Књижевне новине

Preveo Đ. LEFERIN

kritika

samo od sebe, bez uznemiravanja, u onoj dobro-kvalitetnoj praznini čije je stvaranje palo u deo kritičarevoj intervenciji. Reč Kritike je onaj rezonanini prostor u kom se, za časak, preobražava i ograničava na reč beskrajna, negovoreća stvarnost dela. I tako, od činjenice da skromno i tvrđoglavo hoće da bude ništa, evo je gde se nudi, ne ističući se sama sobom, za stvaralačku reč kojoj bi ona poslužila kao neophodna aktualizacija ili, da se metaforično izrazimo, kao bogojavljenski glas. Međutim, mi nesumnjivo osećamo da je slika o snegu

| samo slika i da treba ići dalje. Ako je kritika taj otvo-

reni prostor putem kog se pesničko delo saopštava, ako ona hoće pred istim da isčezne, onda i taj prostor i taj pokret isčezavanja (koji je samo jedan od načina postojanja toga prostora) pripadaju već stvarnosti književnog dela i nalaze se u nastanku istog, dok se ono uobličava, izlazeći ma izvestan način napolje samo kad se ono završava i da bi se završilo.

Na isti način i neophodnost komunikacije ne pridodaje se knjizi spolja, već je komunikacija, u svim trenucima njenog nastajanja, prisuma u mjoj, isto kao što je i ona vrsta iznenadnog odstojanja u kom se delo reflektuje i čiju meru po nameni treba da utvrdi kritika, 'samo poslednja metamorfoza početka koji se, nalazi u genezi dela, nečeg što bi se moglo nazvati njegovom suštinskom nepodudarnošću sa samim sobom, sve ono što ga bez prestanka čini mogućim-nemogućim.

Kritika dakle samo predstavlja i prosleđuje mapolje ono što, iz unutrašnjosti, kao isprolamana izmaglica, kao beskonačno nespokojstvo, kao konflikt (ili u bilo kom drugom obliku) nikad nije prestajalo da bude prisustno u jednoj živoj zalihi praznine, prostora ili zablude, tačmije rečeno, kao moć osobena literaturi da se održava očitujući se neprekidno u nedostacima.

Upravo u tom se, ako hoćemo, i nalazi krajnja komnsekvenca (i jedna svojevrsna manifestacija) onog pokreta isčezavanja koji predstavlja jedan od razloga prisustva kritike: morajući da isčezne, ona nanovo dolazi do svesti o sebi, i to kao o jednom od njenih suštinskih trenutaka. Ovde pomovo nalazimo intenciju čiji se razvoj, u raznim oblicima, očitovao u naše vreme.

Kritika više nije sud koji literarno delo postavlja u okvir njegove vrednosti i izjašnjava se, posle toga, O sopstvemoj. Ona je postala neodvojiva od svog prisnog sadruga, ona pripada koraku kojim joj on prilazi, a njeno traženje i iskustvo ne dele se od njegovih mogućnosti. Ipak (nesporazum mora biti isključen) kritika tada nema skučeni smisao što joj ga pripisuje Valeri, kad u njoj vidi učešće intelekta, ili zahtev stvaralaštva koje stiče vrednost tek kad je izneto na svetlost refleksivnog uma. „Kritika“, kako je mi shvatamo, bila bi izvorho bliža (ali zbližavanje obmanjuje). kantovskom smi'slu: kao što je Kantov: kritički razum zavisan od' uslova i mogućnosti naučnog iskustva, tako je i' kritika vezana za traženja i mogućnosti literarnog iskustva, ali to traženje nije samo teorijsko traženje, ono predstavlja smisao putem koga se literarno iskustvo konstituiše, i konstituiše se odobravajući, osporavajući, pomoću stvaralaštva, njegovu mogućnost. .

