Књижевне новине

·'UMETNOST RADIJA

Vladimir BUNJAC

anas kao da se čini da je radiju odzvonilo. Ako ovo prihvatimo

kao neospornu činjenicu, zaključak bi bio da jedna. kratka

i blistava mena savremene civilizacije — epoha radija — broji

svoje poslednje dane. Bio bi to, dakle rekvijem jednoj specifičnoj umetnosti

zvuka, koja nije stigla da doživi i svoje najblistavije trenutke: bio bi to,

ujedno, kraj najmoćnijem sredstvu komunikacije u savremenom savetu. Jer,

radio sadrži u sebi dva gotovo nezavisna pojma: umetnost i novinarstvo. Mi

ćemo ovom prilikom govoriti o umetnosti zadija, ali prethodno moramo da

otklonimo sumnje, sve ove naizgled logične pretpostavke da radio u našem

vremenu gubi svoju funkciju pred najezdom televizije i da ga čeka nezahvalna sudbina danas već zabovavljenog — detektora.

Statistike vođene u našoj. zemlji, zatim u „Francuskoj, Svedskoj i na području radio-difuzne mreže Bi-Bi-Si dokazuju da je poslednjih godina, profivno svim očekivanjima, naglo porastao broj radio-pretplatnika. Takav je slučaj u nizu zemalja u kojima se kao glavni konkurent pojavila televizija. To bi, pre svega, trebalo pripisati veoma osetnom „porastu opšteg standarda najširih masa koje radiom tek danas doživljavaju remesamsu savremene tehnolkraktske civilizacije. Znači, radio će još mmogo gmođina imati svoje privržene slušaoce, a nije isključeno da će meke specifične vrste radiofonskog saopštavanja trajati večno, Ova pretpostavka mogla. bi se s puno prava odnositi na pojedine izrazite vidove: originalne radio-umetnosti.

Braniti i svesrdno zastupati ovu pretpostavku na prvi pogled znači preduzimati 'donkihotsku avanturu na vetrenjače. Jer, radio još uvek nema

ALL]

ba \

'tol ”

leteti

'Q # ij i LL s SVOg feoretičara koji bi s dovoljno razložnih argumenata srušio sumnje

i prekinuo rasprave o specifičnom karakteru radija i postojanju originalne radio-umetnosti. Ako se zanemari činjenica da se radio, pored svoje osnovne funkcije obaveštavanja javnosti, uključio i među kulturne i umetničke institucije, nikakav drugi progres nije postignut tokom više od 40 godina. U brojnim napisima i stručnim polemikama sve se svodi na verovanje da će budući teoretičari radija doneti izvesne kodekse koji će radiju osigurati mesto među drugim umetnostima i da će se "pronaći pravi odnos u estetskim merilima prema drugim stvaralačkim i reproduktivnim umetnostima.

Bilo bi nepravedno kada se i danas ne bi priznalo „bMoliko je radio u jednom relativno ratkom vremenskom razdoblju svoga trajanja bio sredstvo razvoja duhovnog Života i da je posredstvom tipičnih oblika radiofonskog načina izražavanja bio čak ispred nekih. reprodukcionih. umetnosti, da je u mnogim slučajevima bio njihovm pomagač, savetodavac i propagator i da je uveo mnoge novine, Naravno, sve ovo zavisi od ljudi koji stvaraju radio-program i od umetnika koji svesno ihi nesvesno doprinose realizaciji rađio-umetnosti. Kao što se prava umetnička ostvarenja retko sreću i u svim drugim oblastima, tako i radio-predajnik može biti netalentovana prazna kutija u kojoj zuji vakuum, kojoj nedostaje živa stvaralačka aktivnost, s jedne, i aktivna publika, s druge strane.

