Књижевне новине

ZORIĆ

srpskohrvatsko} književmosti iz~

. Jičić je zauzimao jedno od istakmutih mesta. Ali danas mjegove mmiogobrojne kmjige poezije i proze kao da se Više ne čitaju. Njegovo ime, nekad ičesto pominjano, danas se retko čuje. Miličić, koji je pre mekoliko decenija bio jedan od prvih mosilaca modernog izraza kod mas, oko Woga su, vođene žučne rasprave, u ovom fremulku nije više povod,ni za pohvale mi za porjcamja, „jer je pobomuo u zaborav. Zaslužuje li ovakvu sudbinu Miličićevo književno delo? Možemo li reći za tišinu koja je pala na nj da je praved– na? Ako se pažljivije pročita veliki broj stranica koje Je ovaj plodni pisac napisao, uveričemo se da Miličić, ialko nije bio veliki stvaralac, svakako mije bio ni beznačajan. Vreme mu je oduzelo Sve cno što ne vredi kod njega. Ali ono što ostaje posle tog neumitnog odbijanja, treba da bude Izvučeno iz tame i sačuvano x» zaborava.

Sibe Miličić je rođen ma Hvaru, u selu Brusju, 1886. godine. Gimnaziju je završio u Zadru; romanistiku i slavistiku .studirao je na Uuniverzitetima u Beču, Firenci, Rimu i Parizu. Učestvovao je u j3rugom Balkanskom ratu kao dobrovoljac u srpskoj vojsci. Između dva rata bio je u diplomatskoj službi. Posle kapitulacije Ttalije 1943. godine Miličić odlazi pamtizane, gde piše taniku zbirku stihova u kojima slavi, jednostavno i neposredno, „mnarodmoosiobodilačku borbi, Njegovo duševno zdravlje, „međutim, načeto još 1940. godine prilikom macik 'stiokog: bomibardovanja Roterdama, na'glo se pogomšavalo. Umro je 1945. godime. Kao pripovedač, Sibe Miličić nastavlia našu realističlu značajni predstavnik bio Ivo Ćipiko. Slikajući život na dalmatinskim ostrvima, Miličić je tačan posmatrač zbi-

· vanja 1 ličnosti, ali za razliku od Ćipika, zaokupljenog prvenstveno, snagom i elementarnim zračenjem nagomskog u čoveku i socijalnim problemima jedme ren ma ispitivanje psiholoških činilaca. On, osim toga, unosi u svoje priče i dah mističnog, To unošenje fatalističkih „sila, naglašenih metafizičkih težnji pomešanih sa misticizmom kakav je bio u modi dvadesetih godima, svakako remeti umetnički sklad Miličićevih pripovedaka, koje inače poseduju dosta književnih ivaliteta. Pripovetka „Dobričina“, na primer, jasno i medvosmi-“gleno govori o jednom proznom talemfu koji je znao.i da analizira realne doga-

“.đaje i ljudske postupke i da VOOR že jednu istinu”o životu i da je dobro umetnički komponuje. Ima kod Miličića još mekoliko 'kraćih prozih tekstova koji odaju rođenog pripovedača. Ali, obično pri kraju pripovedaka javljaju se veštački, spolja mitismuti motivi pseudofilozofskog karaktera, pomoću Mojih je autor žcleo da se otrgne

' od lokalnog pripovedanja, ali koji ma mačin kako su uklopljeni u celinu, misu mogli da spasu pripovetke od izveštačenosti. +

Miličićev roman „Veličansiveni beli brik Sveti Juraj“ razlikuje se po na>

Pavle

među dva svetska rata, Sibe Mi-

tradiciju, čiji je.

| poznanstva

SIBE MILIČIĆ

i

PRIZORI NEPREKIDNE SVETKOVINE

Delo Siba Miličića

činu pisamja i tematici od njegovih pripovedaka. Autor je napustio metod realističkog slikanja i mmitnog mističnog filozofiranja. „Okrenuo se podsvesnim slojevima ljudskog bića, cblastima izopačenih strasti, bolesnih postupaka i murnbidnih htenja. Do ove Miličićeve orijentacije ka psihopatološkom ~ Gošlo je dvadesetih godina verovatno pod u-

