdava skromno ali sigurno mesto ı amtologiji novije hrvatske poeziie. Nepravedno zapostavlien od današnje kritike,

· Tvo Kozarčanin je svoje neveliko pesničko delo ispunio mračnom atmosferom umora. samoće,. provinciiske čame, sivih gradskih predgrađa, beziz-

KNJIŽEVNE NOVINE

VLATKO PAVLETIĆ .

laza i ocaja, razvijajući se pod uticajem nordiiskih pesnika i Krležinih sociip!no-musiholoških rasvetlienia. Pesnik karakterističnog, širokog, teškog i

tromog narativnog stiha, koji C„ ms ima priličan broj sledbemika među mlađim hrvafskim pesnicima, Kozar-

čanin je poseđovao bujan talenat koii se najsnažnije potvrd"o u melanholičnoj jispovednoj lirici rezignacije i potresnih svedočenja o krizama i nedoumicama „izazvanim „protivrečnostima društvenih i životnih nesklada. Zaboravljena u ratnom metežu, „tragična 'Kozarčaninova smrt uoči dmugog svetskog rata bacila je pesnika u g'uvu senku, iz koje ga, s vremena na vreme, izvode samo poiedini amtolovičari izoštremog sluha i odđdilučne samoetnlmnsti. Ustupajući stranice svoje antologiie nelčol!lim pesmama Denre Pfnmmove, koja je danas gotovo sasvim nepoznata i daleko izvan imferesovanja većine savremenih kritičara i kmjiževne iavnosti. Pavletić ponovo otkriva jednog pesmika o čiiem se delu mosu imafi Dodeljena mišlienja, ali kome se ne može odreći da oznsčava jerinmstvem ton u novijoj hrvatskoj moeziji. Smačiniena ođ snova i snohveiica, od iznenadnih. katkad gotovo slučainih mrodora u dub'ne podsvetsfi, sva u sferama iracionalnih nagona. neuiednmačema, razbijena i rastroiema. čag ma ivici kiča čas u višim oblastima čimhe moeftske ipemiraciie. diskretno simbolima. K»Ycata emocijama i asociiacijama i na iedam osoben. maivan načm mismonan. Desma. Dore Pfamove. kao moezija Drage Ivaniševića i Sfanislava Šimića, svPMako zaslužuje da bude uvrštena u svaku

ı amtologiiu 'međuratne hrvatske lirike,

bez ohzirp štn se fi plneovi « nmmnomnom mogu da razaznaiu u opštem sazvučju naše movjie Dpoeziie.

Tzložući se rimiku kome se, njega, tako odlučno i dosledno

pre nije

Izvan glavnih koloseka

POSTOJE PESNICI Woii su večito na sporednim „Rolosecima wbotskih zbivanja, Oni su primetni, oni su iu, oni postoje, njihove se iskre rasipaju u noćima, oni crvenim siennlima. i za njih se pale zelene svetlosti, otvaraju raskrsmice prilikom njihiv prolazaka, vreme njihovih putovanja je uključeno u opšti poetski vremensli red. ali oni nikad ne zalutaju na nepredviđene tračnice i ne izazovu katastrofe, ne zablistaju iznenađa kao vatreno priviđenje u noći tamo gde ih miko niie očekivao. kao neočekivani tutanj ne izrome iz magle, na njihove se pruge ne survavaju stene i ne spasdvaju ih vile dobročiniteljke, ne sačekuju ih povici mržnje i usiklici ushićenja, oni se ne razbijaju u ponorima. Kada se neko odluči da ispituie nilhove sudbine. dn, uDozmnie predele kroz koje oni prolaze, sigurno je da i on oseti svu draž pomerenih prizora, čudmovatu draž putovamja i neosetnu trku s vremenom, uranjamie u zvukove i ocrtavanje nejasnih spirala dimom i svetlošću, sreće se s neobičnim licima povremenih putnika ili proniče u živote onih koji tim kolosecima putuju večito, saznaje ı miihove taine, sazvežđa pođ kojim su rođeni, ljubavi koje su ih napustile ili izigrale, ili prisustvuje ljubavima koje se upravo događaju, s mirisom uzbranog cveća u naručiu. s prahom zemlje u rukama, na ivicama uspomena i na pristupima radosti.

