Књижевне новине

O. ___ _RCOOS_SE M ir 2, M

e. EO

—– E

O M. em Se ay Ee aa a a —— —_——

ee a aa o ae a e aa e Oe CO Oea.

——

RACIONALNA ORGANIZACIJA PESME ~

Ivan Slamnig: „NARONSKA SIESTA“; „Razlog“, Zagreb, 1963.

NIJE TEŠKO u novijoj našoj poeziji pronaći primere apologije takozvano spontanosti i prirodnosti i, istovreme= no, potrebe da se ovaj svet — o čijoj smo tehnobkratiji i njenim posledicama na psihu modernog čoveka stekli dostva literarnih iskustava — zameni eksterijerima koje nudi priroda. Prvo susrećemo, uglavnom, u stihovima „autora čija kvadralura intelekiualnog proxztora nije tolika da bi bili u mogucnosti aa upoređuju (jer, da bi se jedna stvar preferirala potrebno je poznavati najmanje ave), tako da njihovo bežanje moramo da shvatimo kao posledicu nepripremljenosti za otiskivanje od početnih oblika mišljenja. A drugo, što proizlazi iz jedne opšte humane situacije s kojom se sukobljava „današnji čovek, ima daleko veću primenu u poeziji i van naših okvira i mnogo širi smisao.

Mada u stihovima Ivana Slamniga nalazimo upravo takve težnje, za njih se ne mogu vezati takva, uobičajena objašnjenja, jer, izvesno je, Slamnig najmanje spada u one neobaveštene, U njegovim stihovima, štaviše, nije teško osetiti neke sokove koji dolaze iz svetske literature, ili nešto uže, iz poezije američkih pesnika, za koje se već više od tri decenije smatra da su revolucionisali poeziju. Ti sokovi u Slamnigovim stihovima dobijaju svoju primenu i transformaciju. . Zasnivajući, „dakle, svoja shvatanja na jednom intelektualnom iskustvu o čoveku Slamnig od svojih pesama stvara, da tako kažemo, jednu komediju naravi. Baš taj ironični ton, kojim su impregnirana Sva njegova pesnička zapažanja o čoveku, njegovim osećanjima, njegovim težnjama i njegovom napredovanju, najšire shvaćenom, može se smatrati linijom koju Slamnig veoma dosledno sprovodi od stihova objavljenih u prvoj njegovoj zbirci „Aleja poslije svečanosti“, linijom njegove izuzetnosti, Čovek koji mnogo zna ima i mnogo razloga da bude skeptičan.

Vodeći princip Slamnigovog pesniČkog stvaranja je ideja, želja da se. saopšti jedna jasno koncipirana i šsuge-

„stivno formulisana misao. 'Toj težnji je “sve podređeno: stilski postupak, inio'nacija, atmosfera, eksterijer. Ne voqeći računa o tome da li se on da bi u čitaočevoj svesti kreirao ili rekreirao neko iskustvo služi postupkom intenziviranja govornog jezika upotrebom snažnih ritmova i Slikovitog izražavanja, koji mogu da ponesu, ili metodom kojim se čitalac postavlja u ulogu BOvornika pesme tako da nazovi pesnički jezik prima kao deo svog svakodnevnog života, nama je jasno da je uvek u pitanju deo pesnikvoog umapred smišlje nog plana. Prva pesma u zbirci, „Barbara“, na primer, koja govori oljubavi mornara prema barci, jasan je rezultat namere da se rilmovima koji prijaju uhu upotpuni idilična slika života koji je imao mnoge prednosti nad ovim kojim se danas živi:

Je PP danas u brodova ' takav stas, ima VP još ljudi poput mas,

ima PP još mora, ima UV zemalja, ima U još vina, koje valja?

„Barbavo brodi, more mam godi, nijedna, stvar ti mije par“.

I tako je Barbara sve dalja + dalja, crvenim, morem se pospamo valja...