Radio je umetnost akustičke slike, Tako, na primer, pošto raspolaže samo zvukom, rađio drama se prima isključivo slušanjem, pa je akustička slika postala vizuelna — i to zavisno od iskustva i mašte svakog od miliona slušalaca koji tog irenutka sede ispred predajnika. Slušalac dopunjuje svoju zvučnu sliku čitavom paletom šumova, glasova i muzike — što sve zajedmo stvara almosferu oko sudbina živih, a tako dalekih, likova drame. Prilikom slušanja radio-drame slušalac je aktivni stvaralac, jer on ne vidi ni glumce, ni prostor oko njih — on sve to đočarava u sebi po svojoj volji, a ta volja samo je jednim delom zavisna od „instrukcija“ koje slušalac dobija preko elektro-magnetskih talasa. Zato umetnost radija zahteva najveće mogućno savršenstvo dijaloga i korišćenja sredstava za ozvučavanje realnog života, dok je, recimo, u filmskoj umetnosti od prvenstvene važnosti smisao slike i uopšte, svih vizuelnih komponenata radnje. Međutim, da bi se sve OVO ostvarilo, treba savladati najveću pre preku — mikrofon, a to znači vrstu „mikroskopa” koji pokazuje sve što je neistinito. Ljudi koji svoje umetničko stvaralaštvo zasnivaju na radiofoniji dobro znaju koliko je tačna ova definicija mikrofona. Jedna ovako osetljiva sprava najbolji je korektor, i pažljivo uho lako će osetiti disharmoniju „nevešto uklopljenog ili lažnog zvučnog efekta, jezičko siromaštvo ili, čak, opsenu i neživoinost cele priče.

To bi bile samo neke opšte napomene i beleške o umetnosti radija. '"rebalo bi svakako pisati pojedinačno o problemima koji su ovde nesistematično 'nabacani, i u nekim slučajeyima osvetljeni jednostrano. Pa, ipak, neka (20 posluži kao povod đa se o ovom problemu drugim povodom nešto više kaže,

misija na televiziji živi

stima u dramskom tkivu gde akcija

manje od jedne pozorišne predstave, Ona živi manje

i od novinskog izdanja, manje od vi-"

linog konjica. To znači da scenografija upotrebljena u nekoj televizijskoj drami može poslužiti samo jedno veče i više nikađa. Takva vremenska uslovnost učinila je TV scenografiju specijalnim rođom scenografske umetnosti, rodom koji do sada nismo poznavali. ı |

Vreme koje stoji pred +elevizijom pokazaće kakva vrsta scenografije najviše odgovara malom ekranu; za sada možemo utvrditi samo njene puteve i njene načine, „viđene u proteklim emislijama. | '

Nigde se laž ne uoči tako brzo kao u socenografiji. Svakom inteligentnom glumcu prilično je lako da svoje neznanje sakrije uspešno nekim okretom, promenom boje glasa, ili nečim sličnim. Ali dekor, onaj čudesni prostor u kome glumac živi, stoji nam neprestano pred očima i svi njegovi nedostaci lako su MWuočljivi, Na onim me-

KNJIŽEVNE NOVINE.

pada obraćamo se sceni; mi je ispitujemo, tragamo za odgovonima koje nam samo ona može dati. Posmatrajući pažljivo naše televizijske emisije, p»vvenstveno one koje imaju kreativni karakter, dolazimo do veoma zanimljivih sazmanja. Svi egzistencijalni problemi čoveka iz naših TV drama odvijaju se u Dprekrasnim enterijerima, prepunim belih telefona i stilskog nameštaja, Glavni junaci ma vrhuncu patnje obično prilaze kakvoj venecijanskoj komodi i sipaju u kristalne čaše VALENTINH, a #8yzatim nervoznim pokretima pale dugačke filter cigarete iz omota uvijenih u celofan, Stanovi ličnosti iz naših drama

u televizijskoj postavci liče na uzore.

modernih enterijera iz DOMUSA, Svi ti enterijeri rođeni na stranicama eyropskih časopisa za unutrašnju dekoraciju predstavljaju obrasce stila, koji zahteva prigodna ~ odela, prigodno ponašanje i prigodno izabrane gramofonske “»loče, Zahvaljujući izuzetno odgojenom ukusu naših televizijskih scenografa, dobili smo veliki,

životnog.

O O:

Dvoumljenja Bojana Stupice

Šoova »MILIONARKA«

na sceni ·

Narodnog .pozorišta

u Beogradu

presahlih iluzija

eško se oteti utisku Koji

izvođenje Šoove „Milionar-

ke“ ostavljam u gledalištu kao da je reč o posmrtnom delu (u stvaralačkom smislu) u koje niko ne želi i ne može da poveruje, niti da u njemu vidi razgolićenu iluziju Što O velikom piscu nosi u sebi. Čak i svesni pokušaj da se ovakvo osećanje prekrije nekim definitivnim racionalnim saznanjem ostaje bez rezultata, jer se tome upravo suprotstavlja sama predstava kao živ organizam koji ne samo da nam ne dopušta obmane, već ji zahteva od nas da u nju uronimo do kraja. Nije li to želja za dokazivanjem da Šoov duh, ma kako u „Milionanki“ bio već izgubljen, ipak postoji kao osećanje tragične protivurečnosti između pisca i vremena. Tek ako se s tim složimo, lačnije pomirimo sa uverenjem da je u pitanju jedno slabo i gotovo beznačajno delo, postaje jasno zašto ga je Narodno pozorište stavilo na Svoj repretoar!?

Pozorište često dolazi svesno u Ovakve situacije sa željom da tako stvori scenske uslove za rediteljski egz'bicionizam i glumačku bravuroznost. Ovaj put na Šoa niko ozbiljno nije ni mislio, pa je on istaknut u prvi plan samo kao reklamni plakat za jednu porodičnu predstavu, Pa, kada je već tako ostaje jedino da se procene stvaralačka snaga, njene ambicije i rezultati do kojih se došlo.

Međutim, upravo fa želja da se đelo jednog velikog pisca iskoristi kao osnova za građenje vlastite popularmosti, dovela je do apsurdnog nesklada. Jer, Bojan Stupica nije u stanju da ode dalje od svojih želja i iskustva — koje u stvaralačkom smislu ne može da do beskonačnosti prodđužuje Vvitalnost njegovih mogućnosti. Zbog toga u celoj ovoj predstavi teško je pronaći razigranu maštu i onaj stvaralački izraz koji će tako opustošeni scemski prostor možđa ispuniti jednim druga-

čijim duhom kog, istina, nije stvorio Šo, ali koji može da podseća na starog majstora scene. Na žalost, kod Stupice rediteljska invenoija počinje naglo da se sužava onog trenutka kada se Mira Stupica pojavi na proscenijumu. Pred njegovim očima kao da se gasi svetlost i čitava scena počinje zanemarena da tone u dosadu sve do one situaciie kada je treba delimično oživeti radi Rkreinje same protogonistkinje. Prema tome, teško je govoriti o režiji u tradicionalnom pa i avangardnom smislu — jer Stupica pozormicu više ne koristi sa svim njenim elementima i voli da je razdvaja na delove koji pot= puno razbijaju svaku iluziju o mjenoj celovitoj ekspresiji. Slično je i sa glumcima — oni po uobičajenom pravilu gube čak i značenje fukcionalnih elemenata scenskog prostora i sažimaju se u horsku masu od koje

Petar VOLK

rediteli iraži da se često ponaša kao njegovi omiljeni i šaroliko dekorativni paravani,

Bojan Stupica se svesno odriče u svom rediteljskom postumpku svega što danas egzistira na jednoj savremenoj sceni, čak i kada nije reč o avangard-= nim fraženjima, već i proverenih termina koji poprimaju „fomu zakoma. To se podjednako odnosi na mizanscen, način glumačke interpretacije, scenografiju, kostim i svetlo, Sve je to opterećeno uglavnom nedovoljno pouzdanim dskustvom. uz čiju pomoć om upor= no nastoji da, polazeći od suprotnih pozicija, od onih koje danas u svetu pa i kod nas zauzimaju mlađi i strasmiiji reditelji, dokaže kako se može i tako napraviti živa i vmnedna predstava. Veoma mi je žao, kao poštovaocu ta= lenta ovog zasluženog umetnika, što osećam da Stupica na taj mačin gubi triku sa vremenom. A u to me uverava

DVE VIZIJE JEDNOG LIKA: SOFIJA LOREN U PILMU I MIRA STUPICA

NA SCENI KRAO EPIFANIJA ONJIZANDI DI PARBRGA FICFPASENGEN

ULEPŠAVANJE ISTINE

broj emisija koje pate ođ bolesti našminkanjih enterijera.

Normalno je da takvi entenijeri, da bi ostali sami sebi verni, moraju deformisati istinu o događajima kojima se bave, U drami o jednom moćnom direktoru, i njegovom sukobu sa Radničkim savetom, dijalozi i mizanscem odvijali su se u nemoguće dobro opremljenim sobama, Iako su svi učesnici fe drame izgovarali nama bliske reči, one nisu mogle dopreti do nas zbog balasta scene koja je ličila na salone Pegi Gugenhajm, na Krupove svečane sale, na čitavu masu briljantno izgrađenih dvorana, viđenih' u filmovanim romamima FPransoaz Sagan. Jednom rečju, stranac koji bi gledao tu "MV dramu, mogao je, ne znajući naš jezik, mirne duše zamisliti bilo koji evnopsiki građ bilo koje evmopske zemlje.

Talog koji ostaje posle viđene pred-

stave ne sasloji se isključivo od reči

i misli, On u sebi sadrži. i. jednu veo> ma značajnu, ako ne i presudnu, likovnu komponentu, što je i razumljivo jer se radi o vizuelnoj umetnosti. Setimo

se samo filmova Marsela Karnea! Prvo Što iskrsava u našoj svesti, kada se pomene neka od njegovih priča o pariskim predgrađima, „jeste izvesni

magloviti predeo ispunjen kućama sa

kojih otpada malter, napuštenim vrteškama, crnim zarđalim šlepovima; čitava jedna gama bliska u slikarstvu si> vilu Markea ili tnagici vertikala kod Bernarda Bifea.

Vizuelni talog koji ostaje posle gledanja naših televizijskih drama potpuno je neodmeđem i besmisleno ulrusan do bljutavosti, Čini se da <#+elevizija izbegava da vidi kuće preko' puta njene zgrade. Kao da je svet, koji nije na prvi pogled jako dekomativanm, siromašni rođak iz provincije koga ne treba uvoditi u olmene klubove jet ne zna da se vešto sWluži viljuškom i nožem, Voleo bih da upoznam televiziju sa činjenicom da najveći deo našeg stanovništva | ne Živi u lmreiranim prostorima „ARCHITRBCPURB DAUJOQURDHUT“. Voleo bih kađa bi tele vizija već jedanput shvatila da najveći broj ljudi kod nas puši DRAVU i IBAR, a samo mali broj PIL TER, LONG,

i njegova postavka „Milionavke“ kojoj, kao celini, nedostaje onaj žar i snaga koju reditelj ispoljava u oblikovanju izvesmih detalja i koju nikako da pretvori u omo neophodno kontinuinano dejstvo čitave scene.

Zbog toga, tražiti adekvatnost stila u jnterpretaciji čitavog dela potpuno je iluzorno, kao što je jluzorna i želja reditelja da oslobađajući tekst besmisla dopre do onog slabašnog žara što tinja pod pepelom i da ga razbukta u duhovitu arabesku kakvu bi Šo sigurno stvorio da je na ovu ideju došao trideset ili četrdeset godina „ranije. Otud je čak i tonalitet „Milionarke“,