Tako se otkrije čitav jedan svet, u trenucima sadašniosti. obasjan odblescima vrememp minulog nli orisufnoz a slike detinjstva promiču kao predeli kao mirisi dunja i bosioka, kao ukus kolača od žita na groblju, trepere reči oživele kao stare ikone, kao tamjan ili pokliči dečje vojske na ulicama: n

Preda mnom padaju vojske sSurovo izgubljene u vremenu. Vojškovođe bez ordenja plaču. Kopna pomamno prisvajaju nebo.

To je suve, (sa suncem u trulim, lobanjama), prirodno i jednostavmo. KK

| („Maske“: Dečji rat)

se zaustavljaju pred.

Vlatko Pavletić: „HRVATSKI PJESNICI IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA“; „Nolit“, Beograd, 1963.

izložio nijedan amtologičar hrvatske poezije, Pavletić je iz knjige Hrvatski pjesnici između, dva svjetska rata izostavio svu dijalekatsku poeziju, pravdajući se, kao svojevremeno i Mihovil Komibol, nedostatkom prostora i skučenošću obima antologije. Tim DbOostupkom RPavletić je, u stvari, otkrio staru slutnju mnogih prethodnika da religionalna poezija na kojkavskom i čalkkavskom dijalektu, mada mestimično dostiže više vrednosti našeg novijeg pesništva uopšte (Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, pesme Ivana Gomana Kovačića, Marina FPrnmničevića, Mate Balote, Drage Žervea (Gervais), Nikole Pavića, Pere Ljubića i drugih), usled mnogih leksičkih, sintaksičkih, muetričkih i drugih specifičnosti, zahteva posebne amtologičarske kriterijume, Ostavljajući mogućnost da se odsustvo nekih pesnika iz antologije objasni činjenicom da su svoje najbolje pesme napisali u dijalektu, Pavletić je u re=šavanju veoma osetljivog pitanja dijalekatske poezije krenuo putem kojim će se, uprkos svemu, kretati mnogi budući antologičari poezije srpskohr= vatskoga jezika.

Zahvaljujući tim subjektivnim odlikama, knjiga Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata izdvaja se od svih dosadđašnjih antologija i zbornika međurafne hrvatske lirike. Pesme mnogih pesnika koji se nalaze u njoj, Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Antuna Branka Šimića, Gustava Krkleca, Dobriše Cesarića, Dragutina ''adijanovića, Frame Alfirevića, Nikole Šopa, Ljube Viznera, Ivana Gorana Kovačića i drugih, označavaju zvezdame tremutke čitave naše poezije. Celovitošću izbora i do kraja sprovedenom idejom, koja međunrafnu hrvatsku poeziju predstavlja u raskošnom bogatstvu oblika, prelivenih zvučnim tomovima potresne ispovesti mođemnog gradskog čoveka, antologija Vlatka Pavletbića pruža do sada možda najađekvatniju sliku hrvatele poezite između dva rita. sasvim drukčiju, na primer, od one koju je svojevremeno pružao zbormik između dva rata, iz 1942, godine, za koji su sami pesnici izabrali po deset svojih naiboljih pesama. Ovđe je slika jedinstvena, čvrsta i dovršena, rađena. sigurnom rukom: od nje se gotovo ništa ne može odđuzeti i malo šta ioj se može dodati. Avito!ogija “Hrvatski, pjesnici između dva Svjetska Yvata zato nije .samo ijedna od naiboljih amfolopita novije hrvatske poezije, već i najv'ši stva ralački domet zrelosti jednog kritižera.

Predrag PALAVESTRA

Ali sva ta priviđenja nestiju isto tako brzo kao što se i jave, čim se pređe na druge koloseke ili pored sluha progrmi neki voz sazdam od čiste vatre i magične tajne, ili od reči vidovititih i namagnetisanih, ili voz od noći, od smrti. od divnih snova, ili sav od zvuka, od sjaja, od dana koji se rađa, ili prozračan voz od devojačkog disanja, od irepeta ljubavi, voz krcat rečima koje hitaju na miting poezije.