Reč traženje je reč koju ne treba uzimati u njemom intelektualnom značenju, već kao akciju u okvirima bića i pogleda. stvaralačkog „prostora. Helderlin, da se opet poslužimo njime, govori o dionizijskim Ssveštenicima koji lutaju u svetoj noći, Traženje stvaralačke kritike je taj pokret lutanja, taj napor koračamja koji razgoni mrak i tako postaje napredna snaga posredništva, ali koja se ne izlaže opasnosti da dospe ponovo na početak, uništavajući svaku dijalektiku, osiguravajući jedino neuspeh i ne nalazeći u lom svoje mere niti svoga umirenja.

Ovde ne mogu ovu analizu dalje proslediti. Hteo sam jedino da nagovestim crtu kojs mi se čini bitnom: čuju se primedbe na kritiku koja više ne ume da suđi, Ali zašto? Nije ona ta koja se leno izvlači od procenjivačkog napora, hego roman i pesma izmiču proceni, pošto hoće da se afirmišu po strani od svake vrednosti. I koliko se kritika prisnije vezuje za život dela, tim lakše odražava isto kao nešto što se ne ceni, ona ga uzima 'kao dubinu i ujedno kao apsolutno odsustvo dubine koje ostaje izvan svakog sistema vrednosti, budući na taj način iz reda onog što vredi i odbijajući uhapred svaku afirmaciju kojoj bi bio cilj da ga se domogne radi vrednmovanja. U tom smislu kritika — književna — izgleda mi spojena s najtežom dužnošću, ali najznačajnijom u naše doba, koja se mora vršiti u jednom nužno neodre= đenom kretanju: naime dužnost da sačuva i oslobodi misao. od pojma vrednosti, prema tome da otvori vrata istorije onome što se u njoj već oslobađa od mnogojakih dblika vrednosti i postaje podobno za jednu drugu zasad nepredvidljivu — vrstu alfirmacije.

(Ovaj tekst stoji na uvodnom mestu u novom proširenom izdanju poznate knjige Morisa Blanšoa „SAD i LOTREAMON“.) .

///. 7 / .

KNJIŽEVNE NOVINME

I

ZLOG KNJIGA

ore ce II KK

MIRA ALEČKOVIC

tvella soba

(„PROBVETA“,

OVA KNJIGA Mire Alečković ilustruje kvalitete i do'mete ne samo njenih stihova namenjenih deci, već i čitave jedne škole dečjeg pesništva kod nas. Poreklo takvog pevanja doseže do samog izvorišta naše dečje Književnosti, do Zmajevih stihova, pa i dalje u prošlost. Suština postupka koji pripadnici takVOg pesništva usvajaju sastoji se u isticanju svetlih i lepih strana detinjstva, u Sslikanju peđagoških uzora i dobre dece, koja za svoje vrline, naravno, bivaju nagrađena, a ona druga deca, ako i zasluže da se u stihovima pojave, bivaju kaštigo-

vana. Tako · se WMspostavlja nužna vaspitna „atmosfera, bez obzira na cenu koju plaćaju pesme.

Bilo bi preterano reći da ovakav „postupak u svojim svetlijim trenucima nije dao izvesne, pa i znatne rezultate. Bilo bi to, možda, pre-

strogo baš prema samoj Miri Alečković, namenjeno mali)

stvaralaštvo plaća (ne ovakvom

čije deci danak

baš

kanonu i šablonu i odveć napatnim peđagoškim intencijama. lako se ne može govoriti o jedinstvenom svetu najmlađih, s obzirom na razlike između mlađeg i starijeg uzrasta, pređ dečju književnost se postavlja jeđan zahtev: da pisac ne bude čika ili teta, već malo stariji drug, ne monter već nešto iskusniji sabesednik. A Mira ŽAlečković upravo u toj tački previđa imperativ mladih i najmlađih čitalaca. Ona im se obraća sa puno topline, ali samouvereno i nadmoćno; i “ada se' upušta 'u"*"poetski razgovor sa čitaocem oma i poređ izvesne veštine i, čini se, napora da uspostavi Što neposredniji kontakt, ostaje mentorski nadmoćna. Samo u najuspelijim pesmama «ove zbirke distanca između pesnika i čitaoca je premošćena („Bekstvo iz Knjige“, „Bela pesma“, „Srebreni voz“, kao i neki {ragmenti iz yqiklusa „Priča o mojoj zemlji“).