·ticajem psihoanalize. Glavni junak Yo~-

mana, jedđam pomonmski kapetan, doživljava svet krajnje osetljivo i bolesno. "Tokom vremena u njemu se stvara me=razmrsivo klupko instinktivnih želja, agresivnih namera, mržnje i zamosa, stalno pod visokom temperaturom svojih &anjarija lufta morima, čezne, pati, opsednut svojim mračnim davojnikom koji oličava podzemlje njegovog duha. Na kraju ubija svoju ženu, izmučem psihičkim ranama koje krvave u mjemu još od najmlađih dana. Miličićev poetski roman nije mišta drugo (do niz usplamtelih. slika mozske pučine, plavetnila .meba, ljudskih zamosa i Rlonuća, usred rascvetale prirode, ljudske ograničenosti i prolaznosti olkružene beskra+jem. Sibe Miličić je bio u prvom redu

pesnik i kao takav je i danas zanim-'

ljiv. Istina, mnoge strofe kad se čitaju posle toliko godina, zvuče mprazmo i hladno. Mi vidimo u. njima krupne reči i naslućujemo velike filozofske 'am~– bicije, eli medostaje polet madahmuća, stvaralački zanos koji bi oživeo knjiške fraze. Ali izvestam broj pesama nije uništem. tom. apstrakftnom pDatetikom i one jedino zaslužuju da se o mjima govori. Miličić je pesnik mladosti koja ima iluziju da: je večita, mladosti koja zna samo za kliktaje sreće, za ljubav, za opštu radost. Pred našim očima prostiru Se ogrommi prostori obasjani sunčanom. svetlošću. Priroda je u ccčetanmju, a ljudi, od kojih su smrt i patnja daloeko, u ekstazi. Nikakve senke me zamra-

čuju taj svemir sagrađem ramo mlađalačikom mašin, „za, koju Gaytoe stoje porazi i granice. Miličić vidi svet koo prizor mnep: svetkovine, kao brujanje zvona koje oglašavaju sreću ma zemlji:

Bregovi, doline gore mojim, odjekuju, glasom, Bruji i ušima ljud futnji, kao majjači grom: · svud, stiže, nigde me gine + swuda odjek se budi gromovnom, glasu Yiom. To se dozivlju brda, to se bude. doline i sve će kremuti sada: zvonara otvorit se moja, kao beli rascvetami kri krov će še srušiti, a ja ću kremut tutnjeć, 'Kkao što kreće sa klikom, veliki nepobedni džim. I u kretamju večnom, wu uci radosti svega čuće se zvonko i jasno, silmo moje: din-=dan, i veliki, radoswi poklik: — Stigao je, stigao je, stigao je moj dan, dim dan, moj dam.

A kad padne noć, rađost, probujalog dama, pesnikovog dana sa kojim. se Doistovetio, neće iščezmuti, nego će se sa= mo mpreobraziti, stišeti. Kosmička us= treptalost, koja u nama odjekuje kao oslabljeni eho slavnih Kantovih reči o veličanstvenosti zvezdamog meba, izražava se u ovim. stihovima: i