Čitaocu ne smeta što Slamnig jednu do druge stavlja pesmu koja evovira jedan ne naročito značajan detali iz istorijske prošlosti („Naronska siesta“), koji u podtekstu nosi značenje, i pesmu koja govori o dilemi putnika na mesec („Povratak s meseca“). On daje dovoljno detalja da shvatimo da govori iz pozicije današnjeg vremena i o današnjem vremenu. Vrlo je značajna u tom pogledu pesma „Kad bude mnogi umjetan satelit“: -

Kad, bude mnogi umjetam satelit kružio mebom, tama će obijelit i moć prekrivanja će moći ukrast; možđa će trebat predvidjet ukaz

da Mjesec valja ostavit za ukras jer svijet je odweć miklast ili uglast, i propada mam mnogi vrijeđam relikt, da fond, bi neki trebalo podijelit

za zakutke, guštike, udubine umjetne špilje, skrwaće kabine, samoću šumsku, planirani mered.

Dok sudbinski još podnosimo teret, i dok je ljeti ljeto, zimi zima, iskoristimo gužvu, dok je zima.

Struktura ove pesme u potpunosti odgovara pesnikovim namerama. Tradicionalna forma soneta, koja podrazu meva maksimalno savršenstvo, suprotstavljena je i ironičnom tonu i sadržaju koji nosi — a iz sadržaja, iz osećania s*raha da će priroda takozvanim nepretkom tehnike biti modelirana u

KNJIŽEVNE NOVINB )

,

pravilan „geometrijski oblik” proizlaze i druga osećanja, ispoljena u drugim pesmama.

Slamnig peva o čoveku koji se toliko živeo u mo-

'notoniju i atmosferu vlage da

će mu i ona skoro postati pozornica za romantične predstave u kojima će igrati herojske uloge („Novlage da će mu i ona Skoro postati pozornica za romantične predstave u kojima će igrati herojske uloge („Nostalgija ostanka“); o ljudima koji prolaze pored mnogih stvari ne obraćajući pažnju na njih, a kad nek6 to učini takmiče se u saopštavanju svojih iskustava u tom pitanju („Uže“); o večitoj liudskoj potrebi za promenom. oblika života, za drugim, više obečavajućim, oblicima („Vita nivellatrix“); o ljubavi koja je izgubila vrednost najlepšeg osećanja i pretvorila se. u dosadu („Ona dolazi“); o Želji Ga se život završi na miru među magarcima („Na Tovarnjaku“). Sve njegove teme, kao što je rečeno, obrađene su veoma precizno, sa visoko racionalnom „organizacijom. Nama se može dogoditi da kažemo da je, na primer, pesma „Ona dolazi“, u kojoj se do besvesti ponavlja da ona dolazi i ističu sasvim obične stvari kao

to da

...om ima

prsa do toraksa a ona ima,

kosu do tjemena a ona ima

noge do kukova

Gcozlaboga dosadna, razvučena i banal-

đa

sami sebe uhvatiti stavljamo primedbe na nešto čega je pesnik ne samo svestan, već na nešto

na, ali ćemo

što u pesmi funkcioniše baš time što je takvo kakvo je (u ovom „slučaju sugerisanju osećanja monotonije i potpune neizuzetnosti doživljaja i ironisa nju tradicionalnih opisa ljubavnice). Novija dela pesnika hrvatske siednje posleratne (Golob, Špoljar, Slaviček), pa i ona najmađe generacije, s kojima smo dolazili u kontakt, nose obeležja angažovanja aktuelnom problemafikom, pozicijom današnjeg ČčOveka. Slamnig se ovim mreokupacijama pridružuje donoseći jeđan ironičan Dpristup i nadasve racionalnu organizaciju pesme. Toliko racionalnu đa nam ne retko zasmeta prednost što u njegovoj ličnosti ima racionalni intelektualac, koji strogo vodi računa o svim elementima dela, nađ nađahnutim DbDesnikom, koji dozvoljava Ga mu neki i isklizne. S druge strane, u današnjoj situaciji mnogo bi interesaniniji, a i izuzetniji bio. pesnik koji bi, kao Slain=nig, imao znanja i saznanja o današnjem svetu, a pokušao bi, za razliku od njega, u tehniziranom „svetu da nađe istu ljudsku istinu koju je naučio da vidi u „romantičnom“, No, to je

privatna pesnikova stvar. Bogdan, A. POPOVIĆ

ZAVIDNO ZRELO

3 Dušan Anđelković: „TAVAN“,

„Otokar Keršovani“, Rijeka, 1963.

OGLAŠUJU SB i štampaju knjige, pišu o njima prikazi i studije, dodijeljuju im se i nagrade i sve se to uglavnom brzo zaboravi. A onda iz Tišine, iz anonimmosti isplovi pisac s romanom! od kakvih stotinjak stranica džepnoga formata i bude nam odjednom još ja= snije da se pravi pjesnik i pravo djelo uvjek tako i pojavljuju. Ne mislim ovim kazati da je Dušan Anđelković svoj.m „Tavanom“ neko čudo neviđeno, neki naš romangsijerski doseg, ime oko kojega treba dizati uzbunu zbog ovoga ili onoga, kao što mi običavamo, ali da je riječ o sasvim zrelu piscu i djelu kojemu se moramo obradovati, to je izvan svake sumnje. Držim se meoborive činjenice: valjanost pjesničkoga djela ogleda se u osmišljenju sudbinskoga prostora što ga njegov tvorac sam sobom oko sebe opasuje. Ali o veličini toga prostora nije riječ na pDočetku, već na kraju. Jer „svak živi kako može i pjeva koliko može“. Osnovno je ne započeti gradnju koju se ne može dograditi i tako onda sasvim ostati u nju neutrošen. Ovo je Anđelkoviću jasno, bjelodano o tom svijedoči mnjegov „Tavan“. Nije mu do zidanja katedrale, on gradi kapelu, «li joj prostor ispunjava zahtijevom u ime kojega je i započeta,

Neđićevci, neprijatelj, progone dva čovjeka, dvije do tađa različite sudbine. Jedam od njih buđe ranjem, drugi ga unosi na tavan kuće u kojoj obojica stanuju. Progonitelji ih opsjednu, svaki izlaz nemoguć. U onih mekoliko sati do zajedničke pogibije odvije se čitava radnja romana. Ivan i Pavle dva su potpuno raznorodna karaktera, dvije posebne povijesti. Piscu je do toga da ih svede na ono temeljno u njima, na golu emibrionalost. I što god su bliže smrti, pisac je bliže svom cilju: tom nepomaku u čovjeku. A kada pogibaju nama biva jasno da su Ivan i Pavle, ili bilo koja dva čovjeka na

porzana On Ti BINI aman 00

Najlepše stranice naše književnosti na italijanskom jeziku

Arturo Cronia: LA PIU BELLE PAGINE DELLA LETTERATURA SERBO-CROATA“:; Nuova accademia editrice, Milano 1963.

ROĐEN U ZADRU 1896, a od 1937. profesor srpsko-hrvatske „književnosti nh Univerzitetu u Padovi, Arturo Cronia je dvostruko vezan za našu zemlju

· i našu kulturu — zavičajno i po pozi-

vu. On je do sađa često i dosta pisao o našoj književnosti, Između ostaloga, objavio je: „Appunti đi letteratura serbo-croata“ (Roma 1924. i 1927); Antologia serbo-croata“ (Milano 1982); „Poesia popolare Sserbo-croata“ (Padova 1949), „Teatro serbo-croato“ i „Storria della letteratura serbo-croata“ (Milano 1956). Sađa je objavio obimnu antologiju „Le pit 'belle pagine della letteratura serbo-oroata“ (Najlepše stranice iz srpsko-hrvatske književnosti).

Kako je to autor u uvodu naglasio, ovo je prvi put da se pred jtalijanskom publikom pojavljuje potpuni izbor najlepših stranica srpsko-hrvatske književnosti, od najstarijih vremena do naših dana. Njih nije bilo lako izabrati da bi se pojavile u kolekciji „Stranice iz književnosti celoga sveta“, gde, istrgnute iz svoje sredine, gube mnogo od svoje čari i izlažu se daleko strožoj oceni.

Uveren da je svaki sud u književnosti po nužnosti impresionistički i da je objektivnost estetskog ocenjivanja danas više nego ikada relativna, profesor Cronia se pri ođabiranju tekstova za ovu svoju antologiju oslanjao delom na ustaljeni renome pojedinih pisaca, a delom na sopstveni ukus, nastojeći da pri tome sačuva svu moguću nepristrasnost. Njemu su pri tome bila od strane izdavača namefnuta izvesna ograničenja. Tako je iz ove antologije morao da isključi dramska dela, kojima je ista izdavačka kuća „posvetila posebnu kolekciju. Zatim, bio je obavezan da se drži hronološkog principa i da uzme u obzir i srednjevekovnu književnost, iako smatra da u njoj nema pravih književnih dela, kao i najnovije bpisće, iako oni još nisu završili svoje stvaranje niti do kraja učvrstili svoj književni glas.

Od naših srednjevekovnih 'pisaca uneti su u antologiju biografi sv. Sava i Teođosije i hroničar pop Dukljanin. U uvodnoj belešci za ovaj odeljak profesor Cronia je napomenuo da je velika ćirilocmetodijevska misija došla u

IX veku Srbima i Hrvatima iz Bugar-'

ske, što se ne slaže sa kod nas opšteprimljenom činjenicom da nam je ona došla preko učenika Ćirila i Metodija, koji su došli u naše krajeve kađa im je bio onemogućen rađ u Moravsko/j. Dalmatinsko-dubrovačke pisce, koje najbolje poznaje, profesor Cronia je dao u dobrom i potpunom izboru. Pada

u oči da on njih naziva italijanskim

imenima, stavljajući njihova prava imena 1 zagradu, na primer: Sigismun= do Menze (Šiško Menčetić). Ako to čini zbog čitalaca Italijana koji te pisce znaju pod italijanskim imenom, možda je bilo bolje staviti ovo ime u za=gradu, pošto je reč o našim piscima. Možda je bilo korisno i potrebno. dati i naše nazive (ako ne samo njih) mesta za koja su vezani život i rad ovih pisaca. Tako je za Petra Hektorovića na-

” pisano da je rođen u Catavecchia di

Tessina, iako niko od onih koji budu tražili ovo mesto na karti Jugoslavije neće moći da zna da je reč o Starom Gradu na Hvaru.,

Na razvitak srpsko-hrvatske književnosti profesor Cronia gleda iz ev-

ropske perspektive. On je tačno za-.

pazio da su pojedine naše „pokrajine ulazile u književnost postepeno, onako kako su se oslobađale od turskog mopstva i budile se za kulturni život. Ali, iz te perspektive on nije mogao da sagleda (ili nije smatrao za potrebno da to posebno istakne) neke važnije detalje iz srpsko-hrvatskih književnih odnosa. On je u sažetim uvodnim beleškama prikazivao razvitak književnog života kod Srba i Hrvata, ali je to čimio odvojeno, najpre za Srbe a zatim za Hrvate, kako je domosio i izbor iz dela njihovih pisaca, ne ukazujući na srpsko-hrvatske bliže veze ni onda kada su one očigledno postojale, kao u slučaju Vukove pravobpisne i jezičke reforme i Gajeva pokreta, kada je ostvareno srpskohrvaisko jezičko i književno jedinstvo i kada su udareni čvrsti temelji jugoslovenstva.

