Књижевне новине

ep Bamcı a sis dd sem,

NOVA SERIJA

JANUARA OVE GODINE otpočela je da izlazi nova serija „Gleđišta“, časopisa za društvenu kritiku i teoriju, Wu uvodnoj reči redakcije napominje se da se ova nova serija javlja „u vreme, ozbiljne borbe SKJ i svih progresivnih snaga našeg društva za dalju, sve puniju, istinsku. demokratizaciju jaVvnog i političkog života“ kod nas. Redakcija se u ovoj borbi izjašnjava za humanističku angažovanost časopisa kojoj treba Uporno stremiti „u tretmanu društvenih pitanja“. „U skladu sa takvom orijentacijom, časopis će naročito negovati diskusiju, kao i žanrove naučne, filozoiskoe i političke publicistike koji, jezgrovito pisani, eksplicitno postavljaju ona pltanja i DpoWreću one probleme koji žive tu, u nama, koji nas tište i koje moramo rešavati da bismo napredovali“. Razume se đa to ni u kom slučaju neće značiti da će se sadržaj časopisa svesti na raspravljanje dnevnih aktuelnosti. Naprotiv, takva orijentacija upravo če zahtevati teorijske priloge koji raspravljaju o principijelnim pitanjima.

već u prvom, januarskom broju objavljen je niz značajnih priloga Koji obuhvataju vrlo široko oblast društvenih „pojava, Tako, na primer, među objavljenim člancima malazese „Integra cija u privredi i samoupravVljanje proizvođača“ (Mihailo Turtić), „Opštinska skupština, odbornik i građanin“ (Dragi Stamenković) šp „Norma i društvena stvarnost“ (Andrija Gams) i dr. Posebno, međutim, treba istaći članak Mihaila Markovića „Marksova dijalektika i humanizam danas“. Autor polazi od postavke đa koliko god je Marksova dijalektika lučenje o metodi, ona je isto toliko i živa konkretna metođa kritike ljudske stvamosti. ı dok su je kao metodu prihvatili brojni Marksovi i Engelsovi sledben!lci, njen humanistički sadržaj bio je prilično dugo

- IZLOG ČASODISA

vremena potisnut, da se ponovo Javi tek pre otprilike

jedne decenije (i to, u velikoj meri, u obliku „revolta protiv staljinizma“). Sam članak obiluje jezgrovitim i oštrim „zapažanjima i bogatstvom misli.

Poređ pomenutih „članaka časopis objavljuje i diskusiju o odgovomosti organa samoupravljanja u kojoj su učes-

tvovali Ašer mir Lukić, mović, Andrija kola Rot, Ljuba meon Zatezalo, var i dr. zatim, u rubrici „društvena hronika“, beleške o savetovanju novinara kultfturnih „rubrika „jugoslovenmskih listova, radija i agencija i godišnjoj skupštini Srpskog {filozofskog društva na kojoj se raspravljalo o nastavi filozofije u srednjim školama i jeđan „kratak ali interesantan mnapis Trive TInđića „Ka rađnom «čoveku i javnosti“, „kojim se ističe „važnost javne Kritike i javnog „raspravljanja o svim problemima našeg „društvenog života, a posebno nuŽžnost svakodnevnog suočavanja političke akcije sa pitanjima i problemima radnog čoveka“.

RadoJevre- Gams, NiTadić, SiFranc Hoče~

Đeleon, Branko

Tehnička 1 estetska oprema

ovog broja takođe „predstavlja jednu novinu „vrednu pažnje. (A. A. M.)

· Derspektive

JANKO KOS O ANTONU

VODNIKU

U VEOMA sadržajnom dvobroju za decembar i januav ovaj časopis donosi četvrti nastavak eseja „Savremena slovenačka poezija“ u kojem se Janko gos najviše zadržava na ispitivanju ulo> ge Antona Vodnika i Edvavda Kocbeka, čiji uticaj na dalje tokove slovenačke lirike smatra presudnim.,