Poezija Radomira Rajkovića, iskazana preko zbirki poeziie Pesak i leto, Pustare i Maske, boetična je, u pojedinim svojim trenucima istinski madahmuta, toplim i živim dahom, ali koji ne nadrasta okvire njegovih stihova, nema moć jzrazitiieg zračemia. Prvom zbirkom poezije, Pesak i leto, Rajković je progovorio mladalački i dosta izrazito, stihovima Koji su sažimali simboliku sma i dinam'čli doživljaj prinode. koji su bili ritmički naglašeni i slikarski obojeni. I iz sna i iz prirođe izbijala je svetlost, slike su imale simboličnu sugestivnost i značenie. Mada ne mnogo originalan i nov. pružajiući slike već donekle viđeme u Kolundžijinim snoviđenjima prirode, preko simbola leta koji je već bio sagle đan i iskazan izrazitijim „pesnicima, Rajković je prvim stihovima nagovestio i označio svoje prisustvo.

'U Pustarama san je nadahnutiji, poetskiji, verbalno i simbol'čki raznovrsniji, asocijativniji. Pitoreskmo doživljena prirode i dalje je podloga ove poezije. njena svetlost i dah natapaju sve snove. simbolika cveća, drveća, sunca, zemlje, pojmovno je bogatija, ali bez ranije spontanosti i dinamizma. Osećanja straha i smrti, uzaludnosti i prolaznosti, košmarna naslućivanja, pokrivaju sve veće prostore.

Takva osećanja postaju dominantna u 'knjiži poezije Maske, Fenomenalna strana realnosti, pitoreskna i dinamična, iščezla je iz Rajkovićevih stihova. Pesnik je progovorio sivim i prigušenim rečima, iskazujući osećanje: sve veće i neizbežnije promašenosti, ispovedaiuči svoi nespokoi pred životom, gubitak smisla i nađe. Simboli kostura i smrti koji ispunjavaju ove pesme poetski su antikviteti i ne sugeriraju nikakva nova osećamja, ne upućuju na

|

KPPesnik

guseisik og ~3NNUIUJI HI

Milivoj Slaviček: „PREDAH“; „Naprijed“, Zagreb, 1963.

ČITALAC koji je hrono'oški komftinuirano pratio pesništvo Milivoja Slavičeka, a oprobao. je u drugim prii=kama svoje komb“'natorske sposobnosti na vazličit:m oblicima i stepenima Onog, bo Svaku cemu, metaforičnog „pesničkog izražavamja, dočekuje njegovu novu .n gu Sa unmap.rl sltecom m uyorenjem da će se suočiti sa nastavkom jednog hvaie vrednog nastojanja da se pdbace iskušenja pro:azme mode i da se pronađe i usavrši sopstveni pesnički jezik i stil. Slaviček,” to potvrđuje i njegova najnovija knjiga „Predah“, ne uvodi svoje čiteoce u hram «poezije u kome će slušati svečanu i uzvišenu, savršeno ormkestriranu muziku kakvu još samo u riznicama tradici e možemo da nađemo, još manje će nas ovaj pesnik postaviti pred moderna pesnička promočišta koja nam saopštavaju zagone:ke, kriptograme i aluzije za čije odgonetanje ne dobijamo nagrađu ekvivalenimnmmi uloženom naporu. On ie za naše prilike redak i specifičan Primer pesnika koji je od početka svog književnog pos'emištva pokušavao da nzđe sopstvemi put i način saopštavrnia svojih ishbma o svetu u koji, je smešten. Ma koliko da je u n“e~ovimn rov m (vem Im gpamp (.Z77ustavljena pregršt“ i „Daleka pokrajina“) evždentan uticai pespčkog stvaraJaštva nastalog po kamonima tradicionalne poetike j, naročito, po obrascima međunarodne lirike, odmah se moglo uočiti da je to pesnik koji će i po cenu napuštanja formalnih okvira u košima se lako i sponftamo izražava, tragati za nečim novim i nekonvemcion»lnim. Ono, ukratko, što je vremenom bivato sve primetnije, u trećoj Slavičekovoj knjizi „Modro veče“ ostavljalo je dominantan utisak, da bi se u najnov:joj nametnulo kao njegov poetski princip, kao jedinstvo temaftskog medijuma i tehničkog postupka po kome će se ovaj pesnik uvek poznati.

