Књижевне новине

—+—_—— i

42 IM giN0hiuM . Mima Pogdanić

Nastavak sa 1. strane stavio nove zahteve, koji su daleko više odgovarali duhu Skerlićevom. megoli duhu prave impresionističke MWmitike. Ta orijentacija je vremenom mostala

· još jasnija, dok: konačno nje defimijtjv-

no odredila karakter Bogdanovićevog odnosa prema miiževnosti. Tvrdio je „da u vremenima koja trpimo svaka poezija gubi svoj veliki smisao, koji je uteha u lepoti, alto savremeni čovek ne meže u njoj da nađe aebe sa svim svojim slmepmjama, Mi me živimo neku od onih pasivnih epoha gde se sve kreće po utvrđenome nitmu jed-

ne neporemećene monotonije, i gde se

ne događa ništa mi veliko mi strašno da čoveka trgne iz njegove spokojne usmulosifi u životu, Mi prisustvujemo Sveopštoj smeni sliva i pojmova, uz neprekidno i grogzničavo osećanje mprivremenosti svega što doživljujemo, iu stalnom i mučnom iščekivanju nečega novog i stalni jeg“. Na tim osnovama on je kasnije izgradio svoju estetiku, koja je od WKmnjiževnosti tražila „da poštane „aktivna u _jstovrijsko-revolucionarmonı smislu“, „inicijativa i emergjJa u pravcu gornjih smerhica“. Te reči bile su sasvim u skladu sa porukom koju je Milan Bogdanović primio od Skerlića kao svetinju i roditeljski amanet da će „umetnost nići iz opšte &vesti, iz jakog osećanja wpšte wolidarmosti, iz čovečanstva sjedinjenog, umiTenog, kao opšti odjek opštega sklada . Kriterijum. životnosti, životne istine i ljudskoga života bjo je više nego neutaživa strask „Milana Bogdanovića. Bio je to deo njega, sastavni delić njegovoga bića, i on mije mi hteo mi mogao da se menja, kao. što nije mogao da promeni svoj sluh, svoj glas, ni crte na svome licu, Kriterijum ·»wbvarmosti, koji je Milan Bogdanović svagda visoO isticao kao meru Mojoj wielfnost imperativno mora da udovoljava, jedna je od najčvršćih konstanti u njegovome delu, jedina jasna, sveobjedinja+ vajuća mit koju on nikada nije ispuštao iz ruku, uveren „da se umetnost nikada od stvarnosti odvojiti meće“, wvek spreman da prizna da književnost samo u Tloj vezi amatra „mogućčnom i opravdanom“, i da je jedino taluvu voli i prihvata. '

Ako je pod pojmom „stvarnosti“ podrazumevao nc samo određeni splet i> storijskih i socijamih uslovnosti, već, Đre svega, čovekovu situaciju i njegov položaj u opštem sklopu objektivnih okolnosti, njegovu estetiku bilo bi beSsmisleno- ne prihvatiti, Utoliko pre šta se ona, u ovom li onom tumačenju, još od antičkih vremena potvrđuje kao večita, neiscrpna i uvek alttuelna tema svih razmišljanja o prirodi i filosofsikoj osnovi umelnosti. Uzimajući u obzjm nesuminjivu vitalnost te estetike ji, naročito, njenu bogatu i jaku tradiciju u snpskoj Kwitici, nije ni malo čudno što ju je Milan Bogdanović prihvalio čak i u njenom pojednostavljenom vidu, i to prihvatio iskreno, slrasmo, čitavim svojim bićem, bez imalo želje da je dopuni nekim ništa manje vitalnim islku-– stvom modeme filosofije, i da je, tako osveženu i upotpunjemu, prilagodi duhu vremena u kome je živeo i pod čijom je femperatunom trajao svoj ljudski vek. Ta estetika je imala izgrađem, uhodan i proveren mehanizam. koji je omogućavao brz i siguran kritički pristup umelničkom delu; imala je isproban, precizan i jednostavan sistem, vrednovamia, što je takođe moglo da privuče kritičara, koji je, kada se pred njim tek otvarao beskrajni i meiscrpni svet umetnosti, sa prvim saznanjima koja je stekao, primio i nauk da sve to što se pred njim prostire ogromnim bogatstvom boja i oblika nije nmwišta dnugo do svojevrsna tramspozicija realnosti, jedna specifična jstina o Žživolu. Impresionista u jednom širem i slobodnijem smislu reči, učenik kritičara koji je želeo da ima, i koji je imao, određen estelički sistem vrednovamia kao osnovu svoje umetnosti, „Milan Bogdanović je usvojio klasičnu pozitivističku estetiku i ostao joj veram celoga života. ;

Izrazit predstavnik spontane žlNritike, Milan Bogdanović je dejstvo svoje reči video isključivo u praksi kmjiževne svakidašnjice, „zadovoljavajući se ulogom novinskog HKritičara, koji, po tvrđenju Albera Tibodea, piše „lMKkritiku današnjih dela, napisanu u duhu današnjice i jezikom današnjice“, SnaŽan afinitet prema pozonišnoj KRKnritici, koja još više dozvoljava da se, umesto komplikovanog sistema analize celokup ne Sscenške realizacije, primeni neposredni sud stvoren na osnovu ličnih utisaka ji intuicije, višestruko je potvrdio Bogdanovićev karakter spontanog kritičara, Shvatajući kribiku kao umetnost, sasvim u Skladu sa poznatom tezom Henrija Lujsa Menkena da „kritičar, sve u svemu, prosto pokušava da se izrazi“, Bogdamović je sve čime se bavio učinio pravom veštinom, Pa i-

KNJIŽEVNE NOVINE

BLISTAVL IZDANAK KRITIČKE TRADICIJE —

pak, ma koliko taj iovalitet' bio redđal i dragocem, neosporno je da om, uprikos svim vrednostima koje je ostvario, mi iodialeka nije dao sve što je Hritičar mjegovoga talemta mogao i trebalo da da. Njegovo književno delo, sačimjeno od bezbroj članaka, necenzija, osvvta, zapisa i govora, m kojima su sugestivno polivrđeni briljantan duh impnrovizalioma, zadđivljuijuća moć ekspresije, uigrani verbalni artizam, mepresušna elolvencija i omaomska mneumornost, ostavlja utisak veličanstvenog fragmenta, čija je najveća draž u tome što ima sva svojstva celine u koju se uklapa. Damas, kada Milan Bogdanovuć najpušta ovaj svet i prelazi u ijstomiju, bilo bi potrebno utvrditi da li toga Mritičara, čija je reč punih pedeset godina oglašavala prisutnost i vitalnost određenog MKritičkog sistema u mašoj književnosti, treba posmatrali kao nastavljača, nosioca ij tumača imipresionističkih načela o prinwodi i ulozi Kmjiževme kritike, ili mu treba prići kao snažmoj i izrazitoj ličnosti nođenog Z#kritičava, koji je, bisfrimom duha i istančanim smislom za razgraničavanje autentičnih umetničkih nastojanja od opsenarskih i lažnih, pseudo>literarnih i falš tomova, pokušavao da prevlada slabosti i meslklade mueloda kojim se služio, Jeđam od ta dva mogućna pristupa književno-

inostrane: teme

Radanje

me delu Milana Bogdanovića do wada je obično isključivao drugi i možda zbog loga pisac „Stanih i movih“ nije imao mnogo sreće s kritičanima. Alo su pisali o mjegovom mesiu i mjegovoj ulozi u opštem sldlopu srpske ritičke tradicije, Bogdanovićevi, kritičari su i mehotice prenebregavali njegove sulbjelkotijvne, jako izmažeme Mritičamske vrline. Tsto falio, pri svakom pokušaju amalize tih specifično bogdamovićevsikih knitičamsikih awsobina, omi su gubili iz vida da Kritike Milama Bogdanovića, bez obzira ma sve protivrečnosti Koje kriju u Gebi, na sve mesklade koji sc ne mogu i ne ireba da prećute, predstavljaju možda poslednji autentični. izdanak ijmipnresionističke Krilike u mašoj književnosti, Kunjiževno-istorijski ristujp delu Milana Bogdanovića ne može, međutim, onemogućiti pokušaj teorijsko-estetske analize, ako se to delo shvati kao odneđena tendencija i veoma kamnalkteristična „pojava u kontinuitetu naše kritičke misli. I obratno, estetsikoteorijski pristup tome delu me isključuje mogućnost. da mu se istovremeno odrede i istorijske Meoordinate, tim mre

„Što se kojiževno delo Milana Bogdano-

vića javlja kao blistavi izdanak maše kritičke tradicije.

(Odlomak iz eseja „Sumrak impresionističke Kritike: Milan Bogdđanović“)

Predrag PALAVESTRA

Nekoliko napomena

o kiparskoj literaturi

jedne Kknjiževnosti

ONE TOPLE i za nenaviknutiog došljaka gotovo tropski vlažne oktobarske večeri 1963. bilo je je u Nikoziji tiho i mirmo, i, sedeći napolju, pred

“jednim od gradskih restorana, sečali

smo se u razgovoru ne tako davnih aana kad su na ovom, OstrVu, u OVOm. Bradu i na ovim ulicama oOdjekivale •puške, ralali iz automata i preteći hod vojničkih patrola. Urednici i sa> radnici nikozijskog književnog časopisa „Kiprijaka hronika" — pesnikinja Ivi Meleagru, kritičar i esejist Takis MHadžidimitriju i pripovedač IJristakis Georgiju — imali su šta da pričaju o tim danima borbe Kiprana za nezavisnost, No kao da se predosećalo da će nemir i Krv, i međunarodna kavga, Za nepuna iri meseca opet buknuti i uznemiriti ovo ostrvo, i potrajati do danas, razgovor je le večeri sa borbenih tema ubrzo prešao Da književne.

Ivi Maleagru, koja svoj lični šarm * femperament skladno povezuje sa dinamičnom i svestranom književnom aktivnošću, spada među prve ličnosti mlade kiparske literature: i DO SVO» ime raznolikom i uspešnom književnom raGu (poezija, kritika i polemika, novelistički roman „Bezimeni grad“) i svojim živim angažovanjem za bprogresivna književna i društvena shvatanja u okviru kulturno-političkog života Kipra. U njenim rečima i izjavama ima intelektualne britkosti, elegsancije i stila velikih evropskih kulturnih centara i neposrednosti i prisnosti svojstvene ovom. pitomom i nemirnom podneblju. Kroz nju progovara uzdržani ali autentični entuzijazam i želja Kiprana dn ojačaju svoj samostalni društveno-politički život i svoju novu Književnost,

Kiparska literatura inače »ostoji 83U00 godina — ili tek tri-četiri godine, . Napominje se, ne bez gorđosti, dn su ljubavne pesme sa Kipra prve za kojc se zna u kulturnoj sferi stare Grč-

ke. Potom se pisana reč na Kipru jednim. delom samostalno razvijala. Svcti Neofitos prvi je, u 12. stoleću, pisao kiparske crkveno-istorijske hrćnike. Prvi međunarodno važan spis je hronika Leoniđosa Maherasa (krajem 15. veka) o Kipru pod dinastijom Luzinjana. Arhimandrit Kiprijanos napisao je u 18 veku „Istoriju Kipra“, dok je Vasilis Mihaelidis bio prvi koji je u prošlom veku počeo da piše na Sramatički grčkom jeziku i na kiparskom dijalektu o femama iz istorijske prošlosti ostrva. I najzad, Dimitrios Jlibertig (umro 1933. godine), veoma DOipularni pesnik čije stihove je znao szotovo svaki Kipranin, zaokružuje listu imena i pregalaca iz kiparske knji ževnoistorijske retrospektive i tradiejje. .

Prilike na ostrvu uticale su da znatan broj kiparskih pisaca nađe utočište i dom u inostranstvu, u Grčkoj, Egiptu, Engleskoj. Oni pisci — ima ih oko stotinu — koji danas žive na osttvu vide Svoju Rkultumu maticu u Grčkoj: ođande dolaze knjige, tamo se štampaju Knjige kiparskih Književnika, onde se stiče izvesna kmjiževna aBfirmacija. Pa ipak, kiparski pisci i intelektualci nastoje sa živim i gotovo zaljubljeničkim oduševljenjem da Sstvore i održavaju vlastitu MWultumu atmosferu, duhovni ambijent, kulturmopvosvetnu akojju. To nije lako, ali se ođ tog napora ne odustaje. Na Hipru nema izdavačkih preduzeća, nema povoljnih materijalnih uslova za rad Disaca („biti književnik“, rekao je te večeri ic? Jedan naš sabesednik, lekar, „to je i zadatak i trošak“), ali zato gotovo uopšte nema mni mnepismenih. Postoje i neki drugi slični detalii i dlsproporcije, no sve je fo, u celini, izraz napregmutog stremljenia đa se što pre učini i postigne ono što se,u dusim proteklim decenijama propustilo.

Nastavak na 9, stranl M. 1. BANDIĆ

O O a Me 9; fronaz aaaenij jE SAVREMENA KIPARSKA

POEZIJA

Janis Papadopulos

lerysnlim

Dina Pajiasi

[}B1}}}|

Nikos Vrahi

Velikom Nelson

(ODLOMAK)

N e treba da gledaš u ono što mnogo voliš I bolje je što je bog nevidljiv. Jerusalim, nema šta mnogo da bruži Tebi koji si Vitlejem, ljubavi tražio, Samanićanski bunar dobrote I Golgotu slobode. Nema više onog koji se svojim, junaštuom, Kao lav. propinjao. Joyrđom, me može više natrag da, se vati. Miutan, je, mnogo mutan, i Arapin, čamdžija Hoće samo hleb svoj da zaradi, Sirok kao movine, sladak kao cvrkutanje Ptica raštrkanih, u ševaru. Nije trebalo ovde da dolaziš, tražeći · Međ mrtvacima žibot da nađeš Ovde gde si dospeo do Mrtvog mo?a, Na najnižem, kraju zemlje, seti se samo Da možeš na KkYst da se popneš Samo da. bi osetio da si na majvišem, vrhu sveta. Jerusalim, koji je proroke ubio, Koji je ubio + ljubav, samo je kamenje, Skup menjača, bosadžija, samdučića s hiljadu, kYstiće, Turista i hadžijo, Voawilom jezika, i drečave vike. Grob gospodnmji dolarima škYvope. Hrišćani su se pozavadili, deleći odeću njegovu. y Ovde su bođljikoptu žicu. posadili, čekajući da procuvetc Gladmni sveta mecima nek. se zasite, Rakete su toplije od, hleba, I brže od lasta, al proleće me domose. Ipak brža od svega svetlost će biti.

. Ako nisi našao 2vezđu koja je mad jaslima stala,

Dovoljne su. i druge zvezde,

Zaustavljene i uzburkane mad srcima ljudi

I čiju svetlost vidiš ma zemlji premda su u svemiru ugasle,

očekujući ljubavi uskrysmće.

'Ali more pretvo?Tilo se u kišu i reke u sneg.

I sleđena su Krila, anđela.

Napolju pred, šatorom, nekog beduina krin cveta.

Magarence vreba Mesiju da pbomese.

U jedan mov Jerusalim.

„~. Ipak verujem, da ma. šta ljudi učinili i makoliko se pokazivali zlim, oni su u dnu sYca dobri.“

Ana Prank.

M ala, dyaga, 'Anq, :_ Nismo se zaustavili da bismo prosto čuli

"moju potresmu, pYiču,

Nismo se zaustavili da bismo prosto čuli

"Tvoju poruku.

Sve smo to sačuvali

U najzabačenijem, kutku, našeg sYca.

Jedino što mam, sad, ostaje

Jeste

Da se i mi odlučimo

I otkrijemo dobrotu ljudi.

x Vac , TS

mis

Ako dozvoliš,

Sloboda ti poždyave Šalje Sa Kipra, Iz njegovih građovua, i sela. Visi sa golih ·kopalja Zastava, I svakodđdnevmo ti bozdrave šalje Iz torđave Semt Hilariom,. Šćućurena u mračnim, uglovima, Da bi se katkad, na prste propela i kroz osenčeme oduške pogledala Na savesne zatvorske čuvare, Bngleske momke Koji su se igrali istim, blatom, KHojim, si ti slobodu mesio.

· Posle dva svetska rata

Pobedonosmwi i slavmi

Ostaju ljudi tvoga Yoda,

I još mlatavaju barjacima

I idealima,

Grubošću i oportunizmom.

Jedino je odsutna sloboda.

Izgleda da su je zaboravili

.U kasi Premijera njenog Veličanstva

Ili u Bakingemskoj palati

U Kraljičinoj gayderobi

I verovatno da stalno visi o njenom stezniku Nevidljiva i za samog Vojvodu,

ILi je u ormanima biroa

Dauning-strita,

Dok premijeri

pognuti pod, teretom, rada i odgouornosti Razmišljaju kako da krste jednu Imperiju

Koja nije komomnvelt.

“Ali hrabro!

Pravo je ma našoj stromi,

Veliki Nelsone,

I dok borovi maših brda

Budu davali smolu,

I ptice našeg meba.

Mirisale ma mastiku

I divlju mirtu,

Nemoj strahovati,

Jer ne strahujemo mi mi,

I dotle ćemo izvesno znati

Da će mam, učenici megovati maše snove Koje nisu doveli zalasku

Ni bekovi mi zavojevačti,

4 dok u zemlji naše domovine Počivaju sahranjena carstva

Koja su brestala da postoje,

U našoj krvi bruji besma,

Pesma pravog čoveka

Koji je upoznao lepotu,

I razum, , e Smert i život. )

Što se slobode tiče, \ Ne brini!

Nju maju naša brdq, f. mo?e, : Nju zna naše kamenje.

, (PREVEO Dušan LAZAREVIĆ)

E.