U ostalim pesmama Mira Alečković se okreće već kliBetiranom svetu igračaka i svakodnevnih zgoda i nezgoda malih junaka, je mestimično zvučan i melodičan, muestimično školski i narativan, pa i arhaičan. Nje he pesme, kao celine, bliske su stihovnoj priči. I, kao naj veći njihov nedostatak, treba istaći odsustvo mašte, sna i snohvatice, odsustva bajkovi-

Njen stih,

BEOGRAD 1963)

tosti i začaranosti, i one magične mnedorečnosti, za koju deca pokazuju tako suptilan sluh i koja ih same uvodi u igru literarnih, odnosno poetskih čarolija. Ovaj nedostatak nije mogao biti nadoknađen ni sugestivnom ttoplinom, ni pesničkom iskrenošću, ni upuštanjem u socijalnu tematiku. Geografska i publicističko interesovanje za daleke krajeve unelo je u stihove dosta boje, ritma i stranih imena, ali nije moglo da zameni primarni nedostatak mašte i sna. (I. 76)

imena

TIMOTEUŠ KARPOVIĆ

Lekcija tišine

IVO VOJNOVIC ”

· Dubrovačka irilogiia

(BIBLIOTEKA „ZNAMEN“ —

KAO DA LAGANO počinje da nestaje veo zaborava kojim je već prilično vremena bio zaogrnut Vojnovićev knji ževni opus. U razmaku od nepune godine dana objavljene su dve knjige njegovih drama. I to je jeđan vid sa-

tisfakcije dramskom „piscu, kad već njegova dela, duže vremena, iz nerazumljivih

razloga, odsustvuju sa naših pozornica! — U, lepo zamišljenoj ediciji, koja savremce-

noj čitalačkoj publici treba đa pruži izbor značajnijih dela naše književnosti, i fo naročito ona Koja su nastala

u ovom veku, među prvima

\ (OBAGDALA“, RRUSEVAC 1963; PREVEO SA POLJSKOG PETAR VUJIČIĆ)

VALJDA se ni jeđan od poljskih pesnika ne razvija tako brzo kao Karpovič, Pra: vac promene, kojoj „podleže Karpovičeva poetika od njegove đruge zbirke, može se približno okarakterisati: „Kamena muzika“ — konceptizam parabole, ređe aforistike; „Znaci ravnanja“ — eksprecsija saznanja sa intelektualizovanom sfrukturom; „U ime značenja“ — autonomija poetskog jezika kao sređstva mašte. U „Kamenoj muzici“ pada u oči broj paraboličnih i aforističkih stihova. Ti stihovi su često zasnovani na jednom metaforičkom Kkoncep tu. U „Znacima ravnanja“ tim stihovima je slična pesma „San olovke“, primer intelektualne sažetosti' i duho> vitosti, nešto strano na te. renu „Znaka ravnanja“.

Savremena poljska poezija, mislim na „mlađu“ „poeziju pesnika koji su debitovali posle rata pored toga što se veže za mladost tih autora, izražava tenđenciju mwestajanja sheme odnosa điskursivnih, Jektualna, metaforična, para-

'noična poezija. „Znaci ravna-

nja“: imaju ambiciju đa se suproistave talasu antinetelek tualne lirike, To potvrđuje i Bam naslov koji sugeriše ana logiju, intelektualnu apstrak-

ciju, deđukciju. Savremena poezija rađije upotreb ljava shemu saznanje-izraz, . nego

teza-odgovor, Karpovič reprepentira ovu ređe susretanu varijantu, u kojoj „izraženo saznanje ima konstrukciju ko ja je rezultat intelektualne koncepcije, i njoj vodi. „Znaci ravnanja“ su poezija kojom „đominira mašta, „Zalutali put'* i „Balada o bregu“ su prostorni modeli doživljaja koje je konstruisala mašta. To nigđe nije tako očigledno kao u „Lovu“, prekrasnoj, suptilnoj pesmi, gde de neođređenost granice između „ja“ i stvaralačke pređ-