„Bezbrojne, bezbrojne žvezsde mada, mwnom,!“ Kličem u, zanosu svome: i „Bezbrojne, bezbrojne zezde nad Tnom 1“ A valjda odjednom, pomislih w sebi: — beskrajno tamo daleko, ma svakoj od tih zvezda, kao i ja, budan, je neko, i mish i žbori: „Bezbrojne, bezbrojne »vezde nade mnom,“ Sibe Miličić je pesnik radosti, a ne potnje, blještave površine, a ne uskovitalnih i mračnih dubima. On slavi veselu i šarenu pozormnicu sveta viđemog u njegovoj spektakularnoj lepoti, dok &e za dublji njegov smisao uopšte i ne pita, kao što fto sam kaže u wduhovitoj pesmi „Proletnji haos“, Oblaci idu proletni suludo, ko zna kuda? Smeje se gorski potočić neprestano, kao luda. Jablam priča mebrekidmo. kao brbljiva žema. Nebesa, zjape nada wwnom, kao crkva, razrušena. Misao moja nemirna. vraća se, diže i bega... 4 Ja... Sedeći sred, sega ovoga hteo bih smisao sbega!? = } ] Ovakvi veseli, ćeretavi, hestašni i mlađalački olbesni stihovi, prozirni i Jasni, koji žele da svojom zvonkošću očaraju naše uho, a me da zagonetnošću uznemire duh, ođuđaraju od smisla i sadržaja najvećeg dela moderne poezije. Ali bez obzira na to, mjihova svežina, naivnost i iskrenost zrače lepotom i damas. Kao pesnik intelektualnih Mosmičkih koncepcija Sibe Miličić je, bez sumnje, podbacio. Ali kao pesnik, Drvobitnih životnih radosti i lepota, om mio» že da privuče pažnju i savremenog čitaoca. j E

Prvi roman

Justinasa Marcinkjavičjusa

ikađ nisam imao takvu želju da N pravim reklamu Kkmjizi koja tek

treba da izađe kao što je to slučaj s malim romanom Justinasa Marcinkjavičjusa „Bor koji se smijao“. Reklama? Izvinjavam se Marcinkjavičlusu za prejaku i glupu rljeC. Ona je potrebna lošim piscima, a Marcinikjavičjusova knjiga ako se nađe ma čitaočevom stolu — ona će tu Sigurno i ostati. Ipak, zašto pišem ove redove. Na žalost, autor pripaaa izv. maloj literaturi. "Tiha ulica u Vilni, Litva, u kojoj živi, svakako, da nije isto šio i Arbatski trg u Moskvi ili Sen Žermen di Pre. Slava se Očigledno teže zadobija kad si rođem hiljadu Rilometara od „ccniza dVijeta“. ipak, roman Justinasa Marcinkjavičjusa, preveden ma ruski jezik i štampan u tiražu od 700.000 primjeraka, poštao Je dostupan mnogo širem krugu čitalaca, i sad se u svijetu literature, punopravn0, iakmiči s Tomanima Vasilija Aksjonova, Vila Ljipatova, Aleksanara Rekemču~

a, Julijana Semjonova i drugih.

Književna „poznanstva su gotovo uvijek stvar slučaja: tako je bilo i ovog puta. Lani, poslednjeg „dana boravka u Moskvi, osim, suvenira trebalo je uzeti i neku knjigu za čitanje u vozu. Novine ću pregledati do Malog Jaroslavca, prve stanice Od Moskve. Kiosci šu nudili nove, junsaF:e brojeve „Inosirane literature“, „Oktobra“, „Mo“ skve“, nove Zbirke poezije, treći tom sabranog Šolohova, ali za voz je trebalo nešto „lakše“ Aleksandar ROmanjenko je i ovdje rješio stvaT: 11260, mi je ovu knjigu u izdanju popularne „Roman-novine“ vjerovatno zbog jenog naslova. Pa šta. Zar je loše kad ti se puliem smije neki bor?

KNJIŽBVNE NOVINE

Zamišljam čitaoca manje znatiželj nog od sebe. Justinas Marcinkjavičjus”, Ime očigledno ne kaže mnogo. Cak ne pogađaš odmah ni koja je nacija, A zagnjuriš se u knjigu i vidiš: to ime pripada svijetu. Treba da mu ptripadne. i

Meni, koji sam pročitao toliko kajiga, moguće da se može malo i vje:ovati: evo odlične knjige!