Prolazeći kroz #fazu lirske spiritualnosti i metafizičkog transeendentalizma, Vodnik se iu posleratnoj poeziji (u zbirkama „Srebrni rog“, 1948, Zlatni krugovi, 19052, Glas tišine, 1959) moćno odmakao od novokatoličkih začetaka“. Prateći tok slovenačke poezije od dvadesetih godina ovoga veka, od „Vremena cvetanja novokatoličke lirike“, Mos posmatra Vodnikov „pesnički prostor“ na ontoloskim, sociološkim i moralnim temeljima. On najviše potencira unutarnju vrednost pesnikovu koja je „čas osećanje, talasanje kroz

vreme i prostor, najednom ekstatičan „uspon u bitisanje, drugi put opet voljno

prepuštanje samog sebe toku sveta, prepoznavanje Ssopstvene raskoši u raznovrsnoj istinitosti sveta, „opevanje sppstvenim | osećanjima od=jeka sa svih strana, neizmerno divljenje bojama koje te najednom obasjaju, prisluškivanje sećanja koje te od bog zna kada preplavi, sle> denje zova koji te obuzme, prepuštanje samoga sebe talasu koji te odnese u sređinu sveta, u srce bića, u najdublju dubinu, gde je sve samo Mristama tišina...“

„Sve to i još mnogo šta je istina o kojoj peva vodnikova lirika. A usredđ nje kao tačka, u kojoj se sve njene prvine ukrštaju, plamte i opet gase — stoji pesšnikova konkretna subjektivmost kao zadnji i jeđini pokretač sveta. Istinitost koju

IO

pokazuje pred sobom je potvrđa njene izvorne. „potpu> nosti, samoutemeljenosti i slobode.“ Ako se kod Vodnika još uvek osećaju tragovi „muetafizičkog, „onda je razumljivo zašto njegova Irika nije našla u savremenoj slovenačkoj lirici mlađih nastavljača“, ali su zato njene

ođređene „vrednosti ljile svoje mesto u današnjem „pesničkom „prostoru“,

uteme-

„Perspektive“ u istom broju donose poeziju „Danmeta Zajca, Pranca Zagoričnika 1! Bogomila Đuzela, prozu Petra Božića i Jašne SŠkrinjar. Taras Kermauner objavljuje opšežnu respravu o Sslikarstvu Staneta Kregara, a Vlada Arzenšek piše o Rudolfovoj dijalektici. (Lj. Đ)

. mena“ ili

EUROPE

ŠEKSPIR TI MIT O ŠEKRSPIRU

JANUARSKO-FRBRUAR=SKI dvobroj ovog časopisa posvećen je Šekspiru. O Šekspiru kao čoveku istva– raocu, kao opšteljudskoj vrednosti i tekovini, kao stalno prisutnoj snazi 1 lcpoti, kao obrascu umetnosti dostojne Svog „poziva oplemenjivanja „života +— pišu Pjer Abzaam, Anri #išer, ZŽZan-Zak Bernar, mil 'Tersen, Žak Madol, Mišel SenDeni, Barbara mBraj, Siril Arnavon, ZŽan-Žak Maju, Pjer-Eme 'Tušar, Teliks Karer, Mišel Zerafa, Jan Kot, Morvan Lebesk i drugi.

U eseju „Šekspir i mi“ Anri Flišer polazi od standardnih \Wrilatica koje su Dpostale trivijalne opšte istine i banalna opšta mesta (kao što su: „Kod Šekspira genije se ispoljava izrazom i sve sej izražava genijem“ ili „Univerzalni genije, Šekspir nije mogao da ignoriše humor“ jli „Filosofija velikog wila“ ili „Dramatski lirizam majvećeg pesnika svih Vre„Neuporedivi poznavalac ljudske duše“) — i konstatuje da je već davno formirani mit o Šekspiru zapravo mit o geniju, „Čini mi se, kaže PFlišer, da prva briga svakog „Šekspirovog komentatora treba da bude izbegavanje obmane mita: treba uništiti mit o Šekspiru 1, da bi to uništenje bilo stvarno i efikasno, treba izvući iz okvira mita čoveka i delo.“ U tom smislu Plišer iznosi niz podataka i činjenica pomoću kojih osporava svako naučničko i moralno pravo „antistratfordovcima“ da špekulišu sa zamenjivanjem Šekspirove ličnosti ličnostima Bekbna, „Oksforda, Marloa, Lorda Derbia imno= gih drugih. „Postojanje Šekspira, pisca, glumca i direktora pozorišta, potvrđeno joe nizom činjenica i dokumenata, kojih, sa izuzetkom Bena Džonsona, nemamo za mnoge druge njegove suvremenike, i već više od pola veka napori anglosaksonskih kritičara [. ++] upravljeni su problemima koji nemaju nikakve veze sa ovim identifikacijama.“ Ako je Šekspir zaista „naš savremenik“ (a on to jeste), ako on može, bez veće štete po sebe, da se uklopi u aktuelnost naših filosofskih, političkih i društvenih perokupacija i problema, onđa on to može samo zato što značenje njegovog dela prevazilazi kvalitete i domete