u ovom slučaju, daleko ispod prihvat-

ljivog nivoa, kao da je predstava nedorađena: nigde predaha od buke ravne onoj što daleko diskretnije pravi Liza Duliti u Higinsovoj bilblioteci („Pigmalion“); mada «postcje velike razlike između Lize i Epifanije, jer je prva dete ulice, a druga — ipak milionarka po svemu pa i svojoj ekscentričnosti. Ostalo je nejasno zašto Stupica senči Epifanijin lik toliko očiglednim dulitlovskim akcentima i bojama sve dok ne dobije monotonaljitet pravog mehaničkog „iskazivanja u kome česta arioznost zamenjuje dovitljivost imućnih (podstaknuta snagom novca), čak i tamo gde se ona nakalemljuje na sasvim prosečnu i običnu pamet. To ne znači da ovaj monetarni duh Miri Stupici ne odgovara. Naprotiv, samo u jednoj drugačijoj rediteljiskoj kon=cepciji koja bi više pažnje posvetila usaglašavanju njenih temperamentnih izliva, harmoničnom i funkcionalnom dejstvu svega onog što ovu umetnicu jnače čini toliko inđividualnom,

Zanemarivanje ansambla dovelo je do toga da se u njemu pokrene želja za prihvatanjem tih refleksa spoljne igre po onom maniru pravljenja lopti od snega, sve dok se nije nagomilalo mnogo haotičnog i neželjenog. Iz te nekontrolisane koketerije sa rediteljljem i gledalištem izdvojio bih Milana Puzića (D„ulijus Sagamor) u inače pasivnoj i beskrvnoj ulozi i, posebno,

Rašu Plaovića (Lekar), čija nekohven=" cionalnost stoji armirano nađ čitavom

lesomitskom strukturom predstave.

Za žaljenje je što se Plaovićev uticaj na ansambl nije jače odrazio tokom predstave, jer bi se bar negde osetio taj toliko željeni | umetnički sklad, Plaović je iza ove fasade praznine uspeo da u sebi održi više psiholoških dimenzija u kombinaciji svest -podsvest, a sve sa prijatnim pod=smehom prepunim ' duševnog „spokoj=stva, tačnije — i ovaj put umetnik je superiomo ispoljio kreativnog glumca koji shvata vrednosti i mogućnositti uloge i tamo gde se ta vrednost samo neslućuje. Zuadivljuje njegova savre= menost, prefinjeno izmicanje nepoželj= nom maodificiranju i nigde da podlegne lažnom moduliranju govora niti nametanju neukusno verbalnih efekata na kojima se toliko u ovoj predstavi insistiralo, a koji užasno amahrono deluju sa scene koja ima pretenzije da bude čak i moderna,

Ali, Raša Plaović nije· mogao da sam spase ovu „predstavu, pa'je tako „Milionarka“ nepotreban „umetnički neuspeh Narodnog pozorišta. I više od toga — pledoaje kako se umetnička nedisciplina ne može predstaviti „kao stvaralačko eksperimentisanje i realnost našeg teatarsškog postojanja.

Velike mogućnosti izraza, koje pru--

žŽa televizija, ne smeju se traćiti na jalove napore u dostizanju visoke elegancije, koja je je najmanje značajna za doba u kome živimo. Elegancija ko-

ja laska sžujetama i snovima malograđanina o svetu u kome bi voleo da

živi, u svetu u kome se svi ljudi kreću u ispeglanim pantalonama, među vitrinama sa kojih je najpažljivije izbrisana prašina, |

Televizija može da reaguje brže na

događaje i probleme koji se dečavaju u njenoj blizini od bilo kojeg sredstva scenskog izraza, Ona ne poznaje duge pripreme lkojima se služi film, niti prostornu ograničenost Woja veže pozorišnu scenu, Ona je slobodna i moćna, pa može zaviriti bez napora u sve kutke naših života. Zato neka pronađe dramu na svim onim bezbrojnim mestima gde ključa život. Ako je pro-

. nađe i učini značajnom, pronaći će i

svoj sopstveni stil, za kojim bezuspešno traga prolazeći elegantnim svojih scenografija.

razme{ljivosti;

salonima