Rođenje sina Romasa, otac — profesor umiverziteta, platio je smrću VvOliene žeme, Tako se sa samim rođenjem javio taj bol halik na mržnju, mržnju koju će obojica nositi kao Svoj krst. Za vrijeme rata, otac je prisvojio djevojčicu, čiju su majku ubili pred njegovim očima — to je dmnuga linija romana. Jule i jeste taj bor koji se smijao. Djeca nisu sumnjala da su brat i sestra. A onda je trebalo saznati istinu. S otkrivanjem, istine, međufim, otkrilo še i ono drugo — to je treća, ljubavna. linija ovog romana.

Prepričavam sadržaj, a značaj knjige je u nečem sasvim drugom.

U njenom lirizmu. :

Tako bi pisao Čajkovski da se bavio prozom. Tako bi pisao Grig..,

Kao da ste došli u mladu jutarnju šumu i slušate moćnu muziku prirode.

Pošto je glavna ličnost romana, TRomas,. slikar, dobrim dijelom oy?j lirski roman je i vanredno bujna i tem: peramentna raspra o umjetnosti. Čitav simpozijum u julu dok još nisu počeli starački (vrijeđam li ih?) snjegovi. Izdvajam jedno pitanje iz ovog romana koje sam i sam sebi, dakako u drugom obliku, ne jednom postavljao: „Može li seoska kuća da postane Luvr?“ Evo šta kaže Jule o nama koji smo i sami, ne jednom, posumnjali u

\

ono što radimo: „Alko nisi uvjeTen da si u pravu, onda i nisi baš tako velik kako fi se čimi. A nisi mi umjetnik. Shvataš li? Veliki mora da zna sve. To samo mi, djeca, možemo na svakom koraku da postavljamo pitanja. Istinski velikim i odraslim, ja nazivam ozbiljnog umjetnika. On mora da mi odgovori, odgovori bez ikakvog Uuvijanja. Ako ne umije da odgovori ma moje dječje „zašto“, onda mora da izmisli divnu bajku. Takvu da bih bovjerovala tu svaku njenu riječ. Samo, nikako ne smije da laže! A kaaa želim da se uvjerim...ko ima pravo iedan veliki ili deset malih, tada Dpitam: kako . da živim? Ako vioim da onaj veliki počinje da še premišlja ili se napravio da uopšte nije čuo moje pitanje, ja ću mu jednostavno Dkto> nuti leđa i poslušaću kako mi deset običnih smrinika „odgovara kratko i tasno: Živi ovako kao i ja.. Shvataš li, ka6 da sam dobila zbir deset raznih života, pa već mogu i ja da razmisli: 2.

Tako će se Romas sasvim otrijezniti od svog cinizma, a s njim, možđa i poneki čitalac.

Marcinkjavičjusova knjiga je kao mlado juiro s bezbroj tonova u kome ipak nije teško raspoznati trijumfalnu pjesmu dana koji pobjeđuje. Kad izade i na našem jeziku“), ja sam ubjeđen da će se i čitalac lako uvjeriti u to da sam mnapišao i manje nego što zaslužuje jedno djelo koje neosporna ima svoj miris i svoju boju.

Izet SARAJLIĆ

*) U prevodu Ine Krstanović roman će izdati izd. preduzeće „Veselin Masleša“,

pripadnika poznate revošucionarne

'hirika u prevodu

LENGSTON HJUZ.

LENGSTON HRyUZ, najveći ernački pesnik Amerike, rođen je 1002. Džoplinu, Misuri. Poreklo vodi od jednog grupe Tžona Brauna, koji je prvi počeo *borbu za oslobođenje Crnaca. Pračen bedom, dugo se pofucao po Americi i Evropi bave~

čČI se raznim zanimanjima. Prva zbirka njegovih pesama, „Umorni bluz“, pojavila se 1930. godine, Vrativši se iz Mwrope, počeo je profesionalno đa se bavi književnošću i' Žurnalistikom. Izdao je viš» zbirki pegama, pripoveđaka, romana, msc-

ja itd. Poezija Lemgstona MHjuza odlikuje se prirodnošću, jednostavnošću i neposređ-

'nošću. Svojim stihovima on · obrađuje ži'vot asmeričkih Cmuaca, a posebno svoje

stalno boravište — Harlem; dale nam sliku. harlemskog Života, ritmove džeza, govori o sudbini Crmaca, o meodoljivoj čežnji za toplinom i lepotom tropskih. pređela, o dubokim socijalnim i rasnim problemima.