njegovog iztaza, Ako nam njegove ličnosti nisu strane, ako ih možemo primiti kao sliku naših dilema, kretanja i prevazilaženja — to je zato što se ljudska prirođa nije mnogo promenila u toku ova četiri veka i Što je, prema tome, njihova životna situacija gotovo iđentična našoj današnjoj. Tako treba razumeti Šekspira. Svaki pokušaj korišćenja njegovog đela za odbranu ili potvrđu ove ili one teorijsko-filisofske konudaljene od

opšte-

cepcije čoveka suštinskog pojimanja

AMERIČKA KRITIKA DANAS

RIČARD FOSTER, profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Minesoti, objavijuje u najnovijem broju

Ovog engleskog Književnog časopisa (Jesen 19693) esej „Nova američka kritika“ u

kojem analizira glavne tokove u kojima se kreću američki Kkriličari danas.

U Americi su ljudi uvek voleli škole, ističe on, i uvek su voleli da tragaju za apsolutnim. Od Emeirsona i Poa američka Kritika je u svom središnjem toku bila motivisana željom za teorijom, za poetikom, estetikom, konačnim i objektivnim opravdanjem „umetnosti u jednom grubo utilitarističkom svetu, a od pojave Henrija Džejmza i Vilijema Dina MHauciza, nastojala je da ovaj apetit izrazi u grupnim akcijama. Da nas, međutim, nakon odlaska s Književne pozornice „Nove Mritike“, „primećuje se impresivno odsustvo kKritičkih pokreta čije bi kretanje usmeravala „teorijska razmatranja. Mađa još uvek ima ljudi koji napađaju (Karl Šapiro) i brane (Marej Kriger) „novu HKritiku“, pristalice jed ne ili druge struje ne skupljaju se pod zajedničku za, stavu. Ponovno buđenje interesovanja za roman PFoster smatra za jedno ođ osnovnih 'obeležja savremene američke kritike i ovoj osobenosti dodđaje još jednu: koncepcija kakva treba da bude dobra poezija postala je mnogo savitljivija.

Ali u ovoj raznovrsnosti kritičkih formi i raznorod-

nosti interesa i metoda Fozajednički duh

ster otkriva

Koegzisteneija kulture

Nastavak sa 5, strane

da su te borbe predstavljale propagandističko pripremanje mogućeg oružanog sukoba socijalističkog i kapita= Metod mišljenja je nasledstvo koje nam je ostalo od Kklasika marksizma= lenjinizma, metod koji može da savla= da sve promene stvarnosti, da bi čovek mogao da usklađuje pomoću njega stvarmost prema svojim potrebama, Hajek insistira na tome da ni omlndini ne treba pružati marksizam u vidu obaveznog školskog predmeta. Mladi se pridobijaju za ideje time što će se u svim oblastima nauke i društvesa stvaralačkim marksizmom, marksizmom u akciji i ofanzivi i time im pružiti mogućnost da sami provere njegovu snagu. Neobično važan deo te ofanzive je i borba za punu realizaciju osnovnih primcipa

lističkog sveta. ono najdragocenmije

nog života sretati

socijalističke etike.

Sa čehoslovačkog gledišta PF. Goldštiker smatra da Čehoslovačka ima sve uslove da u ovoj novoj eposi

dragocenu uslugu stvari

Uslove za to vidi u tome što je slovačka prešla u socijalizam kad je bila. na najvišem stupnju industrijskog razvoja u poređenju sa ostalim socijalističkim zemljama, sa najprođornijim tradicijamia građanske demokratije i sa jednom od najstarijih kuultura u Bvropi. Zajedno sa J. Kosikom ističe važnost obnove marksizma, ali ne i njegove revizije. Pri obnovi marksizma

učini socijalizma. Čeho-=

razvija se dvostruki boj. Jedna borba je protiv onih koji su nosioci zaostalosti u sopstvenim redovima, a druga je borba protiv onih koji se koriste diskreditovanjem marksizma u staljinskoj eposi. I Kosik i Fišer pominju izolaciju idđeja u staljinskoj eposi koja je dovela do deformacije marksizma. Mora se upoznati svet, a time obogatiti i sam marksizam, Diskreditovanje marksizma će se otkloniti time što će njegova ogromna životna snaga doći do izražaja. Kosik predlaže da se u tome ide i dalje, tj. da se odgovori na pitanje šta znači preporod marksizma i koji su bili uzroci marksističke misli, ignorisanja razvoja naučnih disciplina (kibernetike, psihoanalize, sociologije itd.) tokom poslednjih dvadeset godina. Otud proizilazi pozitivan zaključak: integrirati sve te tekovine u marksizam. Integracija zahteva alttivni subjekat, koji sprovodi integracionu delatnost.

Diskusija o ovim pitanjima savremene svetske kulture zapravo je počela na poslednjem zaseđanju udruženja pisaca (COMES) u avgustu 1963. u Lenjingrađu i neće se ograničiti samo na ovaj jeđan sastanak Dpoznatih pisaca i teoretičara, organizovan od strane praškog časopisa „Plamen“, Ideja inicijatora ove akcije je da ona uzme Što šire razmere i da uključi što veći broj evropskih inte= lektualaca. (C. P.)

idejne

zaostajanja

Evropskog

'tano svuđa,ima uvek sprem-

istorijskih pozicija društva u razvoju, avako uklapanje šekspirovih poruka u intelektualistički „egzibicionizam — vođi pogrešnom „pravcu: Sekspiru se, u ime univerzalnosti, ođuzima upravo univerzalnost. Razbiti mit o njemu — znači vratiti ga čoveku. „Utešno je misliti, završava Plišer, da Šekspirovo đelo, traženo 1 prihva-

ne odgovore i rešenja za naše probleme 1 dileme, i da zađugo „zaista neće biti iscrpljeno u &Ssvojoj Ssloženosti.“ (D. S. I)

koji simbolizuje poređenjem Alfređa Kejzina i Nortorpa Praja (što je on Kanađanin to Fosteru ni malo ne smeta), dva sasvim različita kritičara koja se nalaze na VTIhuncu karijere. Mađa su Edmund Vilson, Rensam, Tejt,

Vinters i 'riling još uvek aktivni, pisac ovog eseja 5e ograničava isključivo na kritičare mlađe od pedeset Hgodina, ljude koji stvaraju sadašnjost i budućnost.

U MKejzinu Foster vidi najistaknutijeg eksponenta američke tradicije građansko-liberalne kulturne kritike (Van Vik Bruks i zreli Eamund Vilson) koja sad postepeno oživljava i koju je sam Kejzin održavao u životu za vreme apsolutne prevlasti „nove kritike“. Premda njegovi sudovi znaju biti zapanjujuČe pogrešni, njegova ozbiljnost i široka intiligencija siguran su znak da on nije samo dobar kritičar nego 1 vođa. To potvrđuju najsuprotniji komentari koje je izazvala njegova najnovija knjiga „Savremenici“. Po svom temperamentu Kejzin je više „pisac“, dok je Nortorp Fraj više „naučnik“. Kejzin je pra vi kritičar „iz dana u dan“, koji dela posmatra u društvenoj i istorijskoj perspektivi u kojoj se javljaju; Praj je filozof i književni teoretičar („Anatomija Kritike“) koji se zanima za širi organskl život stvarnosti „s one strane“ i kreće se u modernoj „spekulativnoj trađiciji koja počinje Kantom i Kolridžom i proteže se do Frojda i Junga.

Uz Kejzina su Kkritičar+ koji se Književnim , delima: bave „direktno“, Njihovo intelek=tualno zanimanje za Eknjiževnost je veoma široko i ono što oni pišu upućeno je širokim čitalačkim slojevima (I. Hau, S. E. Hajmen, Dž. Oldridž, L,. Fidler i H. Kener). Svi oni imaju „liberalno“ gledište na čoveka i njegovu društvenu sudbinu. Ćak i konzervativci (Fidler, Kener) zastupaijju romantični, radi-

Q e 4

i

Zora /06Ž

kalno individualistički lorensovski i paundđovski konzervatizam, pre nego eliotovski trađicionalistički i institucionistički konzervatizam. Svi su duboko uvereni da je umetnost neposredno povezana sa životom i u suštini ih zanima književnost kao izražavanje o čovekovom spoljašnjem životu.

Kritičari koji su bliži Nortorpu Fraju nisu manje liberalni, niti su manje uvereni da su literatura i Život neposredno povezani. Oni jedino središte života otkrivaju više u unutrašnjim nego u spoljašnim slojevima. Veza iz među umetnosti i unutrašnjih slojeva ljudske ličnosti po njima je tanana i ezoterična. Ono što pišu (R. V. B. Luis, T. Hasan, R. H. Pirs) upućeno je obrazovanoj publici

Među značajne savremene američke kritičare koji se ne mogu razvrstati ni u jednu od ove dve grupe (uslovno rečeno), Foster ubraja Džordža Stejnera, Roberta Martina Ađamsa i Džona Simoma. Prva dvojica su izraziti protivnici „nove kritike“, pišci nekoliko zanimljivih Knjiga i Kritičari sa širokim interesovanjima i naučnom ozbiljnošću. Simon je pravi „prikazivač“, šarmantan i dopadljiv, ali „ne sasvim OZ biljan“, (D„)

PREVEDENI

Dž. B. ŠO

PRAVILA

Ovim, malo poznatim Šoovim esejom O režijskom zanatu

redakcija „Književnih novina“ želela bi da pokrene disku. siju o funkciji reditelja u mođernom pozorištu. Buđuć! da Soovo shvatanje teatra otkriva danas mnoge prihvatljive, ali isto tako i neprihvatljive ideje, ono upravo zbog toga može da pokrene savremene scenske umetnike na razmišljanje o mnogim 1! složenim fenomenima današnjeg pozo-

rišta.

POZORIŠNA REŽIJA, kao i dirigovanje orkestrom, postali su posebna i probitačna profesija pre manje od jednog veka. Stari scenski aranžer, koji Je „određivao kretanje glumaca i svakog glumca zvao „stari“ a svaku glus

micu „srce“, odavno je izumro.Istisnuo ga je reditelj, Ipak

ne postoji ustanovljeni metod režije, ni priručnik iz kojeg bi početnik mogao da nauči tehničku stranu sVvoBa posla, Ne postoji čak ni tradicija, jer reditelji ne vide jedan drugog dok rade kao glumci, i oni mogu učiti samo iskustvom, na račun svih onih koji su zaposleni u spremanju predstave.

Ovih nekoliko stranica predstavljaju pokušaj da se početnicima pruži vodič. One se ne bave režijom kao umetnošću, ali sadrže mehaničke ušlove koji se mogu naučiti, zajedničke svim produkcijama bez čijes će poznavanja početnik straćiti sate proba koje bi trebalo posvetiti glumi. Njih treba da prouče svi dramski pisci. |

Najpoželjnije je da reditelj komada bude sam'”7pisac,

Na nesreću, pošto je pisanje drama usamljenički poziv koji se u društvu ne može naučiti, nekim dramskim piscima toliko nedostaje ono beskrajno strpljenje, snažna budnost, obzir za druge i staložena pristojnost koje režija zahteva, da je njihovo prisustvo na probama smetnja umesto pomoć. Ipak oni treba da znaju kako da pišu za pozornicu kao dramski pisci, a ne kao pesnici i romansijeri koji puštaju na volju svojoj imaginaciji da pređe izvan fizičkih granica „četiri daske i jedne strasti“.

Razmotrivši komad i odlučivši da se prihvati režije, reditelj se više ne zanima za njegove književne vrednosti ili njegovu doktrinu (ako je ima).

Pri izboru uloga ne treba obraćati pažnju da li glumci razumeju komad ili ne (glumci nisu enciklopedije koje hodaju); ali treba da budu pogodne njihove godine i ličnosti, i ne treba da imaju slične glasove. Četiri prva glumca. freba da bude sopran, alt, tenor i bas. Glasovni kontrašt od najveće je važnosti i neophodan je za emitovanje na radiju. .

Poželjno je đa komad glumcima pročita sam pisac ako je vešt čitač; ako nije, onda najbolje raspoloživi zamenik. Ako se ne može doči ni do jednog ni do drugog bolje je uopšte ne čitati nego čitati rđavo. E

Na prve probe reditelj mora doći sa potpuno proučenom scenskom postavkom, i svaki ulaz, svaki pokret, ustajanje i sedanje, raspored šešira i kišobrana, itd... sve treba da bude spremno na zapovest trenutka: tako će svaki glumac naći najbolje mesto da izgovori svoju repliku i neće se morati prisno obraćati glumcu koji je na drugoj strani pozornice, niti pratiti takvog glumca bez ijedne reči ili pokreta da bi tako preneo pažnju publike. Izlasci sa scene moraju biti pažljivo utvrđeni. tako da glumci odu sa scene čim izgovore poslednju reč i, ne zaustavljaju komad dok ne dođu do vrata. Ako reditelj dođe na prvu probu bez ovih jasno utvrđenih indikacija i počne da traći vreme glumaca improvizujući na njihnv račun, on nikad neće steći njihovo poverenje: i oni će imati savršeno pravo da odu kući pošto mu” kažu” da:"ih ne zove ponovo sve dok.ne mogu posvetiti celu probu svom pravom pozivu — glumi. :

Da bi cenio nužnost ovog tegobnog pripremanja čovek treba samo da zamisli sudski proces u prostoriji bez optuženičke klupe, pregrade za advokate ili lože za porotu, ili službu u katedrali bez oltara, hora ili crkvenih stolica: ukratko, bez određenog mesta za svakoga. Takva je i pozomica dok reditielj ne napravi potpuni plan, nazvan režijsnom koncepcijom “. Upravo takav plan je posao pisca, jer su scenske indikacije integralan deo komada kao i dijalog. Ali pisac može biti mrtav. Ili s obzirom da je pisanje dijaloga (u „Hamletu“, na primer) prijatan stvaralački čin, dok je odlučivanje da li će đuh ući sa leve ili sa desene strane čisto argatovanje, pisac može argatovanje ostaviti reditelju. U većini slučajeva on to i čini.

Za ovo reditelju nije potrebna maketa scene. Sve što je potrebno to je šahovska tabla sa figurama i dečja kutija sa kockama raznih veličina. Ovo je sasvim dovoljno da se pokaže dekor i nameštaj i izvrše kretanja. Ukoliko se to ne učini neka kretanja, naročito izlaske, verovatno će zaboraviti čak i najiskusniji reditelj.

Glumcima treba preporučiti đa u ovoj fazi svoje uloge ne studiraju i da probaju, s knjigom u ruci, ne učeći ih napamet. Ž

Kad su se pokreti potpuno uvežbali i savlađali, reditelj treba da upita glumce da li im je sve potaman , ako nije, šta im smeta.

Kad se sve ovo uređi na zadovoljavajući način knjige se odlažu i pristupa se takozvanim „pravim“ probama: to jest uloge su naučene napamet. Reditelj sađa odlazi sa pozornice i seda u prvi red gledališta sa električnom baterijom i beležnicom; od ovog trenutka on treba do motri na scenu kao mačka na miša, ali nikad ne sme da izgovori ni jednu reč niti da prekine scenu dok se proba, bež obzira kako je komad potpuno razbijen, kao što mora biti u početku kad glumci tako očajnički pokušavaju da se sete svojih uloga i šlagvorta te su nesposobni da glume. Neiskusnog reditelja ne odaje ništa više ođ ovog neuspeha, koji on prati izlivima prebacivamja i pokušajima da na svakoj probi sve ide dobro. Stari lisac zna da mora glume cima dopustiti da tekst nauče napamet pre nego što mogu da igraju svoje uloge.

Na kraju svakog čina reditelj se vraća na pozornicu da objasni ili pokaže ona svoja zapažanja koja u tom trenutku mogu biti razložna. Ali on ne sme spomenuti niti ispraviti nijednu grešku sve dok njeno stalno ponavljanje ne pokaže da je glumac ili glumica neće ispraviti na svoj način dok se komad postepeno savladava. Kad svi glumci savršeno ovladaju tekstom njihovo pamćenje će biti tako mehaničko pa ako neko od njih napravi omašku ponavljajući raniji šlagvort kasnije, ostali će ga ponovo prihvatiti i ponoviti ono što su upravo rekli, dokazujući da je faza pamćenja završena. Reditelj se sada može vratiti na pozornmicu i prekidati glumce kad god je to potrebno.

Ali sad se javlja jedna druga opasnost: glumci mogu svoje reči izgovarati ne misleći tako da će primati ritam i intonaciju jednog drugog, odajući se publici da izgovaraju pripremljen niz reči, da svako zna šta će reći onaj drugi i da primaju i uzvraćaju šlagvorte kao da su igrači kri keta. Reditelj, prema tome, mora voditi računa da svaka replika odudara što je više mogućno u ritmu, intonaciji, načinu i visini od one koja je izaziva, kao da dolazi neo“ čekivano kao šok, iznenađenje, podstrek, uvreda zabava reliča lonegn dremebop dtap | eyoea prica pama ROg pesnika, u Kojoj o Svake POLE Or OotipK eko Bea , u kojoj S svaka roplika književno remekrele OteDl TO eznadežno omanuti jer su sjajnč

o Spletene da ne izazivaju jedna drugu, dok