Izvesne materijalne netačnosti i nepreciznosti nije teško ispraviti, i zbog toga se na njih ovde i ukazuje. Tako

· je, na primer, napisano da su primeri

za staru srpsku Književnost uzeti iz knjige M. Vasića, dok je reč o knjizi Milivoja Bašića. Napomenuto je da se Laza Kostić povukao u Krušedol i da je tu i umro 1910. godine, dok je on u Krušedolu Živeo samo neko vreme, pre svoje bogate ženidbe bogatom Som borkinjom Julkom PPalančanin, a u-

· mro je u Beču. U nazviu Matavuljeve

pripovetke „Oškopac i Bila“ stoji mesto „Bila“ — vila, a u nazivu dela Tina Ujevića „Lelek sebra“ mesto „sebra“ — srebra. ' Samom izboru pisaca i tekstova iz njihovih dela ne bi se imalo šta ozbiljno zameriti. U većini slučajeva uzimano je ono što je bilo najbolje. Možda je Trebalo u svim slučajevima navoditi i izvore, kako bi oni, koji to žele, mogli lakše da dođu do njih. I pored o-

. graničenja da ne uzima u obzir dram-~

ska dela, profesor Oronia je „doneo

~

A

Draškov opis Mletaka iz „Gorskog vijenca“. Ako je to učinio zato što ovo delo ne smatra čistom dramom, trebalo je to da kaže. Jovan Skerlić u ovoj antologiji nije dobro prošao, ne „samo zato što od njega nije uzeto ništa u obzir nego i zato što je donet odlomak Matoševe nepovoline kritike o njemu.

Kako su tekstovi svrstani po književnim vrstama (poezija i proza odvojeno), moralo je doći do toga da su Dpisci koji su u podjednakoj meri i pesnici i pripoveđači jednostrano predstavljeni. Tako je Veljko Petnović predstavljen samo svojim proznim tekstovima. U odeljku „Narodna muza“ štampane su najpre epške a zatim lirske pesme, što je za nas malo neobičan poredak.

Prilikom prevođenja vođeno je više računa o sadržini nego o formi, što se može dopustiti, ali su zbog toga loše prošli oni naši pesnici koji su mnogo polagali na formu, kao, na primer, Dučić i Rakić. Pri tome su znatno izgubile i naše narodne pesme, kod kojih nisu uvek sačuvani deseterac i tipičan metar sa uobičajenom cezurom posle četvrtog sloga. Prilikom navođenja naziva dela sastavljač antologije nije uvek jednako postupao. Samo u nekim slučajevima on je naslove dela davao i u originalu i u prevodu, u daleko većem broju slučajeva on je naslove doneo samo u originalu, što neće mnogo Woristiti čitaocima koji ne znaju naš jezik, a njima je upravo ova knjiga i namenjena.

No i pored svih zamerki koje joj se mogu učiniti, a koje su u= činjene kako bi drugo njeno izdanje bilo još savršenije, „antologija „Najlepše stranice iz srpsko - hrvatske književnosti“ „predstavlja zaista ono što njen naslov kazuje. Ona je jed na od najvećih „poduhvata za afirmaciju na= še književnosti ne samo kođ italijanske publike nego i kod svih onih čitalaca na strani koji ne znaju naš jezik a znaju italijanski. U savesnom izboru i sa studđiozno mnapisanim uvodnim beleškama i komentarima, ona ne bi bila od malog interesa ni za naše čitaoce kada bi se, ova=kva kakva je, štampa= la na našem jeziku.

Živomir, MLADENOVIĆ

svijetu, sjedinjena u zajedničkoj suđbini, jedno biće: Čovjek.

Ovo je, čini mi se, bila osnova teza i ujedno pozamašna zamisao u ime koje pisac započinje i završava svoje djelo. Od prve mu je stranice jasno što hoće i koliko može, pa roman stoga i teče onsko jasno, bez skokova, zavrzlama i mepofirebnih. izleta: linearno u najpozitivnijem značenju toga pojma. Jasnoća i čitkost nisu plod neinsistiranja na problemu, već obratno: plod su piščeve utemeljnosti u problemu. Linearmost je samo sredstvo pomoću kojega postiže višedimemzionalnost. Analizom fakture lako se uviđa na koji način autor postiže svoj cilj. Mi to ovdje, na žalost, ne možemo sprovesti, moramo 8govoriti uopćeno, na io nas sili ograničen proStor. Premda je radnja takva da bi po svemu bilo očekivati psihologiziranje, pa možda čak primjenu toka svijesti i poetskog zahvata, Anđelković sreino pribjegava deskripciji a da time osnovma značajka djela nije u akcionosti. Pisac kiparski čvrsto u prostor radnje usjeca detalj, događaj omola almosferom, i sve ovo, što inače vrlo lako može postati balastom, u „Tavanu“ dobija poseban smisao. Promotrimo, ma primjer, prvih dvadesetak stranica, koje su izvana i naoko gola akcija, iznutra su nešto sasvim drugo: pravi pjesnički zahvat. iskaz o čovjeku.

Ako ovo prihvatimo kao tačno, a moramo, onda je Anđelkoviću deskripcija sredstvo da se liku približi na što manju „udaljenost, da ga smjesti u prostor i bivanje, pa potom „žbpojistovjeti sebe s njim i tako onda iskaže svoje viđenje njegove, dakle i svoje sudbine. Postupak koji ne može biti ispravniji. A ono što nas odmah ugodno iznenadi i od prvih rečenica ponese u dešavanje romana, to je piščevo nastojanje da probije barijeru, da sve u djelu podv?žgne svrsi.u ime koje svaka prava umjetnička ivorevina i nastaje: iz pojavnosti uploviti u nadumno. Mislim da ne treba dokazivati zašto je to tako, zašto je upravo to vrhunski zahtjev svake imjetnosti. Stoga ćemo radije upozoriti da Anđelkoviću, uz majbolju njegovu volju, to uvjek ne polazi za rukom, pa je vrlo često prinuđen, na veliku štetu ovoga romana, deklarativno insistirati na ostvarenju događaja da bi bio pjesnički izrečen. A ovim se postiže upravo suprotno. Onih nekoliko, da se nespretno izrazim, proboja iz faktografskog' u imaginativno, govore o piščevim mogućnostima i, ujedno, promašajims koje je možda mogao izbjeći s nešto više ustrajnosti i s manje žurbe. Ipak je činjenica da je on toga svjestan, da zna razlučiti goli fakat od njegova sukusa,. sredstvo od svrhe, materiju od duhovnosti. Nema u „Tavanu“ ni jedne jedine sasvim mrtve stranice, ima samo mnogo mrtvih mjesta, punktova kojima, jer nisu izrečeni pjesnički, ne možemo vjerovati, ali ne opet takvih koji bi naru= šili smisao i arhitektoniku „ovoga teksta.

Ograđu koju sam četku, još ću jednom prizvati u pomoć: Dušan Anđelković nije pisac koji bi nas začudio, nije od onih koji umiju progovoriti podzemno i tako onda zatresti veću površinu. Ivan i Pavle, teorijski, mogli bi biti stoput bitnije izrečeni. Ali ono što je o njima kazano nije saopćeno, nego je iskazano. Njihov. tvorac dovoljno je moćan da ih u djelu, sredstvu kroz koje će poetski pro= govoriti, učini dovoljno živima. A da bi pak mogli biti pjesničkim bićima u koja se sasvim uklapa svaki drugi čovjek i njegova sudbina, za to treba moćnija imaginacija i snažnije iskustvo. Takva iskustva i tolike imagina= cije Anđelković u „Tavanu“ nema. Ova nas ne ovlašćuje da mu išta u tom smi= slu zamjerimo. Jer ono što je mogao, učinio je nadasve pošteno, oprezno i s naporom: zavidno zrelo.

Jozo LAUŠIĆ

postavio na po-.

—_

“.

1 LL Ma