Књижевне новине

moćno šzvežbane wjegove #rtačke ruke, Ili stvaralački čin jednog pesnika bez svemoćnog rukovanja kompelksnim tajnama njegovog jezičkog arsenala. Nije dovoljno samo da svesno raspolaže ftom yiznicom reči koje će uklapati u svoje delo i kojima će fkati, neophodno je potrebno da ta riznica postane sastavni deo njegovog bića, i da je može upotrebiti, i da je mora upotrebiti, „bogato i raskošno, čak i onda kad ne misli, trgnete li ga iz sna usred noći Svaka pesma je sastavljena, kao što Valeri kaže, iz datih i napravljenih stihova. Od stihova koje je dala inspiracija, kao i od stihova koji su napravljeni, racionalno napravljeni, kao da je reč o spo-

jenim sudovima, u kojima se svesno i

nesvesno elementi naše psihe pr«livaju uvek na istoj visini, privlačeni, odredeni specifičnom težinom življenja.

& Da U ste se koristili svojim, poetskim, iskustvom, wu, pisanju Yomamnma?

“# PO MENI roman je ili pesnička tvorevina ili hronika.

'U stvari, roman je isto tako pesnička kreacija koja podleže istim zakonima kao i pesma, bez obzira na svoje specifičnosti i svoje specifične zakone kao književne forme i žanra. Jer, i u romanu kriterijum ostaje pesnički doživljaj pisca, a ne naučno objektivno slikanje-fotografisanje stvar= nosti, Kako inače objasniti onu duboku nepremostivu razliku između junaka 'Polstojevih i junaka Dostojevskovih romana? A hronika odenuta u ruho romana u stvari i nije roman već se pisac samo služi oblikom romana da bi ispričao istorijske događaje. Sam roman mene interesuje kao pesnička tvorevina. Međutim, volim da čitam prave hronike, bez romansiranja.

#* Kako se odnmosite prema avangaYdnim, formama, romana, kakve sretamo u delima Kafke i Džojsa, na primer? Mislite li da je to jedimi put ~ pisanju vomana, ii dopuštate mogućnosti usvajanja ši klasičnih, Tealističkih formi?

• NE VERUJEM w prevazilaženja izvesnih književnih formi, o kojima se tako često govori kod nas. Ne razumem tačno šta se hoće kad se kaže: Tolstoj je prevaziđen, ili jedini put u pisanju romana ostaje put kojim su išli Kafka, Džojs, Prust. Izgleda mi da je jedino tačno da se istroši, umori, izmori za neko vreme izvestan način pisanja ili pevanja i da je neophodno potrebno pronaći nešto novo. Ali, često se dešava da to novo može da bude neočekivana „obnova nekog praštarog načina pisanja ili pevanja, Kao da poezija i literatura izlaze iz zglobova istorije i sačinjavaju imaginarni krug u kome se one neprekidno obnavljaju i ponavljaju i da tom kruženju nema kraja, I svaki put kad izgleda da smo u. Ćor-sokaku odjednom se pojavi meka oblina kruga koja nas opet vraća u pesničku i literarni neprekidnu i neprekidivu orbitu. Inače, kako bi do nas doprle meke pesničke i književne tvorevine od pre hiljadu, dve i tri hiljađe godina, koje nam se čine i tolilo ztare i toliko mlade, pa čak i toliko nove. Kako bismo inače mogli da verujemo u trajnost onoga što damas pišemo ili stvaramo.

e Vi ste poznati i kao esejista. Koje osnovne stavove zastupate u svojim esejvuma?

'e O TOME bolje pitajte nekog kritičara,

Ja bih, međutim, i pored ove hapomene, želeo da vam kažem da u 5VOjim esejima iznosim stavove koje pokušavam da postavim u svojoj poeziji i u svom pisanju uopšte,

e Pre izvesnog vremena vi ste prisustvovaki zajedno sa, Tamasijem Mliadenovićem, + Ivanom, V. lLalićem, simpozijumu, Evropske zajedmice pisaca w\ Lenjigradu, koji je, bio bosbećem, problemima ~„saurememog romana. Kakvi su vaši utisci sa toga sastamica,?

'9 ŽALIM ŠTO OVO PITANJE dolazi tek sad, na kraju. Ono bi pre moglo, a možda i trebalo, da bude predmet jednog zasebnog razgovora. Sve ono što sam tamo doživeo i video, 8 obzirom da sam prvi put bio u SSSR-u i prvi put prisustvovao sastanku HVvTopske zajednice pisaca, prevazilazi okvire jednog od pitanja jednim od odgovora. Međutim, ako to može da pruži neku sliku rekao bih: đobro je i novo je da su se pisci tako različitih sredina našli tako zajedno. I dobio je što je to bilo u Lenjingrađu, odnosno ı SSSR-u. I dobro je što su razgovori započeti i čak dosta iskreno započeti, jer su svi kazali svoje misli iskreno i otvoreno. Ali, ostaje da se pređe nova etapa: da jedni i drugi i treći najzad čitaju i pročitaju iste knjige,

· jate pisce, bez obzira na lične afinite-

te, kako bi čak i njihova neslaganja o tim knjigama i tim piscima imala bar zajednički imenitelj: isti predmet, Ovako mi se čini da su jedni „čitali jedne knjige, drugi druge, a treći treće. Pa su tako i sami razgovori bili pre odbrana stavova, apriornih stavova, a ne konkretni razgovori O litevaturi., Međutim, nezavisno od ovih knji

ževnih razgovona, od uspeha ili neuspeha istih, Lenjingrad i Neva pod severnim avgustovskim nebom ostaju

nezaboravni doživljaj, Taj Lenjingrad — ta lepa, još Jepša Venecija na Severu, KNJIŽEVNE, NOVINE

· Delo

i njegov rep

pF še za njega neću da znam bila bi najintimnija ispovest posle završetka umetničkog dela. Teško je reći da je presahla ljubav, još teže da se pesnik odriče svog čeda. Ali, čim mine porodiljski bol, čovek delu okrene leđa. Porod polazi da sam luta po svetu, otac se zaklanja zaboravom. GSitost od muka i kratko divljenje ubrzo sahnu. „Nesposoban da živi svoj život u zbilji, | „umetnik ponovo hrli mazohizmu, opijam iznova podivljalom maštom, O onome što je bilo, više neće da zna. I sva priznanja, i sva laskamja što mu za delo pruža pravi život, ne mogu bitno ništa da poprave: umetnik se u sebi stidi okon= čanog. Ponovni susret sa gotovim delom ličiće mu uvek na neprijatnu uspomenu.

0“ pamtiveka je jedno pitanje ostalo

bez odgovora: šta je suštastveni razlog umetničkom činu.

Božanski poriv ili osveta ljubav, mržnja, delirijumalni zanos? Neverica u životni smisao, „obmama, gsamoobmana, nagon za iskazivanjem sopstvenog iskustva ili iskustva celog čovečanstva? Fiktivni altruizam ili želja. za ostajanjem i posle fizičke smrti? Dijalog sa svetom, iluzionizam ideala, krajnja ·- degeneracija svesti?

životu,

Čudna moć specifično „organizova= nih materijalnih oblika pali uzbuđenje Kwrajnje sumnjive svrhe. Budi se rađoznalost i želja za odgonetkom. Nje još uvek nema. Pitanja što prate svaki potres i svaku ekstazu, pitanja koja su sadržana i u samim nesaznajnim Mzročnicima stvamalačkog „čina, šire svoj radijus i na"lvorca umetničkog dela: tajna počiva u njegovim rukama i njegovom srcu.

Ali on skriva svoj Život Kojim očigledno nije zadovoljan: zašto bi od pređe svog bunila tkao plahte grdobnih ili lepih iluzija? Pa ipak, to trajanje, intimno. prezirano, „najednom postaje predmet pažnje eelog gveta.

JI z raščerečenih grudi kyvavo srce života palo je,na dželatov dlam; život okreće oči ka usamljeniku u čijoj ruci blista nož. Ranjen, život se pita: Ko je on?

Bezbrojne legende, bezbrojne bio= grafije, bezbrojne anegdote vuku se za pesnikovim delom kao senka. Tehnika odgonetanja vrlo je jednostavna: ako me je neko ranio svojim delom, ako me je uznemirio, zbunio i onespokojio prinuđujući „me da mislim i osećam nešto malo drukčije nego li pre tog ubojitog časa, onda uzroci fih perverznih potreba leže u njemu samom, kao što se i mogućnosti doživljavanja njegovog dela kriju u meni.

A tragovima kreću pukovi obučenih ljudi. Podela rada zahvata i sfere uspomena: poneko na tom besrnislenom poslu straći čitav vek. li, pustimo po strani te moljce što riškaju po bibliotekama, po grobovima i geografskim kartama ispresecanim izohipsama tuđih potucanja; hipotetična metafizika svih tih studija, predgo= govora i doktorskih disertacija zanim-

inostrane teme

Koegzisteneila i borba ideja

REDAKCIJA }literarno-umeklničkog časopisa „Plamen“, koji izlazi u Pragu, organizovala je razgovor o važnim pitanjima savremene svetske kulture:

o smislu ideološke borbe u uslovima

mime koegzistencije i o pitanju dekadencije. Razgovoru su prisustvovali i uzeli učešća Žan Pol Sartr, Ernest Fišer, Eduard Goldštiker, Karel Kosik, Jirži Hajek i drugi češki i slovački književnici i teoretičari. U januarskom ovogodišnjem broju „Plamen“ donosi njihove izjave.

Iz ove žive diskusije, čiji su predmet bili aktuelni ideološki problemi, proističe da se učesnici — naročito Fišer, Sartr i Goldštiker — potpuno slažu da mirna koegzistencija nije samo prolazni stadijum niti irenuina taktika, već novi period istorijskog. razvoja koji zahteva takve uslove života. Fišer naglašava da Drvo što čujemo iz Rkapitalističkog sveta jeste to da je koegzistencija neminovna, Međutim, oni ne žele da marksističke ideje počnu da prodiru u njihov svet. Hoće da trguju, ali uopšte ne dolazi

ljivije je kao duhovni profil onih što su je izmudrili, nego li kao autentična reprodukcija pesnikovog življenja za kojim je ljudska radoznalost raspisala tako surovu ucenu. Život radije sudi po nedelima mesa: pobeđeni, ili povređeni, više voli podatak o stamju otpadnikovih zuba nego definiciju njegovog etičkog i filosofskog Kweda; oko dela, koje remetilački hoda Kroz ovaj svet, lagano se obrazuje korona lažnog smisla: podanici ili neprijatelji obasipaju ga pozlatom ili smećem autorovog života. Iskustva, traume, herojstva i „lukavičluci pesnikovog trajanja automatski postaju Ključevi za dešifrovanje njegovog dela. I rep narasta do ogromnih razmena: taj smradni dlakavi izraštaj na tvoru; ta blistava lepeza paunovog perja.

o je oh}— pitaju se čim 'umetni-

čko delo uspe da ih izbaci iz lagodne indiferentnosti; čim počme da živi. Tako saznajemo da je Betoven bio gluv a Leopardi grbav. Danfea je više nemoguće odvojiti od Beatriče, a Da Vihčijev potencijalni |„homokseksualizam postaje žavodljiviji od osmeha Mo-= na Lize, Don Žuan se već dva veka poštapa o uvenulu Bajronovu nogu, Vag Gogova histerija zvoni bučno sa čempresa i suncokreta. Delo ćenam postati shvatljiivo tek kad upoznamo Život njegovog tvorca — to je lozinka svakog juriša na umetnikovu intimu, Ko je on? Šta je on? Kako je živeo i šta je radio? — postaje vremenom toliko važno da u šumi pitanja i odgovora, psiholoških analiza, medicinskih hipoteza, etičkih i filosofskih Hlasifikacija i biografskih pretpostavki delo poste peno odlazi u drugi plam. Danas se isuviše govoni o mutorima, danas se njihove nasitranosti, bolesti, usamljenosti i jadi podižu na pijede= stal prometejstva i apostolskog znažaja. Delo sene tumači svojim osobenostima i svojom snagom, već autorobim OSObenostima i manama njegovog Života,

O sveta dela je potpuna: nastalo kao plod tvorčevog čeprkanja po utrobi života, ono je potaklo druge da kao deca otvore trbuh šarenom pajacu ne bi li otkrili šta kmeči unutra. Iako od oca intimnmo odbačeno, delo „ponovo ulazi u kauzalni odnos sa svojim fVOT= cem, ono mu se na taj način osvetnički vraća. Blagodareći njegovoj rušilačkoj misiji, slast anonimnosti biće uništena: život nikome ništa ne „žprašta. Te godine, kojih se pesnik stidi, rasprostrće se kao firansparemft po mebu njegove slave; na žeravici monstruozne radoznalosti koproaće se kao crv. Njegovo delo počinje da reflektuje čudam sjaj: uprkos tvorčevim otporima, delo postaje sastavni deo njegove biografije «

(tua žafliosna jeka: Ko je isklesao Gudeu? Ko je naslikao Pijetu iz Avinjona? Ko je ispevao Hasanaginicu?.., Otud smešne brige đa li je baš Šekspir napisao „Kralja Lira“ ili neko drugi. Živojim, PAVLOVIĆ

u obzir da diskutuju o ideološkim pitanjima. I mnogi komunisti izjavljuju da su za privrednu koegzistenciju, isto tako i za političku, ali nikako za ideološku „Rkoegzistenciju. Iz takvih stavova, naravno, niče pitanje: šta je onda fa privredna koegzistencija, da li je to spajanje oba sistema, ili je to, pored razmene robe, i borba, takmičenje između dva sistema, za primat u privredi? Po mišljenju E. Fišera, dijalektički važi i jedno i drugo. Politička borba za dušu i misao svih ljudi vodiće se novim metodama, Do borbe ideja može doći samo ako te ideje Moegzistiraju. Fišer se izjašnjava za otvorenu i ofanzivnu borbu marksističkih ideja sa ostalim. U ideološkoj Rkoegzistenciji nikada se ne smeju spojiti marksističke ideje sa buržoaskim, ali bi bilo sudbonosno kad bi se branilo marksistima da se suočavaju sa svim važnijim idejama.

Žan Pol Sartr podvlači da je važno da se i simpatizeri komunizma slože s ovom borbom. Dok se Pišer zauzima za ofanzivnu i &tivaralačku idejnu

lirika u prevodu

edam, se

Ulazi u jedan

Plaća Izlazi Pali cigaretu

Ima mešto Nešto u glavi Nešto loše

ŽAK PREVER ~

Bretonac vraća, w Yodmi kraj

Pošto je činio mekoliko loših dela Šeta se ispred, fabrike u Duavrnenu, I mikog ne može da bona, A niko mi njega ne boznaje I om je veoma tužan.

restoran

I poručuje palačinke Ali me može da ih jede Nešto mu, smeto, do, ih, guta

A ipak me može da puši.

I sve je više tužam Odjednom, počinje dg, se šeća: Neko mu, je kazao kad, je bio mali

„Zav?Tšićeš na

gubilištu“

I za vyeme mnogih, godina, Ništa nije smeo da čini Čak ni da pređe preko ulice

Seća se

POVRAINM 0 RODNI KRAJ

Ujak GrezijaY Svinja!

Čak ni da ode na, more Ništa i baš mišta.

Onaj koji je to provekao bio je ujak GYezijar

koji je slutio nesreću čitavom svetu

I Bretonac misli na svoju sestru, Koja radi u VožiraYu

Na, svoga brata poginulog u vatu Misli ma sve što je Video

Na sve šta je učinio.

"Tuga se steže oko mjega.

On pokušava još jednom,

Da zabali cigaretu

Ali nema volje da vbuši

I tada se odlučuje da vidi ujaka, GrezijaYa.

Ide Otvava, vTata

Ujak ga me može da požna Ali ga om dobro prepoznaje

I veli mu

„Dobar dam ujače GrezijaYu“"

A zatim, mu zavrne Ššiju.

Završio je ma gubilištu u Kemperu Pošto je pojeo pola tuceta palačinii I popušio cigaretu.

RAJBIJENI Cc ovečuljak koji je neprestano pevao čovečuljak koji je neprestano igrao

vw. mojoj glavi

(BIEDAI|}

čovečuljak, moje mladosti prekinuo je pertkhui sa cipele

š sve se šatre vašaYa

sraušiše u jedan mah,

a u tišini te svetkovina

# \» pustoši toga slavlja

čuo sam samo tvoj veseli glas glas tvoj Kkričući i slabačak. detinjast i očajam

ikako me iz daljine dožziva.

Ja tada stovih Tuku TO, sYce w# kome se prelamalo sedam, parčadi ogledalce

okrvavljewih,

tvoga, zvezdanog osmeha,

borbu u uslovima mimme koegzistencije, Sartr ga dopunjuje svojim razmatranjem o kulturi u istoj situaciji: „Kultura se mora prilagoditi procesu mirnog ftakmičemja, to znači da i ona mora imati dvostruki dijalektički karakter, karakter jedinstva i borbe“ naglašava Sartr, Ako kažemo: „Ekonomska koegzistencija da, ideološka koegzistencija ne“, mislim da grešimo ukoliko je reč o samom. smislu koegzistencije. Ako time hoćemo da kažemo da nijedan čovek, koji živi unutar jednog režima, nema pravo da Uupotrebi koju bilo tehniku i koji bilo metod |...], to je ispravno. Zato što nijedan sadržaj ne može prosto da preuzme koju bilo formu samo na osnovu toga, što ga je sam sebi izabrao neki umetnik“. Ovom misli Sartr nije hteo da kaže da se treba ograditi od svega iz sfere duha. Naprotiv, obe kulture se moraju izbliza sukobljavati i boriti na osnovu uzajamnih poznavanja, kao što je to i u ostalim .oblastima. Marksizam ne može ideološki da uništi neprijatelja a da s njim ni ne odmeri svoje snage. Tuđe tekovine treba „progutati i svariti“, tj, preuzeti ono što je potrebno za sopstvenu ishramu a odbaciti ostatak. I po Sartrovom mišljenju, marksizam treba da se ponese sa svojim protivnikom i da preuzme ono što je korisno u raznim tehnikama a da odbaci. oho što je šteftno. Prema tome marksizam će putem dijalektičkog metođa preći na pronalaženje tehnike koja će obogatiti i pro-

Preveo Nikolae TRAJEOVIC

tivnika, &. ovaj će opet delovati Ta svoje protivnike i tako uticati na njihov dalji razvoj. U dijalektičkom. kretanju marksizma moći ćemo da svarimo, asimiliyramo zapadne žteorije, tehnike i dela ako ih budemo interpretirali s te osnovne polazne tačke, a marksizam će u toj borbi pobediti zato što je naoružan osnovnom filozofijjom — dijalektičkim „materjalizmom. Fišer i Sartr smatraju da zaista postoje pogrešne i istinite ideje, a komunisti trebe da upoznaju i pogrešne ideje, da bi mogli protiv njih da še bore, Ne postoji instanca koja bi odlučivala o ispravnosti ideja. Zato jeđino borba može da odluči o tome, koje su ideje ispravne a koje nisu. To je, međutim, pitanje duge i otvorene diskusije, Pristalica shvatanja ideološke bovbe kao ofanzivnog stvaralačkog marksističkog mišljenja jeste i J. Hajek. On podupire takvu koncepciju i kaže da je treba braniti i na platformi međunarodnog revolucionarnog pokreta, naročito protiv onih koji negiraju mogućnost postojanja mirne koegzistencije. Takav stav ne znači samo ne”

verovanje u ekonomsko-političke stva- ·

ralačke snage socijalizma nego i priznavanje slabosti idejnog oružja. Pre svega komunisti, koji stoje. na Sstanovištu koegzistencije, morali bi se Osloboditi u svom načinu mišljenja svega

što je gzaostalo iz vremena idejnih ;

borbi sa buržoaskim protivnikom, kaNastavak na 10, strani : {C. PDP)

Šš

_-_ SE „SC S siki