intelektuajnih "sadržaja, Toj tezi suprotstavlja se inte-

stave, koja se odvija i po• novo sliva s njim, novatorski pronalazak a istovremeno intelektualni problem. Tu Kkonsoliđovanu, na duži period Wonstruisanu poetiku, u glavnim crtama vrlo bogatu u mogućnostima, bez ponavljanja sebe može razvijati u najmanje nekoliko zbirki, „U ime značenja“ je neka vrsta minijaturne poetike, „Pokvaren konj“ je Klasičan primer te poetike. KRarpovič tu uzima trop skoro obavezan u avangardi evropske lirike po» čev od Malarmea, MKarpovič je stvorio sistem u kome je spretno „iskoristio lekrmičke, frazeološke i „konstruktivne ekvivokacije govornog jezika, koji se zasniva na sistematičkom stvaranju novih značenja, Koji su sinteza suštinskih značenja. Upravo taj

svet koji daje savremena poezija je „drugi“ svet. Uzaluđno je pitati da li je to drugi zato što je reč kao apriorna forma obuhvatanja Sveta, me njajući se promenila i njegovu sliku. Ontologija Karpovičevog poetskog sveta je

kao i svaka živa stvarnost vrlo „komplikovana. „Teška šuma“ je potpuno nov po

kušaj đa se kroz liriku uh vati ona bleštava granica postojanja i nepostojanja, une> la je u savremenu poeziju posebne vrednosti, posebnu problematiku, vlastita otkrića, obogativši je na «svoj način, (B. M.)

„NOLIT“ BBOGRAD, 1963)

pojavila se Vojnovićeva knjiga. Izdato je nesumnjivo najbolje Vojnovićevo delo, koje je, ujedno, i jedna od najboljih naših simbolističkih drama. Urednik ove edicije, Jovan Hristić, sasvim ispravno je postupio kada je Uuz „Dubrovačku trilogiju“ u ovoj knjizi objavio i „Maškarate ispog kuplja“, dramski tekst koji se tematski nadovezuje na „Trilogiju“ i predstavlja neku vrstu specifičnog epiloga. Osim „toga, prvo (i Dposlednje!) izđanje „Maškarata“ je i biblicfilska retkost, pa je i sa te strane bilo opravdano ponovno štampanje ovce drame. ·

u „Dubrovačkoj ftrilogiji“ Vojnović je manifestovao zre lo majstorstvo dramatičara. Ako je prvi deo ovog dramskog triptiha, „Allons en» fants!', elelepna freska u

. kojoj portreti dvađesetak gos

para, što se okupljaju u Orsatovom dvoru, daluju pre svega „svojom „izvannednom izdiferenciranošću (što predđdstavlja posebnu teškoću pri scenskim realizacijama ovog dela!), simbolično oličavajući — ponekađ i sa prizvucima karikature — razne generacije nekad moćnog vlasteoskog staleža, iznađ kojih se izđiže jedan lik dominantnog simboličnog znanja — lik Orsata, iza kojeg stoji s&m pisac, koji u čuvenom „Orsatovom monologu peva, kao nekađa Gundulić, himnu slobođi, onda je drugi deo „Trilogije“, „Suton“, kao lagani stav u nekoj simfoniji, intimni lirski medaljon, izatkan neobično suptilno i rafinirano, sa

slikom jedne nedoživljene mladosti „sputane tradicija• Dr ILIJA RECMANOVICĆ

ma, A treća drama, „Na taraci“, simboliše agoniju i kraj đubrovačkog vlasteoskog staleža, njegovo nepovratno povlačenje. — I pored činjenice što dramu „Maškarate is pod Rkuplja“ Vojnović nije napisao odmah. posle „Trix“ gije“, ovo na prvi pogled čud no i pomalo zagonetno scensko delo, koje je sam pisac bliže odredio prilično lakonski kao tri časa jednog pokladnog scherzo — nadovezuje 5e i tematski i svojom atmosferom na „Triligiju“. U ovoj drami očiglegan je Vojnovi-

ćev šoovski odnos prema lič-.

nostima, ali prisutan je i piTandelovski način u {ormiranju kontrastnih raspolože=> nja, koja su vidna i odlučujuća. u konstrukciji same dramske fabule.

Šteta je što uz ovo izdanje nije, kao predgovor, štampana i neka iscrpnija studija o Vojnovićevom dramskom stva ralaštvu. Umesto toga, objav“ ljen je esej dr Branka Ga» vele „Što mislim da znam i što ne znam o Ivu Vojnoviću“, u kojem autor iznosi neke svoje subjektivne utiske o ličnosti našeg „dramatičara, prikazujući zagrebačke Kulturne i društvene prilike kra jem prošlog veka, Međutim, te prilike nisu imale presuđni udeo u #7dVojnovićevom književnom formiranju: svoja najbolja dela, „Ekvinocij“ i „Trilogiju“, on je napisao van „domašaja „zagrebačkog društvenog života, tako da mnogi Gavelini opisi, inače pisani s autentičnim pozna» vanjem, nisu u organskoj povezanosti sa portretom Vojnovićeve ličnosti.

Nekolikim prilozima ova knjiga pruža uvid i u moć Vojnovićevog slikarskog talenta: umesno je što su ob javljeni njegovi crteži, koji prikazuju mesta odigravanja radnje sva tri dela „Trilogije“. (R. .7,

ivan Frano Jukić

(„NOLIT“, BEOGRAD, 1963 )

MONOGRAPIJA o znamenitom bosanskohercegovačkom kulturnom i političkom rad-

"niku fra Ivanu Pranu Jukiću "predstavlja, bez sumnje, jed.

no od zanimljivih dela ie Vrste objavljenih kod nas u novije vreme, U prilično oskudnoj biografskoj literatu-

ri, koja kod nas ni izdaleka·

ne uživa onu popularnost, ka kvu ima u nekim drugim zemljama, na primer u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim

Američkim „Državama, monografija đr Ilije Kecmano» vića označava dragocen pokušaj đa se spase od zaborava i đanašnjem čitaocu pred stavi izvanredno „sugestivan, zanimljiv, đinamičan i celo» vit lik jeđnog od najznačajnijih „bosanskohercegovačkih intelektualaca «svoga Vremena, Pisana jednostavnim stilom, kojt poštuje istorijsku građu i, istovremeno, sveđoči o visokom stepenu autorove ma učničke odgovornosti, monografija „Ivan Frano Jukić“ ne

uspeva samo đa osvetli lik fra Jukića, već u velikoj meri i da. dočara jedno vre me, koje je u kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine prethodilo duhovnoj obnovi i buđenju „stvaralačkih „snaga naroda. U celokupnoj književ noj istoriji Bosne i Hercego» vine nmeumorni i pregalački prosvetiteljski rađ Ivana Fra na Jukića, njegovo stradanje i njegova neugasiva žudnja za kulturnim „preobražajem dotadđa mračnog i uspavanog vilajeta turske carevine, zasluživao je ođavno pažljivije tumačenje, koje je konačno ostvareno monografijom Ilije Kecmanovića.,

Posebnu «vrednost „knjige čini Kecmanovićeva „pnaštojanja da u savremenom svetlu, sa pozicije mođerne istorio» grafije, približi život i rađi oceni Ivana Frana Jukića, #4 ja je suđbina đo sada inspi• risala nekoliko pisaca, a tek sađa đobila ađekvatno, uverljivo 1 naučno tumačenje.

(P.)

. neprevedene knjige i,

maocwsso LA GIORNATA D'UNO SCRUTATORB += some, w>

JEDAN od najznačajnijih predstavnika mlađe generacije italijanskih književnika (koja bi se danas ipak mogla nazvati srednjom, jer je mlada samo „utoliko ukoliko se pojavljuje posle velikih pisaca međuratne i posleratne italijanske proze, Pavezea, Vitorinija i Moravije), jeste nesumnjivo Italo MKalvino, Način na koji on prilazi književnoj materiji odvaja ga od tzv. neorealističke struje (u kojoj je ponikao), ali ga ipak mne približava Kknjiževnicima koji su od problema alijenacije stvorili svoj literarni kapital, Zato pojava svakog novog dela ovog pisca izaziva i u Italiji i u drugim „zemljama razumljivo interesovanje, jer mnogi kritičari smatraju da

je Kalvino baš ona ličnost koja je potrebna savremenoj italijanskoj prozi da njene nesumnjive parcijalne vrednosti pretvori u univerzalne. · Posle trilogije „I nostri anteneti“ (Naši preci) u Kojoj

se je, neobično svežim stilom i ukusom koji ga približava velikim iluministima XVIII veka a, pomalo, i Anatolu Fransu, narugao našim današnjim manama i tež njama, Italo Kalvino je, početkom 1963. gođine, objavio roman koji je, za tađanje italijanske prilike (baš tada je bila u jeku pređizborna kampanja) nosio senzacionalni naslov „La giormata d'uno scrutatore“ (Dan jednog prebrojavača glasova). Mesto gde 5cde zbiva radnja ovog kratkog romana (Kalvino ne voli da piše nadđugo i našiToko), Kotolengo, „neobično je indikativno, jer je reč o

jednom skloništu za duševno zaostale u kojem hrišćanska demokratija, pomoću fratara i časnih sestara, regrutuje glasove za svoje kandidate, Međutim, izabravši KotolenBo, Kalvino je odmah dao na znanje da ne želi da se bavi isključivo problemom izbora, već da želi da da Uuniverzal-

ni značaj svojim istraživanji= ma.

Prebrojavač Amerigo Ormea predstavlja italijanskog intelektualca koji je, u težnji da se oslobodi klasnog balasta, prišao komunističkoj partiji, ali je, i poređ toga, zadržao dobar deo svojih sumnji i malograđansku nesigurnost. U dodiru sa ljudskom „painjom u Kotolengu,. njegove sumnje pretvaraju se odmah u univerzalne kategorije. „Izbori ovde“, razmišlja Amerigo Ormea, „ukoliko se ne pokloni dovoljno pažnje postaju za gomilu gla sača a isto tako i za njega

neka vrsta religioznog obreda, jer pažnja „prebrojavača prema mogućim „prevarama biva na kraju nadvlađan me tafizičkom „prevarom. Politika, progres, istorija, gledani odavđe iz ovih uslova nisu uopšte shvatljivi (ovo je Indija), svaki ljudski napor da se izmeni ono što postoji, sva ki pokušaj đa se ne prihvati sudbina koja nam je rođenjem određena, bio bi apsurdan. (To jc Indija, Indija, mislio je zadovoljan što je pronašao ključ problema, ali i sumnjajući da ponavlja uobičajene zaključke.)“ Posle ovakvog razmišljanja prirodno je đa se piscu nametne pitanje na koji način da se pomogne tim nesrećni cima? Da li je bezlično hrišćansko milosrđe „put Kojim, u takvim okolnostima, može da se nastavi? Tluminizam Itala Kalvina zapada sada u najveću krizu od kako je ovaj pisac počeo da se bavi

literaturom. Neki čikatolički orijentisani Kritičari (Tereza Bonđoro u listu „La {iera

letteraria“ 14/1963.) smatraju da je Kalvino ukazao na lju bav, nesebičnu, istinsku ljubav Moja se manilestuje u odnosu između starog scljaka i sina idiota, kao, na jedilni izlaz iz takve situaclje. „Time“, no, „iluministička jednakost, nagrižena i nesigurna, ustupa mesto jednoj novoj intulciji, jednoj različitoj ljudskoj jednakosti čiji su koreni u potencijalnoj ljubavi". I poređ toga što se u izvesnim stranicama oseća taKva komcepcija „iskupljenja Wroz ljubav, ona ipak nije nigde izričito naglašena. Reklo bi se da Kalvino izbegava da da neki konačan sud. Rešenje jednog „takvog pro» blema, koji je ' đanas u prvom planu filozofskih tıaspravljanja, svakako nije moglo ni da se očekuje. tim, samo insistiranje na takvom „problemu pokazuje da ni Kalvino nije imun od krize skepticizma „koja hara jednim delom „italijanske i zapadnoevropske misli (S. M.)

piše Tereza Bonđor-

Među,