ODLOŽENO

godine u

O u godine možda završiti šinolu?

Već sam ih dve izgubio.

Izgubio sam šest meseci kad mi je bilo sedarn,

godinu izgubih. sa jedanaest;

i onda opet kad smo prešli na Sever,

Da budđeš mi gimmaziji sa 'dviacl

eset malo je kasno —

Ali možda ću ove godine završiti školu.

Možda, bih, sada, mogao. da imam. onu belu peć ođ emajla p kojoj sanjam još od kako smo se zaljubili

pre osamnaest godina.

Ali znaš,

kirija, + dyu,go

pa onda, deca,

hladni stanovi + tako dalže. "AL sada mi se ćerka, udala. I sim, je već odrastao nopustio školu do, YTađi a stan, ı koji se selimo nema peći

Možđa, bih mogao da kupim, o belu beć od, emaljo,!

Ja, uvek sam hteo da učim francuski,

To nema: mnogo &rnisla nikada meću ići u Firancusicu,

ali u večernjim školama predaju fiantcusii,

Sada maza irmam. posao gde završavlaam tu. pet,

ma vreme de se umijem i presvučem, i, sMl-votme plait, učiću framcusii!

Jednom · kupiću dva, odela odjedmor.! ! još jednu flašu džima. 1 Hteo bih, šamo O da isplatim, wameštaj.

Hteo bih samo žemu Roja će

da radi za meme a ne protiv mene. Hed, Tufiro, možeš li jasno da vidiš put?

Nebo, nebo je moj dom!

Ovaj ću, svet da ostavim, za sobom,

Had odem, Bogu ma. istin, presto će mi biti Gđom,!

Hteo bih da wfem u državnu službu.

Hoću, telebižo”.

Da Ti znaš, Tako sam star, nikad još nisanm

imao pošten radjo?

Voleo bih, da sviram, Baha, ~-

ZAČUĐENI

bđe ma, iich pakla ___- Stoji Harlem, Sećajući se starih, laži, Starih, udaYh. s leđa, Starog „Budi strpljiv" Što mam, (Joore stalno.

USPOMENA NA RAT

sjajna stvaY taj — RAT kad, paYya, dolazi 6 krv odlazi.

AL. krv je bila daleko odavde—

Paya mnogo bliže,

Sipurno, sećamb se. Sada, kada čovek u, yadnji wa, uglu.

Kaže da je šećer poskupio za dve pare.

A hleb za jedmnm, | I povišena taksa ma cigaYete --

Sećamo se zaposlenja koje mikad nismo imali,

Nikad, nismo mogli da, dobijemo, 1 ne možemo da imamo sada Jey smo crmi.

T žato stojimo ovde Na ivici pakla,

U Hartemu,

I pitamo se

Šta da Yadimo Uprkos onome Čega, se sećamo,

BDAMSRI BUG!

idiš onu demsi

Fino obučenu? Bugi-vugi ječi, Ona žamišljehba ~

AUP kad. bi slušatn,

Sigurno bi čula

Gde sad u sopranu, . Trebti jedna suza.

SESTRA RR LO

1530

Šta se stalno p

vaj Crnac je oženjen, i im, dete.

etljoe, oko Ma?ije?

Mayija, mi je sestra — dyugo mije ALi šta se on stalmo petlja. oko Marijei Što oma, ne nađe, me Yazumem, \ Nekog prijatelja, — poštemo, čoveka?

Zar ne vidiš, sime, da Marija lovi za Detopatce?

štarce

Zay pošteni ljudi nemaju bora?

Na žalost obično — ne!

i Pa, ipak, ne treba da

lovi oženjene

Zar me vidiš, sine, . ·

da se žene imude koliko mogu? \ | jo bru lj

Preveo Vladimi? ŽUNJEVIĆ

s: