Књижевне новине

__- — -— = 1 ———— e

priča »književnih novina«

|

U ovoj glavi Jakov traži majku — Jafet ponovo objašnjava drugim rečenicama — Mlida se pita na ruskom: v čjom smisl Žžiznji

P re nego što je j pomislio da dođe Varošani su već znali da je neženja. On nije došao vozom niti preko Gacka, jednostavno niko ne zna kako je osvanuo toga avgustovskog jutra, ali vest se neverovalno brzo prenela da je stigao urednik u sasvim belom nedeljnom odelu, iako toga jutra nije bila nedelja jer su ga izgleda prvo primetili pružni radnici, ali omi su račumali da su opet neki inspektori koji poslednjih dana prosto opsedaju Varoš. Desetar pruge nije na to mislio, on je verovao da je to putnik jer je stranac nosio mali kofer ukrašen raznim etiketama i beli šešir koji je na prvi pogled ličio na sasvim drugu stva, Zatim je jedan od vadnika, neki Jafet, rekao da je to sigurno brat Josifove žene i da radi u glavnoj direkciji i da posve sigurno zna da je pokušao da se ubije zbog sestre i njene čudne ljubavi prema Josifu. Jafet je pričao da on poznaje Josifa dok su merili u stranama, da on poznaje Josifovu ženu i celu njenu rodbinu i da su svi malo „udareni“ još od rata, a majka im je za vreme irudnoće, isto tako, jodnog jutra osvanula u nepoznatom gradu i pred gomilom izgladnelih staraca, koji su se više od dvadeset godina vukli po tom gradu, govorila da će bog poslati na ovaj svet veliku žalost, izgladnele starce uspela je da rasplače iako za njih nije moglo nastupiti ništa crnje, ali bojali su se božje kazne, njegova gneva i njegove srdnje, a ona jc govorila da stiže zemlju tama i da je ona pobegla, a izgladmeli starci su Sofovo u jedan glas molili: dobra SOSpo ima li nama spasa, sipomaštvom i patnjom gospodu smo verni, slava bogu, gospoda?u svega svijeta, blagomu, milosrdmnomu, vladavu, sudnjeg dama, tebe mi obožavamo, od tobe mi pomoći pTosimo, i Jafet priča da su celog dana išli za njom i klanjali se sve dok se nije umešala vlast i uveče Je Već proterali, ali starci joj nisu dali da ode pa se ona makon nekoliko dana ponovo vrafila i oni su započinjali svoje beskrajne molitve obraćajući se njoj sa rečima: ti si naša žena, naša sestra, i grad je ubrzo saznao da je došla žena koja ne obećava dobra već patnju, i da se uveče drže nedaleko od džamije duge propovedi, i da su starci prestali da se opijaju i počeli da veličaju gospoda i propovedaju strah, Vlasti su ih ponovo rasterale, i Jafet znade, iako ne priča, da se tada porodila i da su molitve sa detetom na rukama zahvatile ceo grad, najzad su bili primorani da je sklone, a starci su iznova počeli da piju, da pobolevaju, neki i da umiru, i Jafet znade da je to bilo vrlo davno, možda 1911. godine, „oali ai, kasnije. mogli:.su ga-:videki izbliza, jako je više, od, jednog, sata, sta-. jao kraj bodljikave žice koja je ogra=divala muslimanska imanja i golovo sve vreme gledao u sasušoenu „travu, opaljeni luk i smrdljivi kukurek. Okolo se prostirala kupina i tuda se nije moglo proći jer bi zacelo zapinjala za noge i sigurno preko belog odela ostavljala sitne prljave tragove. Na kofoevu koji je bio položen na zemlju ostale 8#u nekolike travke, čak su se i raspukle. Iz muslimanskih kuća mirisalo je nešto na bosiljak. Bile su belo okrečene, ali niko još nije ustao, pa je stoga izgledao upadljiv, a možda i zbog načina odevanja. Jafet znade da se sve dogodilo vrlo davno, možđa 1913. godine, ali sat kasnije on je rekao da tog čoveka ne zna i da ga nije nikad video. Jedan od radnika je mislio da mu jo pozlilo čim je tako dugo stajao na jednom muesfu i to baš tamo gdoe jc najprljavije, gde se Često među zovom, kukurekom i datulom oseća zađah govama ili trulenja neke strvine, Nije ličio na sasvim zdravog čoveka, iako mu je lice bilo opaljeno jedva primeinom