Reč ja, naime, o jednom karakterističnom gradskom štimungu u kome obitava moderan čovek sa svim problemima koji ga prate, o sasvim svalkidašnjim i neizuzerim temama izraženim jezikom koji predstavlia suprotnost svfh, žvemntualnih, naših predstava o pom.lo patetičnom tonu, o pesničkom jeziku sa pdređenom dozom emfaze, pumom ritma;i emocija, misaonih Sinteza i izražnjnih slikm i metosfera, Ako hismo tražili primer koji bi slikovito udruživao ono što Slaviček želi da kaže i ono kako to kaže, bio bi to „Distih napisan jednog dana“:

Radomir Raiković: „MASKE“; Klub pisaca, Vršac, 1963.

dublji odnos ili senzibilniji stav pred večnim pesničkim i ljudskim zagonetkama i problemima. Čak se i vizije detinjstva, prema kojima se ovaj pesnik neprestano određuje, i vizije u Kojima se sučeljuju ljubav i smrt, ne izdvajaju ličnijiim izrazom, ne nadrastaju okvire opštih osećanja. U poređenju s Maskama, prethodne dve zbirke su se odlikovale proniknutijim · viđeniima, bogatijim izrazom i osećajno dubljim afektivnim tonom.

Ali mada niie magična i stvaralačka, zračna i vidovita, osećaino izniiansirana i karakferno lima, Raikovićeva poetska reč odslikava i sugerira emotivnu obojenost predela i vizija koji su

· njen medijum:

Prolazi vreme wu dirljivbom, Yitnu, pobume, devet sestara mariče za jednom muškom lobamjom. Dodirujem, kožu na grudima i samjam o ljubomornoj svađi zavađemih. Oni su već otišli sbom, crnom zavičaju, oni su već pokušali da se sjedime \ s nebom. Ni ptica ih mije primetila, dok su polubudni metamisali svoj ; očenaš. Prolazi to vreme u grčevitom otimanju, u zoomkom strahu, ul nedeljnom, odelu. Dok te udišem, oči su mi poludele od očajamija. („Maske“: Dok te udišem, V)

Čitanje Rajkovićeve poezije ne ostaje bez utiska, bez doživljenosti, ono predstavlja saživljavanje s jednim poeftskim svetom, dosta raznovidnim i necelovitim, ali poetski stvarnim i oivičenim. Rajkovićeva wvoezija nije na centralnim Kkolosecima naše savremene poezije. ne izdvaja se u samostalniji smer i posebniju avantru, 3onekle i zbog toga što se oglašuie van Beograda i što se ne odlikuje \prodornošću ni drskošću, što je kod nas uvek bilo , skretnica na glavne MWoloseke. ali ona na kolosecima poezije postoji i putovanje po njima pruža „određene poetske rezultate. , Aleksandar PETROV

· suštinu tragičnosti

MILIVOJ SLAVIČEK

Želimo sve manje i manje, da bismo i mogli izdržati

Dakle to.je taj veseli i lijepi svijet. Iz ovog distiha, koji odgovara Klasičnom pesničkom obliku tog imema samo po tome što ima dva stiha, moglo bi se sa malo napora i mašte izvući gotovo sve što tematski i formalno S!aviček = vom knjigom prezentira. Mi, u stvari, prisustvujemo | momnmologu prosečnog gradskog čoveka koji dosta zna i mnogo oseća, Nismo u prilici da polemišemo sa pesnikov.m shvatanjem života iz prostog razloga što on nije misaoni pesnik. koši biti kroz rente trpmsnoz'cije obelođanjivao neke svoje ideje i koncepcije, već pesnik koji verno opisu e neke karakteristične probleme iz života ili ih, na specifičan načm, remrodukuje. Život, kakav proizlazi iz Slavičekovih stihova, menja jedino eksteriiere. Več'to isti pro blemi koji ga ispunjavaju smenju'u se miunjevitom brzinom i stvaraju neurotičmu psthnmi lroša pvuža remomo mognićnosti za karikaturalnu deskripciju. Čovek o kome S avižek govovzi živi i kreće se srednjim putevima, u n egovom Životu nema ni kroe*nosti ni avantinre, Osrsšnižemia nairasližitiie vrste bitu ga u glavu i ne dozvoljavaju mu da išta suštinski promoemi Najveća e tragedija što je čovek taj koji ograničenja stvara, ko ji život oblopliuie besmis'enim etiketama. Pomamma trika. naravno, donosi porazne rezultate: nismo ni primetili da vreme, dol: smo mi razmššlja!i o ftome ?#esmo li život ispumili vrednostima, neumiftno prolazi ostavljajući nas đa se unezvereno vwtimo u uvek istom curiculumu vitae i da se nikad ne iskoDeljamo iz egzistencija!nih prcblema. Nije nikakvo čudo, otud, što „mi pogledamo u nebo tek da bismo videli: uzeti kišobran ili ne“ („Šta mi radimo“). U takvoj opštoi humamoj situaciji pesnik *e u boljoj (?) poziciji samo utoliko što shvata današnjeg čoveka, što mnalazi svoi out u „neravnmdušnosti“, ali i to opređeljenje donosi mu „tjeskobu“ i ogs~ćnmte Poet na*temnjbi mame · Život se, izgleda, isuviše kombplikovao i u takvim uslovima — kao da kaže pesnik — čovek koji bi pevao držeći se principa formalne logičke razvoine linije dđelovao bi ne samo kao anahronizam, već i kao Marsovac. Ne odgovara li našem vrementi mnogo više ovai način izraža– vania njegove duhovne, klime: e Stižem ožaliti i jedno malo, usahlo dYyve pred kućom (i to je opet samo početak pjesama o čovjeku i kozmosu) Zasadili ga s ostalima, ali mu, valjda, nije odgovaralo tlo

(o čemu Sve ovđe čovejek mne govori) ili ga je, krišom, „meki mališan teško 5 ranio

maze se mnogo pitanja)

i sada, dok mu vršnjac: listaju koliko i mogu, omo je DusSto, po strami i, bojim Se, više ne misli ni: šta je to sa mnom? čitav kompleks wuujeta, stanja i Yazloga) 4 moglo je biti barem, malena radost, mali šum

(Dodđirujemo

(a šta više?) u obOj uličici novogradnji, gdje ima toliko starih opeka, otpadaka i prašine u ovom velikom, svijetu, napokon. Jer · E mw'ije Yiječ o drvetu (razumije se. razumiie se) kao ni u svim velikim, bajkama Tiječ je o stablima sv.m, ma Sve strane, uz neki drum (koji vodi nekamo. uvijek ponovo) („Bajka sa zagrađama“) | Slaviček ne samo da se ne pridržava principa neke stilske uglađenosti, tradiciona'no ili moderno shvaćene svejedno je, već insistira na rušeniu svake formalne savršenosti i na shvatanju pesme kao celine. Svaka njegova pesmš može Se tumačiti kao deo ednog pokušaja da se izrazi duhovna emocionalna klima u kojoj se nalazi današnji urbanizovani čovek, i kao takva ona je samo jedna fragmenat, nedovršeni deo jedne mnogo šire zamišljene poeme o nama samima. Njegova pesma može da bude sastavl'ena on samih fragmenata i odje- · ka „sa ulice („Tri pjesme s rečenicama“), u njoj može nekoliko puta da se ponovi isti spoj reči („Druša pjesma“), mogu da je čine slučajno povezani utisci („Recitariv iz jednog četvrtka“). a. namerna ogrešenja o gramatički oblik reči nisu nikakve retkosti Bez obzira da li Bovori o sebi il o drugma, satirički intonirano ili sa beskra nom ljubavlju za sve ljude. da li izražava strahovanje ili nadanje. Slavičak izgovara sVvoie reči ne samo prirodno. već obično, u žargonu gotovo. onako kako ih čuiemo svakog dama na ulici. Po ma!o čemu bismo mogli da zakliučimo da tu postoji neka unapred smišliena poetska tehnita. e ni Đo čemu da fan rehmilea ima bilo kakve veze sa onim što poznaiemo ' kao metričku shemu ili bar slobodan stih sa nekim unutrašnjim ritmom. Sve je ovde podređeno. i to vrlo uspešno, zahtevim9 autentižnost'. Mi slušamo mo-

Bogdan, A. POPOVIĆ. Nastavak na 4. strani a