' linijom sunca, Bio je to čovek čebrdc-

setih godina i u svom liku činilo sc da sakriva neku opolost, neku setu što je verovatno od detinjstva ostala po licu i usnama, pa je sad bila očigledna ı on jo pokušavao da je prikrije čostim dodipom one ruke u kojoj nije držao kofer, ili je možda brisao znoj sa lica ili je želeo nešto da kaže. Radnicj su ga bledali, pa i sam desetar, iako je narcđivao da rade. U stvari on ga je naj duže posmalrao preko svoje beležnice u kojoj je vodio dnevnice radnika, Radnicima je bilo jasno da nije Herce= govac i da je dolutao u ovu Varoš u koju poslednjih godina dolaze i belog sveta, neki da zarade i da kec ožene, a neki jednostavno da umru daleko od svojih i u tudini. Ponadali su se da će doznati ko je kad im še sasvim bpribliži. On je išao bored šina i vadnici su ga pozdwavili oslonjeni na držala l1opala, gledajući pravo u njega. Jafetu se činilo da neće dugo i da je to neki čovek koli se posle duge patnje odlučio na šsamoću i da niiednu reč jer je i na pozdrav radnika odgovorio blagim Wlimaniem glave, čak #e ni najmanji osmeh nije pojavio na liću.

Jafet znade, isho ne pričn, da su je strpbli a ludnicu koja se nalazi sedamnnest Milomelara od Varoši u blizini Watoličkoe oevhve ispod strog drveća česme do Moje je napyavljeno korito zn pojenje khonjn. Počela |e da se češlja avunačije nego pre, jer jo} je kosa pačela MPWeho Očila i sasvim do pojasa i to jedino. u fremucima kada |c počiniala svoje molitve Prekvivema košom preko usana uzvikivmla ie u ime boga blagogn, milostdnoga | pričala o nekim dalekim gradovima. o poliilma iz kojih izleću prepelice i raste raž., Ako

KNJIŽEVNE NOVINE

on heće progovobili.

budete verovali u moje priče vi ćeto noću izaći u polja i javiće se očevidni znaci ljubavi onome ko je traži, patnja onome ko se moli i smrt onome ko je neće. Budete li verovali u moje priče vi ćete smrt zameniti zdravljem i Jafet priča da su je bolesnici slušali i da je tamo postala prava majka božja, palili su joj sveće, donositi hranu i molili je da govori da će na zemlji vladati samo zdravlje, da će od ptica jcdino ostati prepelica, od životinja krava, a od voća samo duđ i smokva. Dovodili su jedni druge da im pomogne da postanu blaženi i da ih podari

zdravljem i umom. Ona je tražila pa.

pir da napiše knjigu i bolesnici su nekoliko meseci čekali pred vratima njcne sobe i upozoravali one koji su dolazili i one koii nisu slušali da gospa piše svetu knjigu nama bolesnicima posle koje ćemo imati um i razumeti reči i da hvali pred bogom nas ludake, Uveče bi u. horu pevali molitvu a ona se nije pojavljivala, mada su je oni videli svuda u fim mračnim zidovima stare austrijske kasarne u kojoj je hekada bila tamnica i u kojoj sc niz zidove slivala voda tako da je zadah memle ostao do danas. U jednoj velikoj prostoriji sa lučama i svećams u

Dan kasnije Vanošani su maegađali o čudnoj sudbini stranca koji se iznepada i na sasvim neobičam način pojavio tog prepodneva i počele su kružiti priče i šaputanja pobožnih starica kako pati od srca, sve do nedeljnog skupa kada je neki vrač Jahija poverljivo saopštio prisutnoj gospodi da je čovel koji se pojavio u našoj Varoši čovek izdaleka i da je došao ovde s jedinom namerom, da se ubije. „Među vama diše muytvac“, bile su njegove poslednje reči, a među prisutnima je ponovo Zavladao muk iako da je i skup prekinut, razišli su se ispred podne pa su zaboravili i na zvona kojima e trebalo oglasiti kraj, Odmah su zadužc= ni neki ljudi da ga prate. Uskoro je cela Vanoš doznala za strančevu nameru, gospoda i sveštenstvo su protestovali, naravno između sebe, zašto je baš izabrao našu Vatroš, Priče su išle čak dotle da su oficiri i viši državni službenici raspravljali vrlo bučno o životu koji čovek nema pravo da uništava ako je zato određen bog. Zatim su čitali koran i predlagali Jahiji da raz govara sa strancem pošto on ume lepo da se služi rečima i pošto je književnik u godinama. No do stmanca je bilo vrlo teško doći, izbegavao je svsiki razgovor

iz poglavlia o Jakovu

rukama izbezumljeno su vikali eno gospe gore, eno je na pbrozou i horovi nisu zamirali dok se i svetiljke ne ugase i onda je i u noćnoj tišini ostatao negde u tim zidovima zvuk molitve i činilo se da i noći odzvanjaju isprekildani glasovi bolesnika, ili je tu odavna ostao bol onih koji su šibani ili mučeni za vreme svih vladavina koje

su se smenjivale u mašoj državi. No tu knjigu ona nikada nije ·mapisala, niti je ijedan od bolesnika oltpuštem,

niti je čak ijedan umro, ali zacelo ona se mnogo izmenila, ne samo da je pobledela i da su njeno izduženo lice zasecali podočnjaci, već je počela đa ismeva boga i sve što označava veru, tako da su i bolesnici u horu kroz duge i vlažne prostorije ponavljali za njom: nema boga i ništa nema, a ona ie počela da ih izbegava i da im preti upravnikom bolnice kome je nekoliko dama kasnije rekla da je sasvim zdrava, da ona ima sinove.

— Je li daleko 'rebišnica, stranac. E ı Jafet ga nikada pre”'mije”Video, ili je pomislio da će sresti čoveka u belom odelu prćko koga bi verovaino ostale prljave mrlje da je skrenuo kroz polja, ne samo od kupine već i od prašine koja je padala sa glavnog druma Koji vodi prema Gacku.

— Reka je presušila, reče jedan od radnika. Koga vi imate u ovoj Varoši?

Jafet ga je gledao dok je izbezumljeno pokušavao da se seti neke reči | gotovo svi radmici primetiše da nije mogao ništa da progovori. Sa njihovih tela slivao se znoj, ali Jafet nakon nekoliko zamaha krampom reče:

— 'Tražite li posla?

Očigledno da je sunce upiralo u njegove oči i bezbrojne sitne bore grčile su se i opuštale na njegovom licu. Nije stvarno mogao ništa da kaže tako da su posumnjali da je i malopre išta rekao, .

— Tirebišnica vam je na donju stranu Varoši. Morate zaobići džamiju.

upita

Izet S4RA4JLIĆ

wa

i dugo je verovao da ga posmatraju i pokašto prate samo zbog njegovog upadljivo belog odela kakva su obično nosili oni koji su se vraćali iz Amerike, Starice su pričale da je primećen na groblju oko jedanaest sati pre podne kada obično niko u Varoši ne odlazi na sroblje. Bio je obukao <crmo odelo, tako su gSovorile starice, i bio je maslonjen levom rukom na jedam krst sa koga je otpalo ime i prezime, jedino je ostala 1927. pa se nije znalo ili je tada pokojnik rođem ili ummo, drugo se ništa nije moglo pretpostavljati, Svi izveštaji prispevali su u ruke ·sveštenstvu,. oficirima i ljudima iz državne službe i oni su na svoj način

Mirko KOVAČ

tumačili svaki ·pokret i jednostavno (opet..na svoj, načim), određivali stran= čevu sudbinu. Niko se nije usuđivao

dok ·-je ot mirmmo~konačao ulicama čak

ni da ga pozdravi a kamoli nešto upita. Smatrali su ga vrlo čudnim i vrlo pametnim samim {im što je bhitteo da se ubije. Jedino su mu deca skidala kape misleći da je neki profesor. Doista ni žene nisu bile ravnodušne na njegovo prolaženje, čak se može reći da su bile ljubomorne na smrt koju je sebi odrcedio. Njegovo visoko čelo imalo je naročiti sjaj kakav niko mije imao u Varoši, čak se veruje da takvo čelo i takav sjaj ne može imati nijedan Hercegovac. Mnoge je interesovalo da li će pre smmfli progovoriti ijednu reč i da li će ostavduti neko pismo. Zatim je primećeno da je kašljao i to vrlo neprijatno i dugo sa nelagodnim šktipanjem u grlu. Vanošanima se zapravo to nije svidelo. Urednik je pomislio da nije stavio beli šešir na glavu pa jc stoga levom rukom skinuo svoj šešir a io su vlasti uzele u obzir. 'Takozvano

cc e

Berliner Gedicht

Paulu VINSU

pu wa. Nemačku, od, svega majmonje je mogao da bude brogulka.

Pošao som, — me da

bih, u hotelskoj sobi pio Rkojfalgole.

Da je ovde moja draga, i u mojoj sobi procvetala bi bulka.

Nema drage. Nema bulke. Kome da

konjugiram majdraže glagole?

Znam, ovde ima žena više mego igde u svetu.

DMuškaYci su imali tako malo vremena da Muškarci su zaboravili da su im usta data

kucaju ma njihove duve?i. zato da bi ljubili svoju Grelu.

Muškarci su Yatovali. Muškarcima, se žurilo da što pYe bostan zueTi.

Mi smo govorili Nemci + to je bilo (gotovo stidno. 1 ; i a Sad prbi put slušem, nemački jezik a da mi on me liči na izdavanje 'M8ano0aDž I meni, koji sam toliko ličan, bilo bi tako žao ako lipe nq Unter den Lihdem u zajednici s vetrom petsto narednih godima me bi omitovale samo ljubavme

teski,

Nemci, žaveštavam vam ono nmajtrajmije u čoveku, ljubav. Bio bih srećan ako bi svakog budućeg Muanfreda dočekola njegova Greta. Meni, meni oprostite ako vašim, podeljenim gradom prođem ćutljio i grbav.

Put u Nemačku, ponavljam, od svega majmanje je mogao da bude šetnja.

Berlin, Kepenik, 20. Januara 1964.

više društvo svakodnevno je većalo da se poduzmtu neke mere, da ga Elida ili neka od žena privuče, i uvede u život, bolje reći vrati mu ljubav. Napisali su mu i pismo u kome mu MElida nudi svoju ljubav i želju da fakav čovek ostame uz nju jer život bi sa njim ispunila nečim,

„Ta šta bi inače čovek radio drugo nego pripremao bilo čim, makar i upad ljivim odelima, svoju smrt. Ali u našoj Vatoši, gospodine, puno je ostavljenog sveta. Ako mislite ucveliti duše i podsetiti ih na groznu smrt koja nas ne ostavlja od kad imamo pamćenje, ne učinite hišta rđavo. Može li išta ispuniti vaše srce i može li ljubav te crne misli odđagnati. Ja sam čitala knjige one koje zbore istinu i čini mi se videla sam tamu. Ali mir prekriva sve. Život je ispunjen eda li se jednom kaže i zbog najobičnije stvari da sam srećan, Umrećete kroz dvadeset godina i to baš ı vreme kada đdobijete želju da jedete najlepšu hramu i Vevujte da čovek treba da ostane na ovoj zemlji samo zato što 'ćemo' sasvim iznenada: biti pozvani: na jedan obilan Tučak. Moj otac je pred smrt Tražio da ga podignemo i prenesemo do prozora, Kada je video izmorenu vojsku koja se jedva vukla ceštom, čuo topot konja i osetio šum kiše, zatvorio je oči rukama, preklonio se preko prozora i vikmuo ime nekog Vsevolda, to je, kaže moj otac, dovoljno da se uspravim 1 čujem svoj glas kako lebdi iznad izmučenih vojnika. Ali kada je na kraju iščezao glas i kada je ponovo nastao mrak i topot, zaželeo je da Pa premesemo na krevet i da mu doveđemo sina i tek što je stavio vuku na njegovu glavu moj otac je izdahnuo, a sin mu to dugo nije shvatio, maloumni Jakov, pa smo ga Seli ma slolicu i on je kralkimi nogama igrao i bio srećan što mije vojnik jer bi i on sada umro, zatim smo mu dali mešto da drži, što nam jč bilo pri ruci i on je zurio sve vreme dok nismo oca sklonili iz sobe, Ostanite pored mene, valjda i sami čujete da nam puno obećavaju, mrtvima će podizati spomenike i treba verovati u to da će jednog dana oživeti, Udostojite moje želje i posvetite mi jedno veče koje bi proveli u slušanju muzike. Večno ću biti zahvalna vašem prisustvu. Ja “alo .wgorim od želje da čujem reč od vas. Tskreno.“

Varošani su se sasvim iznenadili lada su za primetili u sprovodu nekom pukovniku Pejoviću i to na čelu, sa velikim vencem, iza koga se jedva video, ali su ga uspeli prepoznati iako su imali wtisak da se Krio. Tada je prvi put progovorio sa sestrom preminulog pukovnika kojoj je crnina prištaiala i koja je odavala vrlo smirenu ženu i pored toga što je bila uplakana. Niko se nije jnteresovao za pokojnog Pejovića pa ni za njegovu rodbinu; golovo svi su gledali u siranca i prisluščkivali šta govori, On je na groblju rekao pukovnikovoji sestri: takav je život, a ona je bošto je malo porazmislila, odista prvi put iskreno zaplakala, Siranac je naočigled svih prisutnih izvadio maramicu i obrisao oči pukovnikovoj sestri. To je tako

· prostrujalo kroz narod, da mnogi nisu

verovali, sat kasnije za to su doznale vlasti, zabeležile u svoj dosije đa ja rekao: takav je život i to brisanje maramlicom uzeli u obzir.

Niko, međutim, ne zna kako je ušelio u onu napuštenu kuću na izlazu Vatoši, što je zaklanja bagremovo drveće, u kojoj je stanovao Jakonije. ba se sve lo povezalo sa pričom da niko još nije ušao u tu kuću a da nije ubrzo umro. No kažu da je sam unednik počistio prašinu mađa je i pored toga kuća,mirisala ha ostavljenost, ispuhjavao je čini se vonj muškog znoja a svaki predmet, bar po načinu kako

Dragutin 3 FUJANOPVIĆ

!I drveće | hoće da živi |

{[] moćnom madiranju stvafi pesmik se sa zvezdama me nadmeće.

On zna: | sio drveće hoće da ŽiVW + lepo ostari.

Bezimeni, buni pouzdanja, pokreću se, rutavi od besa,

a visoki prežim mebesa

pred njima se jedno ne klanja.

Blažene ovce tW\ planinama, blaženi tigrovi u, šikanil Svet se polako gubi u wama i od mwžnje i gluposti stari.

Blažena vatra što sue sagori, blažene žestoke tropske kiše, blažena kuga što pomori,

blažemn tornado što sve zb?yiše!

Blažena voda što poplavi, blažen, led, što sve ukoči.

Ja ne znam više šta svet slavi: od straha su wam, maprsle oči.

Mao. presahlo korito reke

suežinu i maša nada čeka. Verujem, w bespuća, u prepreke, tverujem tu izmišljenog čoveka.

Verujem u boga koga nema, u slučaj da će jedmog dana i zlo u svetu da zadrema kao suncem plica išayana.

Potamnela od svetlosti, Tema, shvatajući maYrav sveta, Zemlja sthahuje od susreta kao pbustinjak. kad se sprema.

Na leđima joj blistaju Kuće, deca pretrče ljupka olja, « jalovo je Zemlji svoamuće: oko sunca obilazi mevolja.

Uzalud, ugled, sunca damu, wzalud, ponos zbežda moći: i mesecu smo zadali Yamu, + o% će krvav mproćil

2,

\/

NY ii. |, (6

- be” ppp ya

je postavljen i mestu koje Je zauzimao, odavao. je zabrinutost nekog samca da mu do kraja određi položaj. Verovali su da je kuću ispunio knjigama i da ga knjige mogu odvojiti od svoje na=mete, Neke koje je stranac manje zabrinjavao zanimalo je kakvu je smrt odabrao. Tri dana posle sahrane pukovnika Pejovića primetili su da je

· više od dva sata stajao na železničkogj

stanici, neki tvrđe da se osmehnuo, što je uostalom vrlo verovatno, ali najvažnije je da se ne zha kome se osmehnuo pošto nikakav voz nije prolažio u to vreme, Čak i oni koji su stamovali na donjoj strani Varoši čuli su da je urednik bio na železničkoj stanici, da se osmehivao i pored toga što nikakav voz nije prolazio u to vreme. Gospoda su se ponadala da će otputovati.

— Vi ste verovatno pogrešili. Starački dom je sedamnaest Kkilomelara odavde. Monate zaobići Trebišnicu, Koji put idu neka kola, mada su hercego> vački putevi slabi. Za svaki slučaj po»

' dignite ruku i ako bude neki crnogor~

ski vozač prebaciće vas. Inače morali biste jći peške sve cestom dđo seoske crkve. 'Pu ima jedan grob ograđen bod-

ljikavom žicom pored kojeg muaožela skrenuti, U stvari odatle će ugle=

dati belo okrečenu kuću među orahovim drvećem. Već pitajte nekoga. Svi znaju za taj dom. Tamo svakog dana noko umre, Poseta je samo nedeljom. Jeste li vi izdaleka?

— Tražim majku, reče stranac i po= kaza pismo Jafetu koje verovatno nikad nije pročitao.

„Sećam se da smo se slikali u 'Prebinju i da je bio bazarni dan, Nikad nisam videla te slike i ne znam dua li su izrađene. 'Nemam ništa za uspomenu od tebe. Ako nekađ dođeš da me posetiš najviše bi me obradovale te slike, Samoj ženi niko ne veruje da ima ne= kog. Njoj ne preostaje ništa đrugo do suze koje je guše noču. Sam čovek već je pomalo mrtav. Starci su pakosni, ta=kvi i umiru, Da mogu na noge pobe+gla bih.“

Up Ne znam «da li su je otpustil, reče.

— Tamo svakog dana neko umte. Šta će vam te Knjige, bolje vam je, dok ste u Hercegovini, da sc ostavilo knjiga. Ovde se misli đa samo komu» nisti čilaju debele knjige. Savetujem vam da požuite dok je hladovina i dok me upeče. I kažem vam bacite vi te Knjige.

(Odlomak iz romana „Moja sestra